U korenju drveca...

Ujutru će, sa prvim zracima Sunca, nestati i poslednji tragovi u snegu...
Andjelima koje smo zajedno pravili istopiće se krila.
Kristalna kap iz tvog oka, a poslednja za mnom, ispariće...
Ali će zato doneti kise koje će pomutiti moj razum.

Nebeska lepota razorena je nemarnošću njenih stvaraoca...
Pahulje bejahu sve redje i nežnije, ali mi to ne primećivasmo.
Zadnje nam se istopiše na samim usnama, tek tako...
Kasno videh da nema više ni jedne, da ti je sklonim sa čela.

Ujutru će Sunce pokidati i najjače niti medju našim svetovima...
Smajlijima koje si mi crtala nestaće osmesi.
Uspela si bar u jednom. Naučila si me da se smejem srcem ):
Srca više nemam ali muzika tvog smeha i dalje odzvanja u oblacima.

NAŠ nasmejani Mesec smo nesvesno koprenom prekrili.
Sve perle sa neba odjednom su pale, ali želja nije bilo...
Poslednje dve su nam zamakle za ledjima dok smo još bili zagrljeni.
I naprasno smo nestali u jezeru bez odraza neba, i naših snova...

Znam da nikada više nećeš granama po dlanovima da mi pišeš...
Zagrljaj tvojih ruku zameniće korenje drveća koje volesmo.

 
seasons.jpg

..prelepo..:zag:
 

Back
Top