Wonderful life

Kako je odvratno kad nemas snage da se pomjeris, dosada te prozdire, a ne smijes nista preduzeti po tom pitanju! Pokusala sam danasnji dan da iskoristim najbolje sto mogu, da uhvatim malo sunca posle ovoliko kisnih dana,setajuci od dr do banke:), i na pola puta me bol parazlizuje! A bas sam se radovala sto setam! :(
Uvijek sam se pitala kako to da sam kao dijete bila strasno zdrava,nikad se nisam razbolijevala, a u poslednjih nekoliko godina su mi ispisali zdravstveni karton toliko da su vec nekoliko puta dodavali papire! A zdravo se hranim, ne pusim, ne pijem (ok, ponekad, sa drustvom, mora se:D), setam... E pa otkrila sam prije mjesac dana sta je razlog slabljena imuniteta.
"Hmmm, sta je ovo?! Hmmm. (namrstena faca) Je li Vam uredan ciklus? Jeste???!!! A imate li bolove? Nemate??? E ovako, uradicete ultrazvuk sondom, nista strasno, tumor markere, to Vam kroz krv odrade, i onda dodjite. Mislim da imate tumor, ali necemo unaprijed prognozirati".
Imam 28 godina. Zdrava sam, to sto ponekad prehladim ili mi se jajnik cesto upali, nije nista strasno. Pomislim da se vara.
Dan drugi, drugi dr: "Hmm. Cudno. Neobican je. Raspostranjeno svuda po jajniku. Znate, imate tumor. Skinucemo Vam jajnik. Ne brinite, rez je mali, ispod linije kupaceg, nista strasno. Pa nemojte plakati, bise cve u redu. NAJVJEROVATNIJE je benigni. Sve ce biti ok. (mazi me) Ja sad moram da idem u ambulantu, izvinite". Tu sam otplakala nad sudbinom za naredna dva mjeseca.
Onda privatni dr. Onda najpoznatiji dijagnosticar u Beogradu. Pa operacija u odlicnoj bolnici sa sjajnim dr i sestrama. I konacno sam prestala biti optimista. :)
Dobro, nisam bas savim. Cak ni kad su mi rekli da su ipak morali ukloniti jajnik jer je zahvacen tkivom razlicite strukture, nisam panicila. E sad, 20 dana od operacije, nije mi dobro. Osjecam se uskraceno za nesto sto je moje. Nekako je nepravedno, ne umije to objasniti.
Bojim se da ce se moj najveci strah obistiniti. Gotovo da nisam smjela izgovoriti nikad - bojim se da necu imati djecu. E i sad to jedva izgovorim, ali nekako je blize. Optimista sam, zene rode i sa trecinom jednog, postoji vjestacka oplodnja.. ali zasto i ja ne bih mogla roditi normalno kao sve zene koje znam... Bolesnik kakav jesam, stvaram sliku utrobe u kojoj jedan postoji, a drugi je patrljak. Jezivo. I kako sad paziti jedinca dovoljno?
Sto je najgore, ljudi oko mene kao da ne shvataju koliko ozbiljno je ovo. U pocetku su svi bili prestravljeni, a sad su previse opusteni. A mozda sam ja razmazena pa trazim dodatnu panju. Ne znam, ali nekako ne zelim da slusam utjehe tipa - ma budi optimista, ma bice sve ok, ma mnogo zena je to imalo pa su rodile... Kao da ja to ne znam. Ali dzaba znam kad emocije i razum kod mene imaju zasebne zivote. I onda ne zelim da se gledam s ljudima. Dosadni su mi. Nerviraju me. Nedostaje mi njegova paznja s pocetka bolesti. Nedostaje mi zabrinuti pogled. Sad mi se cini da kad jauknem od bola on pita sta mi je kao da je sve ok, pa me eto nesto zaboljelo. A mozda je to tako jer se ja pravim hrabra, kao mogu da radim, pa padnem od bola, kao ne brinem, kao salim se na racun tumora, kao nije me strah. Mada, rekla sam mu da nije bas tako, da to radim jer mrzim ljude koji kukaju.Uh, teska sam i sama sebi!
Sad jos imam upalu grla i sinusa, da se ne opustim mnogo. :)
A sa njim sam se nekako pomirila, do sledece nesuglasice pricamo i ja sam srecna. A mrzim to sto cutimo o problemima jer znamo da ne umijemo da ih rijesimo, pa hajde da budemo srecni sto cemo par dana biti mirni. Ako bude srece da se nesto ne mimoidjemo u shvatanju. Wonderful life.
 

Back
Top