"I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA,..."

Gledala je u njega kao u nešto što nikada neće imati, nekoga ko je nikada neće ni pogledati, ..., on je za mene neko, a ja sam za njega niko, mislila je,...nadala se videvši ponekad njegov osmeh, makar je i okrznuo,..., gubila nadu kada je ne bi u prolazu ni pogledao,....
Sva ljubazna prema njemu u strahu da ne pokida najtanju nit, makar prijateljstva,.., uvek sa osmehom kada bilo šta njemu kaže,... i td. i bla, bla...


Prođoše godine. Pomirila se sa tim da je ne voli, da ga nije možda vredna, da voli neku drugu,..., baš dosadno.

I onda jednog dana, na jednoj sedeljci, nagovoriše ga da kaže jednu svoju pesmu.
To je bila pesma o ženi, pesma o toj ženi, nedvosmisleno, pesma o njoj. Stajala je prilepljena za zid i tresla se, tačnije protresala je jeza od glave do pete i nazad,..., on nikada nije pisao ljubavne pesme, on je bio iznad toga, on nikada nije govorio nežne reči, jer bio je iznad toga, a sada govori stihove upravo njoj,... I to je to, mislim NIŠTA.
 
Jedan poziv na kafu neće nikome naškoditi,ma sa čije strane da dođe.Trebalo bi sa njegove,ali neće se urušiti savet ako bude i sa njene...Ako mu to zasmeta-onda nije ni bilo ničega,osim ,možda,njenih iluzija."...Da je valjalo,to bi trajalo..."
Ima jedna kvaka...kafu treba piti polako,otvorenog srca.
(Uvažena gospođo,ne sumnjam da Vi ovo znate:) )
 

Back
Top