Mitropolit Jerotej Vlahos, Definicija pravoslavne duhovnosti (3.deo)

OTKRIVENjE TROJEDINOG BOGA
To je ono čemu uči i sv. Simeon Novi Bogoslov. U svojim himnama, on opet i opet tvrdi da čovek koji je zadobio oboženje gledajući nestvorenu (netvarnu) svetlost, zadobija i otkrivenje Trojedinog Boga. Budući u sozercanju (viđenju), svetitelji ne mešaju ipostasne atribute. Činjenica da je latinsko predanje došlo do tačke mešanja tih ipostasnih atributa i do učenja da Sveti Duh ishodi i od Sina, jasno ukazuje da u njemu ne postoji empirijsko bogoslovlje. Latinsko predanje govori i o stvorenoj (tvarnoj) blagodati, a što je činjenica koja ukazuje da tu ne postoji opit blagodati Božije. Naime, kada čovek zadobije opit poznanja Boga, on tada vrlo dobro razume da je blagodat nestvorena. Bez tog opita ne može da postoji istinska „isceliteljska tradicija“.
I zaista, u celokupnom latinskom predanju ne možemo da pronađemo ekvivalent pravoslavnom isceliteljskom metodu. O umu (nusu) se ne govori, niti se pravi bilo kakva razlika između uma i razuma. Pomračenom umu se ne pristupa kao bolesti, niti se prosvetljenje uma posmatra kao isceljenje. Mnogi široko poznati i često objavljivani latinski tekstovi zapravo su sentimentalni i iscrpljuju se u pukom moralisanju. Naprotiv, u Pravoslavnoj crkvi postoji duga tradicija koje se tiče tih pitanja a što pokazuje da unutar nje postoji i istinski isceliteljski metod.
Vera je istinska vera ukoliko donosi isceliteljsku dobrobit. Ako je u mogućnosti da izleči, onda je to istinska vera. I opet, ako ne može da izleči, onda to nije prava vera. Isto se može reći i za medicinu. Istinski je učen onaj lekar koji zna kako da leči tako da njegov metod donese isceliteljsku dobrobit, dok je šarlatan nesposoban da izleči. Isto se može reći i kada je u pitanju duša. Razlika između Pravoslavlja i latinskog predanja, kao i između protestantskih veropispovesti, prevashodno je primetna u metodu iscelenja. Ta razlika se projavljuje u učenjima svake veroispovesti. Dogme nisu filosofija, niti je bogoslovlje, teologija, isto što i filosofija.
Budući da se pravoslavna duhovnost jasno razlikuje od „duhovnosti“ drugih veroispovesti, ona se utoliko više razlikuje od „duhovnosti“ istočnjačkih religija koje ne veruju u bogočovečansku prirodu Hristovu i u Presvetu Trojicu. One su pod uticajem filosofske dijalektike, koju je prevazišlo otkrivenje Božije. Ove tradicije nisu svesne pojma ličnosti pa prema tome ni ipostasnog načela, dok je ljubav kao temeljno učenje u potpunosti odsutna. U ovim istočnjačkim religijama mogu se, naravno, pronaći i napori da se oslobode predstava i racionalnog mišljenja, ali to je onda, u suštini, kretanje ka ništavilu, ka nepostojanju (nebiću). U njima ne postoji staza koja bi njihove „učenike“ povela ka oboženju“ vascelog čoveka. Naprotiv, u istočnjačkim religijama postoji mnogo elemenata takozvane „demonske“ duhovnosti.
Iz tog razloga postoji bezgraničan i nepremostiv bezdan između pravoslavne duhovnosti i istočnjačkih religija, uprkos izvesnim spoljašnjim sličnostima u terminologiji. Na primer, u istočnjačkim religijama mogu se pronaći pojmovi kao što su „istupljenje“ (vansebnost, ek-stasis), bestrašće, prosvetljenje, noetička (umna) energija itd, ali su oni proniknuti sadržajem kojim se razlikuju od odgovarajućih termina u pravoslavnoj duhovnosti.
http://www.pravoslavlje.rs/broj/952/...cija/print/lat
 
zamolitvu2.gif

:D
 

Back
Top