ALEN IZ SARAJEVA I

Prvi put sam ga ugledala u jednoj samoposluzi u Bokokotorskom zalivu,u Djenovicima..
Nizeg rasta,nezne telesne gradje,krhkog izgleda i lakog koraka kao da lebdi,a ne hoda..teglio je,uz vidljiv napor,jednu povecu kutiju,sa jednog kraja prostorije na drugu.
Bilo je ocigledno da je imao posao pomocnog radnika dvema nadobudnim prodavacicama koje su lenjo i nezainteresovano posmatrale golisave kupce:jedna je sedela lezerno za kasom,a druga sa bezizraznim izrazom lica stajala iza staklene vitrine sa mesnim preradjevinama.
Bio mi je ledjima okrenut kada sam usla u prodavnicu,nisam mu lice videla ..

Dok sam pokusavala da iz prenatrpane gajbe grozdja izaberem "pravi" komad,cula sam zvonak glas iza ledja:"Prepustite to meni,gospo.."
Okrenula sam se i susrela sa dva najzivlja oka koja sam videla u zivotu.
Krupne,tamne oci na uzanom,mrsavom licu osmehivale su se krezubim osmehom.
A osmeh su cinila mala usta sa tankim usnama i dva-tri zuba u vilici..
Uzeo je gajbu ispred mene,podigao je u visini mojih ruku i,cvrsto je drzeci,rekao :
"Eto,blago meni,sad vi polako izaberite vase grozdje".
Bilo mi je neprijatno,pa sam mu uzvratila:
"Ali,gajba je teska..nema potrebe da.."...nisam stigla ni da zavrsim recenicu,on me je veselim glasom prekinuo:
"Nista meni nije tesko da ucinim za tebe,bona..lijepa gospo moja".
Nasmejala sam se izrecenoj dobodusnosti i uzela prvi grozd sa vrha.
Zahvalila sam mu se i krenula ka kasi,dok je mu je osmeh i dalje bio u ocima,a korpa nepomicno stajala u rukama.
Prodavacica me je pogledala bledo,mrtvim pogledom i lenjo otkucala racun..

Sledeceg dana kada sam ponovo dosla u samoposlugu,nije ga bilo u njoj.
Samo su one vostane,kao iz muzeja "Madam Tiso",prodavacice stajale svaka na svom mestu,sa vec vidjenim,bezizrazajnim licima.
Nesvesno sam pomislila da mozda nije bolestan,na sta me je asocirala njegova astenicna gradja.
Uplasila sam se te pomisli,platila racun i brzo napustila prostoriju..

Sutradan sam ga ugledala kako "setka" duz one staklene vitrine,jer naprosto nije umeo da se svrti..
Nasmesio se kad me je video:
"Dobro nam dosla lijepa gospo nasa".
Nasmesila sam se i ja:"Bolje vas nasla"..
Produzila sam do odelenje za voce i krenula ponovo pravo prema grozdju.
Ono mi je najvise prijalo na moru,prosto sam ga unistavala-pre i posle rucka,ponekad posle vecere..
cesto je bilo na stolu i u vreme dorucka.
Valjda i samo podneblje bira vrstu voca koje telu prija,a ovde se tesko moze naci komad ispod jednog kilograma..i svakako,cokoti sa ovog podneblja daju poseban miris i ukus svom plodu.
I ponovo ista slika-on prilazi,uzima gajbu i sugestibilnim recima usmerava moj izbor:"Evo,ovaj je za tebe,bona..bas je lijep..mere li"?
Usput,krecuci prema kasi,pitam ga:
"Vi kao da niste Crnogorac..vredni ste,usluzni.."(ovo dodajem smeseci se,veselo za svaki slucaj,jer primecujem da one "vostanice" blenu u mene.
On se na to pocne smejuljiti,svo mu se lice ozari,a oci mu zaigrase"kao na zejtinu"(po srpski receno)..
"Da ne da Bog..ja sam ti,bona,iz Bosne..iz Sarajeva".
Ljubazno sam se nasmesila,na sta je on dodao:
"A znas li ti,iz kog sam ja Sarajeva"?
"Pa valjda je jedno Sarajevo,nekadasnji i sadasnji glavni grad,prestonica Bosne"-zbunio me je.
"E pa ne mere biti..znao sam ja da ti nijesi cula za moje selo Sarajevo,koje je najljepse selo na svijetu"-skoro da je to trijumfalno konstatovao.
A onda je nastavio da prica..posmatrala sam ga kako sav radostan i sa puno ljubavi govori o svom zavicaju.
Tog momenta je sebe smatrao svojstvenim,nekim koji je nekada postojao,u nekom srecnijem vremenu,koji je imao licnost,svoj identitet.
Bio je neko ko je imao svoje ognjiste,svoje poreklo,svoj koren..
Tog trenutka sam bila svesna znacenja onog njegovog setnog pogleda..
Sada je ta okamenjena tuga na njegovom licu iscezla,rumen mu je obojila obraze,a plamen mu je zaiskrio u ocima..njegova dusa je govorila o Sarajevu i njegovo srce kucalo u ritmu potisnutog secanja o zavicaju..
To je bilo lice nekog drugog coveka..

Sledeca dva dana sam provela u setnji obalom,ali moja lagana kretanja pored mora su bila u drugom pravcu-prema Baosicima.
Nisam odlazila u samoposlugu,bilo je piljarnica na samoj obali mora.
Druge veceri laganog,besciljnog lutanja ispod vizantijsko plavog neba,ugledam slucajno,medju razglednicama,jednu koja je predstavljala mapu bivse Jugoslavije,sa svim konstitutivnim republikama.
Bosna je bila posebno istaknuta,oznacena jasnom bojom(sva karta je bila u crveno-plavo-beloj boji sa dominirajucom zvezdom-petokrakom,zastitinim znakom jedne zemlje koje odavno vise nema).
U donjem delu razglednice je bila ispisana poruka."*ebes zemlju koja Bosne nema".
Setim se istog trenutka ovog prodavca iz Bosne..setim se svojih studentskih dana i najlepseg dela svog zivota provedenog u Studentskom gradu..setim se divnih ljudi..setim se da nas je bilo svih nacija i nacionalnosti..bili smo "Juga u malom"..setim se i suze mi podju..za mladoscu,za uspomenama,za izgubljenom zemljom..

/..nastavak sledi../
 

Back
Top