Neko moje vreme,...čekanja...

Uvek neko nekog čeka a da taj to ne zna....

Jednom sam rešila da te čekam, a nisam znala da će to biti odluka o kojoj ću razmišljati tako često.
Prvo je to bilo čekanje prolećnog vetrića i plavetnila, kao tvoje ruke u mojoj kosi,...
Posle sam čekala letnju oluju da me uzburka kao tvoji strasni poljupci, iznenadni i mili,...
Jesenje vetrove sam ispraćala sa čežnjom, kao tebe što sam samo u prolazu viđala,...
Zimske hladne košave su me samo potsećale na buduće vreme čekanja, i budile novu bol u mojim grudima...
Pogled sam gubila u daljini, a nalazila ga na zamagljenom prozoru moje male sobice, na periferiji....
O, kako sam se trudila u kapljicama naći tvoj lik,....
Pokloni mi se vreme tako, dan za danom, videći te u sledećem,...godina već koliko,...
Kako je teška odluka ova moja, koju donesoh ....za čitav život,....
 

Back
Top