Događaj kojem sam jutros prisustvovao.
„Jedan fast tvrdi.“, reče neka devojka.
Prodavačica traži i ne može da nađe, a ja primetio i kažem: „Eno ga tamo“, pokazujući na paklu.
„A, ne, ja pušim tvrdi, ovo je meki fast.“ – samouvereno nastavlja.
Pomislih u sebi – „Zar je bitno? Ionako se truješ duvanom.“
Ja ne pušim. Često čujem kako traže tvrdo ili meko pakovanje. Ne znam razliku, a ni značenje tvrdog ili mekog.
Zašto je to bitno?
Pušenje je postalo „pohvalna“ navika ljudi. Sve češće vidim kako imaju ukrasne piksle i upaljače, zatim šarene kutije i cigarete. Upaljači imaju i svetla, da budu još korisniji.
Primetio sam kako moja drugarica drži cigaretu i kako baca pikavac, to bacanje izgleda zanimljivo.
Eto i akrobacije, cigareta je postala i sredstvo zabave.
Stres nas okružuje. Ljudi se ponekad toliko uznemire i kažu da „moraju da zapale“. „To ih smiruje.“
Oni ne znaju, to ima samo psihosomatsko delovanje, ako pričamo o smirenju.
Cigarete su nažalost prihvaćene. Neki ljudi su sjajni, ali taj sjaj bledi u mom sećanju kad saznam da oni puše. Zašto baš oni? Zašto?
Šta ih tera da ne razmišljaju? Zapalite vatru i udišite dim... Idite na selo, zapalite seno i udišite. Da li vam se sviđa? Ne? Ništa zato, ubaciće nešto u to seno i lepše će mirisati.
„Lepše“ je izgubilo značaj koje je nekad imalo, upravo zbog poroka.
Cigarete uopšte ne mirišu lepo, ali bolje od zapaljene plastike.
Pušenje i sebičnost idu zajedno.
Pušači redovno pale duvan u društvu, a da ne pitaju sebe i druge da li im smeta. To je nekultura.
Desi se da na slavi nekome smeta dim tamjana. U redu, smeta im, mada ima prijatan miris. Zanimljivo je da pušačima smeta miris tamjana. Da li to znači da su dvolični? Da prihvataju gore?
Najlakše je praviti se ludim, kao „ne smeta njima dim“. Čine nešto što ostalima smeta.
Pitam se, da li treba nešto da preduzmem?
Treba li zahtevati da osoba ugasi cigaretu ili da napusti prostoriju, ili sam možda ja taj koji treba da ide?
Gde se ide?
Gde pušači završe?
Znaju li da pušači čine preko 90 procenata obolelih od raka pluća, a da je ostatak bio izložen duvanskom dimu?
Bolje pitanje je "žele li da znaju".
„Jedan fast tvrdi.“, reče neka devojka.
Prodavačica traži i ne može da nađe, a ja primetio i kažem: „Eno ga tamo“, pokazujući na paklu.
„A, ne, ja pušim tvrdi, ovo je meki fast.“ – samouvereno nastavlja.
Pomislih u sebi – „Zar je bitno? Ionako se truješ duvanom.“
Ja ne pušim. Često čujem kako traže tvrdo ili meko pakovanje. Ne znam razliku, a ni značenje tvrdog ili mekog.
Zašto je to bitno?
Pušenje je postalo „pohvalna“ navika ljudi. Sve češće vidim kako imaju ukrasne piksle i upaljače, zatim šarene kutije i cigarete. Upaljači imaju i svetla, da budu još korisniji.
Primetio sam kako moja drugarica drži cigaretu i kako baca pikavac, to bacanje izgleda zanimljivo.
Eto i akrobacije, cigareta je postala i sredstvo zabave.
Stres nas okružuje. Ljudi se ponekad toliko uznemire i kažu da „moraju da zapale“. „To ih smiruje.“
Oni ne znaju, to ima samo psihosomatsko delovanje, ako pričamo o smirenju.
Cigarete su nažalost prihvaćene. Neki ljudi su sjajni, ali taj sjaj bledi u mom sećanju kad saznam da oni puše. Zašto baš oni? Zašto?
Šta ih tera da ne razmišljaju? Zapalite vatru i udišite dim... Idite na selo, zapalite seno i udišite. Da li vam se sviđa? Ne? Ništa zato, ubaciće nešto u to seno i lepše će mirisati.
„Lepše“ je izgubilo značaj koje je nekad imalo, upravo zbog poroka.
Cigarete uopšte ne mirišu lepo, ali bolje od zapaljene plastike.
Pušenje i sebičnost idu zajedno.
Pušači redovno pale duvan u društvu, a da ne pitaju sebe i druge da li im smeta. To je nekultura.
Desi se da na slavi nekome smeta dim tamjana. U redu, smeta im, mada ima prijatan miris. Zanimljivo je da pušačima smeta miris tamjana. Da li to znači da su dvolični? Da prihvataju gore?
Najlakše je praviti se ludim, kao „ne smeta njima dim“. Čine nešto što ostalima smeta.
Pitam se, da li treba nešto da preduzmem?
Treba li zahtevati da osoba ugasi cigaretu ili da napusti prostoriju, ili sam možda ja taj koji treba da ide?
Gde se ide?
Gde pušači završe?
Znaju li da pušači čine preko 90 procenata obolelih od raka pluća, a da je ostatak bio izložen duvanskom dimu?
Bolje pitanje je "žele li da znaju".