JEDAN IZGUBLJENI RANDEVU

Ne znam ko je rekao:"Pogledaj kakva groblja ima narod,
pa ces ga prepoznati".

Na Piskarevskom groblju,u Lenjingradu,
ja sam video vasu sliku,draga Tanja.
Video sam vas dnevnik,jedan od najpotresnijih
tekstova u istoriji covecanstva,
i ja vam,eto,pisem sa jednog ugla Nevskog prospekta.

U Lenjingardu je prolece,mila moja.
Uskoro pocinju bele noci i mostovi se otvaraju
kao ruke uperene u nebo.
Cekao sam vas sinoc na Fontenki,pre tri dana trazio sam vas,sav lud,
od Ladoge do Finskog jezera,jurio pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara.
A vi ste umrli.
Ovo je moj izgubljeni randevu.

Da sam sreo neku zenu kojoj je sada trideset osam godina,a lici na vas,
pozvao bih je u "Angleter",gde je umro moj brat po pesmi,Sergej Jesenjin.
Porucio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
Vi biste popili kafu,ja obe votke,i ja bih vas voleo.
Ljubio bih vam dlanove,mila moja,jer ste me tako rasplakali
da nikad necu zaboraviti Lenjingrad.

Pocelo je cetvrtog septembra `41.Hitler je stampao
pozivnice za bal u "Astoriji" povodom osvajanja Lenjingrada.
A nikad ga nije osvojio,872 dana je trajala blokada.
U vasem dnevniku citam..Zenja umrla 28.decembra u 12,30 casova `41.
Babuska umrla 25.januara `42.Leka umro 17.marta u pet casova `42.
Ujka Vasja 13.aprila u dva casa nocu.Ujka Ljosa u 4.casa `42.
Mama u 7,30 ujutru 13.maja 1942.
Svi Savicevi su umrli.Ostala samo Tanja.Umrli svi.

Devet listova istrgnutih iz notesa.Jedna od najpotresnijih istorija.
Na Piskarevskom groblju lezi vise od milion ljudi zajedno sa vasom mamom,
babuskom,bracom,sestrama,ujacima.
Vi ste umrli,kako mi ovde kazu,na Putu zivota,na ledu Ladoskog jezera,
i ja vas uzalud cekam ove noci po ulicama Lenjingrada..
Trazim vase oci u ocima zena koje prolaze,vas osmeh
u osmehu devojke koja u metrou cita Ljermontova,
u guzvi onih sto traze kartu vise za teatar imena Kirova,
gde ne gledam Zizelu,nego vas kako se dizete iz groba..Tanja.

Prever je rekao"Rat je,zaista,jedna velika svinjarija",
ali to je najmanje sto se o tome moze reci.
Osecam da bih vas voleo,pio votku,skakao u Nevu,
imao sa vama decu,a od svega samo mi u usima zvone stihovi Olge Bergolc
"Niko nije zaboravljen i nista nije zaboravljeno"..

Dvadeset sest hektara mrtvih.
Ispod zemlje cudna neka muzika koja mi razvija zivce i dovodi me do ludila.
I jedno srce koje kuca iz zemlje,ljudsko.
Gledam fotografije iz opsade-decak nalik na skelet,lep kao moj sin,sa ocima od neba.
Ljudi koji cine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi.
Deset hiljada i cetrdeset i tri coveka u jednom danu..

Tanja..ne mogu da vam opisem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepsi na svetu,a sad se stidim.
Svaki put kad dodjem u Rusiju donecu vam cvece.
I kako je nas jedini randevu propao,nema ga,
dajem vam rec da cu svoju decu nauciti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
Drugo,sem votke,sem suza,stvarno ne umem.

MIROSLAV MIKA ANTIC
 

Back
Top