I, dobro, šta sad da radim?
Rekli su mi da je sve to suludo, i da sam još pre 20 godina negde zakopala nekoga i da je sad možda kasno da je otkopavam, pošto se verovatno ugušila..... a ako baš i nije, umrla je od gladi. Ako nije ni to, bez ikakve sumnje je izgubila razum jer... ne znam nikoga ko je ležao u grobu 20 godina, ništa nije jeo, ni pio... ni sa kim pričao... a da je ostao normalan.
Mali s kojim radim je takva vrsta ludaka. Ljudi polude od samoće. Mislim da se od samoće najlakše poludi.
Sedne i radi, i posmatra. I analizira. I, kao jedan čudan detalj, zloban je. Nije se razvio u biće puno ljubavi, niti u zbunjeno neoformljeno dete (u to teško da se može i "razviti"), razvio se u pravog zloću. Živi za sitne pakosti i to ga uveseljava. I, iskreno, nisam sigurna da je u stanju da razlikuje dobro i loše.
Sad se pitam pomalo gde ću i kako završiti. A znam da je sadašnjost sve što imam i da je juče prošlo, a da sutra može, i ne mora biti... Sadašnjost je nešto sa čime ne želim trenutno da se suočavam.
Jedna cura reče... ne planiram to uskoro, ne planiram ni za 10 godina, hej, možda nikada neću ni planirati, ali volela bih da imam mogućnost...
I sve je tako. Kad nam se oduzmu mogućnosti, odjednom nam baš to nešto zafali, kao da smo ceo život patili da uradimo tu jednu stvar koju smo zapravo ignorisali ili uzimali zdravo za gotovo. Dobro, ovo je poznata stvar. "Ne znaš šta imaš, dok to ne izgubiš".
E sad. Neću da to neko izgubi zajedno sa mnom. A moraće. A neću da poludim od samoće.
Trenutno ne nalazim rešenje, a ako ga nađem, ne verujem da će biti... sveobuhvatno. Nešto će morati da trpi.
I tako... oda hrani protraćenoj na ovaj organizam.
Ajte uživajte, gospodo! Imate mnogo više nego što mislite. A ako vas to ne čini srećnima..... onda, ipak nemate ništa. I nemojte misliti da ste imali, kad ga izgubite. Niste.
Rekli su mi da je sve to suludo, i da sam još pre 20 godina negde zakopala nekoga i da je sad možda kasno da je otkopavam, pošto se verovatno ugušila..... a ako baš i nije, umrla je od gladi. Ako nije ni to, bez ikakve sumnje je izgubila razum jer... ne znam nikoga ko je ležao u grobu 20 godina, ništa nije jeo, ni pio... ni sa kim pričao... a da je ostao normalan.
Mali s kojim radim je takva vrsta ludaka. Ljudi polude od samoće. Mislim da se od samoće najlakše poludi.
Sedne i radi, i posmatra. I analizira. I, kao jedan čudan detalj, zloban je. Nije se razvio u biće puno ljubavi, niti u zbunjeno neoformljeno dete (u to teško da se može i "razviti"), razvio se u pravog zloću. Živi za sitne pakosti i to ga uveseljava. I, iskreno, nisam sigurna da je u stanju da razlikuje dobro i loše.
Sad se pitam pomalo gde ću i kako završiti. A znam da je sadašnjost sve što imam i da je juče prošlo, a da sutra može, i ne mora biti... Sadašnjost je nešto sa čime ne želim trenutno da se suočavam.
Jedna cura reče... ne planiram to uskoro, ne planiram ni za 10 godina, hej, možda nikada neću ni planirati, ali volela bih da imam mogućnost...
I sve je tako. Kad nam se oduzmu mogućnosti, odjednom nam baš to nešto zafali, kao da smo ceo život patili da uradimo tu jednu stvar koju smo zapravo ignorisali ili uzimali zdravo za gotovo. Dobro, ovo je poznata stvar. "Ne znaš šta imaš, dok to ne izgubiš".
E sad. Neću da to neko izgubi zajedno sa mnom. A moraće. A neću da poludim od samoće.
Trenutno ne nalazim rešenje, a ako ga nađem, ne verujem da će biti... sveobuhvatno. Nešto će morati da trpi.
I tako... oda hrani protraćenoj na ovaj organizam.
Ajte uživajte, gospodo! Imate mnogo više nego što mislite. A ako vas to ne čini srećnima..... onda, ipak nemate ništa. I nemojte misliti da ste imali, kad ga izgubite. Niste.