Shiva The Destroyer

Davnih godina, kad smo muž i ja tek zaokružili godišnjicu braka, rešili smo da uzmemo psa. Izbor je pao na nemačkog ovčara. Oboje smo imali nekakvog iskustva sa psima, ali se ubrzo ispostavilo da je naša ljubimica prevazišla sva naša dotadašnja znanja o canis lupus familiaris.

Šiva (kako se kasnije pokazalo – vrlo prikladnog imena boginje uništiteljke) je bila vrlo temperamentna. Nije mogla da se svrti na jednom mestu, nisu je umarale višesatne šetnje, nikad joj nije bilo dosta igre. Naš prijatelj, kinološki sudija, tešio nas je pričom o tome da je takav temperament znak njene inteligencije, i da će Šiva lako i brzo učiti. Bitno je samo da je ne razmazimo i ne dopustimo da ona gazduje.

Što jes, jes – Šiva je lako učila: znala je gde stoji njena loptica, umela je da ide uz nogu, nije se pentrala po foteljama i krevetu, ali je – nažalost – brzo shvatila i kako se otvaraju fioke. Jednostavno bi zubima obuhvatila ručku i povukla. Naročito se bila nameračila na dve stvari: toaletni stočić sa fiokama u kojima sam držala kozmetiku, i na plakar sa fiokama u kojima sam odlagala obuću. Čim bih izašla iz stana bez nje (makar da skoknem do prodavnice), Šiva bi se dala na posao: otvorila bi vrata od sobe, pa zatim fioku, izvadila neki od mojih karmina i u slast ga pojela. Isto se dešavalo i sa mojim cipelama, sandalama, čizmama. Obratili smo se iskusnijim vlasnicima pasa za savet: svi su tvrdili da ona na taj način ispoljava svoju ljubomoru, odnosno kažnjava me zato što sam je ostavila samu. Naravno, savetovali su me da smislim neku opaku klopku – na primer, da karmin pospem biberom, ili da cipele premažem ljutim senfom, a ako ni to ne upali, da odglumim izlazak iz kuće, pa joj se onda prišunjam dok je u šteti, i mlatnem je smotkom novina po guzici.
Međutim, nije bilo neke vajde od saveta: potroših silne karmine i biber (sa senfom i cipelama nisam ni pokušavala), zaskočih Šivu nekoliko puta iz zasede ... ali ona nije posustajala.
Nakon pola godine bila sam očajna. Konačni bilans njenog čudnog ispoljavanja privrženosti dostigao je cifru od ukupno sedam pari moje uništene obuće, nekoliko pojedenih karmina, smrvljenih pudera i oglodanih krejona.

Jednog dana, muž i ja – pre nego što smo krenuli u goste – napravili smo ratni plan, kako u našem odsustvu Šiva ne bi uništila i ono malo mojih stvari koje su ostale. Sve fioke učvrstili smo širokom lepljivom trakom, i posklanjali sve što bi joj moglo biti interesantno. Pre nego što smo izašli iz stana, Šivu smo šetali dobrih sat-dva, nahranili je i ostavili je na njenoj prostirci – ušuškanu, izmorenu, situ i dremljivu.

No, u gostima sam bila kao na iglama, nikako nisam mogla da se opustim, pa smo muž i ja ranije krenuli kući. Ispred naše zgrade sam zastala, i zamolila ga da uđe prvi u stan, izvidi situaciju pa – ako je sve u redu – pozove me da uđem, a ako nije – da ukloni eventualne tragove štete, pa me tek onda pozove jer ja, jednostavno, više nisam imala snage da se suočavam sa pojedenim cipelama i karminima.
Posle par trenutaka, moj muž se, sav ozaren, pojavio na prozoru: "Ništa nije uradila!"
Ali, kad sam stala na prag stana, dodao je: "To jest, uspela je da iz plakara izvadi jednu tvoju cipelu ... belu ... Nemoj da brineš, cipela je neoštećena, stigli smo, izgleda, na vreme."
Vest me je štrecnula: kakva bela cipela, ja nemam bele cipele.
I ono što je posebno interesantno – čim me je ugledala, Šiva je savila uši i rep i, pokunjena, brže-bolje zbrisala u kuhinju.
Prišla sam misterioznoj, beloj cipeli koja je ležala u predsoblju. Tek kada sam je uzela u ruke, shvatila sam da to nije bela cipela, već ono što je ostalo od nje – kalup. Što je najgore, to je bio par mojih najomiljenijih salonki, koje sam papreno platila iste godine u Španiji.
Sela sam, onako, još u kaputu, na patos, i rasplakala se. Moj muž, nenaviknut na slične prizore i uplašen za moje psihičko zdravlje, uzeo je Šivin lanac/povodac i pojurio u kuhinju, vičući: "Sad ćeš dobiti batine, ali prave ... Nema više cile-mile, bićeš ili dobra ili izbačena iz kuće!"
Naravno, muž nikada ne bi istukao psa; bio je to njegov trik koji je trebalo da me trgne iz očaja, ali sam se u tom trenutku uplašila pa povikala: "Nemoj! Nemoj lancem! Nemoj, molim te!"
On je nastavio da preti: "Razbiću te, razmažena životinjo, neću više da trpim tvoj bezobrazluk!"
A ja se plačno nadovezala: "Kad te lepo molim, nemoj! Ako to učiniš, posle ćeš se kajati!"

Trik je upalio: smirila sam se, prežalila uništene cipele pa smo seli da popijemo kafu. Šiva se iskrala iz ćoška i smestila pored mojih nogu. Nije dobila ni ćušku novinama. (Mislim da smo u tim momentima i muž i ja digli ruke od daljeg kroćenja njenog temperamenta.)
Nedugo zatim, pozvonio je telefon: komšije sa sprata pozvale su nas da svratimo do njih. Nismo se sa njima naročito družili, ali su bili vrlo fini ljudi, te smo odlučili da prihvatimo poziv.

Čim su nam otvorili vrata, uočila sam da nas čudno zagledaju. Nisu bili sami, u gostima im je bio nama nepoznat čovek. I on nas je čudno zagledao.
"Kako ste?" – pitala me je komšinica brižnim glasom.
"Dobro, hvala na pitanju" – odgovorila sam.
"Sve je u redu?" – opet je pitala, pomalo sumnjičavo.
Zatim me je odvela u stranu, i šapnula: "Draga, ako imate neke probleme, slobodno mi se obratite za pomoć. Poznajem osobu koja radi u centru za zlostavljane žene."
Zgranula sam se: "Šta će mi osoba koja radi u centru za zlostavljane žene?"
"Ne moramo sada o tome. Ccc, mogu vam reći da nisam očekivala takvo ponašanje od vašeg muža. Poznajem ga još iz vremena kada je bio dečkić ... Ko bi rekao ..."

Šta se desilo? – Njihov gost (inače psihijatar) prolazio je pored naših vrata upravo kada se odigravala scena u kojoj m.m. preti Šivi, i komšijama ispričao da se u stanu na spratu ispod sprema tragedija: muž juri ženu po stanu, preti joj batinama (i to lancem), izbacivanjem iz kuće, a žena (to jest – moja malenkost) plače i preklinje ga da je ne tuče.
Muž i ja smo im zatim otkrili šta se, zapravo, dešavalo. Smejali smo se svi četvoro. Gost- psihijatar, međutim, nije. Verovatno je mislio da smo, u svakom slučaju – bilo da je naša verzija priče istinita ili ne – potencijalni pacijenti.

Začudo, bio je to ujedno i Šivin poslednji nestašluk. Moje cipele i karmini napokon su ostavljeni da se na miru baškare po fiokama. Do kraja svog života Šiva je predstavljala prototip idealnog, u svemu uzornog psa.

p.s. O nekim drugim nestašlucima, koji su premašili okvire fioka, drugom prilikom – kada budem pisala o Šivinih deset štenaca koji su, na sreću ili nesreću, nasledili njen temperament.
 
laugh8ls.gif
 

Back
Top