San

Probudila sam se pre par sati, zapravo ne znam ni ja koliko je vremena prošlo. Nisam znala šta da radim, pa evo me visim na Krstarici. Sanjala sam nešto, pa sada ne mogu da zaspim. Mislila sam da vam ispričam.
Mogla bih i da počnem kao Radoje Domanović: Usnila sam jedan strašan san....

Obrela sam se na maloj livadi sa finom mekom pokošenom travom. Sa društvom sam. Ispred mene se nalaze vrata jednostavna i drvena. Na nekoj nejasnoj zgradi ulazim na ta vrata u prednju prostoriju. Prostorija je više dugačka nego široka i liči pomalo na zanatlijsku radnju. Sa leve strane su neke police. Medju njima nalazim jednu knjigu. Ostali ljudi su nastavili da hodaju kroz tu prostoriju, i otišli su u prostoriju iza nje, koja je izgledala kao neko urušeno prašnjavo malo pozorište. Knjiga koju sam uzela imala je neku težinu znanja, doduše ovo sve, onako snovidjajno, intuitivno, znala sam. Ta knjiga, kao da je sadržavala izvesnu tajnu i punoću života. Na blesak mi se javilo ime Dostojevskog. U tom trenutku u osunčanom okviru vrata pojavila se devojčica. Po nekoj slobodnoj proceni mogla bih reći da ima oko 10 godina. Medjutim, opet znala sam da je njena inteligencija prevazilazila te godine i da je dostizala neverovatne granice. Imala je zlatnu, dugu, bujnu, kovrdžavu kosu. Malo šire čelo, i samo na način sna razumele smo se bez reči i to razumevanje nas je spojilo. Znala sam da sam prvi put našla osobu koju sam tražila. Kao da sam prepoznala sebe u njoj. Kao da se ona izdvojila iz mene. Izmedju mojih obrva kao da je počinjao neki pupak inteligencije koji je spajao mene i nju.
Društvo je izašlo iz zgrade i krenulo levim putem, sa desne strane nalazio se omanji kanal. Kad je društvo poodmaklo, pozvalo me je da podjem sa njima. Medjutim, ja sam pronašla nekoga ili nešto neopisivo za čim sam tragala čitav život, i ništa mi više nije bilo važno sem toga. Rekla sam im da nastave dalje bez mene i krenula sam sa devojčicom na desnu stranu, ka kanalu. Obale kanala spojene su gvozdenom konstrukcijom malog mosta koji je izgledao sasvim nestabilno. Uzela sam devojčicu za ruku i krenula sam nesigurno i zakoračila na most. Kada smo stupile na most gvoždje je počelo užasno da škripi i da se krivi. Most se otkačio, i gvoždje nas je bacilo natrag na obalu na ledja. Kada sam došla sebi od pada i pogledala s leve strane na travi je ležalo telo moje devojčice sa knjigom koja joj je se bila do pola zabila u lobanju sa čeone strane. Knjiga joj je razmrskala lobanju. Ja sam izgubila svu snagu. Duša mi je pala u prašinu i zajecala sam. Plakala sam kao nikada do tada i gubila vazduh, plakala i tresla se. Slomila sam se. Sva ljudskost u meni se pretvorila u pepeo. Krenula sam da lutam kao duh bez puta, s vremena na vreme padajući na kolena, a plač je probijao iz mene i rušio me ponovo na zemlju.....


Plačući sam se probudila.
 
Dobro,sve je to lepo samo sto se tebi san verovatno prekinuo pri kidanju mosta,jer svi znamo da se snovi prekidaju u takvim situacijama,a ovo ostalo si iskreno dodala,ali bar svaka cast na masti
 
San je autenetičan od početka do kraja, veruj mi ima i nastavk. Koliko god tvoje poznavanje snova bilo veliko, žao mi je što moram u tom slučaju da izneverim sva pravila koje si naučio iz ne znam koje literature.
Nije mi jasno zašto od svih mogućnih komentara koje si mogao da dodaš (ili ne) ti si našao za shodno da sumnjaš u sadržinu sna. Veruj mi kada dih ti ispričala još neke svoje snove, teško da bi ti bilo koja knjiga pomogla.
 
Ne bih se usdila da sudim, ali moje mishljenje je da je u pitanju chist psiholoshki san, gde podsvest pokushava da ti saopshti neshto.
Jako puno slichnih snova sam sanjala i nauchila sam da ih tumachim, preko sopstvene psihe. Ovaj san cesh trebati da rastumachish sama, jer najbolje znash shta se deshava u tvom zivotu.
Postoji samo jedna rechenica koja mi je vrlo zapala u ochi a to je: "Sva ljudskost u meni se pretvorila u pepeo." Pretpostavljam da je u tvom snu devojchica projekcija tebe, i da si na neki nachin izgubila kontakt sa sobom, ili si ljuta na sebe zbog nechega...
Ipak ti najbolje znash. Nemoj se plashiti i troshiti suludo zivce na raznorazne sanovnike. Odgovor je u tebi. I nije nishta strashno...:)
Pozdrav
 
Naravno da je to čist psihološki san, i naravno da ću ga protumačiti. Znam da svaki san sa sobom nosi svoju svrhu.
I naravno da se ne plašim... A sanovnik ni u ludilu ne bih čitala!!!! Jedini sanovnik koji ću pogledati sam ja sama.
 
Neverovatno je kako internet komunikacija podrazumeva izgleda ogromnu dozu nepoverljivosti pa se onda iz te vizure posmatraju čak i stvari koje jesu istinite i iskrene. Na kraju krajeva, bar bi bilo lepo pretpostaviti za promenu tako nešto kako bi započeli malo otvorenije i čistije razgovore.
 
Poznati su mi takvi snovi koji imaju takvu silinu i toliko te dotiču, poprimaju meso i krv realnosti, da sam hodao po ivici bez jasnih granica između svetova sna i budnog stanja. Mogao sam izludeti od lepote i opipljivosti takvih svetova koji prelaze barikade. Po nedelju dana sam čeznuo da mi se vrati isti san. Mesecima sam tražio nekog iza tamnih slojeva uma i gubio sam ga bespovratno. Ostaje onda samo realna čežnja za nečim što je suviše ali i nedozvoljeno realno i što se topi u rukama kad god ga ščepam. Ostaje samo prokleta čežnja i glad. Čovek može da se izgubi u tome.
 
Od svega što mi je žao je to da znam da vam ovaj san deluje kao čista zajebancija, ili kao vešto skovana priča. Ali nije tako.
Možda bi trebalo da mi bude žao što sam to postavila kao temu svog bloga? ALI NIJE. Znam da svi sanjamo. Samo ili retko pamtimo snove, ili ne želimo da pričamo o njima. Ja ne mislim da je to tabu tema, a isto tako ne mislim da će mnogi od vas na osnovu mog sna izgraditi nekakav vid mog ''psihovoškog profila''.
Ako ništa drugo bar uživajte u priči!!!!
 
Imaš pravo za sve što si rekao. I ja kada sam pokušavala da zaspim pokušavala sam da vratim san. Pokušala sam ponovo da uhvatim tu moju devojčicu. Želela sam da ponovo vidim njen lik i da osetim tu povezanost sa njom. Na žalost nisam uspela. Ali nadam se da hoću!
Ceo sam dan provela razmišljajući o njoj. Ne bih da banalizujem moj odnos prema devojčici i da ga nazovem ''platonska ljubav'' jer ga smatram, ukoliko uopšte mogu samo govoriti o ljubavi, vrelo realnim. Danas našu vezu stavljam ispred svakog drugog živog čoveka. (Svako drugi ko bude čitao ovo, pomisliće da sam poludela :lol:). Ali ovo je upućeno tebi, i nadam se da ga ti shvataš?
 
Naravno da razumem. Nas je spojila abnormalnost. :-D Poznata mi je takva vrsta povezanosti zbog koje bih mnogo toga žrtvovao. Na kraju krajeva sve što pripada tebi ljudsko je i podjednaku važnost ima kao bilo šta drugo. Ili je čak stvar prvog reda u odnosu na sve ostalo. Pa čitavi su svetovi nestajali samo zbog jedne ideje.
 
Da, ne znam kolkoko zvuči neverovatno, ali da. Prosto sam okupirana...
Pročitala sam ponovo kao kam sve to zapisala. Još uvek se sećam svakog detalja, a što je najbolje, mogu da se prisetim i nekih novih. Samo sada više nisam sigurna za te nove, da li sam ih sanjala ili je to već proizvod mog budnog uma.
Malo se gubim.
 
To samo utvrđuje san u stvarnosti. Briše svaku granicu. San dobija legitimitet. Treba se tome prepustiti. Zašto bi uopšte jasno određivala granice. Neka se razvija. Na posletku možda ti neko zakuca na vrata...
 
Once upon a time, I, Chuang Chou, dreamt I was a butterfly, fluttering hither and thither, to all intents and purposes a butterfly. I was conscious only of my happiness as a butterfly, unaware that I was Chou. Soon I awaked, and there I was, veritably myself again. Now I do not know whether I was then a man dreaming I was a butterfly, or whether I am now a butterfly, dreaming I am a man. Between a man and a butterfly there is necessarily a distinction. The transition is called the transformation of material things. (Chuang Tzu)
 

Back
Top