Probudila sam se pre par sati, zapravo ne znam ni ja koliko je vremena prošlo. Nisam znala šta da radim, pa evo me visim na Krstarici. Sanjala sam nešto, pa sada ne mogu da zaspim. Mislila sam da vam ispričam.
Mogla bih i da počnem kao Radoje Domanović: Usnila sam jedan strašan san....
Obrela sam se na maloj livadi sa finom mekom pokošenom travom. Sa društvom sam. Ispred mene se nalaze vrata jednostavna i drvena. Na nekoj nejasnoj zgradi ulazim na ta vrata u prednju prostoriju. Prostorija je više dugačka nego široka i liči pomalo na zanatlijsku radnju. Sa leve strane su neke police. Medju njima nalazim jednu knjigu. Ostali ljudi su nastavili da hodaju kroz tu prostoriju, i otišli su u prostoriju iza nje, koja je izgledala kao neko urušeno prašnjavo malo pozorište. Knjiga koju sam uzela imala je neku težinu znanja, doduše ovo sve, onako snovidjajno, intuitivno, znala sam. Ta knjiga, kao da je sadržavala izvesnu tajnu i punoću života. Na blesak mi se javilo ime Dostojevskog. U tom trenutku u osunčanom okviru vrata pojavila se devojčica. Po nekoj slobodnoj proceni mogla bih reći da ima oko 10 godina. Medjutim, opet znala sam da je njena inteligencija prevazilazila te godine i da je dostizala neverovatne granice. Imala je zlatnu, dugu, bujnu, kovrdžavu kosu. Malo šire čelo, i samo na način sna razumele smo se bez reči i to razumevanje nas je spojilo. Znala sam da sam prvi put našla osobu koju sam tražila. Kao da sam prepoznala sebe u njoj. Kao da se ona izdvojila iz mene. Izmedju mojih obrva kao da je počinjao neki pupak inteligencije koji je spajao mene i nju.
Društvo je izašlo iz zgrade i krenulo levim putem, sa desne strane nalazio se omanji kanal. Kad je društvo poodmaklo, pozvalo me je da podjem sa njima. Medjutim, ja sam pronašla nekoga ili nešto neopisivo za čim sam tragala čitav život, i ništa mi više nije bilo važno sem toga. Rekla sam im da nastave dalje bez mene i krenula sam sa devojčicom na desnu stranu, ka kanalu. Obale kanala spojene su gvozdenom konstrukcijom malog mosta koji je izgledao sasvim nestabilno. Uzela sam devojčicu za ruku i krenula sam nesigurno i zakoračila na most. Kada smo stupile na most gvoždje je počelo užasno da škripi i da se krivi. Most se otkačio, i gvoždje nas je bacilo natrag na obalu na ledja. Kada sam došla sebi od pada i pogledala s leve strane na travi je ležalo telo moje devojčice sa knjigom koja joj je se bila do pola zabila u lobanju sa čeone strane. Knjiga joj je razmrskala lobanju. Ja sam izgubila svu snagu. Duša mi je pala u prašinu i zajecala sam. Plakala sam kao nikada do tada i gubila vazduh, plakala i tresla se. Slomila sam se. Sva ljudskost u meni se pretvorila u pepeo. Krenula sam da lutam kao duh bez puta, s vremena na vreme padajući na kolena, a plač je probijao iz mene i rušio me ponovo na zemlju.....
Plačući sam se probudila.
Mogla bih i da počnem kao Radoje Domanović: Usnila sam jedan strašan san....
Obrela sam se na maloj livadi sa finom mekom pokošenom travom. Sa društvom sam. Ispred mene se nalaze vrata jednostavna i drvena. Na nekoj nejasnoj zgradi ulazim na ta vrata u prednju prostoriju. Prostorija je više dugačka nego široka i liči pomalo na zanatlijsku radnju. Sa leve strane su neke police. Medju njima nalazim jednu knjigu. Ostali ljudi su nastavili da hodaju kroz tu prostoriju, i otišli su u prostoriju iza nje, koja je izgledala kao neko urušeno prašnjavo malo pozorište. Knjiga koju sam uzela imala je neku težinu znanja, doduše ovo sve, onako snovidjajno, intuitivno, znala sam. Ta knjiga, kao da je sadržavala izvesnu tajnu i punoću života. Na blesak mi se javilo ime Dostojevskog. U tom trenutku u osunčanom okviru vrata pojavila se devojčica. Po nekoj slobodnoj proceni mogla bih reći da ima oko 10 godina. Medjutim, opet znala sam da je njena inteligencija prevazilazila te godine i da je dostizala neverovatne granice. Imala je zlatnu, dugu, bujnu, kovrdžavu kosu. Malo šire čelo, i samo na način sna razumele smo se bez reči i to razumevanje nas je spojilo. Znala sam da sam prvi put našla osobu koju sam tražila. Kao da sam prepoznala sebe u njoj. Kao da se ona izdvojila iz mene. Izmedju mojih obrva kao da je počinjao neki pupak inteligencije koji je spajao mene i nju.
Društvo je izašlo iz zgrade i krenulo levim putem, sa desne strane nalazio se omanji kanal. Kad je društvo poodmaklo, pozvalo me je da podjem sa njima. Medjutim, ja sam pronašla nekoga ili nešto neopisivo za čim sam tragala čitav život, i ništa mi više nije bilo važno sem toga. Rekla sam im da nastave dalje bez mene i krenula sam sa devojčicom na desnu stranu, ka kanalu. Obale kanala spojene su gvozdenom konstrukcijom malog mosta koji je izgledao sasvim nestabilno. Uzela sam devojčicu za ruku i krenula sam nesigurno i zakoračila na most. Kada smo stupile na most gvoždje je počelo užasno da škripi i da se krivi. Most se otkačio, i gvoždje nas je bacilo natrag na obalu na ledja. Kada sam došla sebi od pada i pogledala s leve strane na travi je ležalo telo moje devojčice sa knjigom koja joj je se bila do pola zabila u lobanju sa čeone strane. Knjiga joj je razmrskala lobanju. Ja sam izgubila svu snagu. Duša mi je pala u prašinu i zajecala sam. Plakala sam kao nikada do tada i gubila vazduh, plakala i tresla se. Slomila sam se. Sva ljudskost u meni se pretvorila u pepeo. Krenula sam da lutam kao duh bez puta, s vremena na vreme padajući na kolena, a plač je probijao iz mene i rušio me ponovo na zemlju.....
Plačući sam se probudila.