-Posmatrajući ozbiljna lica ljudi koje srecem svakog dana, shvatila sam koliko smo u stvari površna i neosjećajna bića.
Bez opravdanih razloga krivimo jedni druge ,medjusobno se djelimo samo na dobre i loše , iako smo svjesni činjenica da te dvije stvari mogu ležati u jednoj duši. Ne pruzamo priliku sebi da budemo srecni i da sticemo nova prijateljstva.
Branimo svoje stavove, njegujemo ego , djelimo savjete drugima, mada bi ih i sami trebali slusati.
Srljamo u neisplative avanture, uvjereni da cinimo pravu stvar, a onda, kada se spotaknemo i sa knedlom u grlu priznamo gresku, zapitamo se....da li smo sada mudriji ili..... smo samo stariji?
-Cjeli naš život se svodi na puko preživljavanje , mada nam i ono zna ponekada biti pretežak zadatak. Sve vise izgledamo iscrpljeno, nezadovoljno i bolesno, tolerancija medju sugradjanima gotovo i da ne postoji. Počeli smo se djeliti na uspješne i neuspješne, na bogate i siromašne , ali koliko smo zaista takvi?
Veoma brz tempo zivota ostavlja nam premalo vremena za one do kojih nam je stalo.
U kolotečini monotonog i nezdravog života,izgubili smo naviku za druzenje.Vise se ne srecemo na starom spomeniku palih boraca, na kojem smo do jutra pjevali skolske pjesme, naprotiv, sad izbjegavamo jedni druge, jer smo postali nezadovoljni svojim životima i bojimo se reci to na glas.Tuzni smo iz razloga što samo jednim pogledom kroz prozor vidimo da se preko puta živi bolje, a isto tako ne zelimo priznati da je potrebno samo malo vise snage da bi se digli na noge.
Zasto ne mozemo svi da budemo isti?
-Ko je postavio pravila? Kako smo uopšte na ovom svjetu nejednaki iako se vodimo kao ista rasa? Omalovažavamo jedni druge umjesto da si uzajamno pomažemo.Pljujemo po državi u kojoj živimo jer je kriva za kolateralnu štetu u kojoj samo sebe vidimo kao žrtvu.Previše se sažaljevamo i prerano dižemo ruke od sebe! Ponosni smo, ali ipak tražimo pomoć !
-Zaboravljamo bitne stvari i činjenicu da imamo samo jedan život i da ga treba potrošiti najbolje što se može. Maštamo o raskošnim kućama, psujemo ljude koji ih imaju a proklinjemo dan svog rodjenja , jer smo stigli na svjet u pogrešno vrjeme.Divimo se pametnima, iako bi uz malo truda oni mogli da se dive nama. Predstavljamo većinu, a veoma smo mali.
-Svojim glasom na vlast stavljamo ljude koji nisu sposobni da nas vode,a onda ih krivimo jer su takvi. Želimo se otisnuti u svjet, jer vjerujemo da će nam tamo biti bolje.Zatvaramo se u sebe i opterećujemo problemima koje ne možemo rješiti.Ulazimo u rasprave iz kojih znamo da ćemo izaći kao gubitnici.Tražimo svoja prava koja postoje samo na papiru.
-Poput lešinara svojim poganim jezicima blatimo druge zbog svojih ličnih frustracija! Patimo od kompleksa niže vrjednosti, samo zato što je neko tako htjeo.Krivimo roditelje jer nas nisu poveli pravim putem, a onda na kraju još jednog dana legnemo, duboko udahnemo i u tišini svoje zamračene sobe utonemo u more naših misli .Osjećamo se krivim zbog stvari koje smatramo lošim ali ih ipak radimo, a onda se nakon učinjenog zapitamo , zašto?.................Zasto da ne budemo bolji?
Bez opravdanih razloga krivimo jedni druge ,medjusobno se djelimo samo na dobre i loše , iako smo svjesni činjenica da te dvije stvari mogu ležati u jednoj duši. Ne pruzamo priliku sebi da budemo srecni i da sticemo nova prijateljstva.
Branimo svoje stavove, njegujemo ego , djelimo savjete drugima, mada bi ih i sami trebali slusati.
Srljamo u neisplative avanture, uvjereni da cinimo pravu stvar, a onda, kada se spotaknemo i sa knedlom u grlu priznamo gresku, zapitamo se....da li smo sada mudriji ili..... smo samo stariji?
-Cjeli naš život se svodi na puko preživljavanje , mada nam i ono zna ponekada biti pretežak zadatak. Sve vise izgledamo iscrpljeno, nezadovoljno i bolesno, tolerancija medju sugradjanima gotovo i da ne postoji. Počeli smo se djeliti na uspješne i neuspješne, na bogate i siromašne , ali koliko smo zaista takvi?
Veoma brz tempo zivota ostavlja nam premalo vremena za one do kojih nam je stalo.
U kolotečini monotonog i nezdravog života,izgubili smo naviku za druzenje.Vise se ne srecemo na starom spomeniku palih boraca, na kojem smo do jutra pjevali skolske pjesme, naprotiv, sad izbjegavamo jedni druge, jer smo postali nezadovoljni svojim životima i bojimo se reci to na glas.Tuzni smo iz razloga što samo jednim pogledom kroz prozor vidimo da se preko puta živi bolje, a isto tako ne zelimo priznati da je potrebno samo malo vise snage da bi se digli na noge.
Zasto ne mozemo svi da budemo isti?
-Ko je postavio pravila? Kako smo uopšte na ovom svjetu nejednaki iako se vodimo kao ista rasa? Omalovažavamo jedni druge umjesto da si uzajamno pomažemo.Pljujemo po državi u kojoj živimo jer je kriva za kolateralnu štetu u kojoj samo sebe vidimo kao žrtvu.Previše se sažaljevamo i prerano dižemo ruke od sebe! Ponosni smo, ali ipak tražimo pomoć !
-Zaboravljamo bitne stvari i činjenicu da imamo samo jedan život i da ga treba potrošiti najbolje što se može. Maštamo o raskošnim kućama, psujemo ljude koji ih imaju a proklinjemo dan svog rodjenja , jer smo stigli na svjet u pogrešno vrjeme.Divimo se pametnima, iako bi uz malo truda oni mogli da se dive nama. Predstavljamo većinu, a veoma smo mali.
-Svojim glasom na vlast stavljamo ljude koji nisu sposobni da nas vode,a onda ih krivimo jer su takvi. Želimo se otisnuti u svjet, jer vjerujemo da će nam tamo biti bolje.Zatvaramo se u sebe i opterećujemo problemima koje ne možemo rješiti.Ulazimo u rasprave iz kojih znamo da ćemo izaći kao gubitnici.Tražimo svoja prava koja postoje samo na papiru.
-Poput lešinara svojim poganim jezicima blatimo druge zbog svojih ličnih frustracija! Patimo od kompleksa niže vrjednosti, samo zato što je neko tako htjeo.Krivimo roditelje jer nas nisu poveli pravim putem, a onda na kraju još jednog dana legnemo, duboko udahnemo i u tišini svoje zamračene sobe utonemo u more naših misli .Osjećamo se krivim zbog stvari koje smatramo lošim ali ih ipak radimo, a onda se nakon učinjenog zapitamo , zašto?.................Zasto da ne budemo bolji?
