Hladnog zimskog dana tumarala sam sva slomljena po gradu. Nije mi bilo ni do čega, vraćala sam se iz bolnice. Imala sam još puno vremena do voza i ušla sam u prvi kafić.
Sjela sam, naručila kavu i utonula u misli. Strah mi je kidao dušu. Tijelo mi je bilo kao oduzeto.
Vrata kafića su se otvorila i ušla je jedna djevojka. Na sebi je imala zeleni kaputić. Prelijepo lice, uokvireno kratkom crnom kosom kao da je zračilo. Malo je zastala, prešla pogledom po kafiću i iako je bilo slobodnog mjesta, sjela je baš kod mene.
Počela je da priča kao navijena. Svidjela mi se odmah. Ispričala sam joj šta me muči. Slušala me pažljivo kao da se odavno znamo. Hrabrila me. I nije me ostavila samu. Otpratila me je na stanicu i sjedila je sa mnom u čekaonici dok voz nije došao, mahala mi na polasku. Dogovorile smo se da se vidimo i sledećeg dana.
Brat je sutradan pošao sa mnom u bolnicu. Prije posjeta smo svratili u isti kafić gdje sam i dan prije bila sa nepoznatom djevojkom. Izvirivala sam stalno, tražila je pogledom. Konačno je došla. Toliko sam joj se obradovala da sam skočila sa stolice i zagrlila je. Uzvratila mi je.
Upoznala sam je sa bratom. Kratko je ostala i otišla izvinjavajući se. Imala je nekih svojih obaveza, ali je svratila samo zbog mene. Laknulo joj je što nisam sama. Brat me je grdio zbog moje srdačnosi prema nekom nepoznatom. Pokušala sam da mu objasnim koliko su mi dobro došle njene riječi utjehe, ali on to nije razumio. Ma, nije ni važno.
Od tada je prošlo više od deset godina, nikad poslije je nisam srela, čak sam joj i ime zaboravila, ali nisam zaboravila šta je uradila za mene. Godinama nisam mislila o njoj i prije par dana iskrsla mi je u sjećanju. Sad je sve u redu i onako kako je ona rekla da će biti. Ako postoje anđeli, onda sam ga vidjela.
Sjela sam, naručila kavu i utonula u misli. Strah mi je kidao dušu. Tijelo mi je bilo kao oduzeto.
Vrata kafića su se otvorila i ušla je jedna djevojka. Na sebi je imala zeleni kaputić. Prelijepo lice, uokvireno kratkom crnom kosom kao da je zračilo. Malo je zastala, prešla pogledom po kafiću i iako je bilo slobodnog mjesta, sjela je baš kod mene.
Počela je da priča kao navijena. Svidjela mi se odmah. Ispričala sam joj šta me muči. Slušala me pažljivo kao da se odavno znamo. Hrabrila me. I nije me ostavila samu. Otpratila me je na stanicu i sjedila je sa mnom u čekaonici dok voz nije došao, mahala mi na polasku. Dogovorile smo se da se vidimo i sledećeg dana.
Brat je sutradan pošao sa mnom u bolnicu. Prije posjeta smo svratili u isti kafić gdje sam i dan prije bila sa nepoznatom djevojkom. Izvirivala sam stalno, tražila je pogledom. Konačno je došla. Toliko sam joj se obradovala da sam skočila sa stolice i zagrlila je. Uzvratila mi je.
Upoznala sam je sa bratom. Kratko je ostala i otišla izvinjavajući se. Imala je nekih svojih obaveza, ali je svratila samo zbog mene. Laknulo joj je što nisam sama. Brat me je grdio zbog moje srdačnosi prema nekom nepoznatom. Pokušala sam da mu objasnim koliko su mi dobro došle njene riječi utjehe, ali on to nije razumio. Ma, nije ni važno.
Od tada je prošlo više od deset godina, nikad poslije je nisam srela, čak sam joj i ime zaboravila, ali nisam zaboravila šta je uradila za mene. Godinama nisam mislila o njoj i prije par dana iskrsla mi je u sjećanju. Sad je sve u redu i onako kako je ona rekla da će biti. Ako postoje anđeli, onda sam ga vidjela.
