Ko ima pravo da mi misao usporava lekovima?

8.
Noć. Zoran, za stolom u dnevnom boravku. Kraj stola doktor.
ZORAN: Pijan sam od lekova. Opet će me odvesti u krevet i spavaću obučen. Pa, majku mu, ja sam se sam ovde izolovao da ne počnem da ubijam. Ko ima pravo da mi misao usporava lekovima? Treba da odem u kupatilo, a tvrda stolica mi cepa šuljeve... Suze radosnice i žalosnice, znoj i sve suvišne tečnosti koje izlaze iz tela...
DOKTOR: Mi moramo, najpre da te oslobodimo tegoba sa kojima si došao ovde, mislim na strah i ostalo...
ZORAN: Koliko će to da traje?
DOKTOR: Ne možemo da se pogađamo! Znaš kako je, čovek je mašina kao i svaka druga. Ti si trčao, jurio, mašina je podmazivala nekad i pogrešno - konjačić, špricer - i jurila, naročito kad se preterivalo s poslom. I, eto, motor otkaže. Ja bih ti drage volje rekao koji zupčanik je otkazao, ali kada je glava u pitanju, tu ima mnogo nepoznatog. Mi pokušavamo lekovima neke stvari da zaustavimo, da ih usporimo, ali dok ne pronađemo taj zupčanik, ili bar njegov pogrešno podmazan zub, treba nam dosta vremena.
ZORAN: Kad ću moći na vikend? Uželeo sam se deteta.
DOKTOR: Možda u četvrtak da ti dođe supruga, pa sa njom da izađeš.
ZORAN: Kasno mi je to...
DOKTOR: Nismo na pijaci. Pratiću te, pogotovo kad sam dežuran, kao večeras.
ZORAN: Hvala, doktore.
DOKTOR: Hajde sad na spavanje. Kad zaspiš, ponovo ću da te obiđem.
ZORAN: Hvala... (odlazi u krevet)
 

Back
Top