Човек и змија

Bili su čovek i zmija mnogo dobri, nerazdvojni prijatelji. Zmija je u čovekovoj kući nalazila i sklonište od ružnog vremena i hranu, a čoveku je zmijino društvo bilo od neprocenjivog značaja.
Jednog dana igrajući se sekirom dečak (sin ovoga čoveka) odseče zmiji rep, a ona onda ugrize dečaka koji na mestu ostane mrtav. Čovek, videći mrtvog sina, pojuri zmiju da je ubije, ali ona pobegne u rupu.
Pošto je prošlo neko vreme, čoveku poče da nedostaje zmijino prijateljstvo. Zato ode do rupe dozivajući zmiju da dođe, govoreći kako treba zaboraviti šta je bilo, nego da nastave da se druže i da budu dobri prijatelji. Na to mu je zmija rekla: "Ne prijatelju, dok god ja gledam svoj rep, a ti svoga sina grob, među nama nema iskrenog prijateljstva.".

Zašto ovo pišem? Dakle, ako hoćemo iskreno pomirenje, onda treba da kažemo: "Šta je bilo, bilo je." i da guramo dalje. Ali, šta reći za sledeću situaciju:
- Zmija dolazi u čovekovu kuću da bi mu ispred nosa mahala repom uz reči: "Pogledaj šta mi je tvoj sin uradio.", očekujući da joj se čovek neprestano izvinjava što joj je njegov sin odsekao rep. Pritom, čovek ne sme ni da pomene grob svog sina, jer će ga odmah optužiti za sve i svašta.

Kao šo rekoh, dolaze oni ovde, kod nas, da nam sole pamet o srpskoj krivici, negirajući hrvatsku. Dolaze da nas kritikuju zbog našeg nacionalizma (ispoljavanja nacionalne svesti), a ne vide svoj šovinizam (ogledan u slavljenju Bljeska i Oluje na primer).
Pa baš kao ova zmija iz priče, dolaze u našu kuće da nam mašu repom.
 

Back
Top