Danas je Srbija dostojanstveno,sa suzama u ocima,tugom u srcu i ponosom u dusi,ispratila na poslednji put svog
verskog vodju,duhovnog ucitelja i vec,od svog naroda proglasenog sveca,patrijarha srpskog gospodina Pavla.
Reka vise stotina hiljada ljudi u tisini je koracala ulicama Beograda,za kovcegom svog verskog Oca.
Po pravom prolecnom,a novembarskom danu,nepregledna kolona ljudi slila se prema hramu Svetog Save na Vracaru
na opelo svom poglavaru.
Izgradnja hrama je predstavljala ostvarenje sna,nakon visedecenijskog napora SPC i mnogih drzavnih institucija,da se izgradi"najveca pravoslavna duhovna kuca na Balkanu".
Na celu tog sna,stajao je patrijarh Pavle i njegovo ime ce zauvek biti neraskidivo vezano za hram Svetog Save.
Opelo su drzali najvisi crkveni velikodostojnici hriscanske pravoslavne vere..
Velike,velicanstvene reci upucene su nasem patrijarhu i on ih je kao takve i zaluzio.
Pogrebna povorka je krenula put njegove "vecne kuce",manastira Rakovice.To mesto je bila patrijarhova zelja,skromno,
kakav je bio i njegov zivot.
Sve se o njemu znalo dva dana ranije,stampa je upoznala javnost sa svim detaljima vezanim za ova cetiri znacajna dana
u zivotu Srbije.
"Jednom je dosao gradskim prevozom,sam,kao da se iskrao iz odaja Patrijarsije..
Svi smo se iznenadili kada smo ga ugledali na kapiji.
Setao je dvoristem i najednom je rekao,polutiho,uz njegov prepoznatljiv osmeh:
-Ovde cu traziti da me sahrane-rekle su iskusenice manastira Rakovica.."
I dok je telo patrijarha Pavla,lezalo na odru u Sabornoj crkvi u koju su danima ulazile hiljade ljudi da poljube ruku svom svecu,
u manastiru Rakovice uzurbano su tekle pripreme za docek i sahranu posmrtnih ostataka srpskog poglavara.
"U dvoristu manastira vise ljudi nego obicno.
Svi nesto rade,uredjuju mesto za pocinak srpskog patrijarha Pavla.
Sredjuje se basta,podkresuje cvece i drvece,metlama se cisti svaki kutak.
Pored skromnog spomenika na grobu srpskog patrijarha Dimitrija (1846-1930),covek iz zemlje vadi zimske ruze i stavlja ih u kolica.
-Ovde ce biti sahranjen,izmedju jabuke i tuje.Neka mu je laka crna zemlja-izovara,dok lopatom kopa raku.
Iskusenice pricaju da je patrijarh mnogo voleo ovaj manastir.
Cesto je dolazio,a poslednji put,samo nekoliko dana pred odlazak u bolnicu,sluzio je ovde svetu liturgiju.
U dvoristu je mnogo ljudi,ali vlada potpuna tisina.
Cuju se samo zvuci lopate dok udara u zemlju i grebanje metle po betonu.
Tisinu na svakih sat vremena prekinu crkvena zvona.
tada svi ustanu,prekinu poslove i prekrste se.."
Pomislila sam,dok sam citala ovaj novinski clanak,kako je blagosloven taj covek,kad mu je Bog dodelio tu cast
da iskopa raku svom patrijarhu..
Sa platoa Hrama masa ljudi je krenula za pogrebnom povorkom prema Rakovici u kilometarsku pesacku pratnju.
Na ulazu u groblje,poslednji put su ispratili patrijarha.
Sam cin sahrane je bio van dometa kamera i ociju javnosti,po patrijarhovoj poslednjoj volji.
Narod je u tisini dugo stajao ispred kapija manastira.
Isto tako je u tisini strpljivo cekao u kilometarskoj koloni satima,da poljubi ruku svom patrijarhu.
Mnogi nisu imali srece da to ucine,zbog svog zdravlja ili zbog vremena za obilazak,nedovoljnog broju onih koji su to zeleli.
Ja sam Gospodu zahvalna sto mi je udelio tu mogucnost..
U tisini se i ja oprastam od njegove Svetosti,gospodina Pavla,jednim secanjem njegove porodice i nekim od njegovih
nezaboravnih obracanja svom narodu.
"Nikada nikome nije govorio sta bi trebalo da radi.
Nikada nikome nije sudio.
Ako bi i bila neka kritika,onda je to receno kao anegdota i uz osmeh.
Ako se nesto tuzno nekome dogodilo,i on bi bio tuzan ceo dan.
Pogadjala ga je tudja nevolja.."
/porodica o njemu,Pavlu/
"Rad ne ponizava,samo greh"
/odgovor na licni posao kao kujundzije,obucara,krojaca,vodoinstalatera../
"Ocekivati od drugih ljudi da prema nama postupaju kao ljudi,a mi medju sobom da ne postupamo,kakva ce to biti nesreca"
/iz dijaloga sa hrvatskim kardinalom Kuharicem,kada su obojica,pocetkom rata,apelovali na prekid sukoba/
"Mene su neki optuzivali da pozivam srpski narod u razaranje,ovu nesrecu i rat,samo da bi se odrzala velika Srbija.
Ja sam rekao njima.ponavljam to i sada svima-da kada bi velika Srbija trebalo da se odrzi po cenu neceg necovecnog,
neljudskog,ja ne bih pristao.
Ne bih pristao po tu cenu ni da se odrzi mala Srbija.
Kada bi po cenu neljudskog,necovecnog,trebalo da se odrzi poslednji Srbin i kada bih ja bio taj Srbin,ne bih pristao.
Nama je bolje da nestanemo kao ljudi,nego da opstanemo,bioloski da prezivimo,kao zlocinci i neljudi".
"Izdrzati u necemu do kraja,znaci da je to tesko,ali ko izdrzi teskocu do kraja,taj ce se spasti".
"Da Bog pomogne nama i neprijateljima nasim.."
"Budimo ljudi.."
Ps.PATRIJARHU SRPSKOM GOSPODINU PAVLU...SA LJUBAVLJU !
verskog vodju,duhovnog ucitelja i vec,od svog naroda proglasenog sveca,patrijarha srpskog gospodina Pavla.
Reka vise stotina hiljada ljudi u tisini je koracala ulicama Beograda,za kovcegom svog verskog Oca.
Po pravom prolecnom,a novembarskom danu,nepregledna kolona ljudi slila se prema hramu Svetog Save na Vracaru
na opelo svom poglavaru.
Izgradnja hrama je predstavljala ostvarenje sna,nakon visedecenijskog napora SPC i mnogih drzavnih institucija,da se izgradi"najveca pravoslavna duhovna kuca na Balkanu".
Na celu tog sna,stajao je patrijarh Pavle i njegovo ime ce zauvek biti neraskidivo vezano za hram Svetog Save.
Opelo su drzali najvisi crkveni velikodostojnici hriscanske pravoslavne vere..
Velike,velicanstvene reci upucene su nasem patrijarhu i on ih je kao takve i zaluzio.
Pogrebna povorka je krenula put njegove "vecne kuce",manastira Rakovice.To mesto je bila patrijarhova zelja,skromno,
kakav je bio i njegov zivot.
Sve se o njemu znalo dva dana ranije,stampa je upoznala javnost sa svim detaljima vezanim za ova cetiri znacajna dana
u zivotu Srbije.
"Jednom je dosao gradskim prevozom,sam,kao da se iskrao iz odaja Patrijarsije..
Svi smo se iznenadili kada smo ga ugledali na kapiji.
Setao je dvoristem i najednom je rekao,polutiho,uz njegov prepoznatljiv osmeh:
-Ovde cu traziti da me sahrane-rekle su iskusenice manastira Rakovica.."
I dok je telo patrijarha Pavla,lezalo na odru u Sabornoj crkvi u koju su danima ulazile hiljade ljudi da poljube ruku svom svecu,
u manastiru Rakovice uzurbano su tekle pripreme za docek i sahranu posmrtnih ostataka srpskog poglavara.
"U dvoristu manastira vise ljudi nego obicno.
Svi nesto rade,uredjuju mesto za pocinak srpskog patrijarha Pavla.
Sredjuje se basta,podkresuje cvece i drvece,metlama se cisti svaki kutak.
Pored skromnog spomenika na grobu srpskog patrijarha Dimitrija (1846-1930),covek iz zemlje vadi zimske ruze i stavlja ih u kolica.
-Ovde ce biti sahranjen,izmedju jabuke i tuje.Neka mu je laka crna zemlja-izovara,dok lopatom kopa raku.
Iskusenice pricaju da je patrijarh mnogo voleo ovaj manastir.
Cesto je dolazio,a poslednji put,samo nekoliko dana pred odlazak u bolnicu,sluzio je ovde svetu liturgiju.
U dvoristu je mnogo ljudi,ali vlada potpuna tisina.
Cuju se samo zvuci lopate dok udara u zemlju i grebanje metle po betonu.
Tisinu na svakih sat vremena prekinu crkvena zvona.
tada svi ustanu,prekinu poslove i prekrste se.."
Pomislila sam,dok sam citala ovaj novinski clanak,kako je blagosloven taj covek,kad mu je Bog dodelio tu cast
da iskopa raku svom patrijarhu..
Sa platoa Hrama masa ljudi je krenula za pogrebnom povorkom prema Rakovici u kilometarsku pesacku pratnju.
Na ulazu u groblje,poslednji put su ispratili patrijarha.
Sam cin sahrane je bio van dometa kamera i ociju javnosti,po patrijarhovoj poslednjoj volji.
Narod je u tisini dugo stajao ispred kapija manastira.
Isto tako je u tisini strpljivo cekao u kilometarskoj koloni satima,da poljubi ruku svom patrijarhu.
Mnogi nisu imali srece da to ucine,zbog svog zdravlja ili zbog vremena za obilazak,nedovoljnog broju onih koji su to zeleli.
Ja sam Gospodu zahvalna sto mi je udelio tu mogucnost..
U tisini se i ja oprastam od njegove Svetosti,gospodina Pavla,jednim secanjem njegove porodice i nekim od njegovih
nezaboravnih obracanja svom narodu.
"Nikada nikome nije govorio sta bi trebalo da radi.
Nikada nikome nije sudio.
Ako bi i bila neka kritika,onda je to receno kao anegdota i uz osmeh.
Ako se nesto tuzno nekome dogodilo,i on bi bio tuzan ceo dan.
Pogadjala ga je tudja nevolja.."
/porodica o njemu,Pavlu/
"Rad ne ponizava,samo greh"
/odgovor na licni posao kao kujundzije,obucara,krojaca,vodoinstalatera../
"Ocekivati od drugih ljudi da prema nama postupaju kao ljudi,a mi medju sobom da ne postupamo,kakva ce to biti nesreca"
/iz dijaloga sa hrvatskim kardinalom Kuharicem,kada su obojica,pocetkom rata,apelovali na prekid sukoba/
"Mene su neki optuzivali da pozivam srpski narod u razaranje,ovu nesrecu i rat,samo da bi se odrzala velika Srbija.
Ja sam rekao njima.ponavljam to i sada svima-da kada bi velika Srbija trebalo da se odrzi po cenu neceg necovecnog,
neljudskog,ja ne bih pristao.
Ne bih pristao po tu cenu ni da se odrzi mala Srbija.
Kada bi po cenu neljudskog,necovecnog,trebalo da se odrzi poslednji Srbin i kada bih ja bio taj Srbin,ne bih pristao.
Nama je bolje da nestanemo kao ljudi,nego da opstanemo,bioloski da prezivimo,kao zlocinci i neljudi".
"Izdrzati u necemu do kraja,znaci da je to tesko,ali ko izdrzi teskocu do kraja,taj ce se spasti".
"Da Bog pomogne nama i neprijateljima nasim.."
"Budimo ljudi.."
Ps.PATRIJARHU SRPSKOM GOSPODINU PAVLU...SA LJUBAVLJU !