Priča u prolazu

Sticajem okolnosti, našli smo se u jednoj prostoriji, ona, gospodin i ja. Došavši pre vremena, i čekajući isto, da nas pozovu, krenuli smo sa pričama o hrani, restoranima, ljudima, svetu, iskustvima,...
Ona je lepa, visoka,sa plavim očima, umiljatim glasom,iskustvom hostese sa radom u Americi. Gospodin je bio arhitekta, 60-tih godina, smiren, rečit, sa manirima, koji ne voli Ameriku. I ja sam rekao po nešto o sebi. Gospodin nije voleo Ameriku, „uzela“ mu je sina koji je davno otišao, stekao porodicu sa ženom ne našeg porekla, dobio sina i samim tim, gospodin je daleko bio od toga i nije mogao da uživa u ulozi oca i deke.
– Pa, jel imate još dece?
Da, imam ćerku, ali ona je u Francuskoj, udala se tamo za Francuza, živi tamo. Time je, videlo se po njegovom licu, bio zadovoljan. Tako je i nastavio priču o tome...
Ćerka je zavrsila dva fakulteta, govori četiri jezika, radi, zadovoljna je. Upoznala se sa Polom dok je bila tamo, radili su zajedno. Posle je on dobio posao na tri godine u našoj zemlji i tu je bolje upoznao naše ljude, običaje i ostalo. Često su bili na relaciji Beograd-Pariz, jer je on Parižan, dubokim poreklom.
Polov deda, je davnih dana posećivao našu zemlju i sarađivao sa našim stručnjacima na nekim projektima. Kada mu je Pol rekao da ide u Srbiju, deda mu je rekao: videćeš sinko, na železničkoj stanici ćete dočekati pioniri sa dobošima! Deda je malo ostao u tom vremenu i tako je pamtio naše prostore, a kada mu je unuk rekao da ne idu vozom, nego avionom i autom, deda je pitao: pa kako, kad oni tamo nemaju ni puteve?!
Jednom prilikom, okupili su se svi da proslave veridbu, i sasvim slucajno gospodinu padne na pamet da je njegov pokojni otac bio davno u saradnji sa Francuzima i da je čak držao govor na nekom sastanku povodom nekog otvaranja novog projekta. Pronašavši taj referat, dade Polu da pročita...
–Aaa, odličan govor, skoro da i nema grešaka.
Nismo mu rekli da je to verovatno neko drugi napisao a da je to samo moj otac pročitao tad- reče gospodin, jer – nije moj otac bio toliko dobar sa francuskim jezikom. Sasvim slučajno, Pol okrenu papir i pogleda na poleđini potpise, i pečate onih koji su tada prisustvovali tom sastanku, i sledi se !!
– O BOŽE ! Pa ovo je potpis moga dede!
Svi šokirani, pogledaše u Pola, ne znajući o čemu on to priča.
Polov deda po majci, je bio taj koji je prisustvovao tom sastanku gde je gospodinov otac držao govor!
Pokrenula se priča, koliko su se i znali, jesu li tad i pričali nešto, ima li slika sa tog događaja?Nije poznato, kao i to da sigurno nisu znali da će se jednog dana njihove familije sprijateljiti.

Neko bi rekao da je svet mali, a neko i da je to sudbina a mozda je i jedno i drugo, ili nešto treće ali desilo se. U svakom slučaju i ona i ja smo uživali u priči jednog gospodina, a onda je došlo vreme da nas pozovu.
 

Back
Top