Opet isti san

Da, vec mesecima sanjam isti san, zapravo varijacije.
To je, valjda, nacin da se mozak izbori sa necim teskim, tragicnim.
Sin mi je u julu preziveo tesku saobracajnu nesrecu. Dvojica drugova su mu poginula. Detalji... nebitni, tragedija ogromna.
I sad mrzim kad mi neko kaze 'dobro je proslo'. Nije dobro kad su dva mlada zivota izgubljena.
On je fizicki dobro, psihicki se izuzetno nosi sa svim tim, svira i dalje, sport, devojcice.
Ali, to mi je promenilo perspektivu. Trudila sam se i trudim da i dalje ne ogranicavam nista sto je o.k. za te godine. Briga postoji uvek, ali sad je bas onako.... A i to se trudim da ne pokazujem. Samo da zna da sam uvek tu.
I ja sam pala s motora u tim godinama i jedva prezivela.
Ali, sad je drugacije. I sad znam kako su se moji osecali.
U budnom stanju zivim usl.receno kao i pre, ali noc donosi te snove. Tesko je izboriti se sa snovima.
Zato cesto ostajem budna dok bukvalno ne padnem od umora. Onda ne sanjam.
 

Prilozi

  • 507d67fe26fa75ffa95684dyx4.jpg
    507d67fe26fa75ffa95684dyx4.jpg
    31,1 KB · Pregleda: 10
  • 118100076542-18232629.jpg
    118100076542-18232629.jpg
    146,1 KB · Pregleda: 0
nekako mi je islisno da kada je rec o takvom traumaticnom iskustvu (ja) komentator izvodi(m) neke celomudrenosti . Naravno da se menja perspektiva, da postoje kosmari, da se strepi :(
Nadam se da se covek, ipak, nekako konsoliduje, pocinje da postavlja zahteve sebi, recju, zivi...
Strelice, pozz
 

Back
Top