Rara Avis

RUSKI LOVAC ZA 21-vek



Avioni MiG 1.42 i S-37
kandidati za ruski lovac pete generacije(MFI)

Proteklih godina, uprkos teškoj ekonomskoj krizi u Rusiji, Suhoj i MAPO-MiG nastavljaju svoj rad na programu MFI (višenamenski frontovski lovac), koji je započet u drugoj polovini 80-tih godina, još u vreme SSSR-a, kao odgovor na američki program ATF (za koji su kandidati bili YF-22 i YF-23, izabran je F-22 i kasnije je dobio naziv "Raptor").

MFI je počeo razvoj kao supersonični borbeni avion pete generacije. Avion ima i supermanevarske sposobnosti, uglavnom zbog napredne aerodinamike, a dobrim delom zahvaljujući snažnim dvostrujnim motorima Sojuz R-79M ili Saturn LJuljka AL-37FU (a možda i AL-41F) sa vektorisanim potiskom, koji mu omogućavaju let u režimu krstarenja brzinama od 1.1-1.5 maha (superkrstarenje) i brzinu veću od 2000km/č. Naoružanje koje se nalazi u unutrašnjosti trupa, između ostalog uključuje i nove ruske rakete vazduh-vazduh R-77M (NATO naziv AA-12 "Adder"), ruski ekvivalent AIM-120 AMRAAM, i nove rakete vazduh-vazduh izuzetno velikog dometa R-37 koje nose naziv Novator, ove rakete mogu da gađaju ciljeve na daljinama do 300km i visinama do 40000m, a lete brzinom od 6 M.

Posle dvanaestogodišnjeg rada na projektu, prikazana su dva uspešna demonstraciona aviona, od kojih će posle dužeg ispitivanja u serijsku proizvodnju ući samo jedan. Prikazani su S-37 "Berkut" (Carski orao) iz OKB-a (Opitno Konstrukcioni Biro) Suhoj, a iz MAPO MiG-a dolazi "Projekat 1.42".

S-37 "Berkut"

S-37 Berkut (ne treba ga mešati sa Su-37 koji je nastao u istom OKB-u, ali je izveden iz aviona Su-35) je prvi put poleteo 25. septembra 1997. godine. Avion S-37 ima originalnu aerodinamiku krila obrnute strele. Ovo nije novo rešenje, najpoznatiji avion sa obrnutom strelom krila je američki X-29, kompanije Grumman, koji je bio testiran u vazduhoplovnoj bazi Edwards od 1984.
Nastao iz prototipa S-32 (veoma sličan X-29), S-37 je rezultat dvadesetogodišnjeg zajedničkog rada, OKB-a Suhoj i CAGI-ja na supersoničnom avionu obrnute strele krila. Ova krila su na subsoničnim (podzvučnim) brzinama efikasna isto kao i krila normalne strele, ali su na transsoničnim brzinama (0.8-1.3 maha) daleko efikasnija. Ovim se osigurava da ovakav avion bude superiorniji u manevarskoj borbi i da se na transsoničnim brzinama poveća njegova poprečna stabilnost, ali sve to na račun izdržljivosti, jer krila obrnute strele moraju da izdrže opterećenje veće nego klasična krila. Kada se krila ojačaju, direktno se povećava njihova težina što za posledicu ima smanjenje mase ubojnih sredstava. Rusi su ovaj problem rešili na taj način što su izradili krilo od kompozitnih materijala, čime su rešili većinu problema vezanih za čvrstinu krila i dobili avion izuzetno velikih manevarskih sposobnosti koji uz sistem "Fly-By-Wire" postaje nedostižan za zapadne konkurente. Manevarske osobine se dalje povećavaju ugradnjom motora sa vektorisanim potiskom (npr. AL-37FU), koji još uvek nisu na raspolaganju za ugradnju. Obrnuta strela krila avionu omogućava i skraćeno poletanje i sletanje (STOL karakteristike), naime krila obrnute strele na malim brzinama daju veću silu uzgona od krila normalne strele, ovim se direktno smanjuju količina goriva potrebnog za poletanje i brzina sletanja aviona.

Ova formula krila sa obrnutom strelom je testirana na maketi S-32 krajem 1988, u isto vreme u Suhoju je započet rad na S-37, koji je završen 1994. godine. Zahvaljujući obrnutoj streli krila "Berkut" je dobio izuzetnu pokretljivost.

Berkut, međutim, nije tehnološki demonstrator. Avion još nije dobio motore sa vektorisanim potiskom, a ima jedan broj delova (kokpit, stajni trap, izmenjeni trup...) sa serijskog Su-35.

Koncept konstrukcije i forma aviona su novi. Tako, krila negativne strele (otprilike 18ş-20ş) su, kao što je već spomenuto, skoro cela (90%) izrađena od kompozitnih materijala. Ispred krila se nalaze kanardi (duplo veće površine nego kod Su-35), a iza krila klasičan horizontalni rep, avion ima dva vertikalna stabilizatora, ista kao i kod svih aviona iz familije Su-27.

Trup dužine 22.6 m izveden je sa Su-35. Usisnici vazduha su postavljeni ispod strejkova malo iza kabine sa obe strane trupa. Presek usisnika je četvrtina kruga. Motori su na istom mestu kao i kod Su-35, s tim što su malo približeni jedan drugom, a prostor dobijen smeštanjem usisnika na bokove trupa je iskorišćen za prostor za naoružanje (kao kod F-22 i JSF-a).
Veliki kokpit je isti kao i kod Su-35. Pilot Berkuta ima odličan pregled svih 360ş, što je vrlo važno u vazdušnim borbama. S-37 ima svu značajnu avioniku, tako da se iza velikog radoma krije radar N011M i u jednoj od dve izbočine ispod vertikalnih stabilizatora nalazi se radar N012 za otkrivanje ciljeva koji se približavaju iz zadnje polusfere, isto kao i kod Su-37. Ispred kabine se nalazi optički sistem za otkrivanje i praćenje ciljeva sa integrisanim laserskim daljinomerom i IC tragačem. Sistem je povezan sa nišanskim sistemom montiranim na pilotskoj kacigi (ovakav sistem se nalazi na svim avionima iz familije Su-27).

Motori koji su trenutno ugrađeni su "pozajmljeni" sa lovca MiG-31, a to su motori D-30F-6M potiska od po 152.06kN sa naknadnim sagorevanjem i 93.19kN bez naknadnog sagorevanja. Ovi motori mogu da pokrenu S-37 do brzine od 2200km/č. Serijski avioni će biti opremljeni motorima sa vektorisanim potiskom Saturn LJuljka AL-41F ili Sojuz R-79M koji će mu omogućiti da odnos snage i težine bude veći od 1.3.
Avion ima mnogo veći procenat kompozita u konstrukciji od drugih aviona tipa Suhoj. Povrh toga objavljeno je i da su na njemu korišćeni novi apsorpcioni materijali koji su mu ERP smanjili na 10% normalne ERP koju bi imao da su korišćeni klasični materijali.

"Crvena zvezda" je objavila da rusko vazduhoplovstvo u S-37 ne vidi prototip, već serijski avion koji bi trebao da poveća borbenu vrednost ruskog vazduhoplovstva.

s37_03.jpg


MAPO-MiG "Projekat 1.42"

MAPO-MiG se susreće sa velikim finansijskim teškoćama (zbog smanjenih narudžbi za MiG-29 u celom svetu, a on je bio glavi izvor prihoda za MAPO MiG), usled čega je usporen i rad na kandidatu za MFI. Izrada aviona MiG-1.42 započeta je 1991. godine, a 1994. je na probnoj vožnji po aerodromu bio oštećen, tako da je javnosti prvi put bio prikazan 12. januara 1999. godine, do kašnjenje u popravci aviona došlo je zbog nedostatka sredstava. Prema nekim nepotvrđenim informacijama postoje dva prototipa MiG-a-1.42, jedan je tokom 1994. korišćen za brzinska ispitivanja na zemlji, a drugi, napravljen kasnije ima pune letne sposobnosti. MiG-1.42 bi prvi put trebao da poleti u oktobru 1999.

Kao i kod S-37 masa praznog aviona je 15t, a maksimalna masa u poletanju 35t. MiG-1.42 je dvomotorac sa motorima Solovjev D-30F-6M, kao i kod S-37. Avion ima velika delta krila ispred kojih se nalaze kanardi, vertikalni stabilizatori se nalaze na zadnjem delu krila na malom rastojanju od trupa, a usisnici vazduha su smešteni ispod trupa, spojeni su i pregrađeni, da ne bi došlo do mešanja vazdušnih struja. Ispod svakog krila se nalazi samo po jedan nosač ubojnih sredstava, što govori da je veći deo ubojnih sredstava smešten u trupu. Kokpit je postavljen visoko i izrazito napred iza nosa, u koji bi trebao da bude smešten radar sa Su-27 ili sa MiG-a-31, dok bi u serijskoj proizvodnji bio postavljen radar N014 sa faziranom rešetkom i elektronskim skeniranjem koji može da prati do 40 ciljeva i u isto vreme napada do 20 ciljeva. Kolike su mogućnosti ovog radara najbolje pokazuje podatak da radar može da otkrije cilj veličine lovca na daljini do 420km. Radar takođe ima i mogućnost mapiranja terena. Na avion bi takođe bio postavljen radar N012 za osmatranje zadnje polusfere (kao na Su-37 i S-37).

MiG-1.42 se ne može porediti sa S-37. Mnogi eksperti smatraju da je MiG-1.42 samo usputni model, koji služi da pravi konkurenciju Berkutu, dok se u MiG-u radi na mnogo ozbiljnijem projektu, koji nosi oznaku "Projekat 1.44". Ne treba zaboraviti i to da MiG radi i na projektu lakog višenamenskog aviona I-2000, koji treba da uđe u naoružanje zajedno sa MFI-jem. Ima nekih indicija da će I-2000-LFI (laki frontovski lovac) ući u naoružanje već posle 2005. godine. Rostislav Beljakov (glavni projektant u MAPO MiG-u) je pre pet godina rekao da 70-80% ruskog vazduhoplovstva treba da se sastoji od naprednih lovaca malih dimenzija sa stelt (stealth) karakteristikama, koji bi imali znatno nižu cenu nego MFI (ako bi se MiG-1.42 sada uveo u serijsku proizvodnju njegova cena bi bila oko 80 miliona dolara). Sem toga Beljakov je rekao i da će novi lovac imati sve stelt karakteristike, dok prikazani avion nije čak ni premazan bojom koja upija radarske talase (iako poseduje neke stelt karakteristike, npr. naoružanje unutar trupa, vertikalni stabilizatori nisu pod pravim uglom u odnosu na krila...), tako da je Beljakov verovatno govorio o "Projektu 1.44", a da je MiG-1.42 tu ubačen samo zbog gore navedenih razloga. Prikazani avion je završen još 1993.

Neki nezvanični izvori objavili su da će doći do fuzije dva najveća ruska proizvođača i konstruktora aviona, Suhoja i MAPO MiG-a. Do fuzije će verovatno doći zbog ekonomske situacije u Rusiji, koja ne može da finansira dva konkurentska konstruktorska biroa u takmičenju za najveći posao u sledećih dvadeset godina.

Gde su sada oni bogati dani SSSR-a? Da oni još traju, ovi avioni bi već ušla u serijsku proizvodnju i u operativne jedinice, sovjetsko vazduhoplovstvo bi ojačalo svoju tehnološku premoć nad zapadnim vazduhoplovstvima, prednost koju su stekli onog trenutka kada su prvi primerci aviona MiG-29 i Su-27 počeli da stižu u operativne jedinice. Avioni zastarjevaju i prednost se brzo topi...

mob311_1154546649.jpg




Salve!
 

Back
Top