FALŠ LAZANJE

April 1999. Bombardovanje traje već skoro mesec dana. U našem tadašnjem stanu u prizemlju, uveče, na znak prve sirene, okuplja se ceo komšiluk. Uglavnom je to stariji svet, a među njima čak i neki sa kojima, sve do dolaska "Milosrdnog anđela", nismo gajili dobrosusedske odnose (oni nama nisu praštali lupanje o šerpe, mi njima kolo na Ušću). No, sad je sve, čini se, svejedno ... ideološke razlike postale su nebitne; čak i ne spominjemo politiku. Sedimo, ćaskamo i pokušavamo da se smejemo. Poneko donese kafu u termosu (u slučaju da nestane struja), poneko spremi sendviče ... a komšija koji se predstavlja kao Goranac - mada svi znamo da je Šiptar - dovuče pivo i sokove. I vatromet imamo, ali mu se ne radujemo. Skoro pa žurka. Ili Bal vampira. Potpuno otkačena atmosfera, u kojoj se malo plače, malo peva, a ponajviše otvaraju duše.

Moji klinci, koji tada imaju 9 i 4 godine, uželeli su se lazanja. Ceo dan razmišljam kako bih im to priuštila jer ... frižider je skoro prazan a para nema. Pronalazim kesu jeftine testenine i stavljam je da se skuva. Istovremeno pravim veliku količinu bešamel sosa, i na brzinu seckam mesni narezak. Raskuvano testo procedim, polovinu stavim u podmazan pleh, preko toga sipam deo bešamela, pospem komadićima nareska sa malo origana i mešavinom rendanog kačkavalja i ostacima starog sira. Preko toga opet stavim testo i na kraju zalijem drugim delom bešamela u koji sam prethodno razmutila jaje.
Iz šporeta se širi prijatan miris; kroz staklena vrata rerne vidim da su moje falš lazanje nabubrele i porumenele i da se po izgledu ne razlikuju od pravih. Vadim ih iz rerne i dekorišem natpisom od kečapa: TORTU ĆEMO U JUNU.
Poriv da to napišem javio se automatski. Svakog dana objašnjavala sam sinovima da će bombardovanje brzo proći, ako ne istog dana, onda sutra ili prekosutra ... a najkasnije do maminog, odnosno mog rođendana 3. juna. Toliko često sam to ponavljala da sam prethodne noći čak i sanjala kako je osvanuo i taj jun, a nas četvoro, kao nekad, šetamo Kalemegdanom i posmatramo veverice.

Oko osam počinje da se okuplja komšiluk. Tu su pedesetogodišnjakinja sa trećeg sprata i njen stari otac, espeesovac i zaljubljenik u Slobu, koji nosi nezvaničnu titulu najvećeg namćora Varoš-kapije; zatim majka i ćerka sa prvog, koje godinama ne razgovaraju sa ovima sa trećeg zbog nekog višedecenijskog spora oko vešernice (mada, otkako su počela ova okupljanja, još i razmene po koju); nagluva baka iz potkrovlja koja svako veče donese po jednu teglu slatka; taze razvedeni sredovečni inženjer, podstanar sa drugog, čija je pažnja usmerena na gorepomenutu ćerku sa prvog ... i, naravno, komšija Goranac iz susedne zgrade. Sedimo za trpezarijskim stolom pod svetlostima sveća (struje više nema) i pijuckamo kafu iz termosa i domaću brlju. Ulica je prazna; ostatak komšiluka samuje ili se pritajio u skloništu, udaljenom oko trista metara ... što je dovoljno daleko da matori namćor sa trećeg sprata i baka iz potkrovlja odustanu od njega. Mi smo otišli samo jedanput i glavom bez obzira pobegli od kašlja, kuknjave i priča o predstojećem sravnjivanju sa zemljom. I eto, sad sedimo u našem stanu, u malom sabirnom centru, poput društva mrtvih pesnika, i delimo možda poslednje trenutke sa ljudima sa kojima nismo ni slutili da ćemo ih deliti.

Delimo i lazanju. Klinci su ushićeni; oni ne znaju da je lazanja falš.
"Šta ste to napisali ... Eh, daleko je juni", proučava matori namćor natpis na lazanji, čkiljeći kroz naočare.
"U junu će sve biti gotovo, pa ćemo da slavimo", kaže moj stariji sin samouvereno.
"Ma nemoj, a otkud ti znaš?" nastavlja komšija.
"Znam, rekla mi mama."
Uporno namigujem namćoru sa trećeg, pokušavajući da mu signaliziram da je reč o maloj a korisnoj iluziji, ali on tera dalje: "Šta tvoja mama zna ... Bilo bi lepo kad bi bilo tako, samo što neće ..."
Ćerka ga ućutkuje: "Hajde prestani već jednom. Ništa ne razumeš."
"Ne, ne ... Baš hoću da znam" – obraća se on mom klincu – "KAKO tvoja mama zna da će prestati da nas gađaju u junu? Ko joj je to rekao?"
Vidim da je moj muž već na rubu živaca, ali se obuzdava da ne drekne pa tiho kaže: "Aman, kako ne razumete, čoveče ... Treba hraniti nadu, deca su to."

"Gluposti, decu ne treba lagati. U moje vreme je bilo drugačije" ... Sumnjičavo vrti glavom: "Osim ako, naravno, vi ne znate nešto što ja ne znam."
Čiča bi da se svađa, međutim, puna mu usta lazanje.

Inženjer kavaljerski ustupa svoje parče udavači sa prvog. Ona nije u cvetu mladosti, odavno je prešišala tridesetu, a on glumi nevericu po pitanju njenih godina. Taj ritual udvaranja ponavlja se iz večeri u veče, i – što je još zanimljivije – traje samo tada. Možda bi komšinica i odgovorila na udvaranje kada bi inženjer bio dosledan i istrajan. No, on preko dana uopšte ne pokazuje nikakav interes za nju. Vidim - komšinica se opasno primila na ideju o udaji ili barem vezi; svakog prepodneva, dok zajedno pijuckamo kafu, pita me šta mislim – ima li tu odistinski nečeg.
Komšija Goranac uglavnom ćuti. Nije mu neprijatno; da jeste, ne bi dolazio. Niko ovde ne poteže pitanje njegovog stvarnog porekla. Svi smo u istoj buli; nijedno od nas odavde ne može pobeći.

Jako svetlo iznenada objasjava sobu a potom se negde napolju čuje prasak. Može se reći da smo već navikli; deca se samo ćutke priviju uz mene i muža. Ni moji psi više ne zalaju. Sad samo procenjujemo gde je moglo pasti, na kojoj udaljenosti. Kada i to prođe, dolazi red na mene. Naime, ja sam zadužena da izmišljam priče ... uglavnom blesave i isuviše neverovatne da bi zvučale istinito, tek koliko da odvratim pažnju sa onog treštanja napolju. Čudo koliko ta taktika pali: čak se i matori namćor trgne i prestane da se dere i psuje Klintona.

Oko ponoći se gosti razilaze. Nagluvoj baki sam spakovala parče lazanje u foliju jer je zaboravila da stavi protezu. Inženjer mi šapuće na uvo: "Hvala na večeri i pozitivnim mislima. Nemate pojma koliko mi ovo znači."
"Vidimo se sutra", dobacuje namćorova ćerka.

U junu je, sticajem nekih okolnosti koje su – skromno moram priznati – van mojih ingerencija, bombardovanje zaista prestalo. Moja deca su bila nepokolebljiva u stavu da sam i tu umešala svoje prste, a isto je, po svemu sudeći, mislio i namćor. Naime, kada me je krajem juna sreo na stepeništu zgrade, pljunuo je i promrsio kroz zube: "Znao sam odmah da onaj natpis nije bio slučajan. Mi nismo imali šta da jedemo, a ti si čak i za lazanje imala ... Eh da sam onda znao da si u dosluhu sa njima, ne bih ih ni probao! Sram te bilo, NATO plaćenice!"

No, kako je vreme prolazilo, tako se i on primirivao. Par godina kasnije, svečano mi je ponudio, kao da je reč o štafeti, pečat saveta stanara, a kada je čuo da ćemo se preseliti, pozvonio je na naša vrata sa flašom vina u rukama i promrmljao nešto nalik izvinjenju.

Falš lazanje nikada više nisam pravila. Ne zato što nisu bile dobre, već zbog baksuzluka. Što bi rekla moja pokojna baba – da ne prizivam.
 
Tebe su kinjili neko vreme,meni gotovo svakog jutra govore"A,oš' demokratiju?!Ete ti demokratija!"(Za njih je demokratija=anarhija,siromaštvo i brojni problemi tranzicije)
 
Svaka priča od dobrog čoveka zvuči divno, ljudski.
Lepo opisana slika, jedna od mnoštva delića
koja se Srbijom dešavala.

Ne verovanje
da nam se to događa
možda je pomoglo
bad-idea-014.gif
da prestane...

thinking-006.GIF


Bravo za priču.*5*



foto-1-4.jpg

Milić od Mačve (1934-2000),
Java besmrtnog grada (ciklus Bombardovanje Beograda), 1999, ulje na platnu

Da predstavim: Onaj iz Buđanovaca b-2-bombarder


b-2-bombarder.jpg
 
"Popušimo druže zadnju cigaru
poslednju pljugu zapalimo...
Kad izgori pljuga i mi sa njome
-nema za čime da žalimo..."Pevala se moja pesma tih meseci...
Nekoliko priča ("Mostovi velikih somova")...Godine slaboumlja... Otpor...
 

Back
Top