poremećaj ličnosti

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Plav

Početnik
Poruka
35
Ovih dana sam zbunjen. Naime, uvideo sam da neki moji prijatelji imaju poremećaj ličnosti. Nisam siguran da li sam ih dobro dijagnostikovao, ali ono što me je navelo da ih smestim u tu kategoriju jeste rečenica da osobe sa poremećajem ličnosti nisu ni zdrave ni bolesne. Rešio sam da napišem seminarski rad o poremećajima ličnosti, pa bih vas zamolio da me uputite na neku literaturu u vezi sa poremećajem ličnosti. Mada me zanima i vaše mišljenje o tome kako se manifestuju poremećaji ličnosti kod osoba, u smislu ponašanja i nekih psihičkih funkcija? Da li ste nekad sreli takve osobe i kakav utisak ostavljaju na vas? Ja ovde o govorim o poremećaju ličnosti sa pozicije DSM-IV, a ne sa neke lačke pozicije.
 
Nekada poremećaj ličnosti jeste egzistirao pod pojmom psihopatija. Međutim, danas on je poprilično dobro definisan u DSM-IV. Meni je malo čudno kada kažeš da su oni sebični i da gledaju samo svoje potrebe. To možda može da bude tačno, ali nigde se ne govori da je sebičnost njihova karakteristika. Ono što se za njih kaže je: da imaju maladaptivno ponašanje, da je to ponašanje uočljivo još od detinjstva, da pokazuju teškoće u socijalnoj i radnoj sferi života, da su skloni impulsivnom ponašanju... Oni svetu izgledaju kao čudaci i upravo to možda može da nam bude kriterijum da mi neku osobu svrstamo u tu kategoriju poremećaja ličnosti. E, sad ja postavljam pitanje: "Kako se ponaša čudak?". Ovo postavljeno pitanje ima svrhu da nas vrati u naše iskustvo i da mi opišemo nekog čudaka, koji možda ima poremećaj ličnosti.
Vidim da si pomenuo zalečenje. Mene zanima da li možeš nešto da mi više kažeš o metodama zalečenja tih osoba. Na jednom od sajtova sam pročitao da u ovom poremećaju pomaže samo psihoterapija. Koja bi to psihoterapija bila za njih najpovoljnija? Hvala ti što si prihvatio da odgovoriš na ovu temu.


Pozdrav.
 
Ne, bulimija i anoreksija su poremećaji nagona ishrane i oni se često javljaju kao simptomi nekih drugih oboljenja. Tako na primer, anoreksija se može javiti kao simptom kod depresije i šizofrenije, a bulimija se javlja kod slaboumnih. Dakle, u poremećaje ličnosti spadaju: paranoidna ličnost, šizoidna, antisocijalna, emocionalno nestabilna, histrionična,opsesivno kompulzivna ličnost, zavisna,narcistična, pasivno-agresivna i granični poremećaj ličnosti.
 
Dovoljno je pogledati oko sebe pa napraviti mali imaginarni katalog, album svakakvih poremećaja ili pre izopačenosti što je danas češće. Dovoljno je zagledati se malo u sebe.
Ceo svet stoji naopačke nedostojan promene, jer pitanje je da li se takvi rađamo ili takvi postajemo? .. U opšte poremećaji zauzimaju navodno onu manjinu vođenu parametrom mase tako uzvišene, zdrave, kritički i osuđivački nastrojene (:
Ako i jeste poremećaj, ako smo ga svesni, to se jako lepo može iskoristiti ako znamo kako to da usmerimo.. setite se samo svih velikih umova.. nekada su spaljivani, danas ih veličaju.. imam utisak da će nam se sutra novi mi smejati, a to smo i zaslužili (:
 
Svaka cast Ljutena! :)
Mozda da pocnem od Lakana koji kaze da je "Normalnost najgora bolest, od nje nema leka". Svi poremecaji o kojima pricas, po DSM-u, ili ICD-ju su refleksija jednog velikog poremecaja koji je civilizacijske prirode i zove se razlicito: postindustrijski kapitalizam, postistorijsko drustvo, konzumerizam, politicka korektnost, kako god...U okviru takvog drustva najcesci PL je: nemanje licnosti, ako neko jos izraste do poremecaja iste, to je vec veliki uspeh :)
 
Ja na problem ne gledam sa društvenog aspekta, već sa individualnog. Najlakše je reći da je celo društvo patološko, međutim ono nije. To je samo vaš pogled na svet. Da li neko može da mi objasni šta je to normalnost? Pa, ako neko uspe da mi definiše normalnost (čisto sumnjam), onda neka mi objasni šta je tu patološko. Ja ne volim slatkorečivost i apstrakciju koja nema potvrdu u stvarnosti. Da biste me ubedili u ono što ste rekli morate da mi potkrepite primerima. U protivnom, svaka vaša priča je bezvredna. Dajte da se vratimo temi. Pozdrav.
 
Definitivno ti niko neće moći odgovoriti na pitanje o normalnosti jer to određujuju postojeće norme u društvu i postojeći moralni kodexi. Individualni aspekt je već nešto drugo, nezavisno .. Prema tim osnovama danas je kompliment reći nekom da je lud !

@Minotaur
Hvala... šta ćeš kada nas drma Kriza identiteta (: !
 
Zalim slucaj, ali o licnosti moze da se prica samo apstraktno, nikako drugacije (o pojedincima moze i konkretno) sto ne znaci da je ta prica manje "stvarna", naprotiv. Primeri orvelovskog Novogovora i totalne izopacenosti su tu svuda oko nas (a pre neku godinu su nas i bukvalno udarali po glavi)-samo ukljuci radio ili TV: sloboda je ropstvo, istina je laz, apstrakcija je besmisao. Ko ne vidi ovaj novideoloski govor prema kome su rezolucije Kominterne cista filozofija, nema mu pomoci kao ni onim "normalnim" iz Lakanove sentence.
@ Ljutena,
Nemoj da budes tuzna kriza svega (pa i identiteta, da je samo ta ni po jada :)) je prilika za uvid i znak jos uvek zive licnosti.
 
Stvar je u tome što čovek često dobrovoljno stupa na taj put ka propasti, kad potpuno svestan toga ipak nastavlja i to sa nekom izobličenom primerenom gordošću. Nije ni čudo da tad na tom prelazu nastupa kriza. Hvala b(B)ogu da nastupa, promena je danas događaj! Nešto se dešava, nešto se menja, napreduje, istražuje ! Prema tome, kriza se neminovno završava blago sa novim znanjem ili sa još većom krizom, sve dok ne naučimo odgovarajuću lekciju i ne evoluiramo .. (:

Paralelno sa tim, mi gutamo propagandni materijal medija i makar malim delom smo svesni da predstavljamo društvenu deponiju time, a to je već bolje jer, možda počnemo da kriziramo, možda naučimo nešto ! Pozdrav Minotaur!
 
Ja i nisam neki expert u ovoj oblasti, ali recimo da mi je tema vise nego zanimljiva... Predpostavljam da su ljudi sa poremecajem licnosti asocijalni, i sa izrazenim iskrivljenim kriterijumom vrednosti, ne opredeljeni ni zasta i za svasta, ili izrazeno samouvereni ili totalno povuceni, tj. neuklopivi u okolinu.. Agresivni ili anksiozni, cesto isfrustirirani zbog neuspeha... cesto otudjeni.... Kako ih usmeriti? Ne znam... Tesko pitanje i teska tema za mene... Vi ste mnogo bolji u ovome :):)
 
Mislim da si pogodila sushtinu.. Vecina ce se tako ponashati zbog ne prihvatanja drushtvenih i drugih okvira u koje se ne mogu uklopiti upravo zato shto drugachije funkcionishu. Ko zna.. i svi ti koji osudjuju poremecene, mozda su oni poremeceni dok su ovi drugi i suvishe normalni ali teshki ponekad..
 
Dakle, kako te razumem, Lutjena, smatras da je prateci element poremecaja licnosti nemogucnost osobe da se adaptira na uslove i vrednosti koje postavlja drustvo. Dakle, sad se vracam na prethodnu raspravku u kojoj je receno da je drustvo patolosko i postavljam pitanje: " Da li pojedinac koji se prilagodio patoloskom drustvu izbegao poremecaj licnosti?" Zanima me kako ti ocenjujes da je neko drustvo patolosko, tj. da li smatras da neke vrednosti koje su egzistirale u nasem drustvu pre 10 godina, a sada vise ne, jesu kriterijum za utvrdjivanje patologije drustva? Npr. pre 15 godina homoseksualizam je smatran u psihoterapiji kao patologija, a danas nema vise psihoterapeuta koji homoseksualizam definisu kao poremecaj. Da li je to nova vrednost drustva koju mi moramo da prihvatimo da bismo bili prilagodjeni ovom drustvu? Samo pod recju prihvatanje ne podrazumevam da mi moramo nuzno biti homoseksualci, vec da ih pustimo da oni imaju svoju slobodu i da oni nisu patologija drustva. Malo sam se udaljio od teme i postao presirok. Mada, ovo pitanje treba gledati u kontekstu poremecaja licnosti, jer ako drustvo namece vrednost da je agresivnost pozitivna stvar u medjuljudskim odnosima onda to ne mozemo smatrati kriterijumom za poremecaj licnosti. Pozdrav
 
Plav:
Dakle, kako te razumem, Lutjena, smatras da je prateci element poremecaja licnosti nemogucnost osobe da se adaptira na uslove i vrednosti koje postavlja drustvo. Dakle, sad se vracam na prethodnu raspravku u kojoj je receno da je drustvo patolosko i postavljam pitanje: " Da li pojedinac koji se prilagodio patoloskom drustvu izbegao poremecaj licnosti?" Zanima me kako ti ocenjujes da je neko drustvo patolosko, tj. da li smatras da neke vrednosti koje su egzistirale u nasem drustvu pre 10 godina, a sada vise ne, jesu kriterijum za utvrdjivanje patologije drustva? Npr. pre 15 godina homoseksualizam je smatran u psihoterapiji kao patologija, a danas nema vise psihoterapeuta koji homoseksualizam definisu kao poremecaj. Da li je to nova vrednost drustva koju mi moramo da prihvatimo da bismo bili prilagodjeni ovom drustvu?
Mislim da je nemogucnost licnosti da se adaptira u drustvu, ili posledica poremecaja ili njen uzrok... a sto se tice primera homoseksualnosti, ja mislim da je to samo dalji razvoj ,,civilizacije"... Isto kao sto je bilo neprihvatljivo da zena ima pravo glasa, da radi i ostalo.. Dok je danas neprihvatljivo ovo suprotno.. Ne verujem da je tu doslo do poremecaja drustva... Ali vrlo je moguce i da gresim...
 
@Plav

Što se tiče tvog poslednjeg posta na ovoj temi, na prilog jedan text koji bi trebalo da odgovori makar delimično. Parazitiranje je čudna stvar kada pređe u naviku.

Ne mogućnost življenja sa svojom prividnom celinom, svojim bićem i strahom od svesti bezočno guta sve sitno i krupno na putu sa istim dosadnim uspehom. Dno lagano čeka one koji su izgubili oslonac, to strah najbolje zna i rešava mesto njih. Cilj pripadnosti je neminovno rešen. Znaš, ili si na dnu ili na vrhu. Balansa nema, to je za iluziju ravnoteže, za one naivne. U društvu nema sredine. Tda nastupa smrt, a naivni bi to nazvali nedovoljnom socijalnom inteligencijom. Postavlja se pitanje, da li su naivni oni koji se kradomice šunjaju sa svojim lažima, nudeći zlatnu sredinu, sredinu bespomoćnog prilagodjavanja.

Da li su oni ti bitni revolucionaristi, koji se bora za istinu, pravdu i idalni društveni poredak, tobože u sredini, na sigurnom, okruženio idealnom fluidnošću? Znate li da plivate u svakoj sredini, ili se toga još niste setili. Ne zameraj te ako u rečima sveokupnim ima odveć pomalo gordosti, ali biti nesvesno svestan u kontradiktornosti i raskolu sa sobom je mnogo teža stvar, da ne kažemo slučaj. Ako pokušate sesti na misao, možda će te je potisnuti, sabiti ali ne i uništiti. Misao se često i lako odaje prilagođavanju, osetljiva je na sujetu, podleže sredini. Nameće se zatim pitanje iste, radi koga ili čega. Odgovor nikada ne zadovoljava suva, umorna i od straha oduzeta usta.

Izlizane reči koje teraju na greh, idealne su za dnevno slepilo i upravo su idealno oružije pomenutih naivnih junaka, boraca za savršeni balans. Pokušate li preskočiti njihove zidine ostaćete sveže zalepljeni za njihovu fluidnost u pokretu. Provučete li se, izgrebaćete lice i oči. Opet vam se nameće sredina. Proćiće te i bićete uvereni u to. Mesto će biti obezbeđeno. Dno se produbljuje svakim sledećim padom, dok vrh postaje sve bliži utoliko pre što shvatimo čitav sistem, paetnt, univerzalne trivijalnosti i ostala sredstva. Nekada je dobro ograničiti se na pojedinosti jer rasplet priče pre vremena vodi u duboku konfuziju.

Delaš dok si svestan izopačenosti, sredina ti unosi nemir a gadiš se iste. Uticaj je neosporan. Nagriza misao pod svakim uglom, pod lupom većine. Možda je teško poverovati da je najbolje skrovište na javi, na otvorenom, sve dok se tvoja čudna misao o tome ne poklopi sa jednom od uobraženo naivnih. Čini se da se sve neminovno vraća na sredinu. Ravnoteža među zvezdama, uzaludno lažna.

Na videlu je razloga totalne alijenacije, lucidnih snova teških realista i ateista u pokušaju. Tu se kriju sanjari, usamljenici svi različiti zbog ne posedovanja čuvene zlatne sredine, a svi međusobno dovoljno slični da zajedničkom energijom ostanu živi, ali mrtvu u svom pravom bivstvovanju. Samo jednom, čekajući zoru ... Uriola.
 
Ne, poremećaj ličnosti nije filozofski problem, od njega veoma pate i ličnost i cela njena okolina, sasvim je individualna i zaista, ajde ne neizlečiva , ali nepromenljiva. Ništa ne radi zlonamerno, ali mnogo zla nanosi, nije ličnost asocijalna, sasvim normalna, samo...
Ličnost sa poremećajem
 
Evo,ja mislim da sam ja poremecena nekako...dacu vam svoj primer,da pomognem,a ujedno pomozite i vi meni.Jesam li ja poremecena ili je samo sticaj okolnosti doveo do ovoga?
Ja sam oduvek bila jako aktivna,cak su mi rekli kao dete da sam bila `hiperaktivna`. Pokusavala sam tu svoju osobinu nekako da uklopim u granicama drustveno prihvatljivim,bila sam uclanjena u speleolosku grupu kluba istrazivaca,prijalo mi je penjanje po stenama i spustanje u pecine,no,nazalost,toga je najmanje bilo,taj klub se pretvorio u klub alkoholicara,oni su samo pili rakiju i kresali se medjusobno,tako da nisam mogla da iskuliram i otisla sam odatle. Posle sam trenirala kik-boks,medjutim,i to se radilo mnogo neozbiljno,pa sam i odatle odustala. Teratana mi je bila smor,losa ekipa je visila tamo,po fazonu nisam imala s kim da idem,a sitna sam i bilo mi je neugodno nekako sa njima tamo.Sportom se ne bavim,nemam gde,u BG kad sam zivela zelela sam mnogo toga,na primer zelja mi je bila da treniram tai chi chuan,ali sam radila po 16 sati dnevno,svaki 14.dan slobodan,nisam imala vremena ni da se naspavam,a kamoli da treniram.A,da,i plivanje prosto obozavam,ali u VA nema zatvoren bazen. Uvek me je nesto kocilo.Automobile obozavam,zelja mi je da imam dvoriste i garazu,da budzim svoj auto polako,ali nemam ni dvoriste,ni garazu,ni auto,ni para. Htela sam i zelela da idem na reli,ali nisam nasla istomisljenike. Ukratko,sve sto sam zelela nisam imala sansu ni da pokusam.Na kraju mi se smucilo i da pokusavam(sama cu rastumaciti ovo:konstantni trud bez nagrade slama duh),pa sam upala u ekipu pajdomana 2002.,navukla se ne samo na dop,nego i na sam nacin zivota,kako otvorim oci ujutru,odmah su tu bile neke seme,kombinacije i non stop neka akcija. Medjutim,bila sam sa krajnje glupim ljudima,idiotima,koji ne umeju ni pare da naprave,nemaju ni muda ni za sta,i nemaju u toj svojoj glavi nista sem jedne jedine misli-kako se danas uraditi.Nazalost,bas u tim vodama sam ostala duze nego u bilo kom sportu,ja bih najvise volela da spadam u one devojke koje tracare i samo misle na to kako im je pukao nokat i koje se cipele slazu uz tu haljinu,sede kod kuce ili jedna kod druge,kad izadju u grad,opet sede...Ja kad izadjem u grad,volim da odem da nesto RADIM,da sam aktivna,npr. na bilijar.
Sve u svemu,takva sam licnost da moram u zivotu da imam nesto da me pokrene,na nesto da "se lozim",a nemam ekipu,ipak ja imam 31 godinu,moje nekadasnje drugarice,a bogami i drugovi,setaju decu,pustili su stomacine,ocelavili,zapustili se....Nekad se tako istripujem da kuvam,vise volim ljude da pozovem na veceru nego kafu da skuvam,a dobro kuvam,dok sam se skidala sa dopa zivela sam kao u zatvoru u rodjenoj gajbi,8 meseci nisam izasla iz stana,kuvala,malo radila vezbice,ucila engleski,zavrsila dva kursa za compove,pocela i spanski da ucim...Inace,jako sam lenja,lenja,lenja...mada bi covek pomislio da nisam,e,to je to,treba mi jaka motivacija,inace samo lezim i blejim u TV,onda upadnem u depresiju sto zivot prolazi pored mene,a ja ga ne zivim,onda od muke opet pocnem da se drogiram,cimam se tako jedno mesec dana,taman dok se navucem,da bi se posle patila i skidala,jer ne znam sta cu od sebe. Skinula sam se 2004.i od tada se nikad vise nisam navlacila,nije ni droga to sto me cini srecnom,ne,nego kad mi proradi adrenalin u smislu:"Joj,kako bih sad rado isla negde,radila nesto,igra mi se bilijar-nemam s kim,vozi mi se auto-nemam ga,pliva mi se-nema bazena" i slicno,onda se ubacim u ekipu koju znam godinama koji su na dopu,i pocnem da se rokam da prosto ubijem zelje za bilo kakvom akcijom.
Sad,dok ovo pisem,dosta sam uradjena,naletim na lika sto je ukrao mobilni,pa jurio da ga utopi da bi se uradio,ja odmah tu uskocim :Super,neka akcija!,iscimam se ,nadjem soma dinara koliko je ovaj trazio,posle se opet cimam,utopim ja posle fon za 40 eura,i gotova prica,onda opet dosada,pa izadjem napolje,pokupim 3 ortaka i odvalimo se svi.
Sad sedim sama na gajbi i mislim se kako sad da nabavim kreatin,da pocnem da radim fizicke vezbe,zdrav zivot,kvalitetnu ishranu,mislim,treba para,a najgore je sto ja pare umem da napravim samo ako se drogiram,kao na primer za ovaj telefon danas,tako nesto uvek naleti,ja sam sebi od narkomanije (dok su drugi prodavali stvari iz kuce)nabavila sebi veliki krevet u svojoj sobi,comp,mobilni i krs nekih sitnica,tipa nakit isl. A cim izadjem iz tog sveta,ja pozajmljujem pare od komsinice da kupim jeftine cigare. I tako stalno izlazim i ulazim u ta sranja.
Neko bi pitao sto se ne udam,dete je velika motivacija,ali nemam brate ni za cigare,odakle bi mi pare bile da izdrzavam decu,sem ako se ne bih drogirala,a ne zelim da budem takva majka,tako da sam izbacila iz zivota plan da se uopste udajem i imam decu.
E,sad ga stvarno preterah....vidis sad sta je narkoman,ja bih mogla sad roman da napisem,cccc.
Imam i decka,on je 85.godiste,i vecina mojih `ortaka` (pod znacima navoda jer su to ekipa za dop,ja drugih drugova nemam,jer sam u sustini siromasna,pa ne idem u grad,nisam skockana itd.,samo me oni prihvataju,jbg).Moj decko je inace strejt,a zna za mene,i svadjamo se,u vezi smo godinu i 7 meseci,mnogo me voli i prihvatio je donekle te moje `izlete` na po 15ak dana...Neko bi rekao,i kazu uostalom:"Blago tebi,imas decka koji te VOLI,sta ti drugo treba,sami vas dvoje na gajbi,mazite se,gledajte filmove",i ja tako i radim,mesecima,pokusavam i trudim se da budem normalna,da sedim sa komsinicama i pijem kafe slusajuci nebuloze,a onda se odjednom osetim kako se gusim,kako moram napolje,kako zelim da ZIVIM plunim plucima,i od tolike silne zelje za zivotom trcim u zagrljaj smrti...(mislim na dop kad kazem `zagrljaj smrti`).Kakav paradoks.
Ovo mi je bas prijalo,nikad u zivotu nikome sebe nisam ovako dobro opisala,i ne radi se sad tu o vama,vec je neka istina pokuljala iz mene,i prijalo mi je da se otvorim sama sebi.
Mislim da ipak smorila nisam,u svakom slucaju prica je neobicna,a ako ipak jesam,oprostite.
 
Tvoje stanje jeste zabrinjavajuce, mada ga ja ne bih dijagnostikovao, nego bih vise pokusao da ti pomognem. Naravno, ja cu pokusati na osnovu tvoje price da ti dam neke savete, a ti vidi da li oni mogu da ti pomognu. Imaj u vidu da moji saveti mozda nece tebi odgovarati i mozda ono sto ti budem rekao nema veze sa tobom. Ovo ti kazem iz razloga da moje reci ne shvatis kao kritiku tj. ne bih voleo da moje reci budu inicijacija dublje depresije. Ono sto mi je interesantno iz tvoje price jeste tvoja hiperaktivnost. Naime, kaze se da ljudi koji su hiperaktivni cesto beze od necega (generalizujem, ali proveri da li to ima veze sa tobom, a ako ima postavi sebi pitanje od cega zelis da pobegnes). Vidim da zelje postoje i da su one realne. Medjutim, smatram da se u ostvarenje tih zelja umesa tvoja hiperaktivnost. Ako hoces da se skines sa dopa onda moras napraviti niz podciljeva, koji kad ih budes resila rezultirace skidanjem sa dopa. Jedan od tih podciljeva moze da bude postepeni prekid kontakta sa tim drustvom i upravo tu moze da se umesa tvoja hiperaktivnost koja ce te naterati da naglo promenis neke stvari. Jer, kako zakljucujem iz tvoje price tvoj nacin resavanja problema je hiperaktivnost ili bolje receno brzinsko resavanje problema. Ali, hiperaktivnost gubi svoju snagu kada naidje na prepreku koja ne moze da se resi brzinski i tada se ti vracas na pocetak i upadas u depresiju. Zato sam gore napomenuo rec postepeno jer smatram da za ovakve probleme treba strpljivost i vreme, ali ti ocigledno ne vidis da sebi ne dajes mnogo vremena da resis problem. Ovo ne znaci da je tvoja hiperaktivnost losa vec da je ona neadekvatna reakcija za resavanje ovakvih problema. U nekim drugim situacijama hiperaktivnost je adekvatna. Dakle, hiperaktivnost ne treba potiskivati vec je treba primenjivati samo u odredjenim situacijama. Dakle, hiperaktivnost je tvoja stereotipna reakcija u resavanju problema. I treba da naucis da budes strpljiva i sporija i da je biti strpljiv i spor isto ok kao i biti brz i hiperaktivan. Izvini, ako sam te ugnjavio ovom pricom, mada nisam imao takvu nameru. Cao
 
meni cela ta pricha deluje bezvezno...ok ako su psihopatije onda su to shto jesu...al to shto kazhe chovek da su chudaci...to bi znachilo da smo svi isti a oni koji su chudni oni imaju poreketjaj lichnosti...nekako ne drzhi mi to vodu...ok ne razumem se toliko da bih mogao raspravljati na nivou dsm-a il chega vetj...al to da su chudaci ljudi sa poremetjajem lichnosti(shta god to bilo) mi bash deluje bezveze...i sam termin..shta kao imash ovakvu lichnost A i sve lichnosti koje nisu kao A su poremetjene?...ok samo pitam opet ne razumem se...
 
omfg...
super neshto...samo sam ja preskochio dop...ne znam kako al sam ga zaobishao i presretjan sam zbog toga...
ja sam se lozhio na numizmatiq...niko to nije voleo...lozhio se (i dalje se lozhim) na stripove...ni to nikoga nije privlachilo...pecanje...ni to...u srednjoj se pojavila trava...svi smo je probali nas 20 zajedno...posle nekog vremena naishli trodoni...nekako paralelno moj komshija dobija genijalnu ideju da uzme 100g dopa da prodaje...ubrzo vetjina ljudi s kojima sam iza zgrade zapalio prvi jix sa trodona prelazi na dop...trodona sam se klonio nisu me privlachili...dop je doshao kao isqshenje...netjkao sam se kao otju netju...sve shto kazhu je da je navlaka...jedina stvar na koju sam ponosan u zhivotu je shto sam zaobishao heroin...to je jedina prava dobra odluka koju sam samostalno doneo u zhivotu...ok nije jedina al definitivno najbitnija...mozda je sretjna okolnost shto paralelno s expanzijom dopa medj drugarima ja nalazim svoju prvu ljubav kojoj posvetjujem svo vreme...u medju vremenu sretjem ljude koji mi nude telefone...knjige...pochinju da me ispaljuju za kintu...chovek mi nudi tunjevinu iz zamrzivacha za neq sitnu kintu...deshavaju se prvi overdozi...ljudi s kojima sam proveo puno vremena u samom odrastanju postaju senke...i svako kad pomisli da se skida zove mene...kao ja nisam iz te priche a kao on bi da promeni zhivot...a svima sam im matore znao...ne mogu da opishem gnushanje koje osetjam kad neko govori o dopu...i ovo shto pishem je bash gadno...svaka tebi chast...uglavnom poshto prolazi prva ljubav vratjam se u totalnu samotju...par nekih nagoveshtaja prijateljstava koja nisu ni iz bliza bliska kao neka od ranije...ljudi il su ostali u chachq i ozhenili se il navukli na dop...i otishli u bg da uche shkole i zhive...ne mogu da poredjem sve hronoloshki...uglavnom slichna pricha...zaglavljen u malom mestu...ok ja radim i imam kintu al bash nemam nachin da je potroshim pa samo jedem po kioscima qpujem hranu i pitje i tako neke gluposti...ne mogu da shtedim to nikad nisam umeo...kapiram to da kad si na dopu mozhesh da iskombinujesh kintu...valjda ti sve ovisi o tome pa se cela posvetish samo jednom cilju - parama...ljudi su na noseve (vene da ne pominjemo) potroshili prave bogatstva...sve znash i nema shta ko da ti pricha o dopu...meni pre god dana umro drugar...nije bio redovan isto tako prokine s vremena na vreme al drzhao je kolko toliko balans...radio imo curu i sve to...nikad nije bio jedan od onih shto bi tuki pushili za dop...i ode kod neke ribe...puknu se...i umre tu na fotelji...kao jbni shtakor...u 25toj - umro...a chovek nemam rechi...pu je sad tju se rasplachem...koje sranje...jedan je u zatvoru...kad nije u zatvoru onda je onaj dno dna shto bi bukvalno dao da ga bijesh za 10e...josh jedan je prodao sve (onaj sa 100g shto je pocheo)...pre par dana sretnem ga i kao sednemo na klupicu...i kao...ma ja tju da umrem ja vidim da je sve gotovo i pomirio sam se...drogiratju se dok ne umrem i to je to...a ranije je uvek prichao kako se skida i slichne zhvake...ovaj jedan uvek kad me sretne kao e imash kintu do sutra...zna on da ja vishe nisam ovca al jbga poqsha pa shta bude...a sve su to bili super dechaci zhivog duha i bogate mashte...i gledam ih kad dodju po "insulinski komplet"...i pitam se jbte shta im je u glavi...kapiram sve al heej...ne znam ja sam ostao na travi i bitju dok mi se otje...sednem sam s vremena na vreme za komp (kao sad) il uzmem neki strip il neshto...zavarim se...super mi bude...malo mi odlutaju misli fino sasvim...ja planiram da se upustim u neq ezoteriju...danas sm qpio vrata percepcije..mali korak al bash da vidimo shta tje da bude...mani se dopa...sve jeste besmisleno i sve je dosadno i monotono i obeshrabrujutje...dosadne su komshinice sa prichama o deterdzentu...ali heeej jbte zhivot...mene teshi shto imam shansu da budem i da razumem i da osetim...ne znam al bash me u zadnje vreme hvata taj neki trip da je vreme moje i da nije bazhno kako ga troshim samo ako sam ja zadovoljan...i da nije potrebno da vidim indiju da bih bio sretjan...shto bi reko dzoni "sretjan sam shto znam da nisam kao drugi...ne zatupljuju me medijima u podsmehu sam prvi"...mozhda deluje egocentrichno...svakako jesam...ali hej...yebesh dop sve je bolje od dopa...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top