Kreativno stvaranje i motivi kreativnosti

btw. sjenka, nemoj da se sad ganjamo oko tumačenja tvojih rečenica, vodi računa, rekao si: "Kreativnost je ovdje onda relativna, jer stvaralac bjezi od sebe kobajagi stvarajuci".
Kobajagi stvarajući nije jednako stvarajući vaistiny.
Otud ja zaključih da ti plediraš da može da se stvara, ali i da se folira da se stvara. Uz dužno poštovanje (kad insistiraš na tome ;) ) , nije reč o stavu nego o istini/neistini.
Ti objašnjavaš svoj stav, i to je u redu, a ja kažem da to NIJE ISTINA. Gde počinje istina, prestaje relativizam ličnih mišljenja ;)

Stvaranje može ( i ne mora) biti beg...eskapizam u drugi, vrli, noviji, svet. Eh sad...koliko je to dobro...da nije preterano... itd .;)
 
Interesantno.
Precizno rečeno kreativnost se treba podeliti na praktičnu i idejnu.
Jer koliko vidim problem jeste i nastupio što nije svaka kreativnost materjalnog tipa (greškom nazvah praktičnom).
Kod maštolike kreativnosti , ili kod mašte kraće, kreativnost može da se sastoji i od materjalnog dela i maštovitog dodatka, kao u primeru mnogih perpetum mobile mašina...Gde su svi ubedjeni da ono što vide kao mehanički deo ustvari radi ono što su oni i zamislili...

Medjutim , bez gledanja na uspešnost lečenja depresije kreativnim postupkom (razumljivo iz ugla gledanja doktora) ili potrebe za destruktivnošću, jasno je da se sujeta dosta upliće u kreativnost i kao motivacija (tu dolazi u dodir sa temom) i kao satisfakcija (tj. cilj kreativnosti , kreativnost iz moranja je opet kreativnost, kao i iz htenja).Sujeta ili EGO.
 
Kreativnost je često posledica i želje da se privuče pažnja.
Medjutim bez obzira na to da li je težnja za pažnjom selektivna samo na pozitivnu ili je i negativna pažnja isto odgovarajuća, kod postavljanja teme nisam mislio na ovu vrstu destruktivnosti, već na stvarni poriv za destruktivnim (moguće da je i to destruktivno, projekcija animalnog uništavanja konkurencije, pa je projekcija destruktivnog na kreativno ustvari projekcija projekcije, nesvesno -polusvesno-svesno)
 
necu da se ubacujem u raspravu o kreativnosti, mada sam procitala sve sto ste pisali. samo sam nabasala na googlu na ovu pesmu, koja se eto na kreativni nacin bavi nekim filozofskim pitanjima!

VEČNA TAJNA

Šta je život, šta je? Pitaju se ljudi.
Dali je to zbilja samo kratak san?
Šta je vek, šta večnost, šta prostranstvo neba?
Šta je tama noći, šta sunčani dan?

Dali život ima nekog smisla, svrhe,
I zašto mu tako brzo dođe kraj?
Šta sa našom dušom posle smrti biva?
Dal zbilja postoji pakao i raj?

Šta je život, smrt i rađanje čoveka,
I kakav je viši smisao svega tog?
Dal zbilja postoje sile dobra i zla?
Dal zbilja postoji Satana i Bog?

Šta je kugla zemna u svemiru silnom?
Šta druge planete, sva nebeska tela,
Nebrojene zvezde, mesec, sunce sjajno,
I šta je beskrajna vasiona cela?

Od čega je sve to postalo i kako?
Gde je vasioni početak i kraj?
Kad postade zemlja, mesec, zvezda jato,
I ko dade suncu toplotu i sjaj?

Koja moćna sila nad svemirom vlada,
Označuje pute svih nebeskih tela
I vodi ih tako da se nikad nisu
U jurenju večnom sudarila, srela?

Šta je čovek? Šta je životinja, biljka?
Šta je zemlja, kamen, šta mirisni cvet?
Šta je ptica, riba, šta mikrob sićušni?
Šta je kugla zemna, šta je ceo svet?

Što svi ljudi nisu jednaki, svi dobri?
Što nisu svi časni, čovečni i umni?
Što nisu svi vredni, savesni, pošteni,
Humani, iskreni, pravični, razumni?

Što postoji mržnja, izdajstvo i zloba?
Što postoji pakost, a što zavist kobna?
Što nepravda, lenjost, što sebičnost grozna?
Što nesloga, srdžba, laž, kleveta zlobna?

O, ništa mi o tome ne znamo, baš ništa.
Sve je to za nas još neprozirna tajna,
Jer tako su bedna sva naša saznanja
I tako ništavna sva otkrića sjajna.

Mi ne znamo ništa ni o samim sebi.
Ne znamo ni ko smo, ni što smo na svetu,
Ni kakav je razlog da postoje ljudi,
Ni kako su došli na ovu planetu.

Mi ne znamo zašto postoji priroda.
Što postoje zveri, što ptičice male,
Što postoji vazduh, što mora i reke,
Što postoje biljke, kako su postale.

Sami sebi mi smo još najveća tajna.
Ne znamo ni šta je dah života sveti.
Ni kad ni kako nasta život prvi.
Ni što smo rođeni, što moramo mreti.

O, kako smo slabi, ništavni i bedni.
Kako je ništavno sve to što mi znamo,
Jer ništa to nije određeno, jasno.
Sve su to maštanja, pretpostavke samo.

O, svemoćna silo što nad nama vladaš,
Što pokrećeš zemlju, sunce, kosmos sveti,
Povedi nas putem otkrovenja tajni,
Otvori nam oči i um nam prosveti.

Povedi nas putem što istini vodi
I u nas usadi moć saznanja sjajnu,
Da doznamo ko smo i zašto smo ovde.
O, otkri nam večnu, neprozirnu tajnu.

Dr. Vojin mijatović
(Novi Sad 1952 godine)
 

Back
Top