Nadam se da srpski politicari nikad nece priznati nezavisnost Kosova, jer onda je sve bezvrijedno ono sto Amerika odluci.
http://www.nspm.org.yu/Debate/2006_KOS_pavic33.htm
Aleksandar Pavić
KOSMET – PREČI RUSIJI NEGO SRBIJI?
Prošlonedeljna vest da je ruski Ministar spoljnih poslova Lavrov izjavio da će Rusija “podržati Srbiju” u pregovorima o Kosmetu, da bi Srbija “trebalo da pokaže više odlučnosti” u tim pregovorima i vodi “proaktivniju politiku”, kao i da “Rusi ne mogu da budu veći Srbi od samih Srba” samo je izbacila na površinu ono u šta jedan broj posmatrača već neko vreme sumnja: da je nešto što bi trebalo da se zove “srpska nacionalna politika” još uvek nešto što je jače na (javnim) rečima i retorici nego na delima. Takođe je indikativno da je ova vest prošla skoro nezapaženo u domaćim medijima, tj. dato joj je mnogo manje prostora nego redovnim propagandnim porukama iz anglo-saksonskih medija, poput Fajnenšl tajmsa, koji je pretprošle sedmice preneo “vest” po kojoj, navodno, Rusija i Kina neće praviti nikakve smetnje izglasavanju nove rezolucije o nezavisnom Kosmetu u Savetu bezbednosti. Kao i ranije izjave britanskog diplomate Sojersa, koji je prilikom prošlomesečne posete Beogradu izrekao notornu neistinu da cela Kontakt grupa navodno podržava nezavisnost Kosmeta, i ovaj poslednji propagandni trik poslužio je kao povod domaćim medijskim dirigentima da započnu “ozbiljne” diskusije o “neminovnosti” nezavisnog Kosmeta kao “već svršene” stvari, bez toga da provere i sa ruskom (i kineskom) stranom da li je to baš tako.
Očigledno, nešto je trulo u državi srpskoj. Veliki broj medija sudeluje komplementarno sa (negativnim) propagandnim akcijama koje dolaze spolja, dok se državna diplomatija (u obliku pregovaračkog tima za Kosmet), po svedočenju jedine članice Kontakt grupe koja nam je prirodno naklonjena – da li više iz sadašnjih pragmatičkih ili tradicionalnih istorijsko-strateških interesa, svejedno je – nedovoljno angažuje na svom trenutno najvažnijem zadatku. I to upravo na zadatku koji bi mogao da sadašnjoj vlasti donese najviše političkih poena. Da li se radi o čistoj nesposobnosti, ili je u pitanju nešto drugo? Da li su možda opravdane sumnje mnogih da je Kosmet “već otpisan” a da jednostavno niko iz post-petooktobarskog establišmenta nema političke hrabrosti da to javno i kaže (da ne govorimo o neophodnosti obrazlaganja takvog jednog “otpisivanja”)?
Ovakva pitanja je, posle izjave šefa ruske diplomatije (pred ruskom Dumom), sasvim legitimno postaviti, kao što je legitimno i očekivati nekakvu, bilo kakvu reakciju bar nekoga iz vrha države na Lavrovljevu izjavu.
Jer, u ovom momentu se ne može prenaglasiti važnost koju ruska diplomatija pridaje načinu rešavanja kosmetskog pitanja, kao matrici po kojoj će se rešavati niz drugih državno-graničnih pitanja na teritoriji nekadašnjeg Sovjetskog saveza – Pridnjestrovlje, Nagorno-Karabah, Južna Osetia i Abhazija, Krim – a koji su usko povezani sa pitanjem pogranične bezbednosti same Rusije. Još 30. i 31. januara ove godine, Vladimir Putin je jasno predočio da rešavanje kosmetskog pitanja treba da ima “univerzalni karakter”. I to Rusi nisu uradili slučajno.
Kosmet za Rusiju u sklopu njene sveukupne geopolitičke aritmetike možda ne bi postao prvorazredno pitanje da ga Zapad tako nije postavio. Naime, Zapadu – najviše Americi i Britaniji, zbog gorućih problema na Bliskom istoku – se žuri da kosmetsko pitanje što pre reši, i to na način koji će odgovarati njihovim lokalnim albanskim saveznicima, a na uštrb srpskih (ali i ruskih) interesa. Ako Rusija to dozvoli, bez odgovarajući srazmerne podrške sopstvenim saveznicima u gore-navedenim žarištima, to bi predstavljalo ozbiljan udarac i na ruske teritorijalne interese i na ruski prestiž širom sveta. Tek bi istinski balansiran pristup Zapada kosmetskom pitanju omogućio isti takav pristup Rusiji i na Kosmetu i na teritoriji bivšeg SSSR. S obzirom da se to ne događa, Rusija je maltene primorana da podrži srpske interese u pregovorima o Kosmetu.
Treba ponoviti i to da bi Rusiji najmanje odgovaralo da Zapad na kraju uspe da od Kosmeta stvori “jedinstven slučaj”. A jedini način da se to uradi je da se Srbija primora na jedan ili drugi način da se “dobrovoljno odrekne” Kosmeta. U tom slučaju, to možda postaje presedan što se ludosti tiče, ali nikako presedan koji se može automatski primeniti na druge sporove. Ako je prisutna dobrovoljnost, onda nema ni presedana, jer “dobra volja” jednog ni na koji način ne obavezuje nekog drugog, na drugom kraju planete. Zasad srpska strana na rečima tvrdi da “nikad neće potpisati nezavisnost Kosmeta”. Međutim, to očigledno nije za rusku stranu dovoljno, i treba postaviti pitanje zašto, ne zbog Rusije, nego zbog nas samih.
Čak i onima koji su tradicionalno cinični prema ruskoj politici naspram Srbije treba da bude jasno da u ovom slučaju, Rusija praktično i nema izbora. Opcija koja najviše odgovara Rusiji je opcija “stabilnosti”, po kojoj bi svaki dogovor bio rezultat dogovora svih strana, jer bi to bio model najlakše primenjiv i na pomenuta žarišta u bivšem SSSR, gde Rusija ne bi bila dužna da podrži maksimalističke zahteve svojih saveznika, koji bi mogli da izazovu nove konflikte tik uz rusku granicu a, u isto vreme, mogla bi da nastavi da vrši uticaj na te iste države u kojima ruski saveznici imaju najširu autonomiju. A to je i pristup koji u sadašnjem trenutku najviše odgovara i srpskoj strani, bar na rečima. Dakle, široka autonomija unutar postojećih granica je nešto što odgovara i Srbiji i Rusiji, kao lokalni, kosmetski, i univerzalni model. Ovu situaciju, u kojoj maksimalno srpsko angažovanje pomaže Rusiji da pomogne Srbiji, treba iskoristiti. Ali ona se, po svedočenju šefa ruske diplomatije, ne koristi, bar ne u dovoljnoj meri. Zašto? Ili treba jednostavno konstatovati da razlog više i nije važan, i da sadašnji pregovarački tim nije dorastao zadatku. Jer, za gubitak u ovakvoj igri, razlozi nikoga neće utešiti, niti treba da uteše.
27.3.2006.
http://www.nspm.org.yu/Debate/2006_KOS_pavic33.htm
Aleksandar Pavić
KOSMET – PREČI RUSIJI NEGO SRBIJI?
Prošlonedeljna vest da je ruski Ministar spoljnih poslova Lavrov izjavio da će Rusija “podržati Srbiju” u pregovorima o Kosmetu, da bi Srbija “trebalo da pokaže više odlučnosti” u tim pregovorima i vodi “proaktivniju politiku”, kao i da “Rusi ne mogu da budu veći Srbi od samih Srba” samo je izbacila na površinu ono u šta jedan broj posmatrača već neko vreme sumnja: da je nešto što bi trebalo da se zove “srpska nacionalna politika” još uvek nešto što je jače na (javnim) rečima i retorici nego na delima. Takođe je indikativno da je ova vest prošla skoro nezapaženo u domaćim medijima, tj. dato joj je mnogo manje prostora nego redovnim propagandnim porukama iz anglo-saksonskih medija, poput Fajnenšl tajmsa, koji je pretprošle sedmice preneo “vest” po kojoj, navodno, Rusija i Kina neće praviti nikakve smetnje izglasavanju nove rezolucije o nezavisnom Kosmetu u Savetu bezbednosti. Kao i ranije izjave britanskog diplomate Sojersa, koji je prilikom prošlomesečne posete Beogradu izrekao notornu neistinu da cela Kontakt grupa navodno podržava nezavisnost Kosmeta, i ovaj poslednji propagandni trik poslužio je kao povod domaćim medijskim dirigentima da započnu “ozbiljne” diskusije o “neminovnosti” nezavisnog Kosmeta kao “već svršene” stvari, bez toga da provere i sa ruskom (i kineskom) stranom da li je to baš tako.
Očigledno, nešto je trulo u državi srpskoj. Veliki broj medija sudeluje komplementarno sa (negativnim) propagandnim akcijama koje dolaze spolja, dok se državna diplomatija (u obliku pregovaračkog tima za Kosmet), po svedočenju jedine članice Kontakt grupe koja nam je prirodno naklonjena – da li više iz sadašnjih pragmatičkih ili tradicionalnih istorijsko-strateških interesa, svejedno je – nedovoljno angažuje na svom trenutno najvažnijem zadatku. I to upravo na zadatku koji bi mogao da sadašnjoj vlasti donese najviše političkih poena. Da li se radi o čistoj nesposobnosti, ili je u pitanju nešto drugo? Da li su možda opravdane sumnje mnogih da je Kosmet “već otpisan” a da jednostavno niko iz post-petooktobarskog establišmenta nema političke hrabrosti da to javno i kaže (da ne govorimo o neophodnosti obrazlaganja takvog jednog “otpisivanja”)?
Ovakva pitanja je, posle izjave šefa ruske diplomatije (pred ruskom Dumom), sasvim legitimno postaviti, kao što je legitimno i očekivati nekakvu, bilo kakvu reakciju bar nekoga iz vrha države na Lavrovljevu izjavu.
Jer, u ovom momentu se ne može prenaglasiti važnost koju ruska diplomatija pridaje načinu rešavanja kosmetskog pitanja, kao matrici po kojoj će se rešavati niz drugih državno-graničnih pitanja na teritoriji nekadašnjeg Sovjetskog saveza – Pridnjestrovlje, Nagorno-Karabah, Južna Osetia i Abhazija, Krim – a koji su usko povezani sa pitanjem pogranične bezbednosti same Rusije. Još 30. i 31. januara ove godine, Vladimir Putin je jasno predočio da rešavanje kosmetskog pitanja treba da ima “univerzalni karakter”. I to Rusi nisu uradili slučajno.
Kosmet za Rusiju u sklopu njene sveukupne geopolitičke aritmetike možda ne bi postao prvorazredno pitanje da ga Zapad tako nije postavio. Naime, Zapadu – najviše Americi i Britaniji, zbog gorućih problema na Bliskom istoku – se žuri da kosmetsko pitanje što pre reši, i to na način koji će odgovarati njihovim lokalnim albanskim saveznicima, a na uštrb srpskih (ali i ruskih) interesa. Ako Rusija to dozvoli, bez odgovarajući srazmerne podrške sopstvenim saveznicima u gore-navedenim žarištima, to bi predstavljalo ozbiljan udarac i na ruske teritorijalne interese i na ruski prestiž širom sveta. Tek bi istinski balansiran pristup Zapada kosmetskom pitanju omogućio isti takav pristup Rusiji i na Kosmetu i na teritoriji bivšeg SSSR. S obzirom da se to ne događa, Rusija je maltene primorana da podrži srpske interese u pregovorima o Kosmetu.
Treba ponoviti i to da bi Rusiji najmanje odgovaralo da Zapad na kraju uspe da od Kosmeta stvori “jedinstven slučaj”. A jedini način da se to uradi je da se Srbija primora na jedan ili drugi način da se “dobrovoljno odrekne” Kosmeta. U tom slučaju, to možda postaje presedan što se ludosti tiče, ali nikako presedan koji se može automatski primeniti na druge sporove. Ako je prisutna dobrovoljnost, onda nema ni presedana, jer “dobra volja” jednog ni na koji način ne obavezuje nekog drugog, na drugom kraju planete. Zasad srpska strana na rečima tvrdi da “nikad neće potpisati nezavisnost Kosmeta”. Međutim, to očigledno nije za rusku stranu dovoljno, i treba postaviti pitanje zašto, ne zbog Rusije, nego zbog nas samih.
Čak i onima koji su tradicionalno cinični prema ruskoj politici naspram Srbije treba da bude jasno da u ovom slučaju, Rusija praktično i nema izbora. Opcija koja najviše odgovara Rusiji je opcija “stabilnosti”, po kojoj bi svaki dogovor bio rezultat dogovora svih strana, jer bi to bio model najlakše primenjiv i na pomenuta žarišta u bivšem SSSR, gde Rusija ne bi bila dužna da podrži maksimalističke zahteve svojih saveznika, koji bi mogli da izazovu nove konflikte tik uz rusku granicu a, u isto vreme, mogla bi da nastavi da vrši uticaj na te iste države u kojima ruski saveznici imaju najširu autonomiju. A to je i pristup koji u sadašnjem trenutku najviše odgovara i srpskoj strani, bar na rečima. Dakle, široka autonomija unutar postojećih granica je nešto što odgovara i Srbiji i Rusiji, kao lokalni, kosmetski, i univerzalni model. Ovu situaciju, u kojoj maksimalno srpsko angažovanje pomaže Rusiji da pomogne Srbiji, treba iskoristiti. Ali ona se, po svedočenju šefa ruske diplomatije, ne koristi, bar ne u dovoljnoj meri. Zašto? Ili treba jednostavno konstatovati da razlog više i nije važan, i da sadašnji pregovarački tim nije dorastao zadatku. Jer, za gubitak u ovakvoj igri, razlozi nikoga neće utešiti, niti treba da uteše.
27.3.2006.