Dalibor Savic
Obećava
- Poruka
- 91
Obnavljanjem Pećke patrijaršije 1557. godine počinje nova epoha u istoriji Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda. Bez obnavljanja Pećke patrijaršije, koja je izvršila i versko i nacionalno ujedinjenje srpskog naroda i u svome postojanju i radu vaskrsla ideju izgubljene države, ne bi srpski narod za vreme dugog ropstva pod Turcima mogao ostati onako verski i nacionalno budan kao što je ostao, niti pokazati onako veličanstvene zamahe u borbi za svoje oslobođenje od turskog ropstva.
Iako neuspeo, pokušaj smederevskog mitropolita Pavla da Srpsku crkvu oslobodi ispod vlasti Ohridske arhiepiskopije, pokazao je Turcima, da se srpsko sveštenstvo, u kome su bile nabujale i nacionalne i duhovnokulturne snage, više ne miri sa gubljenjem crkvene samostalnosti. A i političke prilike i državni interesi turske carevine postali su bili takvim, da je i njoj izmirenje sa srpskim narodom bilo potrebno i korisno. Prostor na kome je živeo srpski narod predstavljao je kičmu evropskog dela Turske carevine i zaleđinu njezinog fronta, koji je bio prenet severno od Save i Dunava. Na svome prostoru Srbi su se bili snašli: bilo je sve više onih, koji su stupali u tursku službu i na taj način ublažavali oštrice nove vlasti prema svome narodu. Posle Mohačke bitke bilo je jasno, da o nekom brzom oslobođenju od Turaka ne može bit# ni govora. Izmirenje sa novom vlašću bilo je jedini način da se poboljša položaj crkve i naroda.
Posledica toga držanja bilo je obnavljanje Pećke patrijaršije 1557. godine. Dušan Popovićje ukazivao na to, da „iako nemamo u pogledu obnove patrijaršije dovoljno podataka mislimo, da je obnova patrijaršije 1557 došla kao posledica ovoga novoga odnosa srpskog naroda prema osmanskoj
imperiji Rešavajući se na ovo imali su i sultan Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Mehmedpaša Sokolović pred sobom primer sultana Mehmeda II, za koga Stojan Novaković veli, da je „svojim političkim umom video političko značenje izmirenja sa pravoslavnom crkvom za celo Balkansko poluostrvo"2.
Izuzetan politički um bio je, nesumnjivo, i Mehmedpaša Sokolović, koji je shvatio kakvu korist može imati Turska carevina od izmirenja sa srpskim narodom, čiji je izdanak bio i on. Ovo tim pre što je Turska carevina u ovo doba pokazivala nameru da se i dalje širi i prema severu i prema zapadu. Okolnost, da se baš u ovo doba, na vodećim mestima carevine nalazilo nekoliko darovitih državnika srpskog porekla, mogla je doprineti tome, da se u Carigradu počne trezvenije gledati na odnose između turskog zavojevača i srpskog naroda. Vladimir Ćorović je imao pravo kada je isticao, da je Sokolovićeva „politika pomaganja srpskog elementa u Turskoj bila ne samo izraz izvesnih sentimentalnih obzira, nego sa turskog gledišta, i vrlo praktična mudrost, koja je u isto vreme i dokaz širokih shvatanja o državnom problemu otomanske vlade na Balkanu"3. „Posle prvih udaraca izazvanih borbama na srpskom tlu, kad je stradanje bilo i suviše, Turci su osetno izmenili svoju politiku prema pravoslavnoj crkvi, a naročito od vremena njihove ofanzive protiv katolika. Oni su u Srbima gledali da dobiju saradnike, delom kao vojnike delije i martoloze, a delom kao zemljoradnike, koji će im osiguravati ishranu4."
Sve ovo je mogao Mehmedpaša Sokolović imati u vidu i tek na drugom planu mogao je kod njega doći do izraza i sentimentalni momenat i glas krvi i porekla. Za njega veli Nikola Jorga, da „nije bio zaboravio svoju slovensku otadžbinu i upotrebio je svoj svemoćni uticaj da vaskrsne srpsku patrijaršiju u Peći"5. Za Mehmedpašu Sokolovića pisao je i Konstantin Jireček, da je „bio potajno srpski patriot iako samo u crkvenoj oblasti i po jednoj vrsti porodične politike"6.
Ovaj sentimentalni momenat, u koliko ga je bilo, ne treba precenjivati. Mnogo presudniju ulogu igrale su trezveno shvaćene okolnosti u kojima su se nalazili i Turska carevina i srpski narod. Stanje u kome se tada nalazio srpski narod pokazivalo je brojne znakove trajnosti, za koju se, u taj mah, nije moglo predvideti kada će se početi da menja. „Polovinom XVI veka", veli Jovan Radonić, „turska sila je bila toliko velika da se naš narod, sklanja'jući se poslednjih desetina godina ispred Turaka, našao opet celokupan pod turskom vlašću . I balkanski Srbi, i oni u Sremu, Banatu, Bačkoj, Baranji, tolnanskoj, stonobeogradskoj i tamiškoj županiji, sve do grada Komorana, našli su se pod turskom vlašću7."
Prema ovom stanju stvari i prema vlasti, koja je bila moćna, morao je i srpski narod zauzeti jasan i određen stav. Ne bi se moglo reći, da je tadašnji srpski vodeći sloj imao ikakvih iluzija o ozbiljnosti položaja u kome se tada nalazio naš narod. U koliko se ropstvo novom gospodaru sve više zgušnjavalo i perspektive za oslobođenje postajale tamnije, u toliko se i naš narod sve više okretao sebi i svojoj prošlosti. „Težak život u staroj državi sve se više zaboravljao, a mučna sadašnjica sve je više pritiskivala nova pokolenja; život i prilike u staroj državi izgledale su sve lepše, što se dalje odlazilo u prošlost. Mrskost prema veri novih gospodara davala je sve više maha sveštenstvu i pobožnim ljudima da veličaju stara vremena, kada je narodna vera vladala u državi8." Državna i crkvena tradicija počele su se sve više negovati i, počevši od ovoga vremena, „kaluđer i guslar išli su uporedo, oni su dva najglavnija činioca srpskog duhovnog života u vreme robovanja9."
Iako neuspeo, pokušaj smederevskog mitropolita Pavla da Srpsku crkvu oslobodi ispod vlasti Ohridske arhiepiskopije, pokazao je Turcima, da se srpsko sveštenstvo, u kome su bile nabujale i nacionalne i duhovnokulturne snage, više ne miri sa gubljenjem crkvene samostalnosti. A i političke prilike i državni interesi turske carevine postali su bili takvim, da je i njoj izmirenje sa srpskim narodom bilo potrebno i korisno. Prostor na kome je živeo srpski narod predstavljao je kičmu evropskog dela Turske carevine i zaleđinu njezinog fronta, koji je bio prenet severno od Save i Dunava. Na svome prostoru Srbi su se bili snašli: bilo je sve više onih, koji su stupali u tursku službu i na taj način ublažavali oštrice nove vlasti prema svome narodu. Posle Mohačke bitke bilo je jasno, da o nekom brzom oslobođenju od Turaka ne može bit# ni govora. Izmirenje sa novom vlašću bilo je jedini način da se poboljša položaj crkve i naroda.
Posledica toga držanja bilo je obnavljanje Pećke patrijaršije 1557. godine. Dušan Popovićje ukazivao na to, da „iako nemamo u pogledu obnove patrijaršije dovoljno podataka mislimo, da je obnova patrijaršije 1557 došla kao posledica ovoga novoga odnosa srpskog naroda prema osmanskoj
imperiji Rešavajući se na ovo imali su i sultan Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Mehmedpaša Sokolović pred sobom primer sultana Mehmeda II, za koga Stojan Novaković veli, da je „svojim političkim umom video političko značenje izmirenja sa pravoslavnom crkvom za celo Balkansko poluostrvo"2.
Izuzetan politički um bio je, nesumnjivo, i Mehmedpaša Sokolović, koji je shvatio kakvu korist može imati Turska carevina od izmirenja sa srpskim narodom, čiji je izdanak bio i on. Ovo tim pre što je Turska carevina u ovo doba pokazivala nameru da se i dalje širi i prema severu i prema zapadu. Okolnost, da se baš u ovo doba, na vodećim mestima carevine nalazilo nekoliko darovitih državnika srpskog porekla, mogla je doprineti tome, da se u Carigradu počne trezvenije gledati na odnose između turskog zavojevača i srpskog naroda. Vladimir Ćorović je imao pravo kada je isticao, da je Sokolovićeva „politika pomaganja srpskog elementa u Turskoj bila ne samo izraz izvesnih sentimentalnih obzira, nego sa turskog gledišta, i vrlo praktična mudrost, koja je u isto vreme i dokaz širokih shvatanja o državnom problemu otomanske vlade na Balkanu"3. „Posle prvih udaraca izazvanih borbama na srpskom tlu, kad je stradanje bilo i suviše, Turci su osetno izmenili svoju politiku prema pravoslavnoj crkvi, a naročito od vremena njihove ofanzive protiv katolika. Oni su u Srbima gledali da dobiju saradnike, delom kao vojnike delije i martoloze, a delom kao zemljoradnike, koji će im osiguravati ishranu4."
Sve ovo je mogao Mehmedpaša Sokolović imati u vidu i tek na drugom planu mogao je kod njega doći do izraza i sentimentalni momenat i glas krvi i porekla. Za njega veli Nikola Jorga, da „nije bio zaboravio svoju slovensku otadžbinu i upotrebio je svoj svemoćni uticaj da vaskrsne srpsku patrijaršiju u Peći"5. Za Mehmedpašu Sokolovića pisao je i Konstantin Jireček, da je „bio potajno srpski patriot iako samo u crkvenoj oblasti i po jednoj vrsti porodične politike"6.
Ovaj sentimentalni momenat, u koliko ga je bilo, ne treba precenjivati. Mnogo presudniju ulogu igrale su trezveno shvaćene okolnosti u kojima su se nalazili i Turska carevina i srpski narod. Stanje u kome se tada nalazio srpski narod pokazivalo je brojne znakove trajnosti, za koju se, u taj mah, nije moglo predvideti kada će se početi da menja. „Polovinom XVI veka", veli Jovan Radonić, „turska sila je bila toliko velika da se naš narod, sklanja'jući se poslednjih desetina godina ispred Turaka, našao opet celokupan pod turskom vlašću . I balkanski Srbi, i oni u Sremu, Banatu, Bačkoj, Baranji, tolnanskoj, stonobeogradskoj i tamiškoj županiji, sve do grada Komorana, našli su se pod turskom vlašću7."
Prema ovom stanju stvari i prema vlasti, koja je bila moćna, morao je i srpski narod zauzeti jasan i određen stav. Ne bi se moglo reći, da je tadašnji srpski vodeći sloj imao ikakvih iluzija o ozbiljnosti položaja u kome se tada nalazio naš narod. U koliko se ropstvo novom gospodaru sve više zgušnjavalo i perspektive za oslobođenje postajale tamnije, u toliko se i naš narod sve više okretao sebi i svojoj prošlosti. „Težak život u staroj državi sve se više zaboravljao, a mučna sadašnjica sve je više pritiskivala nova pokolenja; život i prilike u staroj državi izgledale su sve lepše, što se dalje odlazilo u prošlost. Mrskost prema veri novih gospodara davala je sve više maha sveštenstvu i pobožnim ljudima da veličaju stara vremena, kada je narodna vera vladala u državi8." Državna i crkvena tradicija počele su se sve više negovati i, počevši od ovoga vremena, „kaluđer i guslar išli su uporedo, oni su dva najglavnija činioca srpskog duhovnog života u vreme robovanja9."