kojote
Elita
- Poruka
- 18.634
Lepota poroka je ( i ) u njihovoj r a z n o v r s n o s t i, drage moje razvratnice ...
U dnevnim novinama (ja pišem za nedeljnik, ako se sećate) pročitah kratku vest o tome da je moja komšinica i školska drugarica, Butkica, uhapšena - zato što se lažno predstavljala kao "umetnički vajar", i preduzećima i državnim ustanovama prodavala biste, drugog po redu velikog vođe.
S Butkicom sam izgubila svaki kontakt, čim sam otišla na studije u Beograd. Ostavila sam je u Prištini (mogla sam da je ostavim i u Nišu, al' nisam 'tela 8-) ), među devojkama na zelenoj klupi, gde je svoje mesto izborila prelepim nogama.
Gimnaziju je bila odavno napustila; valjda joj dosadilo da je stalno prozivaju zbog oca.
Iznenadih se, kad u bašti kafane Skadarlija naleteh na Butkicu, ležerno ali elegantno odevenu, i u vrlo dobrom raspoloženju. Pila je Čivas (twenty five years old, kako reče kroz osmeh). Na stolu ispred nje, ležao je ogroman buket ruža, čitav naramak. Muškarac pored koga je sedela, pušio je skupu kubansku cigaru i plaćao piće. I naramak.
"Ima ih tačno trideset tri", reče Butkica.
Bašta je, gotovo, bila prazna. Uz napomenu da se i u životu može biti dobar glumac, a ne samo na filmu, Butkica mi ispriča; da je tačno da je bila uhapšena, ali su je pustili posle dva dana uz prijateljski savet da što manje priča o svom hapšenju, bla, bla, bla...sve što je uradila bilo je legalno; uz pomoć prijatelja, studenta na likovnoj akademiji, napravila je "nekoliko" poprsja i bareljefa drugog velikog vođe, različitih, uglavnom manjih dimenzija, i izlila u kalupe. S potvrdom o članstvu u Savezu likovnoh umetnika, koju je lako dobila (socijalizam nije nikad podržavao pravu umetnost, ali kičericu - jeste!), krenula je od grada do grada, od ustanove do ustanove. Ne seća se da je iko odbio da kupi "umetnička dela". Preduzeća, organizacije, državne ustanove, kupovale su i po više primeraka, uglavnom skupljih.
Uhapsili su je pod optužbom da je varalica, nakon što je prijavio vajar koji je jedini imao dozvolu, izdatu od predsednikovog kabineta, da izrađuje njegova poprsja i bareljefe.
- "Zašto su te oslobodili?" upitah.
- "Da li se može nazvati varalicom onaj koji prevari na hiljade ljudi, i to sve same direktore i političare - krem ovog društva?!"
Posle kratke ćutnje, Butkica upita: "Pišeš li nešto?"
Odgovorih potvrdno.
- "Ništa tvoje još nisam pročitala."
U dnevnim novinama (ja pišem za nedeljnik, ako se sećate) pročitah kratku vest o tome da je moja komšinica i školska drugarica, Butkica, uhapšena - zato što se lažno predstavljala kao "umetnički vajar", i preduzećima i državnim ustanovama prodavala biste, drugog po redu velikog vođe.
S Butkicom sam izgubila svaki kontakt, čim sam otišla na studije u Beograd. Ostavila sam je u Prištini (mogla sam da je ostavim i u Nišu, al' nisam 'tela 8-) ), među devojkama na zelenoj klupi, gde je svoje mesto izborila prelepim nogama.
Gimnaziju je bila odavno napustila; valjda joj dosadilo da je stalno prozivaju zbog oca.
Iznenadih se, kad u bašti kafane Skadarlija naleteh na Butkicu, ležerno ali elegantno odevenu, i u vrlo dobrom raspoloženju. Pila je Čivas (twenty five years old, kako reče kroz osmeh). Na stolu ispred nje, ležao je ogroman buket ruža, čitav naramak. Muškarac pored koga je sedela, pušio je skupu kubansku cigaru i plaćao piće. I naramak.
"Ima ih tačno trideset tri", reče Butkica.
Bašta je, gotovo, bila prazna. Uz napomenu da se i u životu može biti dobar glumac, a ne samo na filmu, Butkica mi ispriča; da je tačno da je bila uhapšena, ali su je pustili posle dva dana uz prijateljski savet da što manje priča o svom hapšenju, bla, bla, bla...sve što je uradila bilo je legalno; uz pomoć prijatelja, studenta na likovnoj akademiji, napravila je "nekoliko" poprsja i bareljefa drugog velikog vođe, različitih, uglavnom manjih dimenzija, i izlila u kalupe. S potvrdom o članstvu u Savezu likovnoh umetnika, koju je lako dobila (socijalizam nije nikad podržavao pravu umetnost, ali kičericu - jeste!), krenula je od grada do grada, od ustanove do ustanove. Ne seća se da je iko odbio da kupi "umetnička dela". Preduzeća, organizacije, državne ustanove, kupovale su i po više primeraka, uglavnom skupljih.
Uhapsili su je pod optužbom da je varalica, nakon što je prijavio vajar koji je jedini imao dozvolu, izdatu od predsednikovog kabineta, da izrađuje njegova poprsja i bareljefe.
- "Zašto su te oslobodili?" upitah.
- "Da li se može nazvati varalicom onaj koji prevari na hiljade ljudi, i to sve same direktore i političare - krem ovog društva?!"
Posle kratke ćutnje, Butkica upita: "Pišeš li nešto?"
Odgovorih potvrdno.
- "Ništa tvoje još nisam pročitala."