Razne misterije i price koje znate ?

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ispuni ugovor s Vragom


Obitelj Brandhauser iz srednje Slovačke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Priče o povezanosti s vragom raširile su se po okolici brzinom munje. Što je zapravo u svemu istina?

Prokletstvo obitelji Brandhauser počinje još u 19.stoljeću. Tada je, navodno, jedan od članova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag već više desetljeća podsijeća njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima!

Glasine o našoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao već moj pokojni otac - kaže (1996.god) danas 76-godišnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pričao mi je to kao kuriozitet" - objašnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjećam se da se u vrijeme mog djetinjstva u našoj obitelji dogodilo nešto, što bi potvrđivalo ove očeve priče".

Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji član obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rođendana - kao prvi od živućih potomaka dobio je poruku od vraga.

Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadržavala je na latinskom slijedeće riječi: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, sličnu vražjem kopitu.

Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo našalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za čovjeka mojih godina - nastavlja priču stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zašto se šali na moj račun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio".

Na loš vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rođendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kćerka Marija, a zatim istom prigodom početkom prosinca i njezina kćerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je više nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapače, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogućnosti da bi nas netko htio prestrašiti." - kaže Marija - "Nismo pronašli ni moguće zastrašitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo počeli tražiti uporišnu točku u prošlosti."

Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio žut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronašli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji će odrediti sudbinu roda Brandhausera idućih desetljeća. Nadam se da će to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inače bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti.

Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada dječaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam točno znao čemu služe. Nisam razumio ni neke djedove priče, koje mi je pričao. Bile su strašne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed čudak. U takvom mi je sijećanju i ostao."

Ono što najviše začuđuje jeste analiza. Njome je utvrđeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina (!) a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identične. Obitelj Brandhauser čeka što će se dalje događati.





Ljudi iz čamca

Zbog neriješenih problema u Vijetnamu, tisuće ljudi je krenulo preko nemirnih mora u potrazi za boljim. Koristili su čamce i improvizirane splavove a gutalo ih je nevrijeme, nevješto upravljanje i pirati. Njima ništa nije išlo na ruku; od zla su plovili prema gorem. "Ljude iz čamca" su presretali pirati koji su oduzimali sve što su imali. Samo izuzetno rijetko bi za sobom ostavljali svjedoke. Tisuće žena silovano je i mučeno prije nego što su bačene u more. Ukoliko su imale "sreće", bile su, a na žalost i djeca, prodavane u svjetske kupleraje. Najgore od svega je činjenica da su često na moru "ljude iz čamaca" sretali mnogi brodovi. Kapetani raznih nacija nisu se ni osvrtali na plač tih ljudi; svijesno su ih ostavljali morskim razbojnicima.

Godine 1986. grupa humanista iz Francuske i Zapadne Njemačke odlučila je nešto pokušati učiniti. Zakupili su brod "Cap Anamoor 2" koji je samo u veljači i ožujku te godine iz Kineskog mora spasio nekoliko stotina izbjeglica prije nego što su do njih došli morski razbojnici.

Jednog jutra, krajem ožujka 1986.godine, osmatrač sa broda "Cap Anamoor 2" primjetio je veliki ali nespretno napravljen splav. Alarmirao je kormilara i brod je promijenio pravac. Prišli su malom brzinom splavu, spremni prihvatiti jadnike. Na palubi su se već sakupili spasioci, dva liječnika i gotovo kompletna posada na čelu sa kapetanom Linegeom. Član posade Vijetnamac Li Traon, dovikivao je maloj grupi da se, jedan po jedan, ukrcavaju u spuštenu košaru. Ulrih Dregher, novinar, snimao je cijeli događaj kamerom. Doktor Herger je uzbuđeno komentirao izgled ljudi na splavu. Na splavi su bili jedan starac sa dugom bijelom bradom, nalik na kineskog mandarina, dva mlađa muškarca, jedna mlađa žena i troje djece. Svi su bili očajno mršavi i gotovo bez kapi krvi u obrazima. Starac je izgleda prešutno odobrio raspored i jedan od mlađih ljudi je podigao ženu i stavio je u mornarsku košaru. Ona je pružila ruke kao da želi uzeti jedno od djece ili da se pozdravi, ali su mornari snažno podigli košaru u vis. Jedan od njih je i kriknuo kada je shvatio da na splavi više nema nikoga.

Doktor Herger je uzbuđeno trljao oči a kormilar sa užasom shvatio da je toliko pio da mu se svašta priviđa. Li Traon je kasnije izjavio da ga je žena molila, na koji metar od pramca broda, da je spasi. A, zatim, nestala je minut kasnije od ostalih na splavi, sa izrazom na licu kao da ju je netko prevario. Kapetan nije želio tu pojavu "dematerijalizacije" zapisati u dnevnik ali je kasnije priznao da se je to stvarno dogodilo. Uostalom, kamera Ulriha Dregera je sve lijepo zabilježila, uključujući tu i trenutak kada su "ljudi sa čamca" nestali!
 
Misterij Davida Langa

Dogodilo se to u jednom trenu, 23.rujna 1880.g, sunčanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, država Tenesi, SAD.

Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuća od cigle i sastojala se od više dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pašnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je posmeđio od dugotrajne ljetne suše. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodišnji George i jedanaestogodišnja Sarah, igrali su se igračkom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjići. Djeca su vukla igračku po dvorištu a roditelji su ih gledali.

Gospodin Lang je pošao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki džepni sat kada mu žena doviknu: "Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezeš u grad prije nego se dućani zatvore". David mahnuvši rukom reče: "Evo me za par minuta".

Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila!

Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se približava iz daljine. Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospođa Lang je također vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kući.

David Lang nije učinio više od pet-šest koraka, kada je nestao na očigled svih prisutnih. Gospođa Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrčali prema mjestu gdje je Lang bio viđen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrčaše preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narušavali površinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao što se je desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred očima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici.

Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih šupljina ni rupa te da je sav teren vrlo čvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadušnica za gospodina Langa. Njegova žena, koja je poživjela još mnogo godina, živjela je u nadi da će se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pašnjaka ispred kuće. Pašnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona živa.

Koliko je bio čudan nestanak toliko je čudno i ono što je primjetilo dvoje Langove djece jedne tople večeri u travnju 1881.g, sedam mjeseci poslije događaja.

Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put viđen nalazi krug zakržljale žute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne večeri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodišnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenađenje čuli su njegov glas koji je zvao u pomoć... ponovo i ponovo... sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek.
 
Princezina ruka

Grof Louis Humond bio je nadaleko poznat kao okultist i psihoterapeut. I kao takav, često je od zahvalnih pacijenata bivao darivan nesvakidašnjim poklonima. Ali, najneobičniji od svih poklona donio je grofu i najveće nevolje. Za vrijeme posjete Luksoru 1890, izliječio je od malarije tamošnjeg uglednog šeika. Zauzvrat, šeik je inzistirao da grof primi na dar mumificiranu desnu ruku davno umrle egipatske princeze. Humondovoj ženi se od samog početka taj bizarni poklon nije svidio. A kada je čula cijelu legendu, njena odbojnost se pretvorila u mješavinu užasa i odvratnosti. Priča glasi da je u sedamnaestoj, posljednjoj godini svoje vladavine, egipatski kralj Ahnaton - jeretički Tutankamonov tast - došao u sukob sa svojom kćeri oko nekih vjerskih pitanja. Osveta kraljeva bila je strašna. Godine 1357.pne. po nalogu kralja i oca, njegovi svećenici su djevojku najprije silovali, a potom ubili. Odsjekavši njenu desnu ruku, potajno su je zakopali u Dolini kraljeva odvojeno od tijela. Postupak dobiva smisao kada se uzmu u obzir tadašnja vjerovanja da osoba sahranjena necijelovitog tijela nije mogla dobiti pristup u rajske predjele.

Niti jedan kustos muzeja nije želio primiti jezivi eksponat. Nemajući kuda, Humond je poklon smjestio u ispražnjeni sef svoje londonske kuće. Kada su oktobra 1922.g. Humond i njegova žena otvorili sef - sledili su se od užasa. Poklon se nije mogao prepoznati. Mumificirana i usahla, 3200 godina stara, ruka je djelovala potpuno sviježe! Grofica je zahtijevala da se ruka neizostavno uništi i Humond, koji do tada nikada nije osjetio strah od nepoznatog, prihvati prijedlog. Postavio je samo jedan uvjet: princezina šaka mora biti sahranjena na najprigodniji način. Sve je bilo pripremljeno za sahranu u noći 31.listopada 1922.g na Dan mrtvih.

U pismu upućenom svom dugogodišnjem prijatelju, arheologu lordu Karnarvonu, Humond je do detalja opisao ceremoniju sahrane. Šaku je pažljivo položio u ložiste kamina čitajući naglas poglavlja iz egipatske "Knjige mrtvih". Iznenada, završne riječi je popratio jak udar groma i kuća je utonula u tamu. Ulazna vrata popustiše pod naletom snažnog i iznenadnog vjetra.

Od siline udara, Humond i njegova žena nađoše se na podu sa osjećajem neke neprirodne hladnoće koja je zavladala u kući. Kada su podigli pogled, pred njima je stajala uspravna figura neke žene. Prema Humondovom kazivanju, "ona je bila obučena u kraljevsku odoru starog Egipta, sa vijugavom zmijom oko glave, sa znamenjem faraona". Umjesto desne šake, visio je okrvavljeni patrljak. Prikaza se na trenutak nadvi nad plamenom u kaminu da bi narednog momenta isčezla netragom. Sa njom nestade i šaka, da više nikad ne bude viđena.

Četiri dana kasnije Humond je iz novina saznao da je ekspedicija lorda Karnarvona na pragu senzacionalnog otkrića grobnice Tutankamona i da će grobnica biti otvorena uprkos upozorenju uklesanom na vanjskim zidovima. Iz bolničke sobe, gdje se sa suprugom još uvijek oporavljao od pretrpljenog šoka, Humond uputi starom prijatelju pismo moleći ga da još jednom preispita svoju odluku o otvaranju grobnice.

Napisao je: "Sada pouzdano znam da su stari Egipćani posjedovali znanje i moć koje naš razum ne može shvatiti. Za ime Boga, preklinjem te, budi oprezan".

Međutim, iskušenje svjetske slave bilo je suviše veliko da bi lord Karnarvon uzeo za ozbiljno pismo svog prijatelja. Nedugo, zatim, umro je od ujeda malaričnog komarca. Jedan za drugim umirali su i ostali članovi ekspedicije potvrđujući legendu poznatu kao "Prokletstvo faraona".
 
Svećenica smrti

Jedan Amerikanac neuredne vanjštine nije mogao izazvati ništa drugo osim podozrenja kada je došao na ugovoreni sastanak u Kairu 1910.godine sa egiptologom Daglasom Mooray-em. Sve, od odjeće do izgleda stvaralo je odbojnost i nepovjerenje kod prefinjenog Britanca, ali nedolični sugovornik je ponudio Moorayu otkriće od neprocijenjivog značaja - možda najveće u njegovoj karijeri.

Mooray nije odolio primamljivoj ponudi. Ispunio je ček na donosioca kod Engleske banke, predao ga Amerikancu i odmah poduzeo korake da dragocjeni teret prvim brodom bude poslat njegovoj kući u London. Ček nije nikada unovčen. Iste večeri Amerikanac je pronađen mrtav. Tek tada Mooray od jednog kolege doznaje za pozadinu "dobrog posla".

Bila je to škrinja u obliku mumije koja je pripadala vrhovnoj svećenici hrama posvećenog bogu Amon Ra. Pretpostavlja se da je živjela u periodu oko 1600.g pne. u Tebi. Na vanjskoj strani poklopca bio je ugraviran njen lik, minuciozan rad izveden u zlatu i emajlu. Povrh svega, cijeli kovčeg je bio izuzetno dobro sačuvan. Svećenica iz hrama Amon Ra je zauzimala visoko mjesto u hijerarhiji kulta mrtvih, koji je nekad žitorodnu dolinu Nila pretvorio u predio smrti. Na zidovima njene grobnice stoji urezano prokletstvo da će se život onog tko se drzne poremetiti vječni mir grobnice izvrgnuti u nepregledni niz nesreća i užasa.

Prva tri dana Mooray je samo odmahivao rukom na to praznovjerje, sve dok mu za vrijeme lova puška nije neobjašnjivo eksplodirala u ruci. Poslije višetjedne agonije ruka mu je amputirana do iznad lakta.

Na povratku u Englesku umiru dva Moorayeva prijatelja. Dijagnoza je glasila: "Uzrok smrti nepoznat". Dvoje egipatskih sluga, koji su došli u dodir sa teretom prilikom transporta, zadesila je smrt na nepunu godinu. Kad je Mooray stigao u London, kovčeg je već bio tamo. Bacivši pogled na izrezbaren lik svećenice na poklopcu, "činilo mu se da je oživio, sa pogledom koji ledi krv u žilama".

Sa već donijetom odlukom da se oslobodi neprijatne kutije, Mooray objeručke prihvati molbu jedne prijateljice da preuzme dalje čuvanje kovcega. Nije prošlo ni nekoliko tjedana, a umrla joj je majka, ljubavnik je napustio, a ona sama je počela naglo slabiti od nepoznatog uzročnika bolesti. Pišući posljednju izjavu volje, njen advokat je inzistirao da u testament uđe odredba da prokleta škrinja bude vraćena Daglasu Moorayu. Mooray, koji je sada bio sjena nekadašnjeg čovjeka, nije zadržao kutiju već ju je poslao Britanskom muzeju na poklon.

Međutim, čak i u toj strogoj znanstvenoj instituciji kutija je nastavila svoj pohod zla. Fotograf koji je snimao kovčeg odjednom se je srušio mrtav. I egiptolog zadužen za eksponat također je nađen mrtav. Uznemirena senzacionalističkim člancima po novinama, uprava muzeja je održala zatvoreni sastanak. Donijeta je jednoglasna odluka da eksponat pošalju muzeju u New Yorku, koji je poklon prihvatio, ali pod uvjetom da kovčeg sa mumijom bude predat bez publiciteta i na najsigurniji mogući način isporučen.

Kovčeg je ukrcan na najsuvremeniji putnički brod, koji je tog mjeseca prvi put trebao zaploviti na liniji iz Suothamptona za New York. Ali, sarkofag u obliku mumije nikada nije stigao do New Yorka. Zajedno sa ostalim teretom nalazio se je na "nepotopivom" "Titanicu", koji je 15.travnja 1912.godine zaplovio prema katastrofi sa 1513 putnika. Radi poštovanja prema mumiji, mumija je smještena na komandni most! Ovo je prava istina o propasti broda "Titanic"!






Tragovi na grobu mučitelja

Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku - očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.

Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst "Zlo ne zaslužuje da živi", sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

"U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše... A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan".

Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.

Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma - objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.

Obeshrabreni nasljednici nisu činili dalje pokušaje. Poslije tri stoljeća, biljeg je poput žive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.





Izvor astromagicraven.com
 
da li je to misterija na pomolu.
"Iznenada, jednog tmurnog, kisnjeg dana, pojavila se nekolicina postova nepoznatog porekla. Da bi zavarao trag, ispisnik ovih misterioznih dogadjaja ostavio je nepoznatu adresu. A onda je Oximoron namirisao....da tu nesto smrdi(upala mi je mama u sobu i izgubila sam nit)...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Slične teme

Nina
Da li bacite pogled na knjige koje ljudi čitaju u prevozu?
Odgovora
2
Pregleda
202
maybell
maybell
Nina
Franc Kafka i njegova dela
Odgovora
4
Pregleda
159
Nina
Nina
Sonatica72
Autor, pisac i književnik
Odgovora
9
Pregleda
324
Cvetoje
C

Back
Top