Moglo je

NEZADOVOLJSTVO

Neko neodređeno stanje nezadovoljstva pokrenulo ga je i ovaj put na taj posao koji mu nije bio prvina i od kojeg nije očekivao bog zna šta jer je imao slična iskustva. Ali ono što je znao o tome i što je po logici stvari trebalo očekivati da se ne bi razočarao, i želji da ovim korakom preduhitri neke buduće nemire koji bi nastali kao posljedica žala za nečim propuštenim, naveli su ga na akciju.

Ovako, poslije obavljenog posla po povratku na svoje djelo, bio je sam na svome. Ma koliko bilo iluzorno očekivanje, nada postoji. Čovjek treba da uradi ono što je do njega da ne bi mislio da je nešto propustio.

S vremena na vrijeme javljala bi se neka inspirativna misao koja bi se obogaćivala i navodila na razmišljanje da je dostojna truda. Da ne bi nezadovoljstvo za propuštenom velikom mišlju u njemu rađalo tjeskobe, rješavao se da ih prikaže. I naravno, sve je brzo splašnjavalo. Misleći da zna šta sve treba, bogat iluzijama, prozirući tuđe, nije bio svjestan svojih.

Nalazeći se na nesrećnoj granici između onoga što osjeća i što bi mogao, sluteći svijest o okruženju, s vremena na vrijeme odlučivao se na akciju. Bez moći da zablista u umnim i estetskim djelima, a opet daleko od svakodnevice i apatije, preživljavao je svoje, kako mu se činilo, velike istine. Gdje je to i bilo moguće sagledati sebe i biti sam sebi kritičar, pa još objektivni. Biti u isto vrijeme i ja i još neko!? A opet nadire neka bujica misli koja pritiska i guši, a svakodnevna i jedino moguća situacija ne odgovara. Valjda sve to treba da sazri i do tada držati sebe na okupu. Disciplinovati sebe – reći na početku za početak, a kasnije ući na velika vrata i razviti djelo dalje. Ali trpljenje i čekanje kvari slast kasnijem uživanju, da ne govorimo o spontanosti, na koju je mnogo polagao.

Da se ne želi odjednom udahnuti sav vazduh, čovjek bi mogao da se nadiše. Sjenka je išla za suncem, a tijelo ostajalo na zemlji i ono što se nalazilo između bio je on.

Na kraju dići ruke od svega i zabaviti se sobom, valjda se toliki luksuz može dozvoliti. Da se proba šta će se desiti. Nešto slično Alisi koja propada kroz rupu u zemlji i posmatra svijet oko sebe. Pa desi se to, mada je lijepo iz nekih neobičnih razloga nesvakidašnjosti, da nešto vlasnika opuštenosti sastavi po glavi da mu se smrkne na sebe i na okoliš.

Pri ovom puštanju komandi osjećao je neki lagani strah pred neizvjesnošću, ne zato što će se desiti nešto značajno i presudno, već zbog toga što je znao da pomalo izigrava budalu. S druge strane, mislio je da se mi inače tako ponašamo kada primamo savjete, pravimo kompromise i dozvoljavamo da budemo nagovoreni, samo tada toga prepuštanja nijesmo svjesni a to je i društveno prihvaćeno.

Praktični dio razuma mu je govorio da treba promijeniti taj usrani položaj i pomoći makar savjesti da ostane neukaljana. Razum je govorio jedno, akcija, ako je uopšte bilo, išla je u drugu stranu. Onda je, slično likovima u ruskim romanima, počeo da se naslađuje svojom mukom uzimajući na sebe, bez teatralnosti, ulogu čovjeka kome su i bog i ljudi učinili nepravdu koju treba dostojanstveno podnijeti, a oni će se valjda jednom sjetiti, mada mu nije stalo, da su se ogriješili i šta su propustili.

Kada se ukazala takva sudbina, ipak je valjalo trajati i nečim prekraćivati vrijeme zemno. Makar za zabavu izraziti se kroz neki oblik umjetnosti za ličnu upotrebu. Nije svak Mikelanđelo.

Onda je došlo i do akcije i nije bilo prilike za konstataciju: mogao sam. Sa onim što je urađeno, stvar stoji malo drugačije. I jedino što vrijeme donosi dimenziju simpatičnosti i prepoznavanja nas prošlih u nekim uvijek boljim vremenima i, naravno, boljim nama.

Na kraju ćutanje, prazno kao sjutrašnji i bilo koji naredni dan. A o čemu ima i da se misli, sve je to tako da se za jedan ljudski vijek slabo šta mijenja, a poslije nek oni vide šta će. I tako je svejedno.

Dato nam je da se osvrćemo i zastajkujemo, bar koliko i da tumaramo, srljamo. Ipak, nekako najsimpatičnije kad nabasamo. Na čovjeka. Sred kovitlanja privida istih. Ljudi. Magnovenje kao nemušta tekovina gorštačke provinijencije. Fino mu je podilaziti, nekad i suludom potrebom artikulacije.

Rekoše da je sve napisano. A nije. Poraznije je što je jedva išta pročitano. Kvarno čeljade vreba priliku. I uvreba je u štrpkanju Zoranove sublimacije čitaoca i pisca. Sažme renomirane, tiražne, ovjenčane dekorom regala i kredenaca. Uobrazi sopstveni odraz u ogledalu visprenosti. Kvarno, pa ima pravo. Slobodu. Dok ropstvo ne mari. Pouzdano je.

Neće Drinama faliti krivina. Neka ih. Niti će ptice odustati od koridora patetičnog leta. Ali, malobrojnim Sašama pristaće eho ozoranjivanja.

Eto, otkrih vam tajnu. Smisla.

– Mislim ja na tebe, kaže i smije se, a oči joj igraju kao na ulju i imaju neku disperzivnu pažnju. Tako da pogađam da se iza toga ne krije neka dublja misao ili namjera. Stekla je neku neodređenu predstavu o laži kao potrebi mada do toga nije došla svjesno, i kada bi je neko pitao o tome začudila bi se, ali po instinktu se vješto njom koristi.

Zna da je upotrijebi u onim slučajevima kada je to društveno prihvatljivo mišljenje i kada se tome sa formalne strane nema šta zamjeriti.

Priča malo i u kratkim replikama prateći izraz moga lica. Nešto iz ograničenosti a dijelom iz bojazni da se ne oda, uvijek kad nešto kaže pomaže se mimikom i gestikulacijom i ostavlja meni da dovršavam njene rečenice. Navikla se da je shvatam.

Kako je takav odnos mogao da funkcioniše, da se pretpostaviti. Jednostavno, izašli smo i jedno i drugo iz prethodnih veza i popunjavali smo vrijeme nalazeći se kao prihvatljivi u ponuđenom izboru. Naravno, to nije moglo dugo da traje, nijesu nam naravi bile kompatibilne, kako se to obično kaže. Razišli smo se i poslije nekoliko godina našli na svadbi jednog zajedničkog druga. Tu je palo pomirenje, ali nije bila sigurna da li ja to stvarno mislim. Međutim, svadba je toliko ponijela u neki ljepši svijet da je poželjela našu zajedničku fotografiju, a poslije sam je kroz šalu upozoravao da to, ipak, nije njena svadba i da ne treba toliko da se trpa ispred foto-aparata.

Dala mi je adresu za svadbenom trpezom i, naravno, više se nijesmo vidjeli.

Jazuk, tja.

– Pa svrati, ja sam tu.

Možda bi i trebalo, mislim. Ustvari, ništa ne mislim, šta ima tu da se misli i zaključi. Obaveza ne postoji, potreba... pomalo. Uglavnom se srijećemo slučajno i u nepravilnim vremenskim intervalima. Priča od prilike do prilike, različita, a ista – variranje na istu temu. Uglavnom se slažemo pa ne možemo ni da se prepiremo. Ne proizilazi ništa, mada nešto očekujemo. Nijedan od nas nije od akcije. Uglavnom nam se nešto dešava slučajno. A mogli bismo... Od onih smo koje neko drugi treba da pokrene. Nijesmo radnici, ali možemo da radimo, što se i potvrdilo. Džonjamo i ohrabrujemo se međusobno videći jedan u drugom mogućnost i spremnost. Vrijeme prolazi a mi i dalje nagađamo šta bi trebalo. Pokušavamo da se pobrinemo za svoju sadašnjost misleći o svojoj budućnosti. Uglavnom idemo ljudima na živce jer nijesmo u žurbi a to se smatra neozbiljnim. Dobija se na cijeni kada si zabrinut i nervozan. Nekako je drugima lakše kada je tebi teže, valjda onda zaključe da nije samo njima teško. Zajedničke muke zbližavaju. A ne možemo si (ili sebi) pomoći. A kome bi drugom, prije.

– Pa, možda, viđeću.

Malo alkohola da rastjera mizeriju svakodnevice te se sve zašareni pa je drago živjeti. Živnemo i svijet nam se učini bolji i vraćamo se plodovima naših slabosti. I do iduće prilike.

– Svrati. Hoćeš li?

Ozbiljno i neobavezno, parodično i sa pijetetom, igrajući se zabavljen sam sobom i u ophođenju s drugima, u varijacijama i dosljedno, s namjerom prepoznatljivosti.

Zar je sve to malo?

Svuda i na jednom mjestu, od svega pomalo, i površno i temeljno do dna, za svakog po nešto.

Zar to nije život? Pa neka zvuči patetično.

Imanentna čovjekova i toliko čovjekova, nekad nagonska a nekad smišljena, potreba za predviđanjem budućnosti ili stvaranjem predstava o nadolazećim događajima je skoro obrnuto-proporcionalna mogućnostima da se to ostvari. Pa i kad smo svjesni toga, opet nastavljamo sa predviđanjima što će biti ili bi trebalo biti.

U gradu koji je pokušavao da odraste, P je sebi u mislima predstavio aktivnosti za idući dan, koji je, po svemu sudeći, trebalo da bude jedan od onih koji se pamte po dobru.

Ali kako svi imamo neki tajni biljeg, bog je P-u namijenio udes da mu se ništa što planira ne ispuni. Njemu su se srećni događaji zbivali mimo njegovih planova. Inače, P je imao sreće kao prosječan baksuz ili srećković, kako se već stvar posmatra.

Ovoga puta je zaboravio da sparina ne obećava ništa dobro i donosi glavobolju, kao nekad u Jerusalimu što je hegemonu stvarao miris ružinog ulja.

Ali nikad se ne zna, sve se na kraju jednom smrću da ispraviti. Jednom skoro zanemarljivom smrću, koja će pokrenuti niz događaja. Ali ne treba sve pripisivati smrti, mada je njen prostor, a bogami i vrijeme, daleko veći.

Od osam kabina, dvije rade. Dva reda i P staje u manji. Sjedokosi cviko gunđa. Zadnji iz manjeg reda završava prije prvog iz većeg. Uspjeh obrnut, razgovor nije donio očekivano. Vrućina. Hladno pivo? Jedna skvo. Otekli zub odlazi taksijem.

Sjedokosi namćor iz pošte po drugi put ulazi u isti restoran. Prvi put sa nosem iza sebe, koji nesigurno stupa, drugi put sa nosem pod ruku. Kad je izašao?

P posmatra. Ah, taj nos! Nos kao da ima četrdeset pet godina, nesigurna, željna razumijevanja. Asocira na jedan drugi, jednako nepravilan, nos koji je trebalo da se pojavi.

Sjedokosi je uglavnom zadovoljan bez obzira na nos.

Drugi put kad se pojavi nos, priča se složila.

Početna nervoza oko toga kako će to da izgleda, pa čak i osjećaj da svi gledaju baš njih i opreznost da se ne učini nešto što ne treba. Ali brzo su se uvjerili da ne gledaju svi u njih, čak ih slabo ko i primjećuje.

Prosječnim ljudima odgovara da ostanu neprimijećeni, dok je to za ambiciozne vječni oganj.

Taj ulazak u restoran je ličio na neki okršaj. Dok je prilazio vratima, sjedokosi izgledaše ljut, ali svjestan svog teškog zadatka. Nos stupaše za njim pažljivo, sa svim čulima u punom pogonu. I, ušli su. Evo ih, opet ulaze?! Kad su i kako izašli?

Sjedokosi je zadovoljan, pun sebe, ne baš prepun, kao čovjek koji je obavio mučan posao, pa ne bi da se hvali. I nosu je lakše, drži ga pod ruku, ubijedila se u njegove kvalitete. Autoritet!

Nos je predstavnik žene koja nema smjelosti da od života uzima, nego čeka da se nešto dogodi. Ali, eto, danas se odvažila da izađe i pokuša da se provede. Dosta je ona trpjela i čekala da je se neko sjeti. I čini joj se, na dobrom je putu da uspije.

Sjedokosi zna šta vodi, ali računa da neće biti većih problema. On, uostalom, i nije odavde, i ne tiče ga se šta će ko misliti.

P primijeti da prolazi neko vrijeme koga nije svjestan. Gleda po trgu, ima još pola piva i utisak da mu se ovo sve već desilo.

Svašta. Nema potrebu da se pomjeri, da pripali cigaretu, ni pivo mu se ne pije. Ne iz neke pobune – jednostavno nedostatak motiva i ideja. Poslije nekog vremena konstatuje da je dugo tu, svi su se razišli, vrijeme ručka. P se vraća istim putem kojim je došao. Nailazi na neke amortizovane tipove koji prodaju pamet, eleganciju, informisanost... Željeznička, pijani rođak i jednoliko kloparanje priče i točkova voza stapaju se. P ipak misli da je bio na tragu nečemu što je čista esencija života, ono što na Rembrantovom Času anatomije pokazuje profesor učenicima (a staje između palca i kažiprsta, primjećuje Daniluška).

Sjeda i piše priču o dva nosa.

Čovjek čije su plave oči težile beskonačnom pozvao me je da ga posjetim kući, koja se nalazi na periferiji.

Predgradsko naselje okruženo brdima koja služe kao postament za antički amfiteatar. Prilazim kući i rukujem se sa Vladovim ocem. On mi govori da zapalim korov i prilično visoku travu iznikle po kaskadama zaraslog amfiteatra. Vlado, koji je iza očevih leđa, odmahuje glavom da to ne činim. Ja se slažem, rukovodeći se praktičnim: to i nije neki posao i mogu ga završiti i bez moje pomoći. Prijateljev otac mi govori da su tu legla zmija, ali ja ostajem nepomičan. On na to odlazi ljuteći se, a Vlado mi predlaže da mi nešto pokaže u amfiteatru.

– Kako ćemo kada su tamo legla zmija?

– Ja ću te nositi.

I mada je lakši petnaestak kilograma, uzima me u naručje i penjemo se uz kaskade. Na polovini puta javlja se vjetar koji razmiče visoku travu i u njoj se pojavljuje svjetlost koja nadjačava sunčan dan. On se okreće i trči prema kući. Zastaje na polovini puta, i još uvijek držeći me u naručju, pogleda me i kaže:

– To je bio Bog.

Kada smo stigli pred kuću, živina, jarad i pas su nas prestrašeno posmatrali udaljujući se.

Sjutradan sam ispričao društvu da sam sanjao Boga, a njih je zanimalo kako izgleda. Nijesu bili zadovoljni mojim opisom. A Vlado mi reče:

– Da ti nije bilo mene, ne bi vidio Boga.

Izjašnjavanje o ovoj temi kad sve bude gotovo, please

Slučaj koji se unekoliko razlikuje, mada je ovo zalet i pokušaj da se skoči ka istom cilju. Ponavlja se stara priča o sukobu, ali tihom, sredine i pojedinca sa poznatim ishodom. Riječ je o čovjeku koji je sebi dozvolio da nikome ne zavidi. Svjetina sve oprašta, osim kada se prozru njene trivijalnosti.
Rijetka osobina koja nije izgrađena svjesno u posjedu čovjeka specifičnog (manje – više neobičnog) čiji život nosi dozu opštosti.
Pokušao je da izgradi samostalnost koja je imala uporište u tome da sam sebi bude dovoljan i sposoban da osmisli i ispuni vrijeme bez ičije pomoći. Uzak krug prijatelja, oslanjanje na konvencionalan odnos sa komentarom: mislim da je to u redu.
Koliko je volio iluzije? Pa, može se reći da ih i nije volio i da se nije previše odavao sanjarenju. Ne, ne može se reći da je bio prazan, ali ideje nije vezivao za bilo koju konkretnu situaciju. Jednostavno ih je odmislio i poslije nekog vremena smještao u svoju podsvjesnu aksiologiju tako da je stekao utisak da je život u stvari jednostavan. Ali misterija života se sa njim poigrala – dovela ga pred samo lice užasa i vratila u ravnodušnu zbunjenost.
Jedini izlaz iz očajne situacije nalazio se u promjeni prošlosti, a to je bilo nemoguće izvesti.
Kako objasniti trajanje od situacije do situacije? Nešto treba da se desi i biti tu prisutan. Nije dovoljno.
Ova priča po tom pitanju nailazi na teškoće. Kako ispričati nedešavanje koje dovodi do poraznih rezultata? Kako odsustvu akcije odrediti učinak?
Događaji imaju kauzalnost, a on je to mrzio. Ko još u ovom šugavom vremenu vjeruje u spontanost.
Želio je da bude zagonetan, a u isto vrijeme jednostavan i običan. Želio je da dinamično živi, ali da ne mijenja navike. Želio je da nešto promijeni, ali nije znao šta. Neostvaren čovjek, kome je sve uvijek bilo jasno i koji se nije dvoumio.
Neke osobine stečene vaspitanjem, same po sebi dobre, u vremenima promijenjenog sistema vrijednosti mogu se pokazati kao izuzetne manjkavosti.
Stalna potreba da pred istim ljudima ponavlja izanđale teme nespojive sa njegovim poslom i načinom života. Poslije nekih socijalnih kontakata uvijek mu je ostajao nedefinisan utisak nepovjerenja i averzije. Na bivše sagovornike je gledao sa podozrenjem i potcjenjivački.
Uhvaćen je jednom prilikom u skarednom činu služenja idolu kojeg je izmaštao za ličnu upotrebu.
Vidim ga po krčmama gdje vatreno zastupa političke stavove i provodi jalove sate, vidim ga kako po nevremenu sa naglašenim osjećanjem dužnosti obavlja nevažne poslove, sjećam ga se raznježenog i flegmatičnog u porodičnom okruženju i pamtim ga kako besciljno luta u namjeri da potroši vrijeme.
Događaj koji će donijeti drastičnu promjenu u njegovom životu, ako se može reći da je to kasnije bio njegov život, desio se poslije niza odluka da nešto bude drugačije. Pošto se od spoljašnjeg svijeta sve što je dotakao izmicalo, i nakon niza kategoričnih odluka da se nešto učini, okreće se unutrašnjem, ličnom zadovoljstvu koje nije zavisilo ni od koga. Stvorio je religiju za ličnu upotrebu.
Reagovanja poslije otkrića ovog ezoteričnog vjerovanja su se pojavljivala u širokoj lepezi, a otprilike svodila na osudu i na čuđenje, a oni koji su vidjeli obrede koje je izvodio, na različite načine su ih doživljavali i opisivali, pa se iz njihovih iskaza teško moglo odrediti o kakvom se košenju sa javnim moralom radi. Ono u čemu su očevici bili jedinstveni je da se radi o izopačenoj ličnosti, iako niko preciznije nije mogao da odredi vrstu te nemoralnosti. Kvalifikacije kao i događaj, ispričan od raznih posmatrača, donosio je jedva prepoznatljiv najmanji zajednički koji se sadržavao u njegovom imenu. Elem, dospjela je tajna u javnost i geometrijskom progresijom se proširila.
Svaka velika strast želi da ostane nepoznata nedostojnom oku, inače se vraća sa kontraefektom. Tako je bilo i ovoga puta. Koliko je tajna religija donosila uživanja, poslije njene demistifikacije vratila je bol. Samo što je ta količina bola bila skoncetrisana u nesrazmjerno kraćem vremenu, pa, dakle, i jačoj dozi. Kako je to rušenje zadnjeg skloništa djelovalo, može se samo pretpostaviti, ali posljedice nam dobrim dijelom kazuju o borbi koja se morala voditi u duši ovog čovjeka. Na kraju je u prepoznatljivom maniru, opet riješio da jednim potezom razriješi ovu bezizlaznu situaciju.
U tim danima velikog stradanja i unutrašnjih borbi, morao je da se sjeti svih događaja koji su imali rezultat u ovoj mučnoj situaciji.
Istorija ovog niza kauzalnosti počinje susretom sa sveštenikom, kada mu je bilo dvanaest godina. Neobična odjeća ovog čovjeka odjevenog u crno i njegove zagonetne oči su ga privukle da se približi protojereju koji je prilikom crkvenog praznika došao u mjesto. Razgovor vođen među njima ostao je zapamćen samo u utiscima da se nešto čudno i zabranjeno dešava. Sjeća se tek da je razgovor bio završen njegovim krvarenjem iz nosa koje ga je zbunilo i uplašilo.
Jak utisak koji je ovaj događaj proizveo kasnije će biti uzrok da pokuša kontaktirati sa ličnostima za koje je pretpostavljao da nose nešto mistično, ali su se ti pokušaji završavali polovičnim uspjehom ili razočaranjima. Uslijediće višegodišnja pauza do susreta sa cigankom na maturskoj ekskurziji, koja se bavila hiromantijom. Nije joj prišao, niti ga je ona pozvala, a ipak se ni sam ne zna kako nađoše u suterenu stambene zgrade. Mora da je stara gatara, na osnovu nervoze koju je ispoljio prolazeći pored nje, predosjetila potrebu ovog maturanta da zaviri u budućnost. Ali, i ona je ovo shvatila kao izazov za provjeru svog predosjećanja koje se javilo poslije transmisije između ova dva, ipak po nečemu slična bića. Seansa koja je uslijedila je okončana na obostrano zadovoljstvo, mada nijedno od njih nije poželjelo ponovni susret. Uzeli su jedno od drugog što su očekivali a usluga nije plaćena novcem. Sjetio se da je tada ožiljak na nosu prikivao njegov pogled i ometao ga da punu pažnju posveti poslu zbog kojega je tu. Priča iz dlana je bila prilično stereotipna, ali su dva – tri bljeska koje je ocijenio kao pogodak izvukli povoljan utisak. Rezime je da posjeduje fizičku snagu koju prosipa na nevažne stvari.
Poslije ovog gatanja primijetio je da kod djevojaka postoji naglašena potreba da se budućnost sagleda u šolji od crne kafe, pa je pomislio da će ovo biti lak put do njihovog društva i njihovih tajni. Dalje zaplitanje u ovo predviđanje budućih događaja će ga dovesti da skoro i sam povjeruje u znakove koji ostaju na zidivima šoljica poslije ispijene kafe.
U podsvijesti je ipak postojala blokada da u sve to povjeruje jer je znao gdje se nalazi izvor i iz kojih je razloga počela ova vještina.
Sa dvadeset pet godina se okreće zvaničnoj religiji da tamo nađe smisao egzistencije. No, nekoliko susreta sa oficijelnim predstavnicima crkve, čiji se mentalni profil ni približno nije poklapao sa likom stvorenim u njegovim mislima, brzo uspijeva da ga odbije od ove namjere.
Ostali načini uvijek nose barijere koje jedna za drugom reduciraju mogućnost izbora i svode težnje ka jednom izlazu: sopstvena religija.
Duboko u sebi znao je da se radi o nečem neprihvatljivom, što će izazvati osudu. S druge strane, odbrambeni argumenti su govorili da se to nikoga ne tiče jer se time niko ne ugrožava. Preostalo je, dakle, da se odrede detalji i faze za izradu ovog zatvorenog sistema od kojeg je mnogo očekivao.
Povod za realizaciju ove ideje, koja je tinjala i čekala artikulaciju, bio je neznatan i slučajan događaj. Pošto je po prirodi svog posla često putovao, u jednoj varošici je imao priliku da prisustvuje nervnom napadu jedne bolesnice iz čijih je zgrčenih usta s vremena na vrijeme izlazila poneka riječ koja je u nekim maglovitim asocijacijama mogla imati povezanost jednog sistema. U toku posmatranja rečenog događaja, osjetio je jako uzbuđenje i primijetio u svemu veliku emanaciju iskonskog erosa i tanatosa, pa u neku ruku pozavidio bolesnici koja je po njegovom mišljenju izašla iz svijeta trivijalnosti i živjela punim intenzitetom spoznavajući zabranjeno i nepoznato.
Odluka je polako dozrijevala a onda je učinjen i prvi korak. Nabavio je odjeću koja treba da bude praktična ali i da doprinosi atmosferi u kojoj se seansa odvija. Objekat za obred nije bio potreban jer je po njegovom mišljenju priroda davala antejsku snagu a mjesto je zavisilo od zgodnog povoda i obred nije trpio odlaganje. Vremenski interval od jednog do drugog obreda nije bio preciziran, tako da se prepuštao intuiciji i spoljašnjem znaku koji valja primijetiti.
Prilikom ovako postavljnih načela sa nepouzdanim mjerama obezbjeđivanja diskrecije, naravno da se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Pojavile su se glasine da je primijećen na različitim mjestima u nekim nejasnim, ali po društvo svakako neprihvatljivim obredima. Na kraju se sklopio nekakav mozaik u kome je, ipak, nedostajalo prilično djelova.
On sam je shvatio da je otkrivena njegova strast i tajna i da se srušila građevina koja je stvarana u besanim noćima, trošeći i ugrađujući sebe, i koja evo sad postaje teret koji ga guši i ne da mu snu na oči i truje mu zalogaj.
Po prirodi ponosit, odlučuje se za radikalno, ali časno rješenje – samoubistvo. Javlja se ideja da svoje namučeno tijelo uništi najsnažnijim sredstvom, i zato odabere da se baci pod voz.
Pošto je pozavršavao sve dnevne obaveze, da ne bi ničim izazvao sumnju, oblači se kao i obično pred izlazak u grad i kreće ka otvorenoj pruzi.
Lomovi koji se dešavaju u svijesti i duši morali su rasti sa svakim sekundom čekanja dolaska voza. Napokon se čuje potmula, a zatim sve jača tutnjava i pojavljuje se čelična grdosija sa žutim kiklopskim okom. Pisak sirene i mrak.

(nastavak prethodne priče)

Dva časa poslije prolaska voza na pruzi Beograd – Bar, pio je kafu u neuglednoj kafanici u koju možda nikada ranije nije ušao. Konobar i prisutni gosti su primijetili da nije reagovao na pitanja i da nikog ne prepoznaje. Izašao je ne plativši poručenu kafu, ali ga niko nije opomenuo jer su nekako zaključili da je to neumjesno.
Totalna amnezija i sa njom tupa ravnodušnost kao posljedice pretrpljenog šoka, stvorili su od ovog, nekad temperamentnog čovjeka, biće bez prošlosti, ali i bez osjećaja za stvarnost.

– Nema ništa posranije, da oprostiš, nego emotivno čeljade.

Opa, riješio izgleda da bude grub, izgubio dušu, besmrtnu, ili ga je neko, a to će biti, dobro izmasirao. Za većinu naših „velikih” patnji postoje sasvim banalni razlozi. Samo se čovjek malo udalji od svakodnevice i za trenutak zaboravi, i stvarnost se potrudi da ga podsjeti na svoje prisustvo. Nijesam ja pao, nego me patos udario.

– Evo, sad ćeš ti reći da ja opet nešto oću...
– Pusti ti šta ću ja reći, reci ti šta si naumio.

Ozbiljno se misli da nešto uradi, ali i dalje: smrt, život, livor, bog, rođenje... pa mjesto rođenja, gdje je jedna djevojčica umrla od gladi, iz čista mira (ne pitajte mene, kako to), pa šta mi rade prijateljice (misli da ja haram), ne nego stvarno, u povjerenju?!

Šta ćemo sa emocijama, a da ne budemo usrani?

„Ovo malo duše, insanu je dao šejtan samo da se više muči“, kaže jedan lik iz filma.

– Odoh da ručam, pa se vidimo.

Kako može čovjek da jede, a tu se otvara duša?

– Čitava filozofija egzistencije u jednoj riječi — ništa.

– Kako se može tako živjeti?

– Možda bi bolje bilo postaviti pitanje: zašto se mora tako živjeti.

– Opet priča o smislu i bezizlaznosti, nemogućnosti i apsurdnosti.

– Mislim da nijesmo stigli nigdje. Niti smo u poziciji da smo blaženi zbog neznanja i nemogućnosti saznanja. Život je ograničen sobom. Kao što se leptiru koji živi dva dana, ne može objasniti šta je sedmica, tako ni mi ne možemo shvatiti vječnost.

– Šta bi i sa tim da je shvatimo? Kakve koristi od toga?

– Uvijek se postavlja pitanje smisla i cilja. Ako je čovjek racionalno i misaono biće, a jeste, valjda on uvijek želi da ima pred sobom cilj, čak i za svakodnevne trivijalne zadatke, jer taj ga cilj motiviše da istraje. Stavlja pred oči sliku budućeg, realizovanog i izgled poduhvata poslije realizacije započetog posla. I mit o Sizifu je sazdan na tome. Ne muči Sizifa stijena koju neprestano gura, nego besmislenost posla. I to je sjajna metafora ljudskog života, u stvari civilizacije. Svaki pojedinačni život – zalet i skok prema istom nedostižnom cilju.

– A ipak ne mogu da prihvatim da sva ta ukupnost, svi ljudi i civilizacija uopšte nemaju, i pored svoje organizacije i složenosti, nikakvog smisla. Možda je sve, ipak, vrlo jednostavno.

– Naravno, da je jednostavno. Evo otprilike ovako: nemoj o tome da razmišljaš. Zašto? Pa, zato što tu ništa ne možeš promijeniti. A ti koji si racionalan i baviš se smislom znaš da ne valja trošiti energiju na stvari koje ne možeš promijeniti i poboljšati. Prema tome, živi i pusti druge da žive. Nemoj im zagorčavati život i trovati ga jalovim razmišljanjima. Ta tvoja razmišljanja mogu donijeti samo nevolje. Jer, ili ćeš nekoga navesti da se bavi tim uzaludnim poslom, ili će se kod ljudi javiti odbojnost, pa i mržnja prema tebi. Dakle, spusti se na zemlju i nemoj ljude nuditi tim žvakama za inteligenciju.

– Žvaka za inteligenciju – smisao života. Sjajno! Znači, čitav duhovni život civilizacije, od kad je čovjek postao svjestan sebe, za tebe je žvaka za intelekt.

– Hm, duhovni život, civilizacija, svijest – krupne riječi bez preciznog značenja, koje patetično zvuče i trebaju da zgaze sagovornika svojom važnošću. Uredi i organizuj ti svoj život, ispuni ga malim, jednostavnim ciljevima i sve će doći na svoje mjesto. Nemoj da se batrgaš u nečem opštem svjetskom, nijesi ti pozvan da rješavaš probleme svijeta i smisla, nego svoga života.

– Pa šta je problem smisla egzistencije, nego problem moga, i bilo kojega drugog života?

– E, dobro, razriješi ti to pa ćeš mi kazati rezultate svoga umovanja, a i meni će biti lakše kad saznam šta mi je smisao života.

– Tebi zainat neću reći, tako da ćeš umrijeti u neznanju.

– Dobro, dobro, požuri s tom kafom, čeka nas čovjek da završimo ono od juče.

– Tako to bude, kaže držeći sklopljene ruke u krilu.

Glas potmuo, ruke traže oslonac jedna u drugoj, na licu odsutnost, ali nemirna isprovocirana potisnutim obavezama i iznevjerenim obećanjima.

Misao, nešto neodređena, kao da se u njoj talože brige, pregolemi problemi koji se umnožavaju, a on im ne može stati u kraj ni znati broja ni dževapa. Ni iluzija alkohola više ne može da otupi muku stvarnosti i sjutrašnjeg dana.

Bude – prezent, koji oslikava sadašnjicu. Ton širi depresivnost i bezizglednost. A „tako je to”, poznata konstrukcija u situacijama kada nijesmo zadovoljni stvarnošću, već samo konstatujemo fakat koji nam ne odgovara i koji se nameće svojim prisustvom.

Posebno je što konstatacija ne dolazi kao nastavak razgovora, nego kao posljedica ćutnje u kojoj se sagledava život i položaj, propuštene šanse i prokockane mogućnosti, neispunjene obaveze i svoj sve niži status i manja mogućnost da se nešto promijeni. A put vodi u poznatom pravcu na predvidljivo mjesto. Sredstava ponestaje za elementarne potrebe hrane i odjeće, da se sačuva od samosažaljenja i prezira okoline. A inercija nosi i svakodnevica trpa obaveze znane u koje se ne može uživjeti, niti tim živjeti.

A „tako to” prikiva neminovnošću i ne da misli mogućnost drugačijeg razrješenja i ljepše perspektive. Kruto pravilo lomi nadu i mogućnost šanse da se, nešto, u jednom slučaju desi izuzetak. A života još ima, itekoliko. A vidici zastrti mukom, propuštenim i nadolazećim, čemu treba dati smisao da se ne bi pobjeglo pred besciljnošću. I uvijek se traži, a ništa ne daje, osim mrvica koje zadržavaju u igri. I trud i rezultat nekud se gube i klize te truju želju i rastaču volju. Još, eto, ta loza što prži po grlu grč koji se penje iz stomaka, a ona ga vraća nazad da se s njim ponese, najčešće bez ishoda. No, makar oslobodi dušnik, pa se može disati. Makar to.

U prisustvu smrti se razmišlja o životu. Uvijek je potrebna očiglednost našem razmišljanju da ga dovede pred lice života. Na dvorenjima, ili kako to bolje Podgoričani kažu – pokajanjima, obično se čuju elaboracije: eto šta ti je život.
Poslije povratka sa groblja sretnem poznanika i pijemo kafu, pominjemo pokojnike i kako se u Kolašinu umire u serijama. Dođosmo i do starenja – prošlo četrdeset. Najednom se javlja i misao o suštini života. Hvata se za dušu besmrtnu, jer ona nam je jedini spas pred besmislom bespogovornog kraja.

Ali ne dozvoljava nam naš rezon očiglednosti da zamislimo takvo nešto. Suviše je to eterično i maglovito za empiristički vaspitanog čovjeka.

Pa onda, vidjećemo kada umremo šta se dešava s dušom. I, na kraju, sve je to za nas odradio Njegoš, a naše je samo da učimo i pamtimo:

– Šta je čovjek, a mora bit čovjek.

Ali, Njegoševa je i konstatacija iz naslova.

Samoća i njene posljedice. Nešto otprilike tako mi je palo na pamet izazvano jednim tekstom u „Monitoru”.
Sjetim se izreke: razlog samoće je teži od samoće. Da li i kad je dobrovoljna? U besprekidnom druženju se gubi dio naše ličnosti. Opet citat.

Usamljenici su oduvijek bili zanimljivi, bilo da su ćutalice ili pričala. Kod njih se gube ona opšta mjesta koja su stvar konvencije, dresure i kompromisa.

Kako se podnosi samoća? Mišljenjem i uvjerenjem. Usamljeni nijesu lijenji bar u tom pogledu, jer svo vrijeme je njihovo. Na francuskom se kaže usamljen – solitaire (soliter). A znamo šta su soliteri. Nadilaze okolinu, zar ne.

„Radoznalost za druge je potrebna radi samog našeg postojanja“, kaže se u ovom tekstu. Kao da radoznalost za druge i okruženje ljudima isključuju samoću. A najgori oblik samoće je baš taj, ispunjen prisustvom ljudi.

Ona prava iskonska samoća je blagoslovena i većinom namjerna. Ova nametnuta (u društvu, okružen ljudima) je mnogo teža, po prirodi stvari, kao i sve što je nametnuto.

Nemogućnost istinske komunikacije pravi od društva zbir izolovanih koji to nijesu htjeli i za proizvod daje frustrirane ekscentrike čija samoća nije kvalitetna ni produktivna.

Tako nešto se dešava kad dirne onaj koji zna u ono što neko smatra svojim područjem saznanja. Svi smo kompetentni da govorimo o samoći i nerazumijevanju jer mislimo da nas okruženje ne razumije u dovoljnoj mjeri.

Ja nikad nijesam imao želja. Uvijek sam znao šta treba raditi. Želje bi mi samo smetale. Ja sam imao obaveze i nijesam mogao traćiti vrijeme na želje i prohtjeve, za koje ne znam kakva im je svrha. Mislim da želje i prohtjevi kvare i rastaču volju, praveći od čovjeka neko razmaženo biće sklono neracionalnom trošenju vremena. Želje i prohtjevi su stvar dokonih ljudi koji ne znaju šta će sa vremenom. Moje vrijeme je uvijek osmišljeno nekim ciljem i obavezom i ne ostaje mi prostora za fantazije, lutanje misli. Cilj kome se čovjek posveti mora da prevaziđe pojedinačni život i mora se biti svjestan da te taj cilj nadilazi, i tvoje želje.
Posmatram ove, koji imaju stalno neke želje i stalno se trude da ih ispune. A samo da vidiš kakve su im želje: da kupe novi auto, da ljetuju na moru (u hotelu, po mogućnosti), idu na nekakve piknike i roštilje, sve same koještarije.

Ja nikad nijesam bio na moru, šta ću tamo? Nijesam tamo imao nikakva posla, pa zašto bih išao da izgorim od sunca.

– Čovjek se daleko češće upravlja po nagonu nego po svjesnom i planiranom. Posmatraj samo čovjeka koji je prestao da puši. Jesi li primijetio kojim bojažljivim i grčevitim pokretom odbija ponuđenu cigaretu?

– Opet ti sa svojom starom pričom. Stvarno te ne razumijem. Zašto tu energiju za posmatranje i analiziranje ne iskoristiš za posao koji ti može biti od koristi? Ti uvijek analiziraš nešto budibog s nama. Hm, kao ono praćenje predmeta i njihove „sudbine“, od proizvođača do samog kraja. Čizme koje su proizvedene u Brazilu završavaju na nogama nekog Crnogorca. „Udaljene stvari koje imaju veze sa ovima ovdje“, koješta, koga to interesuje. Šta će ti to? To je čisto traćenje energije i vremena. Uradi, čovječe, nešto za sebe, nemoj čitav život provesti razmišljajući o smislu, nego radi i živi. Bilo je to jednom mene spopalo kad sam bio u prvom ili drugom razredu gimnazije. Počeo da razmišljam o smrti i sudbini i sličnim stvarima. I odmah izgubiš volju za životom. Te ja batali ćorav posao.

– Ne bira, po nekima, čovjek zanimanje i oblast kojom će se baviti, nego ono njega odabere. Treba prije promjene interesovanja promijeniti sebe, a ne znam je li sve to vrijedno truda i kad bih to mogao da učinim.

– S tobom je nemoguće razgovarati. Samo mi nije jasno, kako sve uspijevaš da svedeš na jednu temu. O čemu god se priča, ti zvučiš, šta zvučiš, ti u stvari govoriš o jednom istom, samo na različite načine. Smiješ se!? Tebe to zabavlja, to ti pričinjava zadovoljstvo, da ljudima sluđuješ pamet tvojim mudrolijama. Ne znam samo kakve koristi imaš od toga? Hraniš sujetu. Ispada da si ti kao pametan, a oni glupi što ne razmišljaju o nečemu što nikome normalnome ne pada na pamet i ne koristi. Znaš šta ću ti reći: ne bi ti bio u takvoj situaciji, u kakvoj si, da se nijesi sprdao ljudima. Tvoj čuveni cinizam i ironija, kojom, kako tvrdiš, liječiš zablude.

Ne znam kako ti se prolazi, da te neko ne raspali nečim po glavi kad tako počneš sa tvojim teorijama, humanisto i filantrope!

– I sad kad se usereš u stvar, onda pored sve svoje dubokoumnosti dolaziš kod mene za pare. Znam ja da ti mene u stvari prezireš, ali šta da se radi, moraš da se ponižavaš i tražiš novac od mene. Šta ćeš, znam da ti nije lako silaziti iz tvojih antičkih visina u ovaj moj trgovački glib. Ali nema, brajko moj, dok se dobro ne ugovnaš. Baš tebe briga, navikao si da odslušaš i istrpiš, pokupiš pare pa odeš. I kad izađeš, misliš – odrah budalu. Nijesi ti tako naivan i bespomoćan kao što se predstavljaš.

– Ma, daj, života ti, prestani. Ne treba mi ničije sažaljenje i pridike, a nijesam još došao dotle da bilo koga molim, niti ću. Čovjek je uvijek i svuda slobodan, samo toga treba da bude svjestan. Uostalom, postoji i samoubistvo, kao što reče Konrad.

– Opet ti sa tvojim fantazijama. Pa dobro, nek ti Konrad da dvjesta maraka. Ajde, uzmi to i gubi mi se s očiju.

Uzdahnu i načini neki neodređen napor kao da će nešto reći, ali samo zanese glavu ulijevo, sastavi usne i polako ali čujno ispusti vazduh kroz nos. Zadrža se miran u tom položaju, podižući glavu, po drugi put uzdahnu, pa reče:
– Eto, kako sve to izgleda.

Sada sam znao da je prekoračena linija inkubacije i da će uslijediti elaborat o prostoru, vremenu, životu, ljudima... jednostavno, izliv nezadovoljstva.

Tačno sam poznavao te trenutke dokonosti kada se čak ni vazduh ne pomjera i kad neka latentna tuga, tiha kao sjenka, obavija naše misli. Kada se sva naša razmišljanja kreću u pravcu: kad samo nešto čovjek pogleda, dođe mu da... I koliko se više išlo tim razmišljanjem, toliko je mogućnost da se nešto stvarno uradi bila manja.

Možda se može iz ove situacije nekako rekonstruisati ona kada je sve to počinjalo.

Znam kako sam, kao i meni slični, u bilo kom razmišljanju kad osjetim da sagovornik dijeli moje mišljenje bivao oduševljen, jer, eto, ima još ljudi koji proziru tu mučninu i tu nemogućnost, ali i ispravnost odnosa nužnosti i želja. I kako se u stvari može govoriti određeno o nečem toliko i tako nedefinisanom, koje je u stvari nepravilna izmjena asocijacija, aluzija i refleksa.

Ali uzrijeva makar po nekoj neminovnosti, tako da kad počinje da bude jednoliko, prerasta u temu. Elem, to nije više samo način razmišljanja i govorenja, mada jeste i to, nego je sad tema samo sebi.

– I kako poslije svih tih kompromisa, koji se u početku čine sa neodređenom predstavom, kasnije nevoljno ali sistematično i na kraju mrzeći i njih i sebe, čovjek može nešto da učini, izbaci nakupljeno.

I dalje:

– Samo ne znam da li stvarno ti ljudi u sebi vjeruju da su baš oni tu važni i da od njih zavisi šta će se dalje desiti.

Kažem mu da to sa nama nema nikakve veze, a da isto tako nikad nećemo moći iz njihove perspektive to doživjeti, pa ma koliko nalazili tome dobre i loše strane.

– Najbolje da popijemo još po jedno piće dok kiša ne prestane, pa da idemo na ručak, predložih.

Neplodne misli se i dalje vuku uglovima naših razmišljanja dok šaramo očima po ulici i ostalim stolovima.

– Nešto mislim, kaže, koliko je to sve ostavilo traga na nama, ma koliko se superiorno postavljamo. Jer čim ih primjećujemo i pamtimo, oni nas se tiču, oni su prisutni u našem životu.

Odvratim da to i nije njima neki plus, već nama, i da vježbamo moć opservacije i sistematičnog proučavanja. Koristimo niz mjera, postupaka i aktivnosti... Uobičajili smo da se u šali koristimo gotovim sintagmama pa i rečenicama koje su ostale zapamćene kao karakteristične za određenu oblast (politika, umjetnost, birokratska naklapanja, u ovom slučaju ONO i DSZ) i tako stvorili neku internu šalu. Uostalom, to i nije dobro razmeđeno da li je šala sasvim, ili se za tim poseže, opet ne sasvim ozbiljno, u nedostatku volje da se nađe prikladan i kreativan izraz.

Inače nam je tanka linija između ozbiljnog i šale, opterećuje nas „teška ozbiljnost“. Govorimo improvizujući i očekujući da izgovorena rečenica dâ mjesta svojoj nasljednici.

– Oćemo li?

Rekoh da ću da dokrajčim cigaretu, a i kiša još nije sasvim prestala.

U trenutku kada počinje da piše, čovjek zapravo ne zna kako će to što stvara na kraju izgledati i kako će to što je napisano kasnije uticati na njegov život.
Sedamnaest godina kasnije Igor se sjetio one pjesme, koju je naslovio sa X, koja je sva odisala mladalačkom naivnošću i koja je kao i, valjda, sve slične koje se pišu u srednjoškolskom dobu, imala za temu jednog osobenjaka čiji se život i razmišljanja ne poklapaju sa razmišljanjima sredine u kojoj živi.

Pjesma je imala atipičan način nastanka. U početku podsvjesno je pisao o samom sebi, da bi sa kasnijim strofama primijetio da u stvari opisuje svojega druga. Kao što i priliči tome dobu, u njoj se govorilo o traženju novih veličina, o snovima i neprihvatanju stvarnosti, a kasnije o odbacivanju sanjalice od okoline i o njegovoj upornosti da sanja, iako uviđa da njegova razmišljanja nailaze na nerazumijevanje. On se nije odrekao svojih snova, mada je znao koliko će ga taj luksuz koštati.

Sa osudom, mada blagom, pjesma je odisala sjetom zbog izvjesnosti kako će izgledati ishod, toga plemenitog, ali unaprijed na neuspjeh osuđenog pokušaja da se nešto novo kaže i da se svijet učini boljim.

U kasnijim pjesmama često će se kao motiv javiti lik prijatelja – osobenjaka i njegovi stavovi, koji se poklapaju sa sopstvenim razmišljanjima da se pravo ne da razlučiti šta pripada kome.

U stvarnosti se dešavalo nešto slično. Njihovi životi su se izukrštali do te mjere da se jednom dešavalo što i drugom. Nevolja je bila u tome što su jedan drugom prenosili samo slabosti u različitim oblicima.

Mladost, uticaj pročitanoga, sličnost karaktera i uslova života davali su jednovremeno slične misli. Kasniji sticaj okolnosti doveo ih je u isto društvo te su se zbližili. Bića koja tek kušaju život i novi vidici kada se saznaje, da osim curica i fudbala postoji preispitivanje okoline i samoga sebe, odveli su ih u maglovite predjele traženja vrijednosti. Zatim se javlja potreba za potvrđivanjem tačnosti onoga što je stvarano u osami kada se naiđe na iste ili slične stavove kod sagovornika.

Kasnije se nešto od tih ideja moralo i zapisati, pa je došlo do razmjene poezije. Jedna među prvima pjesmama, pod uticajem neke tv – emisije, nosila je naslov Ljudi i jedna njena strofa glasila je:

I vraćaju se da beru plodove svojih slabosti,
i nema mjesta stidu, jer makar i loše,
to je njino,
i osjećaju zadovoljstvo i dižu glavu,
i samo naizgled opterećeni moranjem,
njima je fino.

Koliko god da su podijelili misli i ideja, u tom trenutku, nakon pročitane pjesme, Saša je svoga prijatelja pogledao kao da ga tek upoznaje, a na licu mu se javio poluosmijeh koji nije bio odjek vedrog raspoloženja, nego reakcija na neobičnu i dragocjenu informaciju koja se tek saznala.

Sa zrelim godinama stigle su obaveze pa je malo vremena ostajalo za druženja i razmjenu ideja i rjeđe su se viđali. Različite profesije su izmijenile i sastav društva i način života, ali su im, na različite načine, sudbine bile slične.

Saši koji je više polagao na porodicu i na dom, jednoga je decembra u kasnim večernjim satima, dok je spavao, planula kuća. Igor se orijentisao na zabavu i društvo, ušao u kockarski život i jednog dana je vidio sebe bez novca i prijatelja, sa dugovima.

U osami svoje sobe počeo je da traži razloge svoga sadašnjeg položaja. Sjetio se Kišovog Gorkog taloga iskustva u kome govori da je u vrijeme kada je pisao Eniciklopediju mrtvih, jednom liku dao da crta cvjetne motive da bi se ispostavilo da njegov sarkom ima isti oblik kao i ti motivi. U to vrijeme je, po mišljenju ljekara, nastao rak na plućima Danila Kiša.

„Kažnjen sam što sam pokušao da se igram Boga“, komentariše Kiš. Igoru se nekako ta misao uselila u pamćenje i uvijek vraćala kada je razmišljao o odnosu prema Saši.

Pomislio je da njegova nevolja ima korijen u tome što je za literarne pokušaje kao temu uzeo životne probleme svoga druga. A on je ispred života pobjegao u literaturu i tamo sve češće tražio zadovoljstvo. S druge strane, sve vrijeme je bio prisutan osjećaj krivice, mada je odbijao onim racionalnim dijelom koji je govorio da on tu nema udjela. U tom raskoraku je provodio dane tražeći izlaz iz kruga.

– Prema predanju, Isus je iz Rovaca.

– Daj, molim te, sad ste ga stvarno pretjerali.

– Ne, ne, saslušaj me. Ja sam našao jednu knjigu u kojoj se pominje...

– Ej, nemoj meni to, ostavi, pa nekom drugom.

Tašnica obavezna, dug odmjeren korak i stav o posvećenosti višim obavezama u koje nemaju pravo da zaviruju smrtnici, osim kad sam dobar pa im dozvolim da malo virnu i sagledaju nesagledivo i za njih neprobavljivo.

On i bog znaju kako. Do sad nepoznatim metodama, svjestan svog velikog cilja koji prevazilazi pojedinačne sudbine, prikupio, složio i, uprkos možda dobrim namjerama, napravio papazjaniju.

Onda odjednom – Čigoja. U nekoj kafanskoj, duvanskoj izmaglici:

– Jesi li čuo za Čigoju?

Da sam čuo priča bi se brzo svela, ali pošto nijesam onda je merak.

– E! Pa zar ne znaš? Stvarno nijesi čuo? E, to ti je jedan tvoj.

Obično se svijet dijeli na naše i njihove, na moje i tvoje. Stari dobri svijet je udešen po binarnom sistemu – sveto dvojstvo. Gdje god se uplete treći i četvrti, pravi pometnju, mrsi i komplikuje fino podijeljen crno – bijeli svijet.

Mi tačno znamo koji su naši i gdje je ko poginuo, od čije ruke i kada (pričala mi baba Malena) i ko su njihovi, i za trećega tu mjesta ne može biti.

Sve smo podesili tačno prema našem uzrastu i mjeri i tu se dobro snalazimo. Ne dajte da nam ruše zidove. Iz glave, iz očiju. Ne dajte da nam razvodnjavaju i usitnjavaju neprijatelje, da imamo makar po kome manuti.

Samo hoće da nas zbune rušitelji vrijednosti.

– Znaš li odakle je donešeno kamenje za Manastir? Šta je rekao Niša kad je zakopavan temelj?

– Nijesu tada vodili stenografske bilješke, ali vjerujem ti.

Bila jednom jedna šćer Nemanjina, Grda, (šta bi bilo da je bila lijepa), pa od nje nastalo pola crnogorskih sjevernih plemena i možda još poneko.

Eh, šta su ti podaci, moj sokole! Hoćeš li još?

Čovjek sa namještenim osmijehom i očima koje ispituju sagovornika tražeći povratnu informaciju, u godinama koje su donijele priličan broj likova sa pričom o pređašnjem lijepom životu, bijaše se opredijelio da otvara ljudima oči za merak.
Ma, mi smo znali sjesti, tako, kad se okupi društvo, pa popiti balon vina. Ode, je li, neko do Čitluka, a znaš kakvo je čitlučko vino. One ljepote. Pa okrenemo ražanj. Dogovorimo se, tako, nas nekoliko, kupimo to što treba, pa sjednemo i polako se tu okreće i pijucka. Znaš, ja sam imao kuću malo tamo preko vode, izdvojenu, i tu se okupimo. Eh, to je bilo druženje. Ma, ne govori, bolan. I tako jednom kod mene, drugi put kod nekog drugog, stalno druženje, stalni razgovor i uvijek se nešto okrene na ražnju (pri tom pokazivaše okrećući podlakticu kao da u njoj drži žicu ražnjića) a piće, da ti ne pričam.

A ovdje ne umiju. Evo i ovi što imaju. Ja sam stanovao kod jedne imućne porodice i oni znaju da zakolju prilično toga, ali džaba, ne znaju da sjednu i da uživaju. Oni se najedu i ustanu i odoše svak na svoju stranu, a ima svega. Ne umiju i to ti je.

A ja, evo, svaki put kada prolazim uz ovaj kanjon, nađem ponešto novo i drugačije. Nije sve to isto u svako doba dana i zavisi i od vremena, znaš.

– Hajde, Šale, da svratimo na piće.
– Možemo, na po jednu.
– Da popijemo još po jednu?
– A, ne, ne mogu. Znaš kako se kaže – samo je žensko dobro golo.
– Pa naručićemo mezu.
– A, ne mogu ti ja rakiju, ja pijem vino.
– Dobro, uzmi vino.
– Eh, ne mogu, prije sam popio rakiju.

A nekad smo znali sjesti, kaže prekrštajući ruke. Ma, ne govori bolan.

I tako svaku priliku, ili ja propustim, ili mi se ne da. Ne mogu da vjerujem da on sebi neće da priušti toliko prepričani merak. Pa se sjetim: ma, ne govori.

To je, uostalom, moj problem – što sam sam kriv svojoj nevolji. Ne volim one priče kako je neko vjerovao nekome pa ga ovaj iznevjerio. Opet dolazi na isto: kriv si što si vjerovao pogrešnom čovjeku. Kriv si što nijesi imao sposobnosti da predvidiš događaje... I tako to.
Ne treba ostavljati mogućnost za prenošenje krivice na drugoga i kada je tako. Čemu? Dešava se da onaj koji se žali na tuđe postupke ispada i smiješan jer se, nekako, nameće mišljenje da ga može izmanipulisati ko god naiđe. Bolje je krivicu ostaviti za sebe. Svoja greška, svoja i krivica. Svoj na svome. U korist svoje štete, ja. I kad se dobro upropasti može to da iskoristi recimo za pisanje stihova, jer poznata je ona – što je pjesniku gore, pjesma je bolja. A ako se dođe do dna, onda slijedi vrhunska poezija, pa nagrade, pa ugled, prestiž i bogami stan i status slobodnog umjetnika pa poneka parica, te na kraju ugodan život. Pa kažite da je nevolja živjeti loše i patiti se.

Ali čim se počne živjeti dobro, nekako se potisne umjetnost kao višak, a naročito poezija. I tako društvo svojom zahvalnošću i darovima napravi lošu uslugu stvaraocu. Oduzmu mu njegovu patnju, a kao što rekosmo, on bez nje ne može. Te se dolazi do zaključka, ako hoćete umjetniku da učinite uslugu, pustite ga neka pati. On će, doduše, živjeti kao skot, ali to je dobro za njegovo djelo. A ostaće njegovo ime (a bogami i prezime) u, ako ne nacionalnoj istoriji, a ono lokalnoj hronici ili monografiji i u pamćenju onih što ih okolina smatra čudacima. A zar je to malo?

Tako da okruženje ne bi trebalo da uslugama i nagradama kvari i rastače finu patnju i nameće svoj komformistički način života i mišljenja ako misli da ima podvižnike i mučenike. A i oni, kad bolje razmisle, ne bi trebalo da se odriču svoje patnje, jer ne može se lako među besmrtnike. I šta je ovo nekoliko decenija prema vječnosti.

Ipak se svijet naučio kroz silnu praksu da ne pomaže previše stvaraoce (naravno, za njihovo i opšte dobro), tek toliko da prežive i tako stvorio uslove za stvaranje a sebi obezbijedio mirnu savjest. I svi su zadovoljni i svako je na svojem, baš kao što treba.

Tebi je uvijek do šegačenja. Ne bi ti takve priče padale na pamet da si na mom mjestu i da moraš po cio dan da radiš, umjetniče.

S tobom je muka što ne umiješ da uživaš u svojoj patnji te da ti ona postane inspiracija za nove domete, bez obzira što je tvoj posao trivijalan.

Hvala na savjetu, ja se toga nikad ne bih sjetio.

I nastavi poslije telefonskog razgovora rečenicu promijenjenim rukopisom, pa pomisli: zar ni toliko ne zavisi od mene? Zar sam samo slijepo oruđe? Kome je toliko stalo da se igra sa mnom i da mi se smije u lice?
Javi mu se misao – čovjek, kako to gordo zvuči. A kada misli o tome čovjeku, to, naravno, nije neki konkretan čovjek iz svakodnevnog života, nego neka apstraktna veličina, sastav teorijsko – moralnih pojmova, koji, ipak, djeluje sterilno. Takvo biće, pod pretpostavkom da postoji, moralo bi plašiti čovjeka. Taj pojam kome se ljudi dive i nije od ovog svijeta. Kako bi uopšte bilo moguće biti čovjek i diviti se sebi samom. Vjerovatno da se, ipak, radi o nekom zadatom cilju, o kome ne treba razmišljati, nego mu težiti. Jer kada počnemo da razmišljamo, uoči se da je nedostižan taj skup idealnih osobina. Treba se okrenuti oko sebe ili zagledati u svoju dušu i biće sve jasno: ljudi su ljudi. Zašto se divimo primjerima: hrabrosti, požrtvovanja, nesebičnosti (svemu onome što gordo zvuči), ako su to uobičajene ljudske osobine? Izgleda da je mnogo prisutnije ono što ne zvuči gordo.

Sjeti se nihilista i njihovog odricanja svih veličina jer ih u svakodnevnom životu nema ili su vrlo rijetke, tako da izuzeci ne mogu postati pravilo, nego samo pojedinačni trzaji i zaleti ka cilju za koji se zna da je nedostižan. I samo ostaje želja, ali svakim danom sve razvodnjenija, i novi početak i misao, da se makar plemenito mislilo i opravdanje da sve nije zavisilo od nas. I duga priča kojoj je, valjda, jedini smisao da se sačuva samopoštovanje, bez koga bi bilo preteško živjeti.

Opet telefon.

Odjednom, pa ne baš odjednom, ipak je ta ideja podsvjesno sazrijevala, pade mi na pamet da potražim Z. Kavedžić i da joj saopštim:
– Riješio sam da objavim zbirku pripovjedaka i meditativnog fragmenta. Ovo Vam ne kazujem zbog toga, – rekao bih opuštenim i glasom koji ukazuje da je prisutna doza humora – da se pripremite za pisanje jedne recenzije koja će zahtijevati prilično truda, nego što želim da Vam se zahvalim što ste me motivisali da radim na tome.

Onoga dana kada me je poslije stručnog ispita pitala da li pišem, u meni se javio još jedan razlog da učinim to. Jer godi čovjeku kada ljudi od autoriteta i znanja u njemu prepoznaju, ako ne kreativca i veću inteligenciju, a ono makar neku plemenitu tugu, koja je po mome skromnom mišljenju, ajde da kažem i to, neophodna za pisanje. Tako sam zamislio svoj nastup u otmenoj atmosferi doma Kavedžića, dok bi me svojim svijetlim očima preko šoljice kafe, koju drži u desnoj a tacnu u lijevoj ruci, posmatrala analitičkim, ali ipak blagonaklonim pogledom profesorica.

Razgovor bi, možda, dalje tekao u smislu da je očekivala pjesme, a ja bih se pravdao da se prva zbirka poezije ne objavljuje poslije trideset pete, te da sam postao prozaičan, ali sa lirskim pasažima i sve tako u dilj.

Ali poslije ove ekskurzije u mislima, pade mi na pamet da prvo napišem makar pola te zamišljene zbirke priča. A odmah zatim: otkud znam koliko je pola, kada ne znam kolika je cijela. O, u svakom slučaju, ne ispod stotinu strana. Pa nećemo se valjda poniziti sa nekim tanušnim knjižicama, koje se po nekoj mojoj predrasudi drže sa dva prsta. Dakle, idemo preko stotke.
Valjalo bi, nest pas.

Različiti kažiprsti – neobično špicasti i uski nokti žena i djevojaka, i prebijeni i podvrnuti kod muškaraca.

Dolazio je u nepriliku da pita nekog od njih: otkud ti takav prst? Ruke ipak nijesu toliko tjelesne. I ranije je primjećivao da poneko skriva prste kada osjeti pogled na njima.

Savijeni nokti po dužini ili po širini, do te mjere da vrh nokta kreće da prekrije jagodicu na prstu. Zatim, neprirodno ravni nokti do nelogičnosti, da ne prihvataju anatomiju prsta. Isprebijani, podliveni zgrušanom krvlju, prsti i nokti automehaničara. Prsti puni reume, oteklih zglobova, smežurane kože pune pjega. Nabubreli prsti, topli i puni krvi, i tanki i hladni, blijede kože.

Neki ponositi i pravi kao i njihovi vlasnici, koji žele da njihovim položajem pokažu svoju nepokolebljivost i vjeru u sebe. I drugi, povijeni i nemoćni prsti žena odaju nesigurnost. Poneki obični, školski primjerci iz literature. A većina sa drhtavicom, svjesni veličine (ovoga) trenutka glasanja, prvi put suočeni sa optičkim čitačem nevidljivog mastila, kao jedne od mjera regularnosti izbora, maja 1998. godine.