Džek London

Fubu

Početnik
Poruka
17
Dzek London je svakako jedno od najvecih imena svetske knjizevnosti, jos nisam nisam procitao pisca koji moze tako jako i realno da opise ljude, dogadjaje i zivot uopste.Njegova dela sam procitao u jednom dahu i cesto puta ih citam iznova i uvek shvatim neku novu mudrost.Zivot mu je isto tako fascinantan. O njemu mogu da napisem mnogo toga ali bi hteo da cujem vase misljenje o ovom velikanu i njegovim delima.Recimo kako vam se cini MORSKI VUK.
Mnogo je filozofskih istina u ovom na prvi pogled jednostavnom romanu.On je dobar napad na Niceovog natcoveka pokazuje kolko je covek nistavan i predodredjen okolnostima koje ga stvaraju a ne obrnuto.To je moje misljenje
 
Larsen je bio lik, karakter, unutrasnja i spoljasnja borba. Boraveci na Aljasci i suocavajuci se sa opasnostima svakodnevnice, setio bih se cesto Dzeka Londona. Napisao sam i par prica u tom periodu, onako lezecu u satoru pokrivenim snegom. Dovraga, Dzek, obracao sam mu se ja, da nisi ti bio, nebih ja ovako gadno naj,ebo u ovoj ledari. Pa price bih mogao da postiram, ali mislim da bi to mozda poremetilo ovaj topik i odvuklo tok diskusije u pogresan pravac. Pozdrav. Dzek London stvara zavisnost, kao alkohol.
Pozdrav, mora se na poso....
 
Ajmo Fubu malo u dangubu. Evo moja serija dozivljaja sa Aljaske. Nije bilo lose, ali kad pomislim, moglo je da bude, da me ne bude. Pa hajmo polako, copy and paste, pa mozda i nesto uzivo. Iznenadjen sam koliko malo ljudi voli Dzeka. Ovde u USA ga nisu obozavali jer je bio socijalista i kritikovao bogatase. Iskreno govoreci i ja sam takav bio sve dok se nisam obogatio....ha ha ha
dobar stos.
Da krenem bez dozvole gospodina ili gospodje Fubu...
 
Aljaska



Ja sam bio tamo pre deset godina i umalo nisam ostavio kosti u jednoj pećini, rupi, ni sam ne znam na šta je ličila ta zamka u koju sam upao jednog jutra.
Naime, sa jednom grupom lovaca na tuljane, otišao sam tamo, očaran pričama o lepoti, čistom vazduhu, mirnim jezerima, nedirnutoj prirodi i gomili para koje možemo zaraditi ako nas sreća samo malo posluži. Brod je trebalo da dođe iz Norveške i mi smo morali da ga čekamo u Ankeridžu bar dve nedelje. Imali smo smeštaj u jednom hotelu za ”morske vukove”, lovce na salmone i ostale morske stanovnike. Posle tri dana, u hotel ili, bolje rečeno, u taj zajebani i dosadni smeštaj, došao je neki momak iz Oklahome, mislim da se zvao Geri, da, baš Geri, i ponudio nam je dnevnicu od trista dolara da mu pomognemo desetak dana na izgradnji nekog malog pristaništa u zalivu, 350 milja od Ankeridža. Naravno, tamo se ide avionima i mi, više željni da vidimo šta je to, a i drčni za obećanih 300$ na dan, pristadosmo. Bilo nas je šestorica, a taj Geri reče da ga tamo čeka još petoro ljudi.
Iste večeri sedosmo u avion za dvanaest osoba i krenusmo u taj zaliv gde se gradilo pristanište. Kada smo došli, videli smo da je to pristanište, ili laguna, ili... ni sam ne znam kako ga da nazovem, već gotovo, ali ne sasvim. Bilo je napravljeno pobijanjem nekih sipova u more, a zatim je tu postavljena neka ograda od lima, ispunjena betonom, i prilaz plićaku bio je sprečen, a dubina mora na samom doku bila je dovoljna da pristane poveći ribarski brod. Neko je već sve to uradio i, kako čusmo od onih tipova koje tamo zatekosmo, ta firma je naplatila posao i otišla, ali balvane i neku ogradu, pešački prilaz koji je zadirao u more, nisu uradili do kraja jer više nije bilo para. Spakovali se i otišli. Jadan Geri, išao je čak u Ankeridž da traži radnike i da završi taj preostali posao, jer je takav ugovor napravio sa nekom ribarskom kompanijom koja će to pristanište da koristi i rentira drugim ribarskim brodovima.
Posao je tražio bar dvadesetak dana teškog rada, a Geri i mi smo imali samo deset. Počesmo da ga ucenjujemo i on poveća cenu na 350 $, radi se 10 sati dnevno, a svaki sat više plaća se još 50 $. Nije bilo loše i ja se oduševih pri pomisli da ću kroz deset dana da se vratim u Ankeridž sa, možda, 5000 $ u džepu.
Počeli smo da radimo. Ona petorica bili su verzirani za tu vrstu posla, a mi smo radili kao ludi kako bi se sve to završilo na vreme i kako bismo posle deset dana uhvatili taj norveški brod koji će nas čekati i sa kojim smo imali ugovor. Stanovao sam u nekoj vrsti smeštaja koji nije ličio ni na šator ni na baraku, ali je unutra bilo toplo i krevet je bio udoban. Jeli smo ribu i konzerve sa mesom, a hleb skoro da niko nije ni jeo. Sa mnom je u toj kućici stanovao Andrej, mešavina Irca i Poljakinje, i to vrlo loša mešavina. Bio je uvek pijan, jeo je živu ribu i svakog dana sam očekivao da pogine na poslu, onako pijan i nezgrapan. Međutim, ispostavilo se da se taj čovek mnogo bolje kreće, radi i vidi upravo kad je pijan. I mene tako napusti strah da ću izgubiti cimera u ovoj vukojebini severne Aljaske. Jednog dana, videvši da posao dosta dobro ide i da nije ostalo još mnogo da se radi, Geri nam reče da ćemo se posle dvanaest sati, u podne, odmarati, i da posao nastavljamo sutra. Iskusni profesionalac koji je godinama radio na Aljasci, dobro je znao da hladnoća ispija i da jednog trenutka možemo popadati od iscrpljenosti.
Ja nisam mogao da spavam. Andrej je spavao i cela kućica je smrdela na mešavinu ribe i alkohola, da se jedva moglo disati. Izađoh napolje i reših da malo prošetam. Uzvišica koja je bila na istočnoj strani zatvarala je vidik, i ja reših da se popnem na tu stenu, jedno dve milje udaljenu od gradilišta, i da pogledam okolinu. Poneo sam i mali fotografski aparat. Išao sam nešto zamišljen kroz monotonu i mirnu belu prirodu obale zaliva i polako se peo na onaj greben. Nisam ni primetio da sam se prilično udaljio od ostalih, koji su spavali u svojim kućicama, i tako zamišljen i zaslepljen onom belinom, upadoh u neku rupu. Rupa je bila duboka otprilike sedam do osam metara i ličila je na one zamke koje se kopaju za lov na lavove ili tigrove. Upravo u nešto slično, i to na Aljasci, upao sam i ja, i to bez ikakve potrebe. Prvo, pokušao sam da izađem, praveći neku vrstu stepenica, ali zidovi te proklete rupe nisu bili vertikalni nego kosi, i to prema unutrašnjoj strani. Obrtao sam se i kružio po njoj kao ulovljena zver i, kako je vreme prolazilo, shvatih da sâm ne mogu da uradim ništa. Pokušah da se setim nekog filma, neke knjige, nečije priče u kojoj se možda nešto slično desilo i gde je junak priče uspeo da se spasi. Znao sam da pijani Andi neće ni primetiti da me nema, da će svi ostali tek sutra ujutru ustati iz toplih postelja i početi posao bez velike želje da pitaju gde je Žika. Ko **** Žiku, kada svi pred očima imaju onih 350 $ na dan, naspram čega jedan Žika, koji truli u nekoj rupi, nije vredan razmišljanja niti prekida posla.
Pala je noć. U džepu nađoh samo neki tvrdi keks, koji se, ko zna kako, zatekao tu, i pojedoh ga. Skupljao sam neko suvo korenje i sasušenu travu i pokušavao da založim vatru i ogrejem se. Naravno da me noćas neće ni tražiti i bitno je da se za to vreme ne smrznem, a sutra već možda bude više izgleda za spas.
Uspeo sam da založim vatru, ali je ona više dimila i dim se spuštao na dno one rupe, kao da je hteo da se tu sakrije od vetrova koji će ga gore razneti i uništiti, a ovde, dole, on će lepo, natenane, mene da davi kao neki vazdušni dželat, pun otrova i mržnje. Ugasih vatru i izvadih baterijsku lampu. Upreh je u nebo i videh da baca dobar zrak kroz noć.
Oni iz naselja mogli su da vide zrak baterije samo pod uslovom da pažljivo gledaju u tom pravcu, gde sam ja, na dnu rupe, čučao i još uvek smišljao plan kako da se izvučem. Trčao sam ukrug da se zagrejem, cupkao u mestu, palio upaljač. Bio sam i gladan. Noć je sporo prolazila. Čini mi se da sam malo zadremao, ali se uplaših pri samoj pomisli da se ne smrznem i ustadoh da ponovo trčim ukrug. ***** ti život, iz ovakvih rupa ni tigar ni lav ne mogu da se izbave, a koji ***** ja da radim? Baš nemam šanse.
Već pomišljah kako će se moja majka pitati što se ne javljam, moji drugari će sigurno misliti da pravim veliku lovu na Aljasci, a ja ću ležati mrtav na dnu jedne rupe, samo dve milje daleko od gradilišta i grupe radnika koje boli ***** gde sam ja.
Već se razdanilo. Počeo sam da vičem, ali posle sat vremena primetih da me je od onog prokletog, hladnog vazduha počelo da boli grlo. Moj glas je više ličio na piskanje neke ***** koja svršava nego na vapaj ulovljene zveri. Iz daljine sam čuo poneki udarac i zvuk sa gradilišta. To me obeshrabri. Znači, nisu primetili da me nema i rade svoj posao. Pijani Andi je sigurno zaboravio da ja i postojim.
Pokušah da vičem još jednom, ali je iz mog grla izlazilo samo nešto piskavo. Dan je prolazio, izgubio sam snagu od hladnoće, znao sam da, ako nešto ne pojedem, mogu da se onesvestim, zaspim i nikad se više ne probudim. Počeh da čupam travu i da je žvaćem, ali ubrzo shvatih da je suviše gorka i da će me od nje samo boleti stomak, pa je ispljunuh. U rupu, verovali ili ne, upade jedan zec. Gledao sam ga pravo u oči. On je ubrzano disao, sklupčao se i čekao. Izvini, zeko, ti ili ja! Uzeh jedan kamen i lupih ga po glavi. Nadam se da ga nije bolelo.
Ponovo sam založio vatru, onu istu koju sam ugasio. Sada je dim išao uvis, zbog niskog pritiska vazduha, i ja počeh da pečem svog zeca. Dobro sam ručao i pola zeca ostavio za kasnije. Da li su oni na gradilištu primetili dim, da li su se pitali gde sam?
Sedeo sam u rupi i grejao se na dogoreloj vatri. Ponovo sam zadremao. Probudio sam se, a veče je padalo. Dan izgleda nije bio toliko hladan, a osim nogu koje su mi trnule, sve ostalo je bilo OK. Trčao sam malo ukrug po onoj rupi, a zatim, kad mrak sasvim ovlada, počeh da palim onu bateriju u vis. Uperio bih je u neki niži oblak, nadajući se da će one pijane barabe, pokupljene iz celog sveta i gladne para, primetiti moj nestanak i početi već jednom da tragaju.
Nešto lupi i smulja se u rupu pored mene. Medved, pomislih i naježih se od straha, ali čim osetih miris alkohola i tunjevine, znadoh da je to Andi.
“Ovde je, ovde je!!!”, poče on da viče, uperivši svoju bateriju u mene.
***** ti, mrzeo sam tog ni Poljaka ni Irca, ali mi je sada, tu, na dnu rupe, onako smrdljiv, pijan, sa veselim osmehom na licu, izgledao tako drago, da ga umalo ne zagrlih od sreće. Ostali se okupiše oko rupe i baciše nam konopac.
Dobro sam prošao, mislio sam dok sam po mraku išao prema gradilištu. Svi do jednog su pravili šale na moj račun, a ja se, začudo, nisam nimalo ljutio, jedino mi je bilo žao što sam, za taj dan, izgubio onih 350$. Ali, *******, nije sve u lovi.
 
Crkva na Aljasci



Taj Teksašanin nas je pokupio u Ankeridžu, u nekoj vrsti agencije za privremeno zapošljavanje mornara, pomoćnika na brodu, kuvara i ostalog nižeg osoblja.
Pošli smo u utorak, 29. oktobra 2000. godine. Dan je bio vetrovit, ali prognoze su bile osrednje, u stvari, vreme bi sledećih dana trebalo da bude onakvo kakvo najviše odgovara lovu na salmone. Oni se po ovakvom vremenu olenje, nabiju u grupe i drže neke riblje mitinge. Treba samo zabaciti mrežu i pokupiti ih. Verovali smo Rubiju. Čovek radi taj posao godinama. Na obali, on onako krivi noge i balansira kao da je na brodu, a riđa brada, koja je upoznala mnoge hladne vetrove severnih mora, pokriva mu pegavo lice, iz koga naglašene snažne vilice i izbačene jabučne kosti pokazuju jasnu, snažnu volju i nepokolebljiv duh prevejanog, iskusnog moreplovca.
Imao sam poverenje u njega jer mi je delovao kao čovek koji zna šta hoće, i to što zna da uradi, uradi na najbolji način, uz svoju snažnu volju i karakter u koji se svako može pouzdati.
Međutim, vreme ni najmanje nije slušalo prognozu. Udaljili smo se od obale na čitav dan plovidbe i obilazili jedan rt koji je virio iz mora i bio veličine ostrva, milju u dijametru. Vetar je duvao i padala je kiša kakvu dotle nisam video. Iako smo imali neke gumene kabanice i čizme, vlaga nam se uvlačila u odelo, a čini mi se da je prodirala i ispod kože. Kiša i vetrovi nisu prestajali, paluba se punila vodom koju su nalivali snažni vetrovi i voda je prodirala u donje prostorije broda. Dve pumpe za vodu su otkazale, i jedan jedan Nemac koji je radio kao mašinista pokušavao je da ih popravi. Ostale dve verovatno nisu imale dovoljan kapacitet da izbace vodu koja je naglo prodirala. Uskoro smo bili u vodi do članaka. Kada sam izlazio na palubu nekim poslom, vezivao sam se kanapom za uže na ogradi i tako išao, jer sam lako mogao da odletim u more, da me nikada više ne nađu. S vremena na vreme bih pogledom potražio kapetana broda, riđobradog Rubija, sa nadom da ću na njegovom licu pročitati ozbiljnost situacije, ali nisam mogao. Izraz lica mu je bio isti kao i kada smo pošli, i nimalo ga nisu promenili ova kiša, vetar, dve pumpe koje nisu radile i treća koja je kašljucala. Na njegovom licu ništa nisam mogao da vidim, kao da se ništa nije ni dešavalo, kao da smo plovili pored obala Havaja, a polugole Havajke nas gađale mirišljavim cvećem i vencima suvih smokava. Zavideo sam mu. Ja sam se toliko uplašio da sam sav drhtao, stalno sam odlazio u WC, u kojem bi me ono klaćenje broda bacalo sa jednog zida na drugi, tako da sam, mokreći, promašivao šolju. Ne verujem da je i kap moje žute, od straha otežale pišaće, pogodila šolju. Ali, svejedno, u tom je WC-u voda već ionako bila visoka jednu stopu. Konačno čuh od jednog Španca da i treća pumpa za vodu ne radi i da imamo problema sa motorom. Imao sam utisak da je naš ribarski brod stao nasred pučine i da bira mesto gde će da potone, a kapetana boli kara, gleda u sat kao da brine da ne zakasni na pozorišnu predstavu.
Nivo vode je naglo rastao, onaj vetar i kiša bivali su sve jači i izgledalo je da nemaju nameru da stanu dok nas sve ne vide na dnu hladnog mora, zajedno sa ovim starim, izjebanim, gvozdenim, zarđalim brodom, koji je trebalo da lovi salmone. Kapetana više nisam gledao, video sam po licima ostale posade da je situacija ozbiljna. Motori su radili smanjenom snagom, a samo jedna pumpa je još uvek brektala i pretila da stane, s obzirom da je i ona već dopola bila u vodi. Prolazeći nekim poslom kroz kujnu, primetih onog Španca kako je čučnuo u jednom uglu kuhinje i kako se moli Bogu. Htedoh i ja da mu se pridružim i pomolim se, ali gore su čekali da im donesem neki alat i ja požurih da ga nađem.
Rubi je upravo prolazio pored mene.
“Džordž”, tako me je zvao, “ispod zadnje palube postoji jedna pumpa koja je sasvim nova. Pokušaj da je uključiš zajedno sa Rodrigezom, a ti, Rodrigez, ustani! Ako ne požurite, uskoro ćemo se svi moliti Bogu.”
Ispod zadnjeg dela palube zaista je bila sasvim nova pumpa. ’Volvo’, pročitah na njoj i obradovah se. Ti Šveđani znaju nešto o mašinama, pomislih, tešeći sebe. Dadosmo se na posao, sipasmo gorivo, proverismo ulje, pritisnusmo neko crveno dugme gde je pisalo “start” i pumpa zabruja. Radila je tako da se činilo da se paluba tresla. Posle pola sata, osetilo se da nivo vode u brodu opada, a motori počinju da rade jače, s obzirom da više nisu dopola bili u vodi. Onaj Nemac je popravio jednu od onih starih pumpi i ona poče da brekće. Međutim, talasi su postajali sve veći i veći. Kapetan naredi da skrenemo prema obali i uvučemo se u jedan zaliv, gde bi trebalo da bude jedno staro rusko ribarsko selo. To je jedino selo u kojem američka zastava ne stoji ni na jednom jarbolu. Svi stanovnici su Rusi, koji su tu ostali još ko zna od kada, i niko ne govori engleski, mada ga, naravno, razumeju. Posle par sati plovidbe, ušli smo u zavetrinu tog zaliva. Brod je pristao uz obalu i mi smo, ne verujući svojim očima, buljili u kuće ribarskog sela iz čijih je dimnjaka izlazio neki plavičasti, topli dim.
“Rusi imaju dobru votku, oduvek su je imali”, reče kapetan da nas okuraži.
Posada krenu prema jedinoj krčmi koja se videla sa broda. Ja pođoh prema istoku, gde sam primetio krst i vrh krova crkve.
Na tabli okačenoj pored samog ulaza u crkvu pisalo je: ’Cerkva Svetogo Jovana Krstitelja’.
To je moja krsna slava, pomislih, i tog trenutka me prođe neka topla jeza..
Udjoh unutra. Sveće su gorele, ikone su me blaženo gledale sa zidova dok je hor seoskih ribara pevao liturgiju.
Pođoše mi suze od radosti i neke unutrašnje sreće.
GOSPODI SPOASI LUDIJA TVOJA I OPROSTI NAM GREHE NASI….
Pevao je sveštenik.
“Hvala ti, Bože, i sveti Jovane”, rekoh i sklopih dlanove, moleći se.
 
Pilot

Od Zaliva Morzeva do malog ribarskog sela Skerton leteli smo nekim dvokrilcem koji je pravio ogromnu buku i ispustao dim kaoda radi na ugalj. Sedeo sam do Dzeka Riversa, brodograditelja i avanturiste koji je bio ujedno i vodja puta. U tom zabitom selu nalazi se kamion i dva terenska vozila kojima će mo nastaviti dalje blatnjavim i još nesredjenim putem do velikih suma Nordskih brda. Na tim brdima je najbolje drvo za brodove i montazne kuce i cena mu je toliko skocila da je to primamilo ovog poslovnog coveka da zapocne eksplotaciju krenuvsi iz tog najsevernijeg sela koje je dodirivalo obalu hladnog okeana. U avionu se pusilo i stari Dzek je vukao neki smrdjivi tompus kao da je hteo da nas sve unutra podavi. Avion je ostavljao prljav trag crnog dima a ispod nas kao popadala ogledalca ijala su se mala jezerca opkoljena gustom i plavicastom sumom.
Ja sam u toj galami i dimu dremao i za mene je to bio još jedan rutinski posao koji treba odraditi i vratiti se u topli San Dijego gde saam tada živeo i gde me je pored reke cekala moja mala drvena kuca i basta puna strukova crvenog paradajza. Pomisao na taj topli jug kalifornije moju basticu punu patlidzana, sada dok sam leteo iznad hladne Aljaske me nostalgicno nasmesi ali znajuci da taj posao neće uzeti vise od tri do pet meseci umiri me i ja sklopih oci u zelji da odremam. Avion odjednom poce da kasljuca, izbacije još gusci dim i poskakuje po nebu kao da želi da preskace bele oblake nalik na ovce rasute po plavoj nebeskoj livadi. Dzek je odjednom zabrinuto pogledao pilota i procedi ljutito; Hak, da li si sipao u ovu krntiju prokleto gorivo.
Tank je bio pun sefe, rece pilot i sam zabrinut. Skazaljka za gorivo bila je na vrhu.
Dovraga , rekao sam ti da napunis zaj.ebanio gorivo, ta kazaljka stoji uvek na istom mestu poslednje dve godine, ugursuze glupi, kad ti se nešto kaže treba da uradis a ne da mudrujes.
Dzek baci tompus na pod aviona i pogleda kroz prozor. Gledao je neko od jezera rasutih po ogromnoj hladnoj povrsini i verovatno misli na koje će biti zgodno da sletimo. Ocigledno je bilo da letimo na neki talog od goriva i da pumpe guraju u motor starog dvokrilca ono sto je bilo na dno tanka.
Vidis li ono jezero okruglo ko dugme , upita on Haka, pilota mladog i neiskusnog koji je zavrsio kurs pilotiranja u nekoj skoli u Ajovi i već tri godine povremeno leteo po aljasci malim avionima sa 6 do 10 sedista tipa Dzordz.
Vidim rece ovaj i primeti mu se strah na licu. Nije to bio iskusan pilot koji zna da sleti na povrsinu vode avionom koji nema camce za sletanje već tockove. Znao je dobro da to neće biti lak zadatak i da se lako može desiti da kad tockovi dodirnu glatku i hladnu povrsinu vode, trup aviona može da izgubi ravnotezu i zarije nos u vodu, a onda se još nekoliko puta prevrne dok nas unutra tako gadno ne izdrma da će trebati samo malo vode da udje i da nas onako izubijane podavi.
Spustaj se prema onoj severoistocnoj strani koja ima peskovitu obalu jedno petstotina stopa unutar jezera. Tu će biti najsigurnije da se aterira i u slučaju da se nešto desi obala neće biti daleko. Molim sve vas da se pripremite za hitno sletanje i budete spremni za svaku eventualnost. Hak, pocni sa smanjenjem brzine i visine i idi paralelno sa vetrom. Ako te zanese neko strujanje sa severa ti mu se suprostavi zabijanjem kljuna na dole, kao kad tele trazi sisu krave, id.iote pilotski. Ovo mi je pouka da nikad ne sedam u avion koji vozi neki priuceni zutokljiunac. Dzek je psovao tako gadno i ljutio se da je to cinilo još nervoznijim mladog pilota koji je crveneo i drhtao pri pomisli da će za dvadesetak minuta biti u ledenoj vodi jezera punog dobre i čiste ribe. Obala će biti ne tako daleko a ako ga posle tople kabine u dodiru sa ledenom vodom zadesi i neki grc, možda zauvek zaglavi na dno jezera.
Avion je sve vise stucao i poskakivao i izgledalo je da ovaj klinac neće moći da nas izvice žive iz ove avanture na krajnjem severu aljaske. Ne mogu da upravljm avionom, zapomagao je Hak, skace kao lud, vetar mi bije sa boka, ne znam šta da radim.
Putnici, nekoliko geometra , jedan inzenjer i dvojica poslovodja bili su bledi i uplaseni. U dnu aviona dremao je stari Henrik, crnac iz Cikaga koga je Dzek unajmio da bude cuvar gradilista i opreme čim pocne eksplotacija sume.
Henrik, ajde stari probudi se, idemo na plivanje pa ko stigne do obale. Ti nećeš da se zaledis, pun si alkohola a alkohol se ne ledi bas lako.
Henrik protrlja oci i kad je shvatio o cemu se radi pridje pilotu i rece; sinko, pomeri se za tog sedista koje si totalno usrao, u ovakvim prilikama, dok još ima benzina silazi se naglo na dole a onda se uz vetar gase motori i lebdi najmanjom brzinom, ajde mici to usrano dupe. Nekada davno u Vijetnamu vozio sam lovca koji mi nikada nije otkazao, valjda neće ni ova zardjala krntija od aviona.
Hak se skloni na pomoćno sediste a Henrik uhvati upravljac i naglo okrenu avion na dole. Nešto kasnije kad je bio otprilike trista stopa iznad vode ugasi motore i onaj sporet od aviona poce polako da klizi uz vetar priblizavajuci se glatkoj povrsini vode.

Posle jedno dva sata iako mokri lozili smo vatru na obali jezera i vadili neke konzerve iz Henrikovog ranca u kome nadjosmo i dve boce viskija. Spaseni smo, zakljuci Dzek kao da je rekao nešto sto niko od nas nije znao i navrnu onu mirisljavu bocu Busmila.
Živeli!
Živeli, viknu smo svi u glas srećni sto smo ostali živi.
Stari vijetnamski pilot Henrik nas je zabrinuto gledao. Verovatno se sekirao da dok dodju do njega one dve boce dobrog viskija možda u njima ne bude dovoljno ni za jedan posten gutalj...
Na obali jednog jezera na severu aljaske gorela je vatra a deset ljudi sa mokrim m.udima su se grejali i pili viski.
 
Zlato

Niko nije bio u koritu Kadago reke u kojoj se ispiralo zlato. Jutro je bilo oštro i nigde nijednog običnog zračka sunca da se probije ispod teških oblaka. Kopači zlata su spavali.
Ja sam sedeo pored furune i ložio vatru. Bilo je rano jutro, a meni se pila kafa. Ubacih nekoliko suvih grančica, pokrih ih suvim lišćem i onda na vrhu naređah nekoliko osrednjih komada drva koja su mirisala na neku zimzelenu biljku. Veliko lonče sa vodom stavih na plotnu i zapalih neku zgužvanu novinu koja je stajala pored one gomile sa drvima. Počelo je da pucketa i miris vatre grejao je prostoriju. Napolju je bilo toliko hladno da su se prozori barake zaledili iako je tek bila sredina septembra. Kafa zamirisa i nekoliko Španaca koji su spavali blizu peći počeše da izgviruju ispod toplih ćebadi.
Ja sam sada pijuckao kafu i gledao kroz prozor. Kamber Siti je nekada, u doba Džeka Londona, bio gradić lovaca na krzno i ispirača zlata iz reke Kadago. Sada je to napušteni grad sa dve-tri barake koje se dobro sećaju starih dobrih vremena, kada je u reci teklo sitno zlatno grumenje, a obližnje planine bile pune životinja koje su mamile lovce na krzno.
Irac Mekfin spavao je kao beba, najbliži peći, i miris kafe nije ga probudio. On i ja došli smo iz San Franciska, gde smo radili na jednoj građevini težak i slabo plaćen posao pomoćnika majstora, koji je jedva donosio da se pokriju osnovne potrepštine i ostane nešto malo za jeftin provod. On je radio još jedan posao u malom mestu na periferiji, gde bi utorkom, četvrtkom i subotom uveče nekom bogatašu uređivao vrt, čistio bazen i fontanu i sređivao podrum prepun suvišnih stvari. Bio je to snažan i uporan tip i mene je ta njegova upornost, kao i snaga, oduševljavala. Sticao sam utisak da u njegovom društvu i ja sam dobijam neku energiju koja je zračila iz njega i prenosila se u moje telo, lenjo i nimalo zaljubljeno u naporan fizički rad.
Tada smo stanovali u nekom hotelu za samce, koji je držao Hernandez, Meksikanac iz pograničnog grada Tihuana. Taj tip, koji je imao možda oko sto godina, upravo nas je i nagovorio na ovaj put na Aljasku pričajući da sa rekom Kadago čovek nikada nije načisto. Pre stotinak godina ta reka, koja izvire pedeset milja od naselja Kamber Siti, zakačila je neku zlatnu žicu i grumenje se kotrljalo rekom kao mali žuti klikeri. Trebalo je samo otići i skupljati ih u kožne vrećice, i za godinu-dve se obogatiti. Njegov otac Huan radio je kao lud. Čak je i noću uz svetlost lampe na gas ispirao zlato i punio svoje vrećice praveći ih od kože kune ili kojota. Bolje je otići na Aljasku, čuo sam od nekih ilegalaca koji su direktno iz Meksika i Perua išli tamo, jer je reka počela da roni neku podzemnu stenu punu zlata i da će, izgleda, biti kao i pre sto godina; grumenje će se kotrljati po dnu, treba samo imati jaja i otići u taj hladni avetinjski grad i provesti godinu-dve strašnih muka u hladnoj reci, postati vlasnik nekoliko vreća zlata, a onda otići negde na jug i uživati na suncu pacifičkih plaža.
Nas dvojicu, Irca i mene, nije bilo teško nagovoriti. Plate koje smo zarađivali na toj ...enoj građevini u San Francisku ne bi nam donele ni za trista godina neku ušteđevinu, a kamoli za dve-tri. Život sa tim bednim platama nije nudio mnogo, a ja i on nismo bili ljudi koje bi zelena trava i cvrkut ptica učinili srećnim. Tako smo se i obreli ovde, gde je u staroj napuštenoj baraci već bilo nekoliko Meksikanaca, dva Kanađanina, jedan Indijanac i jedan Poljak. Nikakvo društvo za provod, obični glupi i drčni ljudi zasenjeni željom da se obogate i negde u svojim bednim selima izigravaju velike moćne ljude, kojima je zlato prokrčilo put u jedan lagodan život.
Pio sam kafu i gledao kroz prozor u reku koja je, hladna i brza, nadolazila. Negde tamo uzvodno sigurno su padale hladne jesenje kiše i crvena zemlja otkidana sa obale nosila je svoj crveni ogrtač dole prema reci Utako, u koju se ulivala. Pet meseci smo zajedno sa ovim glupacima išli na reku i ispirali pesak. Grumenčića koji bi trebalo da plivaju na dno reke nije nigde bilo, a ja i Irac gubili smo nadu. Bilo je to zaista dugih pet meseci, suviše dugih za ove sumorne dane na hladnom severu Aljaske, koja u svojoj utrobi krije stotine tona zlata, ali ova ...ana i hladna reka nikako da naiđe na neki zlatni breg i počne da ga drobi.
Obično u ovo vreme svi bi već navlačili tople čarape i duboke čizme, uzimali alat i išli prema reci, ali jutros su svi spavali. Meksikanci su se istopili. Bili su to debeljuškasti mućaćosi crvenih lica i trbušina koje su ih sprečavale da se pošteno saviju i navuku gumene čizme. Posle pet meseci napornog rada hraneći se isključivo nekim dvopekom i konzervama izgledali su ispijeno i bolesno. Sama pomisao da za pet meseci nisu videli ni grumen zlata činila ih je još bolesnijim i iscrpljenijim. Ona drčna snaga, koja ih je u početku terala da ustaju pre zore i vraćaju se u baraku kad je već dobro zamračilo, nije više postojala. Bili smo gomila nesrećnika koje je neko gadno preš’o lažnim pričama o zlatu i poneseni svojom snažnom pohotom i željom da se što brže obogatimo, sada smo došli dotle da smo iscrpljeni i trošimo svu svoju usteđevinu stojeći po ceo dan u hladnoj vodi reke Utako.
U džepu sam imao još pedeset dolara, a treba stići u San Francisko. Do Ankeridža ide neki avion sa jezera Korbo, ali dotle treba preći pešice bar dvadesetak milja. Avion je bio u vlasništvu poštanske kompanije i naplaćivao je 45 dolara za let po osobi. Znači u Ankeridžu ću biti na ulici sa samo pet dolara u džepu, iscrpljen i razočaran. Znao sam da Irac ima još zaliha hrane i više para od mene i da se neće predati dok to sve ne potroši, a za ostale me baš bilo briga. Imao sam utisak da su svi oni našli po koju grudvicu zlata i da su kao ***** ćutali i čekali da reka već jednom počne da nosi to prokleto zlato u većim količinama. Poljak visok dva metra uvek se smeškao i svoju praznu kesicu uvek držao za pojasom da svi vide kako nema ničeg. Ja mu nisam verovao, ta poljska sebična ****** sigurno negde ima neku drugu vreću možda do pola punu zlatnih grumenčića, ko zna? Ono što sam znao bilo je to da sam bio bez para, hrane i nade. Popih kafu i spakovah svoj ranac. Irac je spavao i ja mu priđoh da se pozdravimo. Ne verujem da je razumeo šta sam mu rekao, promumlao je nešto kao gud-baj i okrenuo se na drugu stranu. Ja uzeh ranac, navukoh vunenu kapu na uši i izađoh iz barake.
Išao sam putem za taj daleki aerodrom do koga će mi trebati bar šest sati brzog hoda. Avion odlazi tek večeras. Siva baraka iz koje se pušio dim ostajala je za mnom. U loncu za kafu ostalo je dosta kafe za Irca i ostale. To im je poklon od mene. Bilo mi je žao samog sebe što sam badava potrošio toliko vreme nasedajući na staru priču o brzom bogaćenju, ali bilo mi je žao i njih koji su ostali u baraci jer nisam verovao da će se ove duge severne zime nešto promeniti. Išao sam polako i razmišljao šta uraditi u Ankeridžu sa samo pet dolara u džepu. Topli San Francisko je prilično daleko…
 
Dzeri

Pored jezera Berig ili borig ili tako nekako, 450 milja severno Ankeridza, prestonice ove najsevernije americke države, pravimo , tj možda je bolje reci montiramo te kuce od balvana. Iz unutrasnjosti , velikim vojnim avionima dopreme se drva, tj balvani pripremljeni i impregnirani nekom zastitnom tecnoscu i izruce se u jezero. sada dolazi taj mukotrpan posao skupljanja balvana po jezeru jednom vrstom motornih camaca ih skupimou zaliv a onda ih guramo pramcima do samog kopna. TAKO PRITERANI UZ kopno, traktorom ili kamionom ih zakacinjemo lancima i izvlacimo na obalu. Kasnije ih slazemo po brojevima kako su obelezeni i pripremamo za ugradjivanje. Posao je zaista tezak, ceo dan napolju, nekada duvaju vetrovi i talasi rasturaju one balvane po jezeru a svi moraju da se skupe, nesme ni jedan da fali. Konacno kada se zavrsi taj mokar posao pripremamo temelje za kucu, obično se to radi velikim celičnim ralom pricvrscenim za neko vozilo, ili jednim malim buldozerom. deo gde ne moze da se iskopa, minira se i pravi temelj. Kasnije dolazi to gradjenje koje opet ima svoju tesku stranu, dizanje, namestanje, uglavljivanje, ucvrscivanje ukucivanje. Neznas ustvari šta je gore. Juriti balvane i traziti ih po jezeru, kopati u onoj steni, ledu i snegu ili sama montaza koja uzima najviše vremena. Desilo se dva puta da drvo sklizne sa lanca padne i povredi nekog. Za dve godine koliko sam ovde petorica su povredjena, prebacena helikopterom u bolnicu i nikada se nisu vratila.
dok sve ovo radimo stanujemo u satorima specijalno napravljenim za ove uslove. Desilo mi se da jednog jutra ustanem, posmatram radjanje sunca i kako sam bio u onom nepromocivom odelu sednem na jednu gomilu snega zadivljen prirodom , jezerom i suncem koje kao da je izranjalo iz ravne povrsine vode. divan prizor, sedeo sam i gledao. međutim gomila snega na kojoj sam sedeo poce da me dize u vis i ja se sav prestravljen skotrljam u sneg. Iz mene stojeci na zadnjim nogama stajao je ogromni medved, učinio mi se kao kuca. Bio je verovatno i on iznenadjen time da mu neko sedne na ledja dok on ispod snega mirno spava dubokim snom. Bilo je to samo pedesetak metara od naših satora i naravno to je bio prvi put da dodirnem medveda to jest da mu sedim na ledja. Neverujem da bi se još neko mogao pohvaliti time mislio sam dok sam bezao nazad u sator. Za to vreme medved je mumlajuci i stajeci na zadnjim nogama zbunjeno gledau u mene. Uvukao sam se u sator kod glavnog poslovodje i uzbudjeno rekao, MEDVED< MEDVED!!!!
Kakav je? upita me on sanjivo. Veliki i braon, veci je od slona. Ne brini , to je Dzeri, on ponekad obilazi gradilista oko jezera. Poslovodja se okrenu na drugu stranu a ja gvirih kroz otvor u satoru. Medved je polako isao prema jezeru i maloj recici koja se na stotinak jardi od nas ulivala u glatku povrsinu vode ne praveci pritom sum koji bi se čuo do nas. Dzeri , ogromna medvedina je možda imati sreće da za dorucak ulovi neku ribu kojih je tu na uscu potoka u jezero bilo dosta. SEdoh ponovo na jedno uzvisenje od snega posto sam proverio da nije ispod mozada Dzerijeva supruga I posmatrao tu grdosiju kako priprema sebi dorucak loveci ribu. Smeskao sam se zadovoljan sto ću jednom imati šta da pricam unucima kad za to dodje vreme.
Eto to je jedna od mojih „avantura” a bilo ih je vala vala dosta na toj hladnoj Aljasci
 
ustvari nije mi bas bio cilj ova Aljaska, o njoj sam pisao i na drugim forumima, mislio sam da hladna aljaska bude samo zagrevanje za nesto zescu diskusiju. Moj drug Zora je citao dosta Dzeka londona. I ne dosta, nego bas puno, i vise od puno. Naime jedno vreme bio je toliko obuzet kapetanom broda Larsenom, iz knige morski vuk da se ponasao isto kao taj dusevni bolesnik. zenu i decu je zvao nekim mornarskim imenima, maltretirao ih i drzao strogo a u kuci se jela samo haringa i losos, retko kad salmon. Nosio je kapetansku kapi svakog dana kad je isao na poso gde je radio kao cuvar nekog gradilista.
Ja bih dolazio da ga podsetim u njegovom malom stanu u jednom niskom prizemlju i on bi mi dok smo pili rum sa dzamajke pricao kako mu prokisnjava paluba i da ga mornari i glavni oficir ne slusaju i planiraju pobunu.
Dugo je to trajalo ali ja neznam koga briga za to. Izgleda nikoga. Ok, nastavite da postirate vec izlizane stihove nekih davno otislih pesnika.
Pozdrav
 
Taj prokleti Dzek London me je naterao jednog dana mog pubertetskog zivota, da pobegnem od kuce. Citao sam naime knjigu USPOMENE SKITNICE u dzepnom izdanju neke izdavacke kuce vrlo popularne a kako se zove ko bi ga znao,. Znam i secam se da sam knjigu drzao stalno u zadnjem dzepu i kad god bi pobegao sa nekog casa koji mi nije odgovarao otisao bih pored reke legao na neku klupu ili se popeo na jedan od stubova mosta i tu u tisini citao te neverovatne avanture. Nisam mogao da odolim tim mastovitim i snaznim opisima prirode , ljudskih karaktera, slobode lutanja koja mi se usadila u dusu i osetio sam kako u meni rastu neka velika snazna jedra koja ce terati moj pustolovni brod po svetu. Iskoristio sam priliku kad sam imao deset keceva od ukupno jedanaest predmeta i kad me je i majka i ocuh zajedno bili , sto ranije uglavnom nisu radili tako slozno, pa jedene noci popeh se u vagon teretnog voza za Beograd i krenuh. Bili su to neki otvoreni vagoni koji su prevozili velike balvane mirisljavog planinskog drveca u neku fabriku na secenje i obradu a ja lezeci na njima i posmatrajuci zvezde radovao sam se slobodi koja je ispred mene prostrla dugacku stazu skitanja i avanture. Izvadio sam tu knjigu iz zadnjeg dzepa i citao dok je teretnjak jurio sinama pored Morave.
Dzek, evo me covece u svet lutanja, tvoj svet koji sam obozavao u kome sam video svu lepotu zivljenja i opasnosti koja mani mladi naivni i neioskusni duh jednog srednjoskolca.
Dok je voz jurio zamisljao sam da sam u vagonu brzog teretnog voza transamericke zeleznice i da jurim prema severnim kanadskim stepama punim izazova i opasnosti. Razocaro sam se kad se voz zaustavio u stanici Jovac kod Jagodine i neki zeleznicari poceli da me gadjaju kamenjem i pokvarenim jabukama ispalim iz nekog polomljenog vagona. Jedva sam se spasio i uvukao u jedan vagon sa stokom. Tu sam sakrivem medju kravama i umazan u balegu shvatio da avanturisticki zivot i nije bas lak i jednostavan ali ima ipak neke drazi u slobodi i nepredvidljivosti koju nudi.
Tu sam medju tim kravama koje su zvakale i zaspao. Probudio sam se na sporednom koloseku neke zeleznicke stanice........
Moj avanturisticki zivot je nema sumnje poceo, zahvaljujuci starom dobrom Dzeku...
 
Naravno da bi citajuci knigu kao po navici ulazio u svet o kome Dzek prica i kad bi se osvestio i shvatio da sam jos uvek tu u starom i dobro poznatom karaju, skoro da sam zaplakao. Dzek se u toj knjizi utrkavao sa nekim probisvetima u tome ko ce da stigne pre iz nekog grada na istocnoj obali amerike na zapadnu obalu tj san francisko. na velikim vodotornjima gde su parnjace punile kotlove vodom oni su jedan drugom ostavljali poruke i govorili u kom pravcu se krecu. Dzek je jedno vreme zaostajao za tom prevejanom skitnicom ali jednog dana shvati da na vodotornju valjda u Cikagu nema poruke. to znaci da sada lutalica London vodi trku. Ja sam isto to mislio ali nije bilo izvodljivo. Po stanicama nigde ni jednog pravog mangupa , skitnice ili tako nesto, uglavnom umorne face seljaka koji su se vracali sa neke pijace ili radnici koji su isli kuci na vikend. J.ebi ga, sta sam mogao nego da u mojoj masti zamislim nekog imaginarnog protivnika i sa njim se trkam recimo do Beograda. U jagodini sam vec ogladneo. Tamo sam imao ujnu i ujaka koji su radili u neku fabriku konzervi i salama i ja onako gladan resim da svratim kod njih. Zakucao sam na vrata i otvorila mi je moja ujna. Ujak je sedeo za stolom i cerecio neko pecenje, zalivajuci sve to vinom i sladeci se nekim kolacima.
Poceo sam da imitiram Dzeka, zaista, taj mi je usao pod kozu pa sam primenjivao njegove fore koje su u njegovo vreme tamo gde je on ziveo i prolazile nekako , sada sam bio u situaciji da vidim koliko ce moj duh i masta umeti da se snadje i dodjem do hrane i cilja. Poceo sam da im pricam kako me je ocuh prebio na mrtvo ime, sto i nije bila laz, ali sam slagao da je uzeo noz i da me je jurio u nameri da me povredi ili bar zaplasi do kostiju. Oni su me gledali i zdrali onu klopu koja je pokrivala citav sto. Ocekivao sam da me ponude ali su me oni gledali i trazili da im pricam kako me je to ocuh tukao i da odmah sada treba da se vratim kuci i da odem u policiju da ga tuzim. Ne ocekuj nas da ti pomognemo, ti moras sam da se boris protiv te propalice i slobodno odi u policiju i tuzi ga a ja cu da ti dam ime i prezime policajca koga znam.
Gledao sam ujaka kako jede, guta ono meso i kobojagi brine za mene a ne nudi me da utolim glad,. Ujna je iznela neke sarme i suve punjene paprike. ja sam gutao pljuvacku i gledao u sto. Hajde da te otpratim do autobuske, rece ujak, moras odmah kuci jer ce majka da brine a i taj tvoj ocuh i nije toliko los covek koliko prica, lazes ti , znam ja to. Vecito ti neko ne valja.
Video sam da nema nista od razumevanja i klope, otvorih vrata njihovog stana a onda ih tako zalupih da sam cuo za mnom kako su stakla na kredencu pukla i popadala po podu. Ujna je nesto vristala a onaj drcni ujak je izasao na stepenice i psovao zamnom nazivajuci me kriminalcem, lopovom i propalicom. To vec nisam mogao da izdrzim. Nisu imali ni malo respekta za dete kome je otac poginuo pre nego sto sam se rodio, uzeh jedan kamen i razbih im prozor od spavace sobe.
Odlazio sam putem i iskoristih priliku kad je jedan veliki kamion skretau u jednu ulicu , potrcah i popeh se pozadi gurnuvsi ciradu i skotrljah se na pod. kamion je bio pun nekih kutija. U mraku nisam mogao da vidim sta je ali kad orvorih jednu od onih kutija napipah unutra velike mirisljave kobasice. Kad te sreca hoce, hoce, pomislih lomeci jednu salamu i halapljivo je trpajuci u usta. Na kutiji posto se privikoh na mrak je pisalo; fabrika mesnih proizvoda JUHOR. Dovraga u toj fabrici radi onaj moj ujak.
kamion je jurio ko zna gde. ja progvireh kroz ciradu i pored velikog autoputa spazih znak ; do beograda 130 kilometra.
Jeo sam salame i pastete i uzivao u mraku onog kamiona.
Za ovakav zivot treba biti hrabar. Tamo iza ostala je jagodina, moj ujak i ujana i njihov polomljen prozor i kredenac. Idemo dalje......
 
Dovraga, neznam da li ovo moje s.ranje neko cita ili samo onako prigviri pa ode dalje. Ovo su fantazije i ja vam preporucujem da ne gubite vreme, mozda bas ako nemate sta da radite ili ako ste u zatvoru pa kao i svuda u americkim zatvorima, imate internet, pa ajd citaj lupetanja nekog tipa koji nema sta da radi po ovom ovako hladnom danu.
Ja idem dalje, nemam sta da radim kao sto rekoh, oko 8 mi dolaze neki gosti, a dotle ja mogu da zavrsim pola romana. Vidim tamo postavili ste temu ko je najbolji pisac na netu. He he , neki sujetni Hese lupeta kojesta, pa neka Opelija, pa tako dalje.hej ljudi, otkud vam toliko gneva u tim mladim telima. Zar niste srecni sto zivite i zar nemozete sa malo vise duha i sarma da vodite jednu diskusiju. Zaista mi je zao sto su vremena zanimljivih ljudi prosla i nailazim samo na neka kocoperenja, khurcenja i sujetna bedna lupetanja. Nije bitno ko je najbolji pisac, sta je to vazno, ali tema kao provokacija je totalno uspela. Ljudi ma takvim temama otkriju svoja prava zavidna sujetna sitna lica i pokazu ko su. To je naravno dobro. Evo jedan savet za takve. Uzni te neku svetovnu knjigu, recimo ZITIJA SVETACA, citajte te divne ljudske sudbine koje uspinju duh do visina blizih Gospodu. Ponekad citajuci takve stvari vidim kolikosam duhovno mali, beda ljudska, nesavrsenstvo duha, manjkavost uma. Cudim se i sebi, mozda vise nego vama , jer vi ste mladji, bar veci deo vas, i imate vremena da vas zivot isklese i napravi od vas karaktere koji ce na kraju shvatiti da nisu eto ziveli jedan zivot badava,. medjutim ko zna da li ce se bas tako desiti. Po vasim recima koje valjda prate tok vasih misli, vidim mladi prijatelji da ste zalutali u sumu punu iskusenja kojima nimalo ne odolevate vec padate u vatru i predajete se iskusenjima. mrznja, zavist, sujeta vladaju vasim mladim duhom i vi nazalost ne pokusavate da se suprostavite tim urocima. Pa ja cu cisto iz licne zbave da ponekad napisem ovde ali mi , moram priznati smeta sto u vasim diskusijama dar malo ne provejava dobrota i plemenitost koju ste sigurno primetili u knjigama koje citate. toliko o tome, da ga ne tupim, kao sto imam obicaj da kazem. zelim ipak samo jos ovo da vam kazem, kad napisete komentar, pitajte se da li ste time nekome pomogli, nekog usrecili ili ste samo pokazali vasu malu sitnu mrznju i zavist za koju bas niste bili izazvani. Toliko o tome. Plemenitost i dobrota su vrline, vezbajte ih na ovim diskusijama.
Toliko o tome.
pozdrav
Dzo
 
gde ono stadoh, iz zezanja eto moze da ispadnu neki zapisi tipa" Skitanje sa Dzekom". a Dzekov duh tu iza onako tiho me prati. Mada to je tako bilo, i verovali ili ne ako ta moja ujna ovo ikad procita, moze cak i da potvrdi da se desilo. Nikada mi nije oprostila taj kredenac, i prozor i uvek kad smo bili u nekom drustvu rodjaka i prijatelja, ona bi to pomenula u nameri da me obruka, ponizi pokaze kako sam bio zao decko nekada kada sam skitao onom malom srbijicom i kasnije evropom amerikom kanadom i australijom. Useli se taj lutalicki duh u grudi i nemozes da pobegnes, bezeci ustvari jos vise skitas i onda ti to postane opsesija koje se nemozes oterasiti.
Taj kamion sa kojim sam isao od jagodine, tadasnjeg svetozareva, do pozarevca, tamo je stigao pred mrak jer je sofer primio neku autostoperku, zatim parkirao pored nekog motela i tamo iznajmio sa njom sobu. ja sam dremao medju onim kutijama i iz osvete otvatao kutije sa pastetama i bacao ih iz kamiona. Psi lutalice i macke bi ce mi zahvalni kad naidju na njih. Zaspao sam i probudio se u pola noci. kamion je stajao u jednom parkingu nekog stovarista i ja napunih dzepove konzervama i kobasicama i iskocih u mrak.
Bio sam u Beogradu. Odmah sam znao. Dva sata nocu nije bilo vreme da se ode negde kod rodjaka koje sam imao na nekoliko mesta. Sta radi mislio sam posmatrajuci zgrade u kojima je tek po koje svetlo gorelo. Nisam bio gladan ali sam bio zedan. Na zeleznickoj stanici u restoranu koji je radio cele noci narucih vodu i neljubazni i pospani kelner mi tutnu polupraznu casu u ruke. Popih i zatrazih jos. On me nije slusao,otisao je do jednog stola u uglu kafane, seo, navalio se i zaspao. Prisao sam sanku i uzeo flasu kisele vode knjaz milos i polako izasao iz kafane. Noc sam prespavao u cekaonici punoj nekih tipova kojima su carape smrdele na znoj a lica bila zguzvana od umora i neurednog mucnog zivota. nisu to bili avanturisti, tesih sebe, to su gradske pijanice i beskucnici ili seljaci koji cekaju jutarnje vozove za svoja sela. Zaspao sam snom iscrpljenog i umornog skitnice koji je posao u napornu i neizvesnu zivotnu avanturu prateci Dzeka Londona.
On me je mozda gledao sa neba i zamerao mi na tome da nisam bio nimalo originalan. Sta mogu, orignalne ideje ce doci kasnije, i to se uci kroz muku. ko zna sta ce jutro doneti.
 
Fubu:
Dzek London je svakako jedno od najvecih imena svetske knjizevnosti, jos nisam nisam procitao pisca koji moze tako jako i realno da opise ljude, dogadjaje i zivot uopste.Njegova dela sam procitao u jednom dahu i cesto puta ih citam iznova i uvek shvatim neku novu mudrost.Zivot mu je isto tako fascinantan. O njemu mogu da napisem mnogo toga ali bi hteo da cujem vase misljenje o ovom velikanu i njegovim delima.Recimo kako vam se cini MORSKI VUK.
Mnogo je filozofskih istina u ovom na prvi pogled jednostavnom romanu.On je dobar napad na Niceovog natcoveka pokazuje kolko je covek nistavan i predodredjen okolnostima koje ga stvaraju a ne obrnuto.To je moje misljenje

Da. Dobro, to je tvoje i Džekijevo mišljenje. Dakle delite mišljenje. Niče je imao svoje mišljenje.
Međutim, jedini problem je što se tu upravo i jedino radi o mišljenju, a ne o istini (4). Ako se malo bolje osvrneš videćeš da se mnoga filozofske pustolovine otkrivanja mudrosti zapravo svode na jedno subjektivno mišljenje ili stav čija je funkcija definicija sopstvene misaone egoističnosti. Hajde malo da se prošetamo po istoriji filozofije, pa čemo videti da se tek šačica filozofa zaista bavila filozofijom, gde je racio našao upotrebu, i gde se dolazilo do potvrđene mudrosti, dok se kod ogromne većine filozofija često svodila na neku vrstu inventivnih bajki za odrasle.
Mnogo bi se o tome moglo pričati ali sada nisam sposoban za to, jer znam da je o tome ovde izlišno voditi diskurs. Zato ću i biti ovako kratak.
Samo bih još hteo da se nadovežem na četvrtu rečenicu ove besede i da kažem da je izgleda čovek po prirodi sklon da u nečemu što je uvijeno u književnu ili filozofsku formu obavezno traži mudrost. I kada naiđe na neku mudrost, a koja se najčešće ogleda u tome što čitalac nalazi empirijsku potvrdu te mudrosti (dakle iskustvenu potvrdu, najčešće zansovanu na vrlo malom broju iskustvenih slučajeva, a često i na samo jednom), dakle kada naiđe na takvu mudrost zarobljenu među hiljadama rečenica neke besede, romana ili fil. dela, on će nužno smatrati tu mudrost za istinu, za vanvremensku i uvek prisutnu isitnu. Dakle, čovek je sklon glorifikovanju nečeg što je prosteklo iz glave nekog poznatog autora, a da pri tom to nešto ne mora da znači nužnu istinu, već samo mišljenje. A razlika između jednog i drugog je upravo odnos objektivnog i subjektivnog.
Tako danas, pogotovu ovde na forumu, često viđamo besomučno glorifikovanje mudrih dela i mudrih autora, a da se pritom nije sproveo proces preispitivanja i kontemplacije. Ono što bi mudar čovek trebalo da zna, je da samo objektivna isitna može dati prave odgovore. Sve što nije to, zarobljeno je u domenu subjektivnog i stoga se na nj' treba gledati sa sumnjom .
 
Posao sam polako onom strmom balkanskom ulicom prema hotelu moskvi gde je radio neki moj dalji rodjak kao kelner. nije ga bilo, kazu da je u zatvoru zbog neke pronevere.
Da li zaista mogu kelneri toliko da pronevere mislio sam. Onaj sitnis sto ukradu nije dovoljno da se ode u zatvor. Verovatno je rodjak zaradio apsu zbog neceg drugog. Nisam se ogrebao ni za sam pitu a gledao sam ih kako sveze i jedre stoje u vitrini i cekaju da budu narucene. Pored njih su stajale princes krofne a do njih reform torta puna oraha. Uh sto bi ova torta dobro dosla ovako iscrpljenom i neispavanom, sa jednom belom kafom bas bi me osvezila. Izadjoh iz hotela i krenuh prema kalimegdanu. Bio sam toliko gladan da umalo nisam oteo mekiku jednom klincu koji ju je zvakao zavaljen u kolica koja je gurala neka baba/. Dete kao da je osetilo moju nameru gledalo me je ljutito i namrsteno. Sto me bar ne gadja onom mekikom pomislih i isplezih mu se ali dete se isplezi meni a mekiku sakri ispod cebeta. Moram da dodjem do hrane pa makar ukrao. Negde tamo kod konja bila je jedna trafika gde su prodavali virsle sa senfom i jogurte. Stajao sam i gledao kako obicno studenti i penzioneri kupuju i odmah ne cekajuci grizu onu mirisljavu virslu.
Jedan pijanica teturajucu se uze pet virsli i dva jogurta. Isao je prema parku i saplitao se hodajuci. ja sam ga pratio kao pas ocekujuci da mu ispadne neka virsla ili bar onaj jogurt u tetrapaku. Glad je gadna stavar, mislih i planirah ako mu nista ne ispadne da mu onako pijanom otmem i pobegnem dole francuskom ulicom, sakrijem se u neki ulaz i utolim glad.
 

Back
Top