Agresivnost kod djece

novi kolačić

Obećava
Poruka
72
Pozdrav svima, voljela bih da malo prodiskutujemo na ovu temu, a takođe bih voljela dobar savjet od WW.

Naime, moja kuma ima sinčića od 25 mjeseci, mali je zaista sladak i bistar, stalno nešto brblja ali još ne sastavlja prave rečenice tako da komunikacija sa njim nije na zavidnom nivou. Pokazuje, po mom mišljenju, priličnu inteligenciju, prepoznaje slova A, O, E, I, M, T,
S i B, sam uđe u program za crtanje na računaru, nacrta krug i počne da boji njegovu unutrašnjost raznim bojama i sl. Doduše, traži i baterije u mišu :lol: . Međutim, u posljednjih par mjeseci čim mu nešto nije po volji on-pljus, zvizne šamarčinu prvoj osobi koja mu se nađe pri ruci. Npr. neko od ukućana radi na računaru, on dođe i hoće ''boje'' ili
''igu'' (igru) i ako mu se to ne dozvoli pljuska je neminovna.Ili neki dan,u parku prilazi bebi od godinu dana, dira joj kapu i pljusne je iz čista mira. Kuma i njen muž su svašta pokušali, od priče da to ne valja i zašto ne valja, preko ljutnje na njega i ignorisanja par minuta, da se ne lažemo, dobio je i on par pljuski, čisto da vidi kako to izgleda, ali do sada ništa nije dalo rezultate. U zadnjih par dana pokušavaju sa taktikom da ga pošalju u drugu sobu, u ''kaznu'', to mu pogotovo teško pada ako sam i ja tu ili neko od gostiju, ali kad kazna istekne (a ne traje duže od pet minuta), on je fin kratko vrijeme, pa opet, čim mu nije po volji, nastavlja po starom.

Da li je ovo normalna faza u razvoju njegove ličnosti, koliko otprilike traje i kako se boriti sa tim? Jesu li vaša djeca imala ovakve ''navike''?
 
Definitivno je faza koju prodje velika vecina dece bez obzira na okruzenje u kome odrastaju (mislim na to da li dobijaju batine ili ne, da li imaju starije ili mladje dete pored sebe, da li idu u vrtic). Javlja se u razlicito vreme i razlicito traje. Obicno prestane oko trece godine kad krene da razume sta su granice. Najvaznije je ne ohrabrivati takvo ponasanje. Kaznu treba odrediti roditelj ali treba izbegavati batine jer mu time samo potvrdjuje da udarac moze biti nacin resavanja nesuglasica. Ako dete nema pred sobom primera udaranja i njemu ce to prestati da bude interesantno ili ce jednostavno zaboraviti.

Ipak, treba razumeti i tako malo dete. Mali je, kako kazes, inteligentan, zivahan, upravo otkriva svet oko sebe, kapira uzrocno-posledicne radnje, kako neshto radi... Tu negde se uklapa i udarac. Njemu je interesantno ali roditeljima nije. Ono sto ja smatram da bi roditelj trebao da uradi jeste da spreci da se udarac dogodi. Kazna kao sto je odlazak u drugu sobu i nije neka njemu bas jasna posledica koju je izvukao, ali recimo zabraniti mu prilazenje grupi dece koja se igraju dok mu se nekoliko puta ne ponovi da ne sme da udari i dok on ne pokaze da je shvatio ( i povuci ga iz grupice ako je ipak udario) je nesto sto ce pre razumeti. Jer ostaviti malog istrazivaca samog u praznoj sobi moze da bude i nagrada - popeti se tamo gde ne sme, dirati ono sto ne sme a niko ga ne gleda.

Ovo je faza koju ja lichno sada sagledavam samo iz teoretskog ugla. Mene josh nije "sustigla" a uzhasno je se bojim jer imam blizance, tako da ce uvek imati ko da se pljusne i nece morati da se ceka dolazak gostiju ili odlazak u parkic.
 
Мој "малац" има 26 месеци и на исти начин покушава да се избори за оно што у том тренутку жели ... не удара шамаре, али нас "пљуска" по телу, опомиње прстом и буквално - свађа! Када види да ми не попуштамо (гласно га опомињемо) онда удари у плач ... ту почиње игноранција са наше стране и "малац" се врло брзо смири и дође да буде "добар са нама"!
Даље, у мом дворишту (које је заједничко) има једна цурица, 6 месеци старија од мог и кад је била у том периоду "обожавала" је да се залети из чиста мира и тресне мог клинца!!!!! Без икаквог повода. А да не спомињем кад јој нешто узме или хоће да се игра са њом, ужас. После пар месеци, видим је и не могу да верујем ... ни трага оном "бесном" понашању, малецка је била као бубица, све му је тепала и мазила га.
Из мог угла, то је само једна фаза.
 
To jeste faza ispitivanja granica, i faza u kojoj se dete u principu oseca svemocno (njegove reci, telo, fantazije - sve je svemocno u njegovoj glavi i moze da unisti ili stvori ono sto dete zeli). Negativna ponasanja obeshrabrivati uporno i perzistentno, bez duplih poruka (da je nekad dozvoljeno a nekad nije), kaznama po potrebi (u zavisnosti od deteta, nekome je dovoljan prekoran pogled, nekome vika a nekome pljuska po rucicama, u zavisnosti od deteta). Vremenom ce se dete usloviti da postuje norme prihvatljivog ponasanja. Ili mozete biti pobornik teorije da 'dete treba u potpunosti da bude slobodno da ispoljava svoju licnost!' i pustiti ga da vam se popne na glavu dok vam sva kosa ne opadne od muke - odluka je uvek na roditeljima.
 
Moji poznanici imaju sina od 4.5 godine, kome pustaju da "slobodno ispoljava licnost" tj. da im skace po glavi. A dete, po mom misljenju ima poremecaj paznje i hiperaktivan je. Roditelji uopste ne pokusavaju nista da preduzmu, a mama je uz to i prosvetni radnik. Poslednji put kad smo se videli on je moje dete od 19 meseci uporno saplitao i pokusavao da udari. Uopste ne zna da se igra i jedini nacin igre mu je da se rve i tuce! Nista ne moze da ga zainteresuje a da to duze potraje, osim crtaca.
 
Poremecaj paznje i hiperaktivnost je nesto sto se vrlo cesto mesa sa onim sto se prosto zove vaspitna zapustenost (ili - bezobrazluk! :) )
Hiperkinetski poremecaj sa poremecajem paznje najcesce se ispoljava u organizovanoj sredini u strukturisanoj grupi (dakle, vrticu i najcesce eskalira sa polaskom deteta u skolu). Najveci broj dece sa ovim poremecajem nema nikakav problem kod kuce ili kada je sa dvje-troje komsijske dece u igri. Zato mi se cini da je veoma moguce da gore pomenuti malisa nije hiperaktivan vec raspusten (zaslugom roditelja) i bez granica. Problem je verovatno pre negde u situaciji u porodici i u vaspitanju koje je ocito negde omanulo.
 
Slažem se sa WDW i ne prihvatam da je takva faza ¨normalna¨ u razvoju deteta. Mislim da se ispoljava u slučajevima kada dete ne oseća autoritet roditelja u dovoljnoj meri.
Drugo, hiperaktivna deca mogu, ali uglavnom nemaju nikakve veze sa agresivnošću.

 
ono "da dete slobodno izrazava svoju licnost" je po meni izgovor za "mrzi me da se bakcem, nek sizi i histerise". We see it every day...

Daj mu papir i bojice da se slobodno izrazava!

Kako mi idu na zivce takvi roditelji.
 
Ja sam cesto imala "okrsaj" sa svojim sinom po pitanju njegova ili moja rec i jedino sam sa doslednoscu, nepopustanjem i smirenoscu uspela da postignem zeljeni rezultat.
Naravno ne treba ni u cemu preterivati pa uvek i na svakom mestu sputavati detetove zelje i izlive nekih osecanja kao sto su radost,negodovanje, nezadovoljstvo, zelja za igrom, glasniji govor itd.
Nikad kao dete a i kasnije nisam podnosila one ljude koji stalno ucutkuju svoju decu i ne dozvoljavaju da se od njih cuje ni glasa jer "sta ce komsije ili ljudi pomisliti?"
To su ljudi koji ne mogu da istrpe naglu reakciju deteta( vristanje,plac) na javnom mestu
( prodavnica, ulica, crkva,...) i onda ili udare dete ili ga isprebijaju kada dodju kuci.
Oni na taj nacin ustvari ispoljavaju svoju nemoc i labilnost zivaca i iskaljuju svoj bes zbog toga na deci.
Toga sam se nagledala i uvek mi je zao te dece.
 

Back
Top