Vladislav Petković DIS

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

angely

Domaćin
Poruka
3.619
Za one koji vole mracnije i teske emocije,lepu poeziju i Disa


Vladislav Petković - Dis
(1880-1917)


Možda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noc slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se nićeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaze, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.
 
Nirvana

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prozalnosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća,
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođeše.

To su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
To su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada.
Pogled koji nemo ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, ko kam da je neki,
Padao je na mene i snove
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideju, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prozalnosti stvari.


Tamnica

To je onaj život gde sam pao i ja
s nevinih daljina, sa očima zvezda
i sa suzom mojom što nesvesno sija
i žali, ko ptica oborena gnezda.
To je onaj život gde sam pao i ja

Sa nimalo znanja i bez moje volje,
nepoznat govoru i nevolji ružoj
i ja plakah tada. Ne beše mi bolje.
I ostadoh tako u kolevci tužnoj
sa nimalo znanja i bez moje volje.

I ne znadoh da mi krv struji i teče,
i da nosim oblik što se mirno menja;
i da nosim oblik, san lepote, veče
i tišinu blagu ko dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i teče,

I da beže zvezde iz mojih očiju,
da se stvara nebo i svod ovaj sada
i prostor, trajanje za red stvari sviju,
i da moja glava rađa sav svet jada,
i da beže zvezde iz mojih očiju,

Al' begaju zvezde; ostavljaju boje
mesta i daljine i vezuju jave;
i sad tako žive kao biće moje,
nevino vezane za san moje glave.
Al' begaju zvezde; ostavljaju boje.

Pri beganju zvezda zemlja je ostala
za hod mojih nogu i za život reči;
i tako je snaga u meni postala
snaga koja boli, snaga koja leči.
Pri beganju zvezda zemlja je ostala.

I tu zemlju danas poznao sam i ja
sa nevinim srcem, al' bez mojih zvezda.
I sa suzom mojom, što mi i sad sija
i žali ko tica oborena gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam i ja.

Kao stara tajna ja počeh da živim.
zakovan na zemlju što životu služi,
da okrećem oči daljinama sivim,
dok mi venac snova moju glavu kruži.
Kao stara tajna ja počeh da živim.

Da osećam sebe u pogledu trava.
I noći, i voda i da slušam biće
i duh moj u svemu kako moćno spava.
ko jedina pesma, jedino otkriće;
Da osećam sebe u pogledu trava

I očiju, što ih vidi moja snaga,
očiju što zovu kao glas tišina,
kao govor šuma, kao divna draga
izgubljenih snova, zaspalih visina,
I očiju, što ih vidi moja snaga.
 
...ili STRASNA PATNJA SAMOCE....
"U Disovom poetskom svetu, slici njegove tuzne sudbine, trijumfuje samoca u svojoj ubistvenoj tisini. neko je lucidno primetio: da je Disov zivot vise poezija, negoli sto su njegove pesme"...
Kod Disa ima mistike, ima metafizickog i spiritualnog...i posle citanja njegove poezije, zapitam se da li je osecanje da je covek uvek sam i lisen topline i bliskosti okrenut pesimizmu uvek??? Sklad i ljubav, u sebi i oko sebe, zivot bez straha, bez tuge...vecita "borba", u zivotu.
ZIVOT JE MORE...
 
angely:
Ljudi su pesimisti skoro uvek.Ja ne znam nekog ko je uvek mislio pozitivno.
Dis je bio vrlo vrlo tuzan,uz to skoro slep,nesiguran,izigran...zar nismo svi takvi bar jednom u 7 dana?


...A te kobne noci, zatecen na palubi torpedovanog broda "Italija", mucen nesanicom, ociju prepunih nade i suza, uprtih u ravnodusnu tisinu neba, "ravnodusan" je kazu bio, i u trenucima nesrece, pred sam nestanak u beskrajnoj stihiji mora. Kao da je stoicki nauk, stalno lebdio pred ocima: biti ravnodusan prema svemu onom sto se dogadja nezavisno od nase volje. Mirno je primao udarce sudbine, ako je nije cak i zavoleo.
Njegov pesimizam je pun humanosti, pun DISKRETNE TUGE I NEZNOSTI.

Bice uvek bolje; a svako od nas, dakako, ne "jednom u 7 dana", vec svakodnevno, se susrece i prepoznaje u sebi i nesigurnost, i "izigranost", ali....ali...Dis je nagovestio i taj veliki nemir novog veka; na nama je da izvucemo pouke..i da se divimo umetnickom stvaraocu!
 
Pijanstvo

Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.
 
@angely, svaka cast sto si setila Disa i stihova.Meni je najbolja 'Pijanstvo', jer potpuno oslikava naseg coveka, coveka kome je zivot jad i cemer."Pijanstvo" je slika coveka naseg podneblja koji pije da 'zaboravi bolju', i da nadje neki svoj vizuelni svet, svet gde ce biti spokojan.U svemu tome se ogleda melanholija i dusa naseg coveka.
Jos jednom hvala sto si setila ove pesme
 
Noć ljubavi

Jedne večeri, kao posle grada,
Mirisala je koža telo moje:
Miran, bez sreće i radosti koje,
Bijah kao van tamnice jada.

Video nisam sunce kako pada,
Uzdah i cveće oko sna mog što je
Očajem skrio njenih nada boje,
Odveo dete u nesreću sada.

Draga moja, ja ne umem više
Nositi suze što ti radost krije,
Al' u noć mesec kad siđe ubavi,

Tišinom sreće kad bol zamiriše,
Odmori oko: nek se duša slije
U pozni šapat velike ljubavi.
 
"Orgije"

Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvet:
Bez svega, i bez radosti; mada nam grudi
Ceznu za cvet.

Zvuci violina, vino, jak dodir zena
Daju nam pir,
Al' svuda se krecu senke mrtvih vremena,
Umrli mir.

Muzika s pesmom pruza nam stare jauke,
Opela trag;
Zgrljaj, za navek skrstene ruke
I zivot nag.

U samoci nam stanuje, k'o u cutanje,
Veliki strah;
Bez leka smo. S nama tu je, nocu i danju,
Ledeni dah.

U igri, u pupoljcima trazimo besno
Izraza, sna;
Placemo mrtviam sto je u paklu tesno,
Kad nema dna.

Jer svaki zivi u grobu svom, samo sto nece
Da vidi grob,
Ni svoje dane, sto gore k'o mrtvom svece,
Ni svoju kob.

Pijemo s usta i casa.Mastom ludila
Stvaramo zrak;
Sve nas je dovela tajna sto nas ubila,
Otkala mrak.

Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvest;
I znamo, radost ne moze da se probudi,
Opao cvet.
 
Svaki put se najezim. Ova pesma se meni najvise svidja.

Rob

Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duse, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronasao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

I dok stara ponoc nosi moje dane,
I dok lanac muka steze i okiva,
Bol, padanja i potresi da sarane -
Moja glava na tvom krilu nek pociva.

I dok dubi verna slutnja strah jezivi
I jedna pesma dok je jos krik sova,
Moje srce, jadno srce, neka zivi,
Nek jos kuca, knjigo moja sviju snova.

Celom mojim i danas je splet od bora.
Al' su oci ozarene uvek tobom;
Ti si izvor i slobode i odmora,
Izmirenje sa pustinjom i sa grobom.

Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duse, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronasao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

Ti nikada mozda nisi znala da je
Tvoja mladost meni zivot, moja snaga,
Sto obilno pruza meni zagrljaje,
I zaborav i pijanstva tako draga.

Da li ti je kadgod na um mis'o pala,
Bujnu kosu kada prgavo sama spleces,
Kad u vrtu beres ruzu sto je cvala,
Ruzu beres i na grudi svoje meces,

Kad haljinu svoju drzis s puno poste,
I ti prsti, i te ruke - da l' si znala,
Kol'ku radost meni nose i miloste -
Da li ti je kadgod na um mis'o pala?

I dok imam ruke, grudi, usne tovje,
I te oci pune srece i neznanja,
Ja osecam kako dise leto moje
I moj suton u kome se toplo sanja.

Nebo mi je tvoja ljubav, tvoja soba,
Bera mi je tvoje lice bez oblaka -
Knjigo moja sviju snova, evo roba,
Da te grli, da te voli iz svog mraka.
 
"Svako umetničko delo javlja se kao produkt društvenih okolnosti" - Dis

Disa su u životu stalno pratili neuspesi i porazi pa tematika njegovih pesama proizilazi iz njegovog teškog života. Ipak on je stvarao za svoju dušu i nije se obazirao na kritike upućene njegovim stihovima u kojima sprovodi svoj doživljaj sveta i individualno proživljava patnju. Svako od nas može u njegovim pesmama da prepozna neku svoju, individualnu, patnju.
Dis se utopio u Jonskom moru kada je brod kojim je putovao na Krf potopila nemačka podmornica. I danas se misli da je on svoju smrt predvideo u svojoj pesmi "Utopljene duše" koju je napisao šest godina pre smrti.

UTOPLJENE DUŠE

Još jednom samo, o, da mi je dići
Ispod života svet umrlih nada,
Još jednom samo, o, da mi je ići
Prostorom snova pod vidikom jada.

Potajna slabost i žudnja ka sreći,
Skrivene misli u boji ljubavi,
Njen pogled nekad sve što znade reći,
Još jednom samo da je da se javi.

U harmoniji svetlosti i tame,
Lik duše trajno gde se od nas krije,
Gde svesti nema, već ideje same,
Otkud bol sleće, da osećaj svije

U meni o njoj, o lepoti, cveću
I o mladosti – o još jednom samo,
Da mi je da se moje misli kreću,
Da mi je da sam još jedanput tamo.

Da mi je da sam u predelima onim,
Gde su mladost, san i uspomene,
Kod negda svojih da je da se sklonim
S lepotom njenom što k`o miris vene.

Il` da je groblja, senki, vetra, zvuka
I igre mrtvih, avetinja kolo,
Da je bolova, sećanja, jauka –
Znamenja, da sam nekad i ja vol`o.

Al` nije. Ja znam svi ti dani stari,
I želje, njena tuga i lepota,
I nežne veze osmeha i čari
Nemaju više za mene života.

Nemaju više života ni za nju
Sva njena ljubav i moja stradanja,
Dremež i suton i noću i danju.
Nama se spava. Nama se ne sanja.

Gube se redom, trunu pod životom
Aleje bola i podneblja plava,
I moja lira sa njenom lepotom,
Tugom i srećom…Da je da se spava.

I samo katkad, al` to retko biva,
Nju kada vidim posred ovih žala,
Prilazi k meni neka magla siva,
Nagovest bleda dalekih obala.

Gledeći dugo taj magleni veo,
Kamo se dani moji razasuše,
Širi se pokrov velik, prostran, beo,
Pod kojim leže utopljene duse.
 
Grobnica lepote

Da li znate zemlju s granicom bez kraja
Gde stanuje duga i zivot proleca?
Noci gde ne bese vec tolko stoleca?
To je zemlja njene lepote i maja.

Zemlju gde dan, vazduh i cvece mirise,
Cije vreme nema buducnost ni sate,
Gde su venci, boje - da l' tu zemlju znate?
Da li znate i to da nje nema vise?

Kao uzdah bola, kao sreca ljudi,
Kratka je i njena istorija smrti:
Noc i jedan vetar... I njeni su vrti
Umrli, da niko sad ih ne probudi.

A vec u toj zemlji gde je bilo cvece,
Zivela je ona, i mladost, i duga;
A vec u toj zemlji ovladala tuga,
I umesto maja svud se jesen krece.

Jer jednoga dana, iz drugoga kraja,
Noc i vetar bio, i duvao jako,
Pa cvece i mladost umrli polako...
Posle jesen dosla na sranu maja.

Na sarani maja bila je i ona;
Saranila dane cveca i mladosti
I sa njima vence, i svoje radosti,
I sve sto je bila njena vasiona.

I u toj grobnici mladosti i cveca
Disala je ona jos lepotom svojom
U jesenjoj noci, u noci sa kojom
Grlila je zivot svih mrtvih proleca.

Ali jedne zore, prve zore potom,
Zaspale su blago njene oci dana,
Njene oci cveca, sred zivih obmana,
U jeseni tuznoj, sa njenom lepotom.

Zaspale su potom. Ona, bez zivota
I mladosti, spava na krilima tuge;
Mesto crvi - mrtvo cvece, mrtve duge
Po njoj: ona spava, s njom njena lepota.
 
Ono po cemu je Dis specifican jeste melodicnost njegovih pesama. Primetili ste sigurno da mu je recnik (da ne kazem vokabular) manje nego opsiran, da se retko kada bavi nekim filozofskim temama (osim u svoje tri najpoznatije pesme), ali ono sto je kod njega prepoznatljivo i na neki nacin neponovljivo jeste upravo ta melodija koju cine slogovi i reci u njegovim pesmama. Desi mi se ponekad da pocnem da "pevusim" neke njegove stihove jer jednostavno imaju zarazan ritam, slova, glasovi i slogovi u potpunom su skladu... Isto mi se desava jedino sa nekim Poovim pesmama... Da li ste to primetili kod Disa?
 
Na očevom grobu
Gospođici R.G.

Oče, evo opet mene.
Tvoja cura traži tebe;
Sad je bolna, naglo vene;
Ne poznaje danas sebe.
Otkad nisam bila ovde!
Svelo cvece vec mraz dene!
Ja sam jedva dosla dovde.
Tvoja cura naglo vene.
Htela sam ti reći samo…
Ah, al’ suza guši, davi!
Kako ti je, oče, tamo?
Tvoju curu što ostavi?
A ona te tako voli;
Ali mnogo, mnogo strada.
Ni Bogu se sad ne moli.
Nema čemu da se nada.
Ah, vecno bih bila s tobom!
Je l’ da I sad trazis mene?
Sreca mi je s tvojim grobom;
Tvoja cura naglo vene.

Vladislav Petkovic Dis
 
Naši dani

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podigao se truli zadah propadanja,
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas nasi suvereni,
Progledale sve jazbine i kanali.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti,
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podele i obede,
Budućnosti zatvorismo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede,
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova,
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove,
Od nesreće naše braće, od robova
Zatvorismo svoje oči i džepove,
Mesto svetle istorije i grobova.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji koji sišu k'o pauci,
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomračina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Pomračina pritisnula naše dane.
 
Dis je za života objavio samo dve knjige poezije - zbog nedostatka novca, kritike koja ga nije štedela, zbog toga što je živeo samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali uskraćeni za još mnoge stihove koje je mogao da nam podari.

Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine i to o svom trošku. Nije bilo izdavača koji bi objavio Disovu poeziju za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija". Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali je prisutan i motiv umrle drage, koji je prisutan i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.

Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. Disovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da je naslov glasio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio kličući u nacionalnom ponosu, kao drugi pesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u celini i da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.
 
Vladislav Petkovic Dis rodjen je 29. februara (12. marta) 1880. godine u selu Zablacu kod Cacka. Otac mu je poreklom iz Tabanovaca kraj Kumanova, a majka iz Zablaca, iz porodice Vukomanovica. Gimnaziju je zavrsio u Cacku, ali nije maturirao. Kao privremeni ucitelj radio je 1902. godine u selu Prliti kod Zajecara. U Beograd prelazi 1903. godine, gde najpre radi u opstinskoj trosarini, a onda kao cinovnik na carinarnici. Prvu pesmu, “Idila”, objavio je 1903. u Srpskom knjizevnom glasniku. Sa Simom Pandurovicem uredjivao je 1905. casopis Knjizevna Nedelja. Zbog cestog posecivanja kafana smatralo se da pripada beogradskoj knjizevnoj boemi, a njegovo najuze drustvo cinili su Sima Pandurovic I Milan Simic.
Vec u periodu pesme je potpisivao samo kao Dis. Tako je 1911. izasla I njegova izuzetno znacajna zbirka Utopljene duse, na kojoj nije bilo oznaceno mesto ni godina izdanja. O knjizi se s jedne strane pisalo ostro kao o dekadentnoj pojavi, s druge pozitivno, medju mladjim knjizevnicima. Pesnik je 1912, u vreme Prvog Balkanskog rata, bio ratni izvestac pri Vrhovnoj komandi, a vec naredne, 1913. godine, objavio je knjigu patriotske poezije Mi cekamo cara. Izdanje je ponovljeno 1914.
U vreme Prvog svetskog rata povlaci se 1915. godine sa srpskom vojskom preko Albanije na Krf, a zatim odlazi u Francusku, u Pariz. Na povratku iz Francuske on je 15. maja uvece krenuo iz Galipolja na Krf, a u zoru 16. (29) maja 1917. godine utopio sa na brodu “Italija”, koji je torpedovala nemacka podmornica.
Obe zbirke, prikupljene stare I nove pesme, stampane su u izdanju: Vladislav Petkovic - Dis, Sakupljene pesme, Beograd, Napredak, 1921. Zatim : Vladislav Petkovic - Dis, Pesme, Beograd, SKZ, kolo XLLII, knjiga 285, 1939. I najzad, izmedju vise izdanja: Vladislav Petkovic - Dis, Pesme, Novi Sad - Beograd, Matica srpska - Srpska knjizevna zadruga, “Srpska knjizevnost u sto knjiga”, knjiga 55, 1959.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top