PSIHIJATRIJA: psihoterapija, panika, fobije, depresije, psihološke igre, itd.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
pa sve je pocelo sa tim deckom..totalno sam mu se posvetila,i dan danas ga volim vise od svega...urezala sam pocetno slovo njegovog imena u nogu...a onda sam raskinula sa njim...ne mogu da prestanem da mislim na njega i to me puno boli...povredio je moja osecanja...
ne samopovredjujem se stalno.kada to radim odicko bodem prste iglom dok mi ne krene krv...ili guram zihernadlu kroz meso....takve stvari...
u trenutku kada to radim sebi svesna sam,ali kao da sam neka druga osoba...nemam pojma...
i mislim da jos uvek nije toliko ozbiljno da bi isla na ozbiljne razgovore....help me..
 
Znam da je tema vec bila, procitala sam sve sto je pisalo :-)).Ali teme su stare i plasila sam se da ako budeùm pisala tamo, necu dobiti odgovor.
Bulimija. Vec 10 godina. Isto toliko otprilike kod psihijatra.2 pokusaja samoubistava. Uspela sam da prestanem jednom na nekoliko meseci i opet se sve vratilo. Tada sam pila fluniril(ili tako nekako :-)) i bromazepam. Danas, posle 10 godina intezitet bulimije je daleko manji, nije to vise ono opsesivno prejedanje po nekoliko puta na dan. I depresija je nesto sa cime umem da se izborim. Ali i jedno i drugo su i dalje prisutni. I sto je najgore, ako povracam depresija udari svom jacinom, ako nisam TO radila 10ak dana, odmah se osecam bolje. Ali ipak, ne prestajem. stalno mi je u glavi misao "jednom narkoman, uvek narkoman".
Znam da su moji problemi psihicke prirode, tolike godine kod razoraznih psihijatara nisu bile bas sasvim uzalud. Uspela sam da bar u svojoj glavi imam sredjen odnos sa roditeljima.Da zavrsim fax, upisem jos jedan u inostranstvu, da se udam. Ali i dalje sam bulimicarka :-((. Sada ne mogu da idem kod psihijatra, jezik je za sada velika barijera.
A i cini mi se cemu psihijatar ponovo, da hoces da prestanes, ti bi to uradila. Ali ne , ti neces da prestanes. Tako ces i umreti.
Skoro sam imala bolove u zeludcu , bila sam sigurna da je zeludac poceo da izlazi na gore iz svog polozaja i uplasila sam se i nisam povracala 2 nedelje. I cim je bol prosla, opet sam pocela.
Da li se neko zaista izlecio od dugogodisnje bulimije i kako?
Hvala na svim odgovorima.
Unapred zahvalna
 
Imp:

asvim je ozbiljno, veruj mi. I nije za forum, vec za odlazak kod lekara. Samopovredjivanje je nezdrav mehanizam odbrane pred navalom unutrasnjih napetosti, tuge ili agresije - samopovredjivanje donosi delimicno olaksanje. Svakako ovaj mehanizam izlazenja na kraj sa problemom tuge ili besa ili napetosti nije ni zdrav niti zreo, postoje nacini zrelijeg reagovanja, i obrasci novog zdravijeg ponasanja koje treba nauciti. Javi se psihijatru, nema razgovora na ovu temu na forumu - ne zelim da preuzimam tu vrstu odgovornosti za tebe. Je l' ti znaju roditelji da se samopovredjujes?
 
belenoci:
Znam da je tema vec bila, procitala sam sve sto je pisalo :-)).Ali teme su stare i plasila sam se da ako budeùm pisala tamo, necu dobiti odgovor.
Bulimija. Vec 10 godina. Isto toliko otprilike kod psihijatra.2 pokusaja samoubistava. Uspela sam da prestanem jednom na nekoliko meseci i opet se sve vratilo. Tada sam pila fluniril(ili tako nekako :-)) i bromazepam. Danas, posle 10 godina intezitet bulimije je daleko manji, nije to vise ono opsesivno prejedanje po nekoliko puta na dan. I depresija je nesto sa cime umem da se izborim. Ali i jedno i drugo su i dalje prisutni. I sto je najgore, ako povracam depresija udari svom jacinom, ako nisam TO radila 10ak dana, odmah se osecam bolje. Ali ipak, ne prestajem. stalno mi je u glavi misao "jednom narkoman, uvek narkoman".
Znam da su moji problemi psihicke prirode, tolike godine kod razoraznih psihijatara nisu bile bas sasvim uzalud. Uspela sam da bar u svojoj glavi imam sredjen odnos sa roditeljima.Da zavrsim fax, upisem jos jedan u inostranstvu, da se udam. Ali i dalje sam bulimicarka :-((. Sada ne mogu da idem kod psihijatra, jezik je za sada velika barijera.
A i cini mi se cemu psihijatar ponovo, da hoces da prestanes, ti bi to uradila. Ali ne , ti neces da prestanes. Tako ces i umreti.
Skoro sam imala bolove u zeludcu , bila sam sigurna da je zeludac poceo da izlazi na gore iz svog polozaja i uplasila sam se i nisam povracala 2 nedelje. I cim je bol prosla, opet sam pocela.
Da li se neko zaista izlecio od dugogodisnje bulimije i kako?
Hvala na svim odgovorima.
Unapred zahvalna

Da, od bulimije se ljudi izlece, ali iz navedenog mi se cini da je bulimija najmanje problem; sve sto navodis deluje kao jedan borderline (granicni) poremecaj u okviru cega je bulimija samo jedan od simptoma); naravno ovo je forum ne ordinacija, nista o tebi ne znam (nista od sustinski vaznih podataka, ovo sto si navela samo je crtica koja nije dovoljna), i ne mogu da tvrdim da je moja pretpostavka tacna, ali godine bulimicnog ponasanja, depresija, pokusaji suicida (samopovredjivanje pre toga??)......sve su simptomi koji se javljaju kao deo borderline sindroma.
Obzirom da nisi u stanju da ides kod psihijatra ili na psihoterapiju (stro je u ovom slucaju ne samo pozeljno nego NEOPHODNO, ne samo sad vec bilo i svih proteklih godina), prosto ne znam sta bih ti rekla.
 
Nemate razloga da se povlacite, nemam ja nameru da trazim nekog da bude odgovoran za mene. Mozda samo da cujem tudja iskustava.Ili da pricam sa nekim o svemu ovome.

Odavno vise nisam tinejdzer, posto se pitate da li su moji roditelji upoznati sa svim ovim.I ne zivim vise sa njima .Osoba sa kojom zivim, misli da sam prestala, tj. da posle onog prekida od nekoliko meseci vise nikada nisam pocela. Lako je da ne vidimo ono sto ne zelimo da vidimo.
A sto se tice roditelja ( ponavljam, odnos je koliko toliko sredjen, nema vise prebacivanja i sl.), bili su jedan od uzroka , nesposobni da se ponasaju drugacije od onoga kako su reagovali ili da se ukljuce u porodicnu terapiju.Voleli su me i vole me, onako kako jedino umeju. Od njih se vise ne moze traziti.
Bila sam kod psihijatra, ne jednog .Pocela sam sa 19 godina , nekih 6 meseci nakon sto je bulimija pocela. Sa nekima sam imala samo nekolika razgovora a sa nekima su to bile visemesecne ili visegodisnje terapije.Nisam zivela u Bg, i danas se pitam koliko su zaista bili upuceni ili (radeci na slabo placenim mestima uvek pretrpani pacijentima )zaista imali zelje da rade sa mnom. Jedini uspeh je bio privatni psihijatar, koji u pocetku i nije hteo da radi sa mnom. Sasvim razumljivo, radilo se o neregistrovanoj praksi, a ja sam bila bomba koja je mogla da eksplodira u bilo kom trenutku. Sa njom sa ipak ostala skoro 2 godine. Sve dok nisam otisla iz Srbije.To je zapravo bila jedina terapija koja je imala ikakve rezultate. Tada je bio jedini prekid u mojoj autodestrukciji.
U svakom slucaju, hvala puno na odgovoru.
 
WithdrawnWater:
Imp:

asvim je ozbiljno, veruj mi. I nije za forum, vec za odlazak kod lekara. Samopovredjivanje je nezdrav mehanizam odbrane pred navalom unutrasnjih napetosti, tuge ili agresije - samopovredjivanje donosi delimicno olaksanje. Svakako ovaj mehanizam izlazenja na kraj sa problemom tuge ili besa ili napetosti nije ni zdrav niti zreo, postoje nacini zrelijeg reagovanja, i obrasci novog zdravijeg ponasanja koje treba nauciti. Javi se psihijatru, nema razgovora na ovu temu na forumu - ne zelim da preuzimam tu vrstu odgovornosti za tebe. Je l' ti znaju roditelji da se samopovredjujes?
naravno da ne znaju...mislim da bi me ubili...ma nije ni bitno...u svakom slucaju hvala vam,puno ste mi pomogli...
 
belenoci:
Nemate razloga da se povlacite, nemam ja nameru da trazim nekog da bude odgovoran za mene. Mozda samo da cujem tudja iskustava.Ili da pricam sa nekim o svemu ovome.

Odavno vise nisam tinejdzer, posto se pitate da li su moji roditelji upoznati sa svim ovim.I ne zivim vise sa njima .Osoba sa kojom zivim, misli da sam prestala, tj. da posle onog prekida od nekoliko meseci vise nikada nisam pocela. Lako je da ne vidimo ono sto ne zelimo da vidimo.
A sto se tice roditelja ( ponavljam, odnos je koliko toliko sredjen, nema vise prebacivanja i sl.), bili su jedan od uzroka , nesposobni da se ponasaju drugacije od onoga kako su reagovali ili da se ukljuce u porodicnu terapiju.Voleli su me i vole me, onako kako jedino umeju. Od njih se vise ne moze traziti.
Bila sam kod psihijatra, ne jednog .Pocela sam sa 19 godina , nekih 6 meseci nakon sto je bulimija pocela. Sa nekima sam imala samo nekolika razgovora a sa nekima su to bile visemesecne ili visegodisnje terapije.Nisam zivela u Bg, i danas se pitam koliko su zaista bili upuceni ili (radeci na slabo placenim mestima uvek pretrpani pacijentima )zaista imali zelje da rade sa mnom. Jedini uspeh je bio privatni psihijatar, koji u pocetku i nije hteo da radi sa mnom. Sasvim razumljivo, radilo se o neregistrovanoj praksi, a ja sam bila bomba koja je mogla da eksplodira u bilo kom trenutku. Sa njom sa ipak ostala skoro 2 godine. Sve dok nisam otisla iz Srbije.To je zapravo bila jedina terapija koja je imala ikakve rezultate. Tada je bio jedini prekid u mojoj autodestrukciji.
U svakom slucaju, hvala puno na odgovoru.

Taj post o roditeljima i preuzimanju odgovornosti uopste nije tebi bio upucen, vec nicku imp, koja definitifvno jeste adolescent (po svemu napisanom i nacinu pisanja).
Kao sto rekoh u postu tebi namenjenom - tebi je potrebna psihoterapija, koja je jedina i dala neke rezultate dok si bila u privatnoj praksi, uz eventualno pazljivo vodjenu medikamentoznu terapiju. Isto sto ti je bilo potrebno tada treba ti i sada; problem evidentno nije resen, a bezanjem od njega i prikrivanjem stanja on ne sam da se ne moze resiti nego ce se samo produbljivati i pogorsavati.
 
Мени сада лечење фобија и паничних напада изгледа јако једноставно од како сам на овом форуму. Одеш код адекватног доктора и себи скратиш пут и муке. Међутим, ја нисам имала ту срећу да ме неко упути код доктора, онда кад ми је био најпотребнији. Била сам и код интернисте и код неуролога, код кардиолога и нико од њих, мада сам им описала школски пример паничног напада, није нашао за сходно да ме упути код психотерапеута. Тако сам сама у том стању била принуђена да сама себи помогнем и још увек ми није најјасније шта подразумевате под бихевијоралном, когнитивном и тим другим терапијама, али знам да после годину и по од напада, могу да кажем да се осећам супер! Била сам негде ''на пола пута'' кад сам пронашла овај форум и много ми је помогао да бих пре свега разумела механизме по којима све то делује, али и да бих смањила стрес који је био једини узрок мог напада.
Сада сам потпуно друга особа од оне која сам била пре напада, што се мог понашања, мојих реакција на стресне догађаје тиче. Повукла сам ручну и мало је ствари које могу да ме избаце из колосека.
Помозите себи, али дозволите и другима, пре свега стручним лицима да вам помогну. И још нешто..не очекујте побољшање преко ноћи. Имајте стрпљења.
 
WW:"
Prolece: jako interesantni i vise nego simbolicni snovi......Da li si ti uspela sebi da ih protumacis? Ako te snovi interesuju, toplo preporucujem knjigu "Psihologija snova i njihovo tumacenje" Ivana Nastovica."

Не знам да тумачим своје снове, можда због тога што су многобројни. Са годинама ми се све чешће догађа да сањам неке снове који ми нешто најаве или пошаљу неку јасну поруку и за њих ми не треба специјално тумачење, једноставно се само наметне.
Најсвежији пример је сан који сам имала пре месец дана:
''сањала сам великог пса поред којег требам да прођем. У сну осећам велики страх. Он ме одједном хвата за шаку и моја рука је у његовим чељустима. Не осећам бол и размишљам како ме није загризао зубима, већ ми само држи руку у устима. Покушавам да је извучем, али не могу и тако се будим.''
Када сам сан испричала мужу, он је наравно то протумачио као шалу у смислу да ми је он веран као пас, па сам због тога то сањала. Међутим, чим сам изашла у двориште, нашла сам мртво мало куче које смо тек набавили. У току ноћи га је удавио комшијски пас. Просто нисам могла да верујем да сам можда баш у тренутку када се он борио за живот, сањала такав сан.
Да не испаднем баба Ванга, али стварно ми се такве ствари догађају.
Књигу коју си ми препоручила ћу свакако прочитати чим је пронађем. Иначе, прочитала сам ''Коју игру играш?'' коју сте ми препотучили ти и shadow, кога нешто нема на форуму.
 
@Proleće

Na trenutak sam bacio pogled na forum, jer nemam baš mnogo vremena. Drago mi je da si pročitala knjigu "Koju igru igraš?", mada mi se čini da je sve to, na mnogo lepši način objašnjeno u knjizi "Šta kažeš posle zdravo?", koju je napisao isti autor. Toplo preporučujem i ovu knjigu, samo nisam siguran da li ima da se kupi. Vidim, ovih dana, da je "Koju igru igraš" doživela novo izdanje, ali iz nekog razloga izgleda da knjiga "Šta kažeš posle zdravo?" nije ponovo štampana. Ukoliko uspeš da dođeš do nje preporučujem da je pročitaš. Mislim da će ti se još više svideti.

Pozdrav svima i srećna nova godina! :)
 
Dobar dan svima i naravo srećni vam praznici. Meni ova baš i nije nešto počela dobro zato što sam dobio upalu slepog creva prvi dan posle dočeka. Bolovao sam od anksioznosti pre jedno 5 god. ali sam nekako se izvukao uz pomoć psihoterapeuta i lekova, ali mi se zbog povećanog stresa anksioznost vratila pre nekoliko meseci ali ne u meri kao ranije i opet sam se obratio psihoterapeutu i propizan mi je bromazepan u malim količinama, ali ova upala me je opet malo pomerila. Nisam uopšte se uplašio kada mi je rečeno da treba da idem pod nož ali su onda počeli da me cimaju te treba te ne treba, te moraš da primaš penicilin da se upala smiri itd. U svakom slučaju primio sam prvu injekciju penicilina i nije mi bilo dobro, u stvari bio je samo napad panike. Zasada ne uzimam lekove pa me interesuje neki savet. Unapred hvala
 
Zao mi je sto ti je Nova Godina pocela zdravstvenim problemima, no nisam sigurna da razumem sta je pitanje? Kakvi saveti te interesuju? ako je oko apendicitisa, da - i ja se slazem da ukoliko se ne radi o akutnoj upali sa hiruskim abdomenom treba da primis peniciline pa tek onda da ides na operaciju. Ali to je na hirurgu bilo da proceni i cini onako kako ti je hirurg savetovao sto se same operacije tice. Sto se tice Bromazepama, ako ti ga je prepisao psihijatar (ne mora svaki psihoterapeut biti psihijatar) ne razumem zasto si prestao da ga uzimas? ako nije - ne razumem zasto si ga uopste uzimao? Ne razumem ni od cega si se zapravo lecio (anksioznost je sirok pijam, svi smo mi povremeno i ponekad anksiozni pa nas ne lece psihoterapeuti ni lekovi), ko te je lecio, ko ti je davao lekove, koje si lekove uzimao, koliko dugo, i najzad - koliko imas godina? Sve to, i ostalo sto je pozeljno navesti kada se postavlja pitanje ili trazi neki savet navedeno je u lepljivoj temi "OBAVEZNO PROCITATI PRE POSTAVLJANJA PITANJA!"
(Da li si procitao tu temu?)
A sto se fobijskih poremecaja tice (ciji je 'zastitni znak' anksioznost) o tim poremecajima i njihovom lecenju toliko je vec pisano od pocetka ove teme da se zaista ne big ponavljala. Procitaj je od pocetka pa ako u medjuvremenu budes imao kakvo pitanje na koje ovde ne mozes pronaci odgovor, tu sam da pomognem. Pozdrav.
 
Ne mogu da verujem?!? A ko je to propisao da je na 40000 stanovnika dovoljan jedan psihijatar? :shock: :shock: :shock:
Ispada da smo mi mentalno mnogo "zdrav" narod.

E, a ovo da za 6 sati primiš 14 pacijenata? Pa da li su oni normalni? Da li su ti koji to određuju ikada pročitali neku knjigu iz psihijatrije? Koja je to vrsta psihoterapije gde seansa traje 20 min? Šta uraditi za tako kratko vreme? Pa ti treba da radiš ko na traci. :shock:

PS: E, najgori su ti što misle da su zdravi. ;) Nažalost, mi smo još uvek toliko primitivan narod, da je odlazak kod psihijatra za masu ljudi prosto nezamisliv. Ili kada neko kaže da ide na psihoterapiju svi ga gledaju kao marsovca. Ma čim dete ode kod psihologa "to nisu čista posla"? Ostaje nam da se nadamo da ćemo za 100-200 godina makar malo napredovati. Stanje u kome se nalazi naše društvo projektuje se i na zdravstvo, tako da, kada čovek razmisli, uopšte ne čude ti novi propisi. Kada možemo da ratujemo sa čitavim svetom (i da "pobedimo"), šta će nam onda psihijatri, ma šta će nam i zdravstvo. Mi smo nebeski narod, pa ne možemo ni da se razbolimo. :?
 
Veruj, Shade, veruj - tako sam i ja pohisterisala i evo vec petu godinu od kad sam na ovom radnom mestu pokusavam da ispravim tu krivu Drinu, ali me samo razbija o stanje i kamenje, i sve svojim tokom gura - sitna sam ja riba u tom toku, ko mene sta pita....20 min po pacijentu, tako su smislile 'mudre glave' i smatraju da je to dovoljno. Cak i ako je pacijent - dete. Ili malo dete. Ili pak adolescent, kome 20 minuta treba samo da se meskolji na stolici i razmislja da li da partizanski cuti ili mozda ipak...da ti nesto i kaze?! A gde su roditelji - te iste dece?! Koji udu sa decom, ili pak udju nakon dece ili pre dece? Ma zabava miliona, nema se sta tu dodati - ko sto rekoh, cuvena srpska omnipotencija: svi sve mogu (sve se moze kad se hoce, sto bi rekli, pa i to da se psihijatrijski pregled obavi za 20 minuta, sve zajedno sa pisanjem papirologije!). Eh. Sta da ti kazem, radim na turbo pogon. I jos stignem i ovde! Pa ti vidi da li se ne uklapam u mit o svemogucim Srbima!! :):):):)
 
shaddow:
Ne mogu da verujem?!? A ko je to propisao da je na 40000 stanovnika dovoljan jedan psihijatar? :shock: :shock: :shock:
Ispada da smo mi mentalno mnogo "zdrav" narod.

E, a ovo da za 6 sati primiš 14 pacijenata? Pa da li su oni normalni? Da li su ti koji to određuju ikada pročitali neku knjigu iz psihijatrije? Koja je to vrsta psihoterapije gde seansa traje 20 min? Šta uraditi za tako kratko vreme? Pa ti treba da radiš ko na traci. :shock:

PS: E, najgori su ti što misle da su zdravi. ;)
Nažalost, mi smo još uvek toliko primitivan narod, da je odlazak kod psihijatra za masu ljudi prosto nezamisliv. Ili kada neko kaže da ide na psihoterapiju svi ga gledaju kao marsovca. Ma čim dete ode kod psihologa "to nisu čista posla"? Ostaje nam da se nadamo da ćemo za 100-200 godina makar malo napredovati. Stanje u kome se nalazi naše društvo projektuje se i na zdravstvo, tako da, kada čovek razmisli, uopšte ne čude ti novi propisi. Kada možemo da ratujemo sa čitavim svetom (i da "pobedimo"), šta će nam onda psihijatri, ma šta će nam i zdravstvo. Mi smo nebeski narod, pa ne možemo ni da se razbolimo. :?
:lol:

Ovo je boldovano extra, pobrao si ovacije, pročitala sam komentar ovde naglas :lol:


ja bih ipak pre kod Marsovaca :)
 
Betty:
:lol:
....ja bih ipak pre kod Marsovaca :)

Da li si sigurna u to? :lol:

alien114yw0.gif
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top