Da, treba d aproveris hormone stitne zlezde, krvnu sliku, gvozdje, trebalo bi da uradis ako vec nisi EKG i UZ srca. Ako su svi nalazi ok, onda se zaista radi o agorafobiji. Nema drugog nacina za resavanje ovog problema sem svakodnevne uporne borbe sa svojim strahopm, osvajanja prostora korak po korak, savladjivanja zadataka svakodnevno i uporno dok u tome ne uspes. Nema negiranja simptoma ("Nije mi nista!" je uvek losa strategija - jer nesto ti jeste i tvoje telo to zna, poricanje je potpuno glupo dovodjenje tela u stanje zbunjenosti.) "Nije mi dobro, ovo je strah, ali on ce proci i nista se strasno nece desiti!" - to je poruka koju moras da naucis da ponavljas sebi svaki put kad te uhvati panika jer ti lupa srce ili se gusis, ne bezanje iz situacije, ne izbegavanje provocirajucih situacija. Pretpostavljam da ti je tvoj psihijatar vec sve ovo rekao i pre mene. No ono sto moras da znas jeste da je lecenje od fobije u mnogome nalik skidanju sa droge: moze da se izleci samo onaj ko to STVARNO hoce i ko je spreman da za to debelo radi, pati, podnosi tegobe, suoci se sa losim i zastrasujucim osecanjima, ne bezi od svega toga i ulozi zadnju kap energije u to. Zahtev je ogroman, znam, ali to je jedini nacin. Ja drugi ne znam, i drugo nikad ni ne kazem svojim pacijentima. U drzavnoj praksi psihijatar ne moze i da hoce da ti posveti vise od 15 minuta, prosto prihvati tu cinjenicu, nema sta vise ni da radi sa tobom duze od 15 minuta ako ti ne radis na prevazilazenju svog straha i bezis od 'izlaganja' neprijatnim situacijama. Simptomi i strah jednostavno moraju da se izdrze, to ne moze d auradi tvoj psihijatar za tebe, to moras sama. On je tu samo da ti pruzi podrsku (suprt), da tikaze sta treba da radis i kako, da te hrabri, da ti kaze da se nista strasno nece dogoditi: on moze da te nauci kako da plivas, ali ne moze da pliva umesto tebe. Iz svog iskustva ti kazem da ne znam mnogo ljudi koji su stvarno zeleli i trudili se i radili da se oslobode fobije ili bar kontrolisu svoju fobiju a da nisu uspeli u tome, uz kontinuiran rad sa psihijatrom, kontinuirano uzimanje prave terapije, i suocavanje sa strahom. Svi oni koji se nisu pomerili niti napravili napredak spadaju po mom iskustvu u one koji iz svesnih ili pre nesvesnih razloga nisu hteli da se izvuku, koji su na ovaj ili onaj nacin sabotirali svoje lecenje (neredovne kontrole, neredovno uzimanje terapije, odbijanje zahteva lekara ili saveta za izlaganje provocirajucoj situaciji sa prostim opravdanjem 'ne mogu' itd). Tako da - ne znam sta da ti kazem. Za nekog ko se godinama rve sa fobijom, ili nesto nije u redu u tvom odnosu sa lekarom pa je potrebno menjati lekara ili nesto nije u redu u tvom pristupu lecenju pa treba da menjas svoj stav. Pre svega pocni od toga da dobro razmislis sta si ti zaista uradila da bi ti bilo bolje, koliko ti realno radis a koliko (nesvesno) mozda sabotiras svoje lecenje i koje sekundarne dobiti imas iz svoje bolesti (po pravilu ovaj poremecaj redovno prati neka vrsta sekundarne dobiti koja odrzava stanje bolesti: bilo da se radi o brizi ukucana koja nije postojala, o odrzavanju braka ili partnerske veze na taj nacin, vezivanju vazne osobe potrebom za stalnom pratnjom, ili vec neceg drugog). Mislim da je neophodno da otvoreno razgovaras sa svojim lekarom i kazes kako se osecas, da ti se cini da terapija ne daje nikakve rezultate i da razmotrite zasto je to tako te sta vam je ciniti dalje. Od kukanja nad svojom sudbinom vajde nemas, mora se nesto raditi, a da stvar bude grdja u ovom stanju taj koji mora da radi je redovno sam pacijent. Zato glavu gore, i pocni da osvajas prostor korak po korak, prvo do kontejnera, pa do trafike, pa do pijace, robnme kuce, u autobus i tako redom.
Nema drugog nacina. Mogucnost da ti ne bude bolje jednaka je velicini tvog otpora da radis na tome da ti bude bolje. Nema nikakve velike mudrosti sem te - veruj mi.