Tahikardija

ogic:
Cesto mi se desava da u stanju mirovanja puls iznosi 80-100/min i tada osecam nelagodnosti u predelu krudnog kosa. Jednom prilikom sam zabelezio puls od 142/min. Tada sam se javio u hitnoj, uradjen je EKG snimak koji je bio uredu. Posle toga sam uradio Internisticki pregled i doktor je rekao da je sa srcem sve uredu, pritisak 125/75.Nisu mi prepisani nikakvi lekovi. Interesuje me da li je ovo nesto ozbiljno i sta bi moglo biti uzrocnik ovom problemu?
:shock: Ogii, covece, pa mi smo doslovno braca po simptomima! S tim, sto meni ta posast zvana panicni napadi anksioznosti traje od septembra 05. Prvo neprijatni bolovi u grudima (predeo srca), potom napadi nesnosive panike i suludih hipohondricnih ideja koje su me poterale kardiolozima. Iako mi je svaki do jednog sluzeci se raznim uredjajima: eho, ekg, holter-ekg, test opt. zlezde, torlak i koksaki test... konstatova zdravo srce uz povisen puls, ja nikako nisam uspevao da iybacim sebi iz glave misao da je u pitanju neki koksaki napad na srce. Obzirom da sam sportski tip: volim da savladjujem sebe sluzeci se "Moze biti samo jedan" fizickim izazovima, narocito me hvatala panika pri pomisli o naprasnom infarktu na sportskom terenu. Za takve slucajeve cujem cesto sirom sveta, da zdravi sportisti padaju i vise se ne dizu usled upale miokarda. Usled uzasne napetosti koja me obuzimala, simptomi ank. su postajali sve gori, tako da je pritisak znao dosta da skoci, mutilo mi se pogled na mahove, a o pulsu i da ne govorim. Taj puls je zapravo predstavljao i predstavlja gl. izvor mojih nemira. kazu kardiolozi da to nervni vegetativni (autonomni) nervni sistem izaziva lucenje adrenalina koji me "ubrzava" i drzi nesvesno napetim. Iako sam se podosta kognitivno potkrepio inf. o mojim simptomima, cinjenica da sam i sada (ne kao u ranoj, najgoroj fazi paranoje) sklon strahu od koksakija, dokazuje jedan anksiozni poremecaj kod mene, a zasigurno i kod tebe Ogic!
 
Philip_Veliki_Lepi:
:shock: Ogii, covece, pa mi smo doslovno braca po simptomima! S tim, sto meni ta posast zvana panicni napadi anksioznosti traje od septembra 05. Prvo neprijatni bolovi u grudima (predeo srca), potom napadi nesnosive panike i suludih hipohondricnih ideja koje su me poterale kardiolozima. Iako mi je svaki do jednog sluzeci se raznim uredjajima: eho, ekg, holter-ekg, test opt. zlezde, torlak i koksaki test... konstatova zdravo srce uz povisen puls, ja nikako nisam uspevao da iybacim sebi iz glave misao da je u pitanju neki koksaki napad na srce. Obzirom da sam sportski tip: volim da savladjujem sebe sluzeci se "Moze biti samo jedan" fizickim izazovima, narocito me hvatala panika pri pomisli o naprasnom infarktu na sportskom terenu. Za takve slucajeve cujem cesto sirom sveta, da zdravi sportisti padaju i vise se ne dizu usled upale miokarda. Usled uzasne napetosti koja me obuzimala, simptomi ank. su postajali sve gori, tako da je pritisak znao dosta da skoci, mutilo mi se pogled na mahove, a o pulsu i da ne govorim. Taj puls je zapravo predstavljao i predstavlja gl. izvor mojih nemira. kazu kardiolozi da to nervni vegetativni (autonomni) nervni sistem izaziva lucenje adrenalina koji me "ubrzava" i drzi nesvesno napetim. Iako sam se podosta kognitivno potkrepio inf. o mojim simptomima, cinjenica da sam i sada (ne kao u ranoj, najgoroj fazi paranoje) sklon strahu od koksakija, dokazuje jedan anksiozni poremecaj kod mene, a zasigurno i kod tebe Ogic!
Prijatelju ja se vec dve godine borim sa ovim cudom, imam iste tripove da ce me srcka zveknuti svakog momenta, da i pored toga sto mi je dijagnostikovana anksioznost, ja sam ubedjen da je u pitanju neko organsko oboljenje. To sto si druze kako sam kazes "kognitivno potkrepljen" nazalost samo komplikuje situaciju. i sam sam krenuo u razna istrazivanja, i pocelo mi se dsavati da sam se poceo "razboljevati"bukvalno svakom bolescu za koju sam cuo ili procitao a koja je imala barem neki od simptoma koji se podudarao sa mojim.Cujem da je neko umro od srcke istog momenta pocinjem da osluskujem svoje srce, podsvesno ga stimulisem, nastaje panika, ono pocinje ubrzano da kuca, pritisak skace jedostavno nastaje kolabs.
Zamisli situaciju: Vozim se autom, pocinju klasicni simptomi stezanje u grudima, dah postaje sve kraci, osecam da ce uskoro nastupiti ozbiljan napad, dajem po gasu da se nekako dokopam kuce. Medjutim zaglavljujem u nekoj saobracajnoj guzvi a puls vec nemogu da izbrojim sigurno je preko 150o/min, nekako se rasciscava guzva, krecem velikom brzinom dok pogled pocinje da mi magli i imam osecaj da cu se uskoro onesvestiti, na nekih 500m od kuce, na automobilu puca guma, jednostavno puca, nemogu da verujem sta se desava. Ostavljam auto pored puta i nastavljam dalje pesice sa osecajem da cu svakog momenta izdahnuti. Drzeci se za grudi i pridrzavajuci se za ograde dvorista, dolazim do kuce. Tu je brat a ja nemogu da govorim, sedamo u drugi auto i brat me prebacuje do hitne. Secam se da su me izneli i stavili na krevet i prikacinjali EKG aparat. Uradili su mi EKG snimak i izmerili pritisak. Ne bas jasno cuo sam doktora koji kaze"Ma, srce je u redu...sestro dajte bensendin injekciju i 1/4 presolola." Posle 15 min. bilo mi je bolje.Znam da zvuci kao neki lose izrezirani film ali nazalost ovo je istina.

Sto se tice tvog sportskog duha, ako ti je za neku utehu ja sam sluzio u jednoj elitnoj jedinici VJ, moje proporcije 196/96 , nazalost ova bolest nebira.
Ako te zanima imam nesto literature o ovom poremecaju mogao bih da ti posaljem mail-om.
Veliki pozdrav i samo napred!!!
 
U naucnim krugovima vodi se velika debata o tome da li je,kod anksioznih osoba, panicni napad uzrocnik ubrzanom radu srca ili je ubrzan rad srca uzrocnik panicnom napadu, pa bih predlozio ako na forumu ima nekog ko je blize upucen u ovu problematiku,
Da nam napise nesto vise o ovom problemu.
Pozdrav svima!
 
Ogic, za ime Boga covece (a i ti drugi, kako se bese zoves, sa panicnim napadima!) IDI KOD PSIHIJATRA da ti da lekove i da se lecis, sto se patis toliko covece, pa kad bi imao upalu pluca uzimao bi antibiotike, u cemu je problem?! POstoje lekovi koji se daju kod fobija i panicnog poremecaja, sasvim lepo deluju, uz njih ide kognitivno bihevioralni trening, kao i individualna psihoterapija, stanje moze da se resi unutar nekoliko meseci - STA VAM JE LJUDI?!?!?!
 
ogic:
Zamisli situaciju: Vozim se autom, pocinju klasicni simptomi stezanje u grudima, dah postaje sve kraci, osecam da ce uskoro nastupiti ozbiljan napad, dajem po gasu da se nekako dokopam kuce

Ovo je najgora moguća stvar koju si mogao da uradiš u tom momentu! Pametnije bi bilo da staneš pored puta i sačekaš da te napad prodje, nego da juriš ko muva bez glave i dovedeš i sebe i druge učesnike u saobraćaju u opasnost. Čoveče, sledeći put zaustavi kola, i sačekaj 15 minuta, manje je zlo nego da voziš u toku napada, i da ugrožavaš sebe i druge...aman...pozdrav
 
Draga WW ja vec redovno posecujem psihijatra, redovno uzimam terapiju. Nevidim razlog zasto se ljutis, jednostavno malo caskamo razmenjujemo iskustva i pokusavam da se informisem o po nekoj temi koja me interesuje. :p
Pozdrav.
 
*misutka*:
Ovo je najgora moguća stvar koju si mogao da uradiš u tom momentu! Pametnije bi bilo da staneš pored puta i sačekaš da te napad prodje, nego da juriš ko muva bez glave i dovedeš i sebe i druge učesnike u saobraćaju u opasnost. Čoveče, sledeći put zaustavi kola, i sačekaj 15 minuta, manje je zlo nego da voziš u toku napada, i da ugrožavaš sebe i druge...aman...pozdrav
Lako je tebi da donosis zakljucke i preporuke, pokusaj da zamislis samo kako je meni bilo u tom trenutku a nezelim ti da ikada dozivis nesto slicno.
Pozdrav!
 
Cale mi je doneo gomilu literature o ank. dep. i panicnim napadima iz Amerike. Neverovatno koliko su Ameri pronikli u ovu oblast. Prosto se svi odg. na vase nedoumice nalaze u njima, cak izdaju i radne sveske kako bi potstakli obolele da problemu pristupaju aktivno (kad kazem kognitivno, mislim pre svega na saznavanje o mehanizmima anksioznosti i njihovom obezvredjivanju, a ne proucavanju svih bolesti!). knjige deluju savrseno ohrabrujuce i gotovo u svakoj se za primer izlecenja uzimaju osobe koje su se definitivno izlecile. Istini za volju, uz svo duzno postovanje nasih strucnjaka, za Amere su pravi amateri u ovoj savremenoj psiho-kugi.
 
Philip_Veliki_Lepi:
Cale mi je doneo gomilu literature o ank. dep. i panicnim napadima iz Amerike. Neverovatno koliko su Ameri pronikli u ovu oblast. Prosto se svi odg. na vase nedoumice nalaze u njima, cak izdaju i radne sveske kako bi potstakli obolele da problemu pristupaju aktivno (kad kazem kognitivno, mislim pre svega na saznavanje o mehanizmima anksioznosti i njihovom obezvredjivanju, a ne proucavanju svih bolesti!). knjige deluju savrseno ohrabrujuce i gotovo u svakoj se za primer izlecenja uzimaju osobe koje su se definitivno izlecile. Istini za volju, uz svo duzno postovanje nasih strucnjaka, za Amere su pravi amateri u ovoj savremenoj psiho-kugi.
Da li si bio kod psihijatra i da li uzimas kakvu terapiju.
 
dr, hvala za „lepljivu”, pregledao sam neke od linkova i nalazim da je veoma korisno. Zao mi je sto je zakljucano, ali svejedno.
Nije ni cudo sto je u Americi ovo oboljenje tako dobro prostudirano, tamo se trese pola nacije :-)
Psihoterapija je neophodna, lecenje sprovodi osoba koja ne zna nista o vama, jer jedino tako i moze da bude objektivna. Meni je izvukao mnostvo stvari za koje sam mislio da nisu bitne, ali kad sam se malo udubio video sam da nije tako.
Kada me je pitao da li sam imao napad u kolima, ja sam rekao ne. On se samo nasmejao i rekao „da , tamo ti kontrolises situaciju” . U medjuvremenu pocelo je, k`o za baksuz da mi se desava i u kolima. Ispocetka isti simptomi, a onda kazem sebi „a gde ti to u stvari zuris, i sam sebe pritiskas”? Lepo stanem, sacekam da prodje, onda opet u kola, manji gas i sve bude ok. Usput shvatim da ja sam sebe stalno nesto presiram, postavljam zadatke, trkam se sa samim sobom, zurba, haos, pijem kafu, koka kolu itd. Ta borba, „usporavanja” je teza nego sto izgleda. Kako neko rece „sve na svetu mozes da promenis, ali najteze i najsporije se menjaju stvari u tvojoj glavi”. Dakle, upornost i volja, ne sme se posustajati.
Oko lekova ne bih nista govorio, ovde ima dovoljno strucnih.
 
Jeste, ali ti si prihvatio da je problem iz glave. Najteze se lece oni koji 'redovno posecuju psihjatra i redovno uzimaju terapiju' ali i dalje ne mogu da poveruju da bi njima to moglo biti 'iz glave' (zaboga, pa kako njima da se desi tako nesto, jaci su oni od toga, mora biti da im IPAK nesto nije u redu sa srcem samo ih doktopri lazu, rezultati su sigurno pogresni, aparat nije bazdaren, u drugoj ustanovi ce SIGURNO utvrditi da je smrtno bolestan od srca.....). Ti se po pravilu nikad ne izlece. Dok covek sam ne prelomi da mu je poremecaj psihicke prirode, i ne pocne da veruje u terapiju i da zestoko radi na tome (ako 'redovno posecujes psihijatra i redovno uzimas terapiju' i uporno verujes da ti je neki problem sa srcem, uprkos svim nalazima, onda ili ti ili tvoj psihijatar ne odradjujete dobro svoj posao. A u ovom slucaju mislim da nije stvar u psihijatru!).
I onda se otvri hiljadita tema 'lupa mi srce, st ali mi je?' i gusi se na tu temu iz pocetka i iz pocetka, ne prihvatajuci ni evidentne savete drugih ljudi koji od panike boluju, ni savete strucnjaka koji znaju sta je i kako se leci, i na svaku tudju postoji jedno "Da, ali......cekam da cujem tudja misljenja (i.e. da mi neko kaze kako mi je ipak nesto sa srcem, i kaze mi caroban lek kako to moze da se resi a da ne moram uloziti nadljudsku energiju i trud kako su mi objasnili...) I tako u nedogled. Ne ljutim se, to su vasi zivoti i vase panike, ali stvarno gubite vreme umesto da radite na tome: faktor vreme je od presudnog znacaja za ovaj poremecaj.
 
Iako nista ne moze da zameni ulogu psihijatra, evo jednog predloga da, u trenucima frke probate da sprecite napade panike.
Kada osetite da vam „prilazi”, svesni da je to „to” recite sebi da necete umreti. Ponekad je to sasvim dovoljno. Disite sporije. Napad se „hrani” viskom kiseonika koji unosite dahcuci poput psa, kratko i ubrzano ( tzv hiperventilacija). Dakle, polako udahnite ( ne duboko), brojeci do tri npr, i zatim izdisite do sest ( ako je cetiri, onda izdisete osam itd) tako da sav vazduh napusti pluca. Disite iz stomaka, ne iz grudi (prilikom disanja podize se znaci stomak, ne grudi). Za to vreme nastojte da se opustite koliko kod mozete.
Ovo znaci nije lek, samo jedna vezbica koja vam moze koristiti i u „mirnom ” stanju.
I da, ljudi, nemojte da se mucite analizama kod drugih lekara. Zdravi ste k`o drenovi, ovaj jedan se i sportom bavi, poslusajte profesionalce, studirali su godinama, imaju praksu i znaju sta govore. Sto pre prihvatite da je vas nacin razmisljanja i shvatanja stvari problem, pre cete i doci do rezultata. Lekovi su tu samo da pomognu, vi ste glavni.
 
Eto, kad ne pazim. Otvorena je tema Panicni napad, mozemo i tamo da se preselimo.
`Ajmo braco panicari preko vode do slobode :-) :-) :-) (ko nije gledao Sutjeska ili Neretva, nisam siguran)
 
WithdrawnWater:
Jeste, ali ti si prihvatio da je problem iz glave. Najteze se lece oni koji 'redovno posecuju psihjatra i redovno uzimaju terapiju' ali i dalje ne mogu da poveruju da bi njima to moglo biti 'iz glave' (zaboga, pa kako njima da se desi tako nesto, jaci su oni od toga, mora biti da im IPAK nesto nije u redu sa srcem samo ih doktopri lazu, rezultati su sigurno pogresni, aparat nije bazdaren, u drugoj ustanovi ce SIGURNO utvrditi da je smrtno bolestan od srca.....). Ti se po pravilu nikad ne izlece.
Dragi moj poznavaoce pravila (po pravilu!!), sustina ovog poremecaja (ili krize) i jeste u tome da se ne prihvataju cinjenice (zdrav EKG, EHO...) nego se panici bez razloga i govori sam sebi bas ono: rezultati su sigurno pogresni, lekar sigurno gresi...), jer kad to ne bi radili, ondah to i ne bi bio anksiozni poremecaj i mi svi ne bi bili ovde, na ovoj temi i bili bi savrseno spokojne osobe, a za psih. bi znali sa filma. Zato te molim da ne iznosis vise ta osvedocena "pravila" i traumiras ljude ovde, vec bi mi bila izuzetna cast da cujem neki konkretan savet za prevazilazenje krize. Hvala unapred
 
Philipe cisto da znas WW je psihijatar...i dobro zna sta prica.
Uloga psihijatra nije da vas drzi za ruku i mazi i pazi vec da vas trgne, da postanete svesni svog problema i pristupite njegovom resavanju.
 
Philip_Veliki_Lepi:
Dragi moj poznavaoce pravila (po pravilu!!), sustina ovog poremecaja (ili krize) i jeste u tome da se ne prihvataju cinjenice (zdrav EKG, EHO...) nego se panici bez razloga i govori sam sebi bas ono: rezultati su sigurno pogresni, lekar sigurno gresi...), jer kad to ne bi radili, ondah to i ne bi bio anksiozni poremecaj i mi svi ne bi bili ovde, na ovoj temi i bili bi savrseno spokojne osobe, a za psih. bi znali sa filma. Zato te molim da ne iznosis vise ta osvedocena "pravila" i traumiras ljude ovde, vec bi mi bila izuzetna cast da cujem neki konkretan savet za prevazilazenje krize. Hvala unapred

Dragi Filipe:

sustina tog poremecaja UOPSTE NIJE da se ne prihvataju cinjenice da nisi fizicki bolestan: to je sutina jednog drugog poremecaja (ili cak dva, ali jednog vise) koji se zove HIPOHONDRIJA. Tako da ocigledno nisi dovoljno dobro upoznat sa tim sta je sustina ni fobijskih poremecaja kao ni sa tim sta je sustina lecenja. Iznosim osvedocena pravila i ne traumiram ljude, vec vi gusite do besvesti umesto da se uhvatite u kostac sa svojim fobijama i da NAJZAD pocnete ozbiljno da radite na lecenju. Prvi korak je da 'prezivi' vas beskrajni ego cinjenicu da ste bolesni od necega sto je na nervnoj bazi, da SAMI sebi pravite simptome i da je resenje u vama i vasa odgovornost ponajvise, a da je lekar i lek tu samo kao trenutna staka ali nikako kao zamena za noge: hodati morate sami, drugim recima, da se metaforicki izrazim. Savete za prevazilazenje krize zovu se antipanicni protokol lekova, kognitivno bihevioralni trening i individualna psihoterapija; mnogo truda, muke, energije, tolerancije za neprijatne simptome koji se moraju izdrzati, i beskrajna odlucnost u treniranju da vi kontrolisete svoj poremecaj umesto da vas poremecaj kontrolise vas.
Promasio si sustinu price za sto svetlosnih godina.
Nema konkretnijeg saveta od tog da prihvatis da si zdrav fizicki i da pravis sebi simptome glavom; da moras hiljadu puta dnevno ici u situacje koje ti provociraju napad straha i simptome, izdrzati ih kolko god da su teski i strasni, da bi oni hiljdu prvi put prestali da se javljaju. Ali zato valja krvavo raditi a ne kukati i nadati se da ce vreme da pokaze da ti je ipak nesto sa srcem, sto ne zavisi od tebe i zasta ne snosis nikakvu odgovornost!
 
Uz puno uvazavanje strucnih lica, ja bih kao anksiozna osoba, morao da se slozim sa Filipom. Misljenja sam da mi kao pacijenti, pre svega nemozemo donositi zakljucke da li se radi o hipohondriji,anksioznosti,panicnom napadu ili necemu drugome. Mi jednostavno imamo problem koji naravno da zelimo da prevazidjemo. Malo je neprofesionalno da WW emotivno ulazis u ove rasprave.
Ja sam imao isti problem sa svojim psihijatrom, (koga sam kasnije promenio) koji je stalno tvrdio da ja sam moram da prevazidjem svoj problem. Izvinite gospodo psihijatri ali ja stvarno nemogu da verujem, da vi povodom ovog problema nemozete da ponudite nesto vise u prevazilazenju ovog problema. Tolike godine studija, specijalizacija i na kraju prepisete dva leka koja u vecini slucaja nemaju efekta i trazite od pacijenta da se sam izleci i poznaje materiju toliko da zna sve o anksioznosti, hipohondriji...
Nemam nameru da nikog uvredim i nadam se da mi necete zameriti na ovim postavkama!
Pozdrav!
 
Dragi prijatelji po muci.
nemam nameru i bas me briga da bilo koga ovde branim, a kamoli WW koja je po struci psihijatar, moze ona to vrlo dobro i sama. Ali isto tako necu ni vama da drzim lekcije kako i sta treba, ja vam mogu preneti svoja iskustva a na vama je da ih prihvatite ili ne.
Ako ocekujhete da vam psihijatar kaze, „slusaj, ti treba da radis ovo ili ono i sigurno ces da ozdravis”, od toga nema nista, to vam mogu reci roditelji, ali uloga psihijatra nije ta. On treba samo da proba (ukoliko mu vi to dozvolite) da vas dovede do stanja da vi budete spremni da obavite promene u svom shvatanju stvari. Ja se sa ovim s.ranjem od bolesti borim 10 godina i jos uvek sam „odabrao” da neke od svojih strahova zadrzim, jer mi je tako „lakse” (eto koliku upornost zahteva ova borba). Vi mozete negirati, menjati psihijatre, raditi sve nove i nove pretrage, ali cete u jednom trenutku stati i zapitati se „cekaj, zasto pravim ove gluposti, ajde da se stvarno suocim sa bolescu”. Zato sam i u prethodnim postovima i rekao da ova bolest dolazi iz glave. Kada cete to uraditi samo je pitanje vremena.
Primeri: u jednom od prethodnih postova pisao sam da sam imao frku od prevoza. E, kad radis i u frci si da ne izgubis posao, a radis na 8 kilometara od kuce, onda u prevoz moras da udjes pa ne znam od cega da bolujes. Izlazio sam po 4,5 puta, sve sa lupanjem srca, znojav i ponizen, ali sam ulazio i izlazio, sve dok nije stalo.Pa ne smem u drustvo, skupi se nas par, svima lepo, smejanje, zezanje, a ja se tresem, `bem ti takav zivot. Isto je bilo i sa visokom zgradom u kojoj radim. Prebledim, u liftu, vrti mi se , gumene noge, mislim da me svi vide, hocu da umrem od sramote, matora konjina boji se visine. Izadjem, pa se krecem kao Tihi i Prle uza zid. Mozete li zamisliti koliko je to velika frka i kako sam se zbog toga osecao? Ali polako, kazem sebi, „pa ti, ako ovako nastavis, neces uskoro moci ni na ulicu da izadjes. E, nece moci tako”, pa ulazi, pa izlazi, pa znoj se, pa lupa srce, a ja kazem, „pa umri skote, ako ti je sudjeno”. I to je na kraju prestalo, sad tamo ulazim k`o u pekaru (malo mi je samo frka ako stane, al` ajd` sad, valjda cu da prezivim). Pa citaj Ljubomira Erica (Panicna stanja), pa Alberta Ellisa (www.rebt.org) itd, saznajem kako, pa malo psihijatar, skupljaj pare, placaj, gutaj knedle, al` mora tako.
U ovom oboljenju zaboravite na stavove tipa moram, ne mogu, svaki imperativ, to ne postoji. Svako zapovedanje tipa „moze biti samo jedan” znak je kvara u glavi i mora da se menja. Lako reci, tesko izvesti, zato vas delimicno i razumem. Ali to sto ja razumem, nemojte zahtevati i od psihijatra, on nije tu da vas razume, pomazi i kaze „bice sve u redu”, nego i da vikne ako treba, da te ponizi, sve u funkciji da sam sebi pomognes i izvuces se. Za pocetak krece se sa lekovima koji treba da zaustave napade, a kasnija anksioznost leci se psihoterapijom bez koje nema krajnjeg rezultata. zatro, ako vam se ucinilo da WW vice na vas, nemojte misliti da se ona ljuti, ona leci, samo vi to jos ne kapirate. I molim vas da se ne ljutite na mene ako vam se ucinilo da sam grub. ovo je „digest” mog iskustva koje vi, naravno, ako ne zelite ne morate da prihvatite.
 
Slusaj ogic,
nemozes mi ti govoriti sta je profesionalno a sta neprofesionalno, jer prvo - nisi kompetentan da to procenis, a drugo, ovo nije moja ordinacija: ovo je forum, na kome sam ja u svom slobodnom vremenu, volonterski, sto ce reci dobrovoljno i besplatno, SAMO iz usluge moderatiru i licne altruisticke pobude da pomognem koliko mogu onome ko hoce pomoc a ne moze da je plati. Dakle, u rasprave ne ulazim uopste emotivno, vec kao ljudsko bice koje se vise gnusa svih onih koji samo kukaju kako su jadni i odlucili su da budu do kraja zivota......fobicni/invalidi/narkomani/alkoholicari/zlostavljani......jer im je to lakse nego da zagrizu u tezak posao preuzimanja svog zivota u sopstvene ruke. To sto si ti promenio psihijatra, kao sto vidis nije te dovelo do zeljenog resenja: jos uvek ti 'lupa srce' jos uvek si fobican i jos uvek te tvoj poremecaj kontrolise umesto da ti kontrolises njega (a moze se, za razliku od nekih drugih bolesti!).
Dva leka ili kolko god lekova naravno da nece imati efekta dok se ne promeni nesto u tvojoj glavi, a dokle god verujes u 'instant resenje' u tvojoj glavi se nece promeniti nista. I onda ces dolaziti i odlaziti od raznih psihijatara sa prezirom prema struci koja ti zaboga ne pruza resenje; ne moze se izleciti onaj ko ne zeli da se izleci, a nase i nije da izlecimo nego da LECIMO najbolje sto umemo i sto je danas moguce, ozbiljno i profesionalno. Svuda u svetu se fobija tretira sa 'dva leka', kognitivno bihevioralnim treningom (uz eventualno autogeni trening, relaksaciju itd) i psihoterapiju, nismo mi otkrili nikakvu rupu na saksiji nego se uklapamo u standarde koje diktiraju savremeni naucni trendovi. Ko sto rekoh, ja uopste nisam emotivna oko tvog konkretnog problema - on je samo tvoj, ja ti samo nudim resenje, no na svako ponudjeno resenje ti kazes 'Da, ali....' i trubis svoje o tome kako ti lupa srce. Sto se mene tice, mozes da zivis tako do kraja zivota, to je tvoj izbor. Ali ovo je ko zna koja tema podignuta sa pricom 'jao lupa mi srce, sta mi je, moj psihijatar kaze da je iz glave, ali ja mu ne verujem!' I u ordinacijama i u virtuelnom svetu zauzimate prostor i vreme ljudima koji zaista zele da znaju sta im je, sa tim se suocavaju, traze pomoc i rade na tome da prevazidju svoj problem bez ocekivanja da ih psihijatar (ili bilo koji lekar) navuce na kanal i promeni ulje, pa onda - teraj Misko! - izadju iz ordinacije ko novi.
I zato, nemoj mi samo govoriti o mojoj profesionalnosti: tretiranje fobija je moja uza specijalnost, i imam izuzetno razvijen osecaj najdubljeg postovanja za ljude kao sto je Mirko65, koji su odlucili (da - ODLUCILI!) da ne budu invalidi do kraja zivota, i onda se izborili za to! A za vas koji samo kukate, uz samo deklarativnu motivaciju za lecenje i svesnu ili nesvesnu odluku da se drzite svoje bolesti po svaku cenu jer vas onda svi maze i nunaju i drhte nad vama negujuci osecaj 'Jao, jadan covek, mucenik - stvarno je njemu JAKO strasno!' - e za takve (na forumu) zaista nemam vremena ni strpljenja. Da nemas daleko bilo obe noge, da si slep, ili gluv, da nemas ruku - da si invalid silom prilika pa i da te zalim. Oni su bre jadni ljudi, sa gubitkom koji je nenadoknadiv; a opet, odluce da zive i prezive i da se nose sa svojim gubitkom, i da rade i da se bave sportom, i da osnuju porodicu....To su bre hrabrosti. A ti ne mozes da podneses sto ti je puls 100, jao strasno ti je, kakva drama, znojis se i strah te je, a svi zlotvori od lekara - niko da ti da konkretno resenje i da 'popravi' stvar?! Zlikovci nijedni! E bas!
 
Meni se dogodi nesto slicno.Aj' da mi neko odgovori da ne postavljam dzabe temu.Desava mi se da ne mogu dovoljno duboko da udahnem.Uglavnom pre nego sto zaspim.Pocelo pre par godina.Kada ne razmisljam o tome ne desava se.Ja mislim da je to neka moja psiholoska reakcija na stres ili nesto slicno.Mada sam uvek imala problem sa bronhitisom.Sta vi mislite?
 

Back
Top