I onda se zivot umeshao

Lucky Luck

Aktivan član
Poruka
1.251
Interesuje me da li se nekom desilo da se zivot ili sudbina umesha u vezu, vi se volite, sve je super a onda se izdeshava shtoshta i jednostavno je nemoguce dalje voditi vezu, ne ide dalje ne zato shto neko od vas to ne zeli nego okolnosti to ne dozvoljavaju? I da li ste pomislili da se vratite na tu vezu, mozda nekad kasnije kada se stvari izmene? Meni se jednom prilikom tako neshto desilo, i taj raskid sam mnogo teze preboleo (jesam li?) nego sve ostale zajedno, iz jednostavnog razloga shto nije bilo ni zelje a ni razloga da se veza prekine, ni sa moje a ni sa njene strane. Tema je mozda suvishe lichna, evo ni ja ne pricham shta se stvarno desilo, mozda neko ipak nadje hrabrosti, naravno da nas sve tako neshto zivo interesuje.
 
ne
1. okolnosti mi pravimo i popravljamo i bla bla - odluka o raskidu je opet tvoja i nejna,nij eŽIVOPT umesto vas odlučio
2. ako je jednom gotovo - neće nikad više ponovo početi, meni su nevažni razlozi
3. ja ne verujem sudbinu, onu nefleksibilnu koja dovodi do rastanka a da je "sve u redu", to ne :lol:
nešto niej štimalo, inače biste uticali na okolnosti, a ne pali pod njihovu vlast. To su dakle - izgovori.
 
meni se tako nesto desilo,
voleli se bili mladi i ludi.uzivali u zivotu i jednostavno nam je bilo lepo..nikada na buducnost nismo pomisljali jer nije bila moguca...razdaljina i to, ja u inostranstvu ona u beogradu..naravno da smo raskinuli cim se vratila za beograd, jer iz iskustva to ne ide..
nikada nismo prekinuli kontakt, ali smo sve to zaboravili (citaj odlozili) i cak i sada kada oboje zivimo u beogradu, ne sme niko od nas da se upusti opet u nesto...samo smo prijatelji...bar ja ne zelim jer to vodi opet u ludilo a mislim da nisam spreman opet za to..i tako...
Ali mi je uvek drago kada se cujemo, vidimo i onda ono staro pitanje i, jesi li zaljubljen/a?? ni jedna veza, ni njena ni moja nije mogla da dostigne ono sto smo zajedno onda imali...ali proslo je proslo....zivot ide dalje..
 
TheChaos:
meni se tako nesto desilo,
voleli se bili mladi i ludi.uzivali u zivotu i jednostavno nam je bilo lepo..nikada na buducnost nismo pomisljali jer nije bila moguca...razdaljina i to, ja u inostranstvu ona u beogradu..naravno da smo raskinuli cim se vratila za beograd, jer iz iskustva to ne ide..
nikada nismo prekinuli kontakt, ali smo sve to zaboravili (citaj odlozili) i cak i sada kada oboje zivimo u beogradu, ne sme niko od nas da se upusti opet u nesto...samo smo prijatelji...bar ja ne zelim jer to vodi opet u ludilo a mislim da nisam spreman opet za to..i tako...
Ali mi je uvek drago kada se cujemo, vidimo i onda ono staro pitanje i, jesi li zaljubljen/a?? ni jedna veza, ni njena ni moja nije mogla da dostigne ono sto smo zajedno onda imali...ali proslo je proslo....zivot ide dalje..

e ba si me potresao....ovako nesto meni je strasno...nemam takvo iskustvo, ali imam 100% pravi osecaj koji spada pod "...e da smo se ranije sreli, samo dve godine..."sigurna sam u to....i on je...ali zivot nije samo ono sto mi hocemo, vec ono sto se desava.....NAZALOST
 
Jeste, desavalo mi se nesto slicno... I u pravu si, takve stvari se najteze prebole...
Sama pomisao da je sve moglo biti drugacije, a nije iz nekog cudnog razloga, me dovodi do ludila.
Takvi slucajevi me mnogo bole i kad nije u pitanju partnerska ljubav, nego i prijateljstvo.
Neke okolnosti, ili, eto sudbina, me je odvukla od nekih ljudi, i nisam sigurna da li cu to ikad uspjeti da prebolim.
 
Prilicno bolna tema za mene...
Probali smo neke zamjene teza, neke akrobacije zivota, svasta pomalo, nista i nikad dovoljno...
Da smo bili blize, drugacije, imali bi sansu, teoriju, ovako ostao je rezak ukus razocarenja i nemoci da promijenis neke stvari, koje bi zelio...
Realnost nas je odvela razlicitim pravcima i smjerovima, nasi zivoti nisu imali zajednicku tacku dodira, sve je bili bespredmetno, ali opet...
Ostao je miris onog hormonalnog poremecaja koji nas je tako jako seksualno spojio, onaj detalj kada prskamo na sve strane, cim pomislimo na kolicinu i jacinu nase interakcije...
 
"Sve prave ljubavi su nesretne..." To je valjda neko pravilo sa kojim moramo zivjeti ili mozemo pokusati da sagledamo to "sta bi bilo kad bi bilo?" stanje!

Ako se veza prekine dok smo jos u stanju zaljubljenosti normalno je da se partner idealizuje i da nam sve na njemu izgleda sjajno, zato nam ni jedan poslije nije dovoljno dobar, zgodan, pametan...
Ja smatram da je u tom slucaju najbitnije pokusati prevazici idealizaciju partnera i nastaviti dalje bez tog tereta na dusi, jedino tako mozemo stvarati normalne i neopterecene buduce veze!
 
hehe ja sam otisla u inostranstvo a voleli smo se :roll:
mada sam i malo namerno otisla u inostranstvo :mrgreen:
i nisam vise pozelela da budem s njim jbg italijani su cudo za zaboravljanje bivsih :lol:
ma koje prave ljubavi tuzne.moja prava ljubav je pored mene i srecna je :p je l treba da se rastanemo da biste nam priznali da je prava? :lol:
 
Gazdarica:
Prilicno bolna tema za mene...
Probali smo neke zamjene teza, neke akrobacije zivota, svasta pomalo, nista i nikad dovoljno...
Da smo bili blize, drugacije, imali bi sansu, teoriju, ovako ostao je rezak ukus razocarenja i nemoci da promijenis neke stvari, koje bi zelio...
Realnost nas je odvela razlicitim pravcima i smjerovima, nasi zivoti nisu imali zajednicku tacku dodira, sve je bili bespredmetno, ali opet...
Ostao je miris onog hormonalnog poremecaja koji nas je tako jako seksualno spojio, onaj detalj kada prskamo na sve strane, cim pomislimo na kolicinu i jacinu nase interakcije...
Gazdarice pocepale ti se pantalone, ali je ostatak sa fotke u super stanju :)
 
Da uvek ima tih nekih spoljasnjih faktora i visih sila... i svi osecamu neku nepravdu tu... ali smo nemocni da nesto ucinimo... Nekad nam je bas krivo sto je to tako...

A da ti si stvarno kao postavio univerzalno pitanje... ali si se bazirao na jednom konkretnom slucaju... koji si onda mogao lepo i opisati... I da malo je tuzna tema...
 
TheChaos:
meni se tako nesto desilo,
voleli se bili mladi i ludi.uzivali u zivotu i jednostavno nam je bilo lepo..nikada na buducnost nismo pomisljali jer nije bila moguca...razdaljina i to, ja u inostranstvu ona u beogradu..naravno da smo raskinuli cim se vratila za beograd, jer iz iskustva to ne ide..
nikada nismo prekinuli kontakt, ali smo sve to zaboravili (citaj odlozili) i cak i sada kada oboje zivimo u beogradu, ne sme niko od nas da se upusti opet u nesto...samo smo prijatelji...bar ja ne zelim jer to vodi opet u ludilo a mislim da nisam spreman opet za to..i tako...
Ali mi je uvek drago kada se cujemo, vidimo i onda ono staro pitanje i, jesi li zaljubljen/a?? ni jedna veza, ni njena ni moja nije mogla da dostigne ono sto smo zajedno onda imali...ali proslo je proslo....zivot ide dalje..

kako je ovo romanticno ...........:(:(:(:(
 
ja to cesto kazem za sebe "subdina se umesala" on je ostao a ja sam odselila ovamo
verujem da bi nasa ljubav bila ono prava samo da smo imali sansu
ali nismo i ja sada cesto mislimo na njega isto tako znam da i on to isto radi
ali eto nije nam se dalo
on ne moze ovde zbog sluzbe a ja ne mogu tamo jer ne pripadam vise tamo
 
Lucky Luck:
Interesuje me da li se nekom desilo da se zivot ili sudbina umesha u vezu, vi se volite, sve je super a onda se izdeshava shtoshta i jednostavno je nemoguce dalje voditi vezu, ne ide dalje ne zato shto neko od vas to ne zeli nego okolnosti to ne dozvoljavaju? I da li ste pomislili da se vratite na tu vezu, mozda nekad kasnije kada se stvari izmene? Meni se jednom prilikom tako neshto desilo, i taj raskid sam mnogo teze preboleo (jesam li?) nego sve ostale zajedno, iz jednostavnog razloga shto nije bilo ni zelje a ni razloga da se veza prekine, ni sa moje a ni sa njene strane. Tema je mozda suvishe lichna, evo ni ja ne pricham shta se stvarno desilo, mozda neko ipak nadje hrabrosti, naravno da nas sve tako neshto zivo interesuje.

...tema jeste teska...desavale su mi se takve stvari...skoro ...mesecima...i bas smo tesko to prebrodili...ili bar najveci deo...ali prezivesmo za sada.... :)
 
Petar_Pan:
Da uvek ima tih nekih spoljasnjih faktora i visih sila... i svi osecamu neku nepravdu tu... ali smo nemocni da nesto ucinimo... Nekad nam je bas krivo sto je to tako...

A da ti si stvarno kao postavio univerzalno pitanje... ali si se bazirao na jednom konkretnom slucaju... koji si onda mogao lepo i opisati... I da malo je tuzna tema...
Pa jesam temu napisao nekako prema svom sluchaju, tako setio se shtochega, mada stvarno ne uspevam da konkretizujem prichu, suvisher je lichna (kao shto sam vec i rekao). Koliko vidim i ostali uglavnom ostaju dosta neodredjeni, ali ima vremena...
 
Ona teza 'ako je ljubav prava sve ce da pobijedi' trebalo bi da funkcionise.
Evo ja sam imao slican problem, visa sila koja je sprecavala ostvarivanje nasih zelja. Ali kako je ljubav prava - nadam se, nikako si ne mozemo reci definitivno zbogom. Cak sta vise, u zadnje vrijeme se sve vise ponovo zblizavamo, uraa :lol: :lol: :lol:
Naravoucenije je: vjeruj u ono sto zelis, i ljubav koju osjecate, i nemoj da odustajes ako vjerujes da je ljubav prava!
 
Meni se upravo desava takva stvar.... i ne vidim nikakvo resenje, bar ne u nekoj blizoj buducnosti...
Prica je sledeca:
Pre 6 meseci sam potpuno neplanirano dobila posao u inostransvu i takvu priliku nisam ni htela, a ni smela da propustim. Buduci da sam u vezi sa svojom ljubavi iz Gimnazije vec 4 godine, verovala sam da nam razdaljina nece predstavljati neki nepremostivi problem, da ce on doci za mnom,i da cemo nastaviti gde smo stali. Medjutim, oboje smo zaokupljeni nekim svojim obavezama, tako da su nam telefonski razgovori postali sturi i prazni i imam utisak da vise ne razumemo jedno drugo. Sta ce biti sa nama, to zaista ne znam, a to neznanje me tisti. Eto.
Sudbina je nepredvidiva stvar...
Svi nasi planovi su nestali bez nase saglasnosti, a da li ce se sve povratiti, to ne znamo ni on ni ja.
I da, stvarno je tuzna ova tema...
 
stewardess:
Medjutim, oboje smo zaokupljeni nekim svojim obavezama, tako da su nam telefonski razgovori postali sturi i prazni i imam utisak da vise ne razumemo jedno drugo. Sta ce biti sa nama, to zaista ne znam, a to neznanje me tisti....

ja upravo prezivljamam istu situaciju, sa razlikom da sam ja povremeno u beogradu, i ako na kratko, veza nam je sve praznija i praznija...nekako ona zivi svoj zivot ja svoj ali gde to vodi?
Dok je lepo treba stvarno uzivati i uvek disati punim plucima...ko zna zasta je to sve dobro, a niko nije ni rekao da je zivot lak i lep...ima bre da se namucis...
ja na to sve gledam kao na neka iskustva koja tokom zivota treba preziveti, pokupiti i naravno iz njih nesto nauciti...
 
TheChaos:
Dok je lepo treba stvarno uzivati i uvek disati punim plucima...ko zna zasta je to sve dobro, a niko nije ni rekao da je zivot lak i lep...ima bre da se namucis...
ja na to sve gledam kao na neka iskustva koja tokom zivota treba preziveti, pokupiti i naravno iz njih nesto nauciti...
Slazem se u potpunosti sa ovim sto si napisao, nastojim da tako gledam na sve sto nam se dogadja, mada ne mogu a da se ne zapitam: 'Sta bi bilo da su se kockice drugacije slozile...?'
 

Back
Top