Slike iz života

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Priča o nama

Svijeća lagano dogorijeva na stolu, kraj mene. I poslednji trag crvene svjetlosti je nestao. Ugasio se. čak je i ona otišla od mene, napustila me. Zvuci laganog sentiša se čuju na radiju. Svaka pjesma me podsjeća na tebe. Sjeća me na dane kada sam bila sa tobom, kada sam imala čitav svijet pod nogama i kada sam ga bacila kao opušak cigarete. Nisam znala da vratim ljubav za ljubav jer... sreli smo se u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu i pustili smo neke pogrešne ljude da utiču na naša osjećanja i nače odluke.
Vremenom je svaki kontakt između nas bio prekinut. Ponekad je poneki mladić pokušavao da pređe granicu mog srca, ali ja sam na kraju, ipak, ostajala sama. Pokušavala sam da te zaboravim, ali sam uvijek u drugim očima tražila tebe, tvoju kopiju...
Petnaest dana je prošlo bez ijedne tvoje poruke, bez ijednog tvog javljanja. Tiho sam plakala i ponovo proklinjala sebe. Bojala sam se da mi još uvijek nisi oprostio one moje grube riječi, da si sa mnom samo iz hira – da bi me povrijedio!!! Plašila sam se da si prestao da me voliš, da ti naš novi početak ne znači ništa! Kroz moju glavu je prolazilo mnogo pitanja, a odgovora nije bilo nigdje. Odgovore si znao samo ti, a nisi htio da mi ih kažeš.
Vrijeme prolazi, dani brzo teku, a ja te i dalje volim. I dalje sanjam da ćeš me uveče nazvati i poželjeti da lijepo spavam i slatko sanjam. Svako veče sanjam kako si samo moj, a onda se probudim... i tiho plačem
 
Pogledi u tami

Došla si tako tiho u život moj...negde iz daljine.....
Ne znam, ni ko si i da li si stvarna...
Ne znam da li si samo san...
Ne znam ni kako izgledaš...
Ne znam ništa o tebi...
Ali...ipak si u mom životu...
Zamišljam te ...sanjam te..budim se sa mislima o tebi...

Noć.....je stvorena za čežnju......
O Bože dragi da li je ona stvarna...da li postoji...
O draga moja noći....moj najbolji druže....
...pomozi mi da je vidim u ovoj Januarskoj tami...
....pomozi mi da oseti moj pogled...pogled čežnje....
A da li ona zna da ja postojim, da imam srce, da imam dušu....

Draga moja noći....pomozi mi da joj u mislima ...prođem prstima kosu, da osetim rukama svojim njeno telo, da joj dotaknem ruku........da je zagrlim ....da ona oseti plač moga srca....

Da li si stvarna, ti lepa ženo...da li postojiš ?
 
Da sam ja slikar, crtala bih u akvarelu samo ptice
što liče na ljubavnice
iza kojih je sumniva prošlost,
budućnost ionako više nemaju
pa su samo ptice bez gnezda i umornih krila
a u očima gde je uvek tuga bila
sad su samo dve užasno duboke jame,
i umreće tako, od svih zaboravljene i same.



MGF000034.JPG
 
Poslednja izmena:
TI ZNAS...

Ti znas tajnu o meni,
O mojoj dusi i mom srcu...
Znao si prvi put kada si me pogledao i uronio u mene
I od onda te osecam svojim...
Moj si,..
deo si mene,...
Kada sam srecna,
kada sam setna,..
i kada je sunce
i kada je kisa
TI SI TU
Ti si ta sreca i seta i sunce i kisa ili deo njih,..
i dok je bucno i kada se sve stisa,...
Ne vidim te,
ne cujem te
ali
SI TU,...
Chudno shetas po meni
u meni zivis
u meni dises,..svakog dana,
jutrom zorom okupan,
nocom mesecom obasjan,..
TI si san u kom' spavas i sanjas
u meni svaku noc i dan
TI si zora sa kojom svice svaki novi dan,..

I sijas i rastes
i zajedno samnom dane i noci bojis,..
Jer
TI si dan,..
TI si noc...
TI si moga srca moc.

TI znas misli i znas zelje,a da ti ih ne kazem
jer ti si misao i ti si zelja,...
Ti znas sta me raduje,sta me ispunjava,
sta me rastuzuje
sta me boli sta me vredja,...
Ti...

Ti znas,...

TI znas za svaki osmeh moj ...
Znas za drvo i ptice,
znas za veliku i malu,..
Za svaki plan za svaki put,..
Ti...
Ti Znas...
za svu radost
za srecu,
za bol
za tugu,..
TI znas za svaki osmeh moj ...
Znas za drvo i ptice,
znas za veliku i malu,..
Za svaki plan za svaki put,..
Ti...
Ti Znas...
za svu radost
za srecu,
za bol
za tugu,..

I kada me ne vidis i ako me ne cujes
ti me osetis,..
uvek sve naslutis...
350758hgthp12u5o.gif
 
Osmijeh - na mom licu vidjet ćete samo kad sam iskreno sretna.......
Ne mogu se nikada nasmijati na silu..... zato jer se drugi smiju..... ali ne mogu suspregnuti smijeh koji kao lavina iz mene krene..... a nitko se ne smije.... i nije me briga.........

Suze - teško ih također mogu suspregnuti ..... plačem kad god se nađem u situaciji da mi je teško..... i ne samo zbog toga kako se osjećam........ zbog tuge ali i veselja dragih mi osoba.......... i bude mi teško kada drugi vide moje tužne suze....... jer ja želim za druge biti jaka izvana.... no ne uspjeva baš uvijek biti jak.......
 
Ti koji nikada nisi imao svoje snove,koji si celoga zivota hodao
tudjim,koji si u sebi nosio toliku gorcinu i bola.Zasto ne izbacis to iz
sebe?Zasto ne olaksas dusu.Slusacu te,cutacu.Jer toga si vredan.Ti
mozes sve,cak i britkom sabljom sada da me poseces volecu te kao sto sam
te volela celoga scoga zivota.Ali ti moras da imas svoje snove,sta god
da si radio u zivotu,koliko god da ti dusa nije cista.Ja te razumem,ja
te shvatam .Oslobodi se toga sto nosis u sebi.Jer nikada nije kasno.To
sto ti je sudbina zapisala tako je htela,ti si je prihvatio i protiv nje
se nikada nisi borio.A mene srce boli i dan danas sto ti nisi ono-ono
sto sam ja htela da budes.Covek sa snovima svojim.
Beskraj

250487_232235660124345_164709013543677_1117187_799711_n.jpg
 
Osmijeh - na mom licu vidjet ćete samo kad sam iskreno sretna.......
Ne mogu se nikada nasmijati na silu..... zato jer se drugi smiju..... ali ne mogu suspregnuti smijeh koji kao lavina iz mene krene..... a nitko se ne smije.... i nije me briga.........

Suze - teško ih također mogu suspregnuti ..... plačem kad god se nađem u situaciji da mi je teško..... i ne samo zbog toga kako se osjećam........ zbog tuge ali i veselja dragih mi osoba.......... i bude mi teško kada drugi vide moje tužne suze....... jer ja želim za druge biti jaka izvana.... no ne uspjeva baš uvijek biti jak.......

krasno madam, zaista..bez teksta sam.....
 
Svi nasi zivoti su rasprskani po beskraju vremena koji pokusavamo svako na svoj nacin da uhvati.
Raspolozenja nam zavise od boje neba...plavo...sivo.
Ponekad odlutamo u neku proslost,u neku uspomenu.Pokusavamo da pobegnemo u beskraj bezeci od ravnodusnosti....slepila i gluvoce.
Mozemo da se borimo i branimo ali dobro i zlo je uvek tu...
uvek
nas podseca na svoju prisutnost.Ja licno mozda pokusavam u mislima da
odem negde ,nekuda u nepoznato da pokusam da promenim pravac ili
sudbinu.
Mozda zeleci nesto bolje od onoga sto imam.
A onda se pitam.Sta je to bolje?
Pronaci samoga sebe u trunci zivota ili izgubiti se u tom vremeplovu.Nisam nekada ni sama pametna!-i sada se pitam gde i kada ce opet osmeh na moje lice ?
255794_229943740353537_164709013543677_1096674_8245331_n.jpg
 
Ljubav ima vrednost samo za onoga koje oseca..
nema nikakve vrednosti za onoga kome se iskazuje.
Covek koji voli je lep. Samo je on zasluzan za svoju lepotu..
a ne onaj koga on voli. Zato se ljubavlju niko ne moze okoristiti...
ljubavi se jedino moze sluziti.
 
OČAJ

Probudila sam umorna. Nije to ni bio san, još jedan u nizu košmara...Sunce, miris behara, proleće...Ona izgubljena u svom bolu. Zarila je lice u šake...Nije mogla da vrisne na glas..vrištala je u sebi. Teška tuga obuzela je svu i sva beznadja ovog sveta, kao da su se skupila baš u dubini njene duše.
Nema snage ni na silu da se osmehne. Magla u pogledu, zamutila joj je sve vidike. Čak ni tračka neke spoznaje da nije sve tako crno.Umorna, malaksala, pitala se, šta dalje?
Samo još jedan od teških dana u nizu, čemu? Mora li tako? Mora li da se probudi kad su košmari njena java?!
Najteže od svega je bolela samoća. Konačno je shvatila da je u bolu sama. Prijatelji su tu kad sreću deliš. Kad te bol kida do krvi, sam si...Ili to prihvati ili te nema...
Shvatila je...zaista je sama u svom očaju...Povratka nema.Samo bol i molitva...Valjda će proći..http://img807.imageshack.us/img807/4707/peanik.jpg
 
Život ljubavi


Proleće

Dođi voljena moja,pođimo u šetnju među brdima,jer snegovi su se istopili,
živi svet se probudio iz zimskog sna i luta preko brda i dolina.
Dođi,sledimo tragove proleća na udaljenom polju.
Dođi i penjat ćemo se na uzvišenja i posmatrati talasasto zelenilo dolina pod nama.

Prolećna zora je razmotala odeždu koju je skrivala zimska noć,i jabuka i breskva su
se njom ogrnule,nakićene kao neveste uoči Volšebne Noći.
Probudila se i loza,njeni izdanci se prepliću kao ruke ljubavnika.
Teku potoci i jure među kamenčićima,pevajući ode radosti.
Cveće se izliva iz srca Prirode kao pena iz talasnog brega.
Dođi,voljena moja,ispijmo poslednje kišne kapi sa latica narcisa i ispunimo duše naše
rodosnom pesmom ptica.
Udahnimo miris povetarca i sednimo pored onog kamena gde se krije ljubičica,i tu
razmenjujmo poljupce.


Leto

Dođi ljubavi moja ,do polja jer nastupili su dani berbe i žetva se bliži.
Sunce je zrnca učinilo zrelim i zahvalnim Prirodi na njenoj ljubavi.
Dođi pre nego što ptice uberu sve plodove našeg rada,i pre nego što mravi
preplave našu zemlju.
Sakupimo zemaljske plodove ,kao što duša prikuplja zrna blaženstva nastalog
sejanjem zadovoljstva u dubini naših srca i ispunimo korpe naše nagradama
koje nam nudi priroda,kao što Život puni skladišta naših duša.
Dođi drugarice moja,načinimo od trave krevet naš,a od nebesa prekrivač.
Spustimo glave na jastuk od mekanog sena,nađimo na njemu odmor od
napornog dnevnog rada i slušajmo melodičan žubor potoka u dolini.


Jesen


Pođimo u vinograd,ljubavi moja,iscedimo grožđe i čuvajmo vino u ćupovima,
kao što naš duh čuva životne mudrosti.
Skupimo voće,a iz cveća iscedimo mirise.
Vratimo se domovima našim jer listovi su počeli da žute,a vetrovi su ih razbacali
da načine od njih mrtvački pokrov za cveće koje je umrlo od žalosti za minulim letom.

Pođi,jer ptice odleteše ka morskoj obali,noseći u svojim krilima sećanje na veliku
radost u vrtovima ,i ostaviše za sobom usamljen jasmin i mirtu.I poslednje suze su
prolivene nad tlom.
Hajde krenimo,potoci su prestali da teku i izvori su usahli,jer presušiše njihove suze
radosnice; i brežuljci su odbacili svoju lepu odeždu.
Hajmo voljena.Jer Prirodu je obuzeo san i ona se uz tužnu i čežnjivu melodiju
oprašta sa budnošću.


Zima

Približi mi se,moja srodna dušo.Pribij se uz mene i ne dozvoli da ledeni dah zime
rastavi naša tela.Sedi sa mnom pokraj ove vatre,jer vatra je plod zime.
Pričaj mi o životu,jer uši su mi umorne od uzdaha vetrova i krika Prirode.
Brzo zatvori vrata i prozore jer mi rastužuje dušu ljutito lice Prirode.,a prizor grada
pod snegom,kako sedi kao ucveljena mati,zadaje bol mome srcu.
Zatim sipaj ulje u lampu,već postaje mračno.Stavi je pored tebe da mogu da vidim
šta su noći ispisale na tvome liku.Donesi ovamo krčag sa vinom,pa da pijemo i prisetimo
se dana kad smo cedili grožđe.

Približi mi se jedina,vatra se gasi i ostaje samo pepeo.
Zagrli me ,lampa prestaje da gori,nrak ju je savladao.
Kapci nam postaju teški od vina.


Pogledaj me svojim snenim očima.Zagrli me pre no što san obgrli nas.
Poljubi me,jer sneg je zarobio sve sem tvog poljupca.
Oh,voljena moja,kako je dubok okean sna !
A kako je daleko jutro u ovoj noći !


Gibran
 
Sve ce ovo jednog dana proci. Slike zivotne se redjaju i redjace se. Tesko je kad stignes na rub. A nema nikoga da te uhvati. Tad je pad potpun. Najvisa tacka udara. Najveci slobodan pad. I svaki rub jeste pad i jeste neki novi pocetak. Ponekad je izgledalo kao pred klanje, ponekad kao da nema dalje. Slike iz zivota jesu radost, jesu rodjenje. Jesu veselje. Jeste bolest. Jeste nesreca. Sve ukupno i zajedno, jer jedno bez drugoga ne bi islo u prilog i ne bismo cenili ono sta imamo. Kada se sve pogleda i svede. Sta ostane....ostane samo ono ogoljeno. Ono sta nosimo u sebi. Ono sta jesmo sami pred sobom. Nisam ni sanjala. Ni slutila. Ni smislila. Stignes na rub. I tada nema dalje. Ne mogu da diram ono sta je sveto i cemu se divim. Prezivecu sve iako nisam super girl. Ugosticu ja sve svoje snove, dok mi se ne promene. Prejako je i ja to ne mogu da ponesem. Nisam ja ipak supermen. Polako. I zato i nisam poslusala, i to ej najbolje od svega. Nisam. Tada ne bih videla ono sta jesam. Tada ne bih dozivela ono sta jesam. Tada ne bih shvatila da to nista nema veze samnom. Tada ne bih shvatila ko sam. I sta sam. Tada ne bih shvatila sta nisam. I sta nikada necu biti. Sta nisam ni bila. :kiss:
 
Kako lepo zvuci kada se kaze da vreme leci sve.Jos samo da je istina.Jos jedna surova laz.I kako sam samo zarko zelela da se to dogodi,da jedne noci mirno zaspim ne sanjajuci dvoje predivne oci...da se jednog jutra probudim ne misleci na tebe.A ipak ,i posle svega,moje srce kuca samo za tebe.Secas li se gde smo se upoznali.Negde izmedju nasa dva sveta,ni mog ni tvog.Secam se da sam ti rekla da se prelepo smejes,a ti si mi dok sam pricala stalno sklanjao pramen kose koji mi je padao preko cela.Govorio si da volis da me posmatras dok pricam.A ja...ja sam se smejala.Vreme je odmicalo...i onda covek u jednom trenutku svoga zivota shvati da kada neko sazna da je voljen i da ga neko voli postaje surov.Zasto???Trazim te,ali te ne nalazim vise.Tvoj pogled mi je postao stran,tvoje reci su mi postale nestvarne,i u tisini pokusavam samo da docaram tvoj glas.Ni smeha tvoga vise nema.Nestalo je sve.Zao mi je sto sam se zaustavila kod prve prepreke zivota koju sam otkrila,jer nisam imala hrabrosti vise da se borim.Ovu bitku koja se zove ljubav sam izgubila.
 
Postoje one price koje pricas celoga zivota, ali postoje i one druge
price koje ti zivis svojm snagom zivota.A to je snaga ljubavi.Ovo nije
bajka,ovo je budjenje dva usnula zaspala tela.Kada je pupoljak sreo dugu
u samo jednoj jedinoj zelji.Kada se zadojio polenom i kada je
progledao.Tog trenutka kada je progledao svatio je koliko je svet
lep.Grancica koju je privijala na grudi,prvi put ju je u zivotu
zagrebala.Onda je shvatila da postoji i plima.Da postoji i nesto sto
boli,da zivot ipak nije samo duga.Shvatila ali nije nikada
prihvatila.Mir koji je nosila u sebi,sirila je i na druge.Lutala je u
paperju svih zalutalih vetrova i stalno cekala novi dan.Jer znala je da
ce doci,bolji i lepsi nego onaj prethodni.Ona je znala sve,osim jednoga
kojom stazom krenuti kuda poci.Nadala se onom glasniku da ce doci.A onda
je pupoljak porastao,i pretvorio se u prekrasnu ruzu,ponosnu i
dostojanstvenu.Malenu,i vatreno crvenu koja se stalno penjala na
tron.Ona je i dalje cekala svog glasnika,a godine su prolazile.Nadanje
joj nikada nije izmaklo,s prkosom u ocima cekala je i novo jutro koje ce
je odvesti negde pogledom daleko.
Beskraj

196779_211319652217359_100000179770377_938199_5844738_n.jpg
 
Sto tuga donese i voda ponese bumerang u zivot ponovo unese.A sta nam je ciniti,do samo jedno... piti i gasiti zedj a ne potonuti,ne prepustiti se bujici da te nosi....pokusati biti voda koja tece...dok potpuno ne presusi...i ostavi samo trag ispucale isusene zemlje...nekada reke zivota....koja je tekla....do zadnje kapi....
fantasticocean3dscreens.jpg
 
''smejem se
kupujemo kolače
a u stvari se rastavljam na sitne činioce
tu pred tobom
na ulici
jer ima hiljadu ali
koje ne mogu da ti postavim
mala
uplašena
isuvise nežna
devojcica
sa
željama
nadanjima
maštanjima
sa svim tim stvarima
koje ne znače
nikome
eto tu se rastavljam
i u sebi se molim
da me odvedeš na more
zagrliš
i obećaš da ću se smejati
svakog jutra.''
sad-little-girl-drawing_1.jpg
 
Odagnucu sve sto mi je drago od mene.Barem je meni to lako,to znas i
ti...to znaju svi.Jos jedan pogresan korak,jos jedna tvoja pogresno
bacena karta na sto i postaces samo jos jedna pozutela uspomena na
tavanu nekog mog spomenara.Tvoje srce neka me voli,neka me moli.Nema
vise oprostaja.Samo cu te zamoliti da nestanes.Bez previse prica,bez
razgovora.Nestaces kao san koji nikada nisam sanjala.Reci cu
ti...idi,samo idi ne okreci se.Zavrsi taj trag zapoceti,i kreni polako
da prevrces po svojim rukopisima da bi primetio svoju gresku.A greska
je bila u sekundi,ne u satu ne u vremenu.Vise nema prastanja.Tvoja suza
nikada necu biti.Jer ona nagriza,kao rdja.To ti ne zelim.Bicu tvoja
patnja,tvoja bol ona sarka koja ti nikada nece dati mira,jer mir nikada
vise u sebi neces pronaci.Patnja jesam...tvoje vecito secanje.Izmedju
onoga da i ne.
Beskraj

183007_156721754381654_119640298089800_303811_5301928_n.jpg
 
dodirni me makar jednom recenicom strasti,videces koliko gresis,videces koliko ti uzvraceno moze biti,pokusaj....samo pokusaj...

Zasto
ne pokusas?Znam da to mozes,znam da isto osecas sto i ja.Ja nemam
hrabrosti,da izgovorim tu jednu jedinu rec koju si uspeo u meni
razviti,jer je nikome dugo nisam izgovarala.Reci je.Nekosta
nista.Videces koliko ti uzvraceno moze biti.Pokusaj...samo pokusaj.Znam
da ti nedostajem kao i ti meni.Ali pitam se da li to nedostajanje nije
samo trenutak naseg nezadovoljstva,mozda je u pitanju tvoj
hir.Mozda...da pustimo vreme i neka nam ono da odgovor koji ce nas
povesti na onaj ispavni trag.Ako u svemu ovome ima
ispravnosti.Cekacu.Mrtva nisam,voljena jesam samo ne pokusavaj da trazis
svoj zalutali smisao u meni.Ako je to u pitanju promeni smisao
trazenja.Jer onda sam ja za tebe samo jos jedna zabluda.Koja tisinom
koraca.
 
PISMO PRADEDI

Čuo sam da je baba Stana, koja živi u trećoj kući od kuće gde mi je baba rođena, na umoru. Krenuo sam da se oprostim od babe i iskoristim priliku da prenesem poruke ljudima na onom svetu. Tu privilegiju imaju samo oni koje samrtnik pozove, ali osećam da mi neće zameriti na toj slobodi, barem zbog onih, kojima želim da se obratim.
Autobus produžava glavnim drumom, a meni ostaje da puteljcima koji vode okrajcima livada, njiva i šljivaka preprečim do Stanine kuće. Baš ovim puteljcima me nekada davno moja baba vodila, kada smo obilazili njen rod. Kad god bi se odmarali, baba je pokazivala rukom na parcelu koja je nekada bila njena. Povremeno bi savijala šaku u zglobu, ne bi li mi što bolje dočarala da se iza brežuljka nalazi parcela, gde je donosila radnicima testije sa vodom i surutkom ili kotarice natežale od čorbaluka sa varivom. Tada sam mislio da me ovuda baba vodi, samo radi prečice, ali sam u dvadesetim shvatio da me baba vodila malo okolo, sa ciljem da mi prenese sećanja. Za mnoge stvari je govorila, oteto - prokleto, ali za ovu nije, jer kako je sama pričala, ne treba bacati prokletinju na ceo narod, jer je najveći greh prokleti poštenog čoveka. Bila je pri zdravoj pameti kada je slušala demokratska obećanja, ali je na pomen zemlje samo odmanjivala rukom sa rečima : ’ I ovi prave prečice, kao i oni nekada ’. Tako i ja danas ove puteljke kojima idem, svesno zovem prečicom, znajući da je malo dalje nego glavnim drumom.
Polako koračam, napredujem u mislima i Staninoj kući. Smišljam što kraću poruku, kako ne bih zamorio Stanu. Babin otac je bio predratni gazda, kako su me u školi učili, a u selu bi za njega rekli samo, domaćin. Generacijama unazad uspešno je vođeno domaćinstvo, ali dolaskom komunizma država je procenila da je on slab domaćin, sebe proglasila boljim i zakonom jačeg do danas upravlja najvećim delom imovine. Kažu da je za vreme sezone radova po tridesetak ljudi čekalo ispred kapije, a on odabirao one koji mu se učine najboljim za posao. Da mu nabrojim njegove njive, koje je Morava ove godine poplavila ? On zna da to Morava stalno plavi i zanima ga samo da li je vraćeno. Rećiću mu da ovog puta verujem u obećanja, a na njemu je da poveruje praunuku.
Dolazim do dobro poznatog dvorišta, kereći lavež najavljuje posetu, a mene obuzima osećaj sreće u ovako žalosnom trenutku. Raduje me da ima ko da hrani kera, jer je to siguran znak da ognjište ostaje i posle baba Stane.
Čim me Stanina snaja najavila, ušao sam u malenu sobicu gde je baba od vajkada obitavala. Vidi se da je i ovog proleća soba okrečena, a na prostirkama po patosu nigde ljuščice niti zrnce od strugotine. Bubnjara je žicom išmirglana, a čunkovi prefarbani srebrnom farbom, koju na selu oduvek zovu bronza. Ubledelo Stanino lice i bela kosa stapaju se sa jastukom, a ruke sa belim resama na crvenom ćilimu. Da me njena snaja nije predstavila, morao bih da joj objašnjavam čiji sam, ali ovako me baba, na izgled nemoćna preduhitri :
- Nemoj da se zdravimo, sedi Stojane, ete ti tu tronoška. Zaokruglio si se, jedva sam te poznala.
- Priznajem jesam se malo ugojio ...
- Nisi se ugojio, ti si se zaokruglio. ’ Oće li ta svadba skoro, da baba ustane i zaigra ? Ako neće da mrem.
- Nadam se da hoće.
- A kakva je devojka ? Odakle je.
- Od Čačka je. Mogu da ti kažem da je smerna, razumna, umešna i razborita.
- Lepo, sad ’ mogu da mrem.
- Ma kakvi baba, ustaćeš ti. Vidim ja kako ti gromko i bistro zboriš.
- Jedino glas od mene, ostalo je sve uvenulo. Imaš li šta da poručiš onima gore ?
- Ma jok, dobro si ti baba.
- Pričaj da ne dolaziš dva puta.
Bilo kakvo snebivanje ne vodi nikuda, jer me je baba pročitala čim sam kročio na ponjavu.
- Hteo bih da prenesem nešto mom pradedi. Rekni mu da danas neki drugi domaćini, biraju radnike za radove na njegovoj imovini, a radnici više ne stoje pred kapijom, već čekaju na birou. Rekni mu još, da se iskreno nadam da će se to ubrzo ispraviti.
- Samo to ?
- Sve drugo zna.
- Ovo sam i ja mogla da mu kažem, ali se ne nadam da će se to ispraviti. Ali ako ti tako veliš, reknuću mu. Tvojoj babi ću da reknem da si se oženio i da imaš porod.
- Ali ... kako da lažem babu ?
- Ja ću da reknem, a ti gledaj šta ćeš i kako ćeš.
- Ali baba Stano ...
- Završili smo, nema govora više, ostaj mi zdravo i dobro.

Odlomak iz romana ILEGALAC Bojana Miladinovića
 
Posle tolikih padova,dizanja molbi vise neznam ni ko sam ni gde sam.Menja se svetlost i tama,dezorjentisana sam u prostoru i vremenu i samo se batrgam u vlaznoj kaljuzi.A onda brojka srecnosti ono 009.Sasvim nevidljivo uhodavanje,i kotao jednog odbljeska.Nevidljivo si se popeo do mene,i izvukao me zauvek iz tog blata.Pocela sam bar u snu da putujem,ti snovi sa tvojim dolaskom su bili moji begunci koji su me stitili i pratili.Bio si moj kralj,a ja ono dete koje prvi put nije placalo kartu za srecu.Uzimao si me u tim snovima kada si hteo,kada si zeleo...onako umoran sa puta.Osecala sam na tebi miris onih jeftinih zena koje si samo uzimao usput da bi svoje potrebe zadovoljio.I vracao se meni.Mene da volis.Svaki tvoj dolazak za mene je bila sreca,svaki tvoj odlazak je bila moja strepnja i tajna.A sve je to ipak bio samo jedan san.
Beskraj

67420_168901423124436_164709013543677_602722_6603940_n.jpg
 
Jesam li ja žrtva nečega što je izvan mene, ili sam sama i uzrok i predmet svojih muka? Da li je ta glavobolja nešto ozbiljno i važno u mom životu, ili je slabost i gluposti od mene što sam joj se i telom i dušom predala? Je li to apsolutna neka sila koju ja moram do kraja života nositi, ili tu može biti borbe, savlađivanja, navike i pobede?
Niti je duševna kriza da me očisti i popravi, niti je telesna kriza da sruši organizam i život. Zadire i u dušu i u telo, a nigde joj svrha nije određena. S glavoboljom se, dakle, moram izmiriti.
Prolaziće dani i godine mog života, menjaće se godišnja vremena, doći će starost i smrt, i u tome i između toga svugde glavobolja. To je onda dugačak red glavobolja, kao rep na dečjem zmaju, i ja bih mogla, na primer, potražiti koja je karika u repu ova sadašnja moja glavobolja, i da li se i čime razlikuje od onih drugih glavobolja.
Celog života me kinji neko bespredmetno samomučenje, i još nešto gore od toga, što sam uvek htela da zbacim i stresem sa sebe.
I da mi je to pošlo za rukom, ja bih bila vedrija i veselija, i ne bih morala glavobolju trpeti.
Ali ja to nešto nisam stresla sa sebe, i zato se sad debela šetalica klati u mojoj lubanji, udara o ona dva đuleta, trese mi glavu i šiljkom svojim para brazde po namučenom mom mozgu.
Nešto je propušteno u životu, i čudna neka veza ima između te nesreće i moje glavobolje.
I šta je za mene važnije: Ono što je propušteno ili ono što je ostalo?
Da li bih se ja, ovako bolna, mogla razgovarati i smejati kad bi došao neko drag i govorio stvari koje me zanimaju?
Možda je dovoljno da sama razmišljam o onom što bih htela da mi drugi pripovedaju.
Možda se mogu i bez spoljašnjeg uticaja, po čistoj svojoj volji, nasmejati.
Eto, recimo, ja hoću da razvučem usne, da zažmirim očima, da zinem i da istisnem iz grudi karakterističan zvuk smeja. Časom potraja neki neobičan mir, i meni dođe misao da je to najzgodniji trenutak
da se glasno nasmejem.
Sad, pomislim, i naglo rastavim vilice. Ali iz usta ne izlete nikakav zvuk.
Vilice se automatski sklopiše, zaklopaše nekoliko puta kao kad je čoveku zima, onda se grčevito stegoše, pritisnuše jezik, a pod jezikom stade se razlivati metalni i vlažni ukus.
Ah, ne mogu više – prasak, onaj beli prasak.


Isidora Sekulić – Saputnici
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top