Slike iz života

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moc moci.
Postoji kretanje kretanja, razmisljanje razmisljanja,
… postoji i ljubav ljubavi,
Sve se redje usudjujem da izgovaram reci, jer
uvek znace drugo nego sto ja to zelim.
Sve dalje su od govora i tesko ih razabirem
u sumovima beskraja.
 
kad si ga izgubio,znaci da nije bila vredna tebe ili ti nje...nikad ne gubis ono sto vredi,za to se boris.....a na lotou ces dobiti na Sv.Nikad.....ipak je veca sansa da nadjes biser

Nemoj mi te žvake. On nije tebe vredan, ti njega... Kad je neko debeo i ružan, kažeš mu da nije sve u lepoti, kad je neko siromašan, nije sve u novcu, kad je neko dosadan, samo je načitan itd... :D

A boris novkovic je OK. Njega slusam.

a-sta-cemo-sa-lukasom.jpg
 
Poslednja izmena:
Iz kojeg cveta dolaziš
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namere
srce lomiš na delove
i noći mi pretvaraš u dane
koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni bliže
i što mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doći
jer druge puteve poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si sveta
iz kojeg cveta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim

Željko Krznarić
 
Ti ne znash kako je carobno
znati da negde postojis
jednako draga i krhka
i na poludelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svetu u kojem leptiri
i ne docekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap sto ne otice,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srecom ne gube klovnovi
na kraju svake price
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A ti, ti si zvezda
zaspala na mom dlanu
i ja te cuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budes bodez
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
sto jos uvek negde postojis.


2.

Te jeseni je u mojoj usecerenoj krvi
zaspalo cigance modrozelenih ociju
i dve ranjene srne iz neke daleke basne.
Secas se... bio sam kocijas
zaljubljen u svoju kociju
i u svetlost nase zvezde koja polako gasne...

Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svece
nasem nerodjenom sinu.
Oprosti...
Na nebu je ustap i moja se senka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu...

Sad... nemam nista sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sisao ranjiv.
Necu ti reci hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac sto sam njezan i ranjiv...


3.

Te jeseni mi je ostao osmje,
a i njega sam ubrzo izgubio...


4.

A kada ostavim zvezde
hocu da budes kraj mene
jer mogle bi i one
zacas da odu vragu...
...duboko ispod vode...
mutno ogledalo...
Bar zbog najlepsih tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak...
ostani
samo
jos
malo...

Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strasnu
ja cu manirom klovna
staviti seshir od slame,
poderan kaput
i trosnu krvavu leptir masnu
...i svojim sanjivim rukama
ogroman mesec na rame...


5.

Kisa i nebo mutno do placa...
San je posljednja mogucnost
da se sacuva
ono sto mora da ode.
Ne budi me
U ocima pijanog sviraca
jutros je previse vode
...nemir... i jedna jesen daleka..

Ni slavuji ne zvizducu pesmu
koju znaju sve ptice...
Pusti...
u praskozorje izmedju smreka
naci ce uplasene zvezde
i upaljene svice...
vece... i jedan komadic bola...

Reci ce uvek reci
manje
nego sto govore oci...
Ne okreci se...
Case su na kraju stola
al vise nikog nema
da ih natoci.


6.

Tajna je samo tajna ako je prihvati zora..

Mozda zvezde veceras namerno na pcelinjak lice
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znas da postoje i dobre i lose price,
al ne znas kada dodju, jos manje kada odu.

Talasi se ponekad i bez oseke povuku

Zamisli reku koju mesec deli na pola
i nad njom belog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdrazem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi... a dalje...ko zna kada ce smeti...

Miris odlaska nosi u sebi vise soli od mirisa mirisa mora..

Ne budi me... u snovima je nedostizno malo tuge.
Smejuci se mi igramo jednako komicnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
mozda ce u drugu jesen s andjelima ici u skolu.

I ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku..

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao sto pcela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke vecno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duse u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
talasi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi vise soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.


7.

Ja vise nemam za cim da zalim ni kome da prastam,
sem maloj krpici svetla sto me pokatkad dodirne i razbudi
...i da verujem i da ne verujem...
...i da sanjam i ne sanjam...
isto se vracam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
...a zivot tece dalje...

Ti i ne znas
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim sa nadom da nisu.
On nema lica i nema nista po cemu bi ga prepoznao
sem malog oziljka na levom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude prolecce,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi...

Ne, ne boj se.
Moje rime sem sto me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da cute..

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvek mogu sam sebe da ubedim da sam
sve sanjao...
A ti?
Sta ces ti?


8.

Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kisne, da l' je bar malo zaboli...
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvek voli.

Ona ne zna koliko boli ono sto se nikad ne vrati
kao noci koje se cuvaju u ocima sto dvostruko gore.
Sve nema svoju cenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom meseca sto pada u more.

Ja sam najljepsu pesmu zakljucao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavesu kise,
a ona je predobro znala sta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo vise.

Ko zna... mozda joj nocas neke slike ponovo znace,
mozda se zaista voli samo jednom u zivotu.
A ja sam samo klovn koga su naterali da place
sa zeljom da samog sebe igra za bednu svotu.

Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kisne, da l' je bar malo zaboli...
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvek voli.


9.

Milion svetionika u noci i nebo od pecene gline
i tvoje ruke i usne, socnije od zreloga nara,
u ocima usnula kisa i oblak vrele tisine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Secam se bila si zvezda veca od Velikih kola,
seti se bio sam svitac manji od makova zrna.

I onda sam do obale s ocima sto ne drze plimu,
tezak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko nocas gubi: vatra sto gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili mozda i jedno i drugo.

Ah, da, jednom davno, skoro se ne secam vise
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kise
kao sto mrtav delfin zamislja usnulo more...

...Iznad pepela najdraze slike nasli su dusu slikara
valovi sto u zoru uguse sve sto se olako zari.
Kad jednom kroz miris mora osetis miris nara
poveruj da negdje za mnom mesec zaklan krvari.

Miladin Beric
 
Kroz noć
koračam i čekam te
kao da ideš iza mene
osećam te
kao da me stalno pratiš
...govorim ti
neke slatke reći
al tiho
da ne čuju drugi
onako kao i ti
kad si prišla mi
i sasvim blizu
gorele su tvoje usne
nisam te razumeo
ali sam znao
šta si mi govorila
kao i ti
kad dotakla si mi usne
i oživela me
posle hiljada praznih života
vratila mi nešto
što se zove razlog
da ne pobegnem
i ne počnem iz početka
isti ovaj život
po ko zna koji put
sa ko zna kim
dok živim pored
ko zna koga
dok slušam neke poznate reči
a ne razumem
njihovu smisao...
koračam
kroz noć
dok oluja se sprema
osećam oko sebe
neki šudan nemir
kao da me pratiš
kao tvoje usne
kao da znaš
šta ti želim reći...

reci mi!
 
Nedostaješ mi večeras – ponovno. I ne znam koji je to u meni osjećaj zbog toga, ne znam koji je. Ne znam mrzim li to tebe ili sebe. Znam da je oboje sasvim malo moguće, ali valjda je moguće. Opet neka ispraznost budući da znam i gdje si i s kim. Dobro, možda ne znam točno gdje si. Ali točno znam s kim si. Ne znam točno ni što radite, što ti radi, što mu radiš… Mogu se samo užasavati prizora koji mi ne izlazi iz glave. Ne znam kako to istjerati iz sebe, ne znam kako tebe istjerati van da više ne mislim o tebi, da te više ne volim, ništa ne znam. Znam samo… da nedostaješ mi.

Autor: zucchero

z11111111111111111111111-2-1.jpg
 
Verujem da žene još uvek zameraju nagli odlazak, nedostatak priznavanja rituala koji se upravo zbio; njima su još uvek potrebne reči, telefonski poziv, pismo, gestovi koji senzualni čin čine posebnim, ne anonimnim i čisto seksualnim.

To može ili ne mora da nestane u moderne žene, namernim poricanjem svih njenih prošlih sopstava, i može postići ovo razdvajanje seksa i ljubavi koje, po mom shvatanju, umanjuje užitak i snižava visoki kvalitet vođenja ljubavi. Jer se vođenje ljubavi postiže, uzdiže, intenzivira njegovom emotivnom sadržinom. Mogli biste ga porediti sa razlikom između solo izvođača i širokog dometa orkestra.
Anais Nin
 
Ako postojiš, dišeš.
Ako dišeš, govoriš.
Ako govoriš, pitaš.
Ako pitaš, misliš.
Ako misliš, tražiš.
Ako tražiš, doživljavaš.
Ako doživljavaš, učiš.
Ako učiš, rasteš.
Ako rasteš, želiš.
Ako želiš, nađeš.
Ako nađeš, ne vjeruješ.
Ako ne vjeruješ, sumnjaš.
Ako sumnjaš, razumiješ.
Ako razumiješ, znaš.
Ako znaš, želiš da znaš još više.
A ako želiš da znaš još više, živ si.
 
Ponekad, svaka misao upravlja s otrovnom žaokom u sopstveno srce i svaki udarac odbrane pogađa u njega. Tada srce uplašeno pobegne nazad u izgubljeni raj i ne može verovati da mora učiniti i taj prelom, da se i ta veza mora prekinuti. Mnogi doživljavaju umiranje i ponovo rađanje, koje je naša sudbina, samo onaj jedan jedini put u životu prilikom truljenja, kad sve što smo voleli hoće da nas napusti i mi najedanput oko sebe osećamo usamljenost i smrtonosnu hladnoću svemira. I mnogi ostaju zauvek da vise na ovoj litici i celog života su bolno pripijeni uz ono što je nepovratno prošlo, grleći san o izgubljenom raju, koji je najgori i najubitačniji od svih snova.
 
Voleo sam kišna jutra, kada sam se budio kraj nje. Uživao sam da posmatram njeno nago telo, kako miruje. Pogled mi se uvek najviše zadržavao na njenim grudima....Gledao sam je tako, uvek uz prvu cigaretu, a onda bih ustao i otišao da skuvam kafu. Kad miris kafe napuni stan, ona bi se budila. Posmatrao sam je kako se lenjo proteže po krevetu. Potom bi ustala i poput gazele prošetala naga po sobi, a ruke provlačila kroz kosu. Obukla bi potpom moju majicu ili pak košulju, sela u fotelju, zapalila cigaretu i sačekala da donesem kafu. Nekada smo znali piti kafu do podneva, radeći usput mnoge druge slatke stvari. Uživao sam da gledam kako uvlaci dim cigarete. A osmeh?! Znala se užasno slatko i zarazno smejati. Sve naše noći bile su pune lude strasti, sa zadovoljnim smehom na licu smo spavali a ujutro kad bih otvorio oci i video tebe nasmejanu, sreca ne bi imala kraja.
A danas, retko je se setim...ali uvek kad ujutro stane kisa lupati ja se probudim i pogledam kraj sebe. Nema te, ne vidim tvoje nago telo gazele kraj mene. Ponekad, u tim kišnim jutrima, kao da čujemo tvoj glas: "Još sam tu...još sam u tebi....jos uvek te volim".
 
Neki ljudi pobjedjuju, osvajaju, ali osecaj gubitnistva ih tera da se iznova dokazuju, pa tako nastavljaju sa pobedama, sve do trenutka kada, istroseni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadasnje pobede pretvorili u zivotni poraz, jer nikad nisu pobedili srcem, vec su, u zelji da budu pobednici u ocima drugih, nesvesno pobedili sebe.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top