Chrommagus, smiri se, nema potrebe za takvim izrazhavanjem na forumu...
Evo neshto o Bodleru, pa ti sad izvuci poneshto...
Sarl Bodler je bio pesnik, kriticar, esejist i esteticar, preteca je mnogih pesnickih strujanja u Evropi na prelazu iz XIX u XX vek. U svojim knjizevnoteorijskim radovima on je pisao da realisticki postupak nije adekvatan samoj prirodi umetnickog stvaranja. Realist zeli da stvari predstavi onakve kakve bi trebalo da budu, a Bodler smatra da umetnik treba zivot i pojave oko sebe da osvetlava svojim duhom, da u njima otkriva duboko skrivenu zakonitost i tako da dovrsi prirodu, da je dogradi. I među beskrajno razlicitim stvarima postoje analogije koje treba umetnik da otkrije i poveze u sliku sveta. Bodler je protivnik i utilitarizma i larpulartizma. Govorio je da je "najsmesnija stvar videti cilj poezije u sirenju prosvete u narodu", ali nije poricao duboku vezu između poezije i coveka. "Necu da kazem da poezija ne oplemljenjuje naravi" - pisao je Bodler - "...ja kazem: pesnik je umanjio poetsku snagu ako je isao na moralni cilj, jer poezija ne moze da izjednaci sa moralom i naukom." Osim poezije pisao je i prozu i kritiku. Zbirka Splin Pariza (1869) otvara vrata novoj vrsti proze: to su impresionisticke crtice koje su - kao nacin pisanja - prihvacene u Evropi krajem XIX veka.
Otac mu je rano umro, a sa majkom i ocuhom je cesto dolazio u sukob. Godine 1841. roditelji ga salju na put oko Afrike, do Indije, u skolu zivota. Ustedjevinu - nasledje od oca, brzo je potrosio pa je ziveo od pisanja i objavljivanja. Ali njegova nova poezija, sokantna i nova po motivima i slikama, tesko je nalazila izdavaca. Vise puta je uzaludno pokusavao da objavi prvu i jedinu zbirku svojih pjesama. Uspeo je napokon 1857. da izda Cvece zla, ali i protiv njega i protiv izdavaca poveden je sudski proces, kaznjeni su i zbirka je osakacena za sest pesama. Bodler je najvise napadan kao pjesnik a ne kao teoreticar. On je najvise pevao o poroku i to maestralno izrazio u svojoj zbirci Cvece zla, u kojoj je ostvario sintezu razlicitih knjizevnih smerova svoga vremena, ali i mnogo vise od toga: oznacio je pocetak i utemeljenje novog poimanja poezije. Ovde je pevao o iskusenjima sto ih je nudio nocni Pariz, pa ga je konzervativna kritika zigosala kao bludnika i razvratnika koji siri nemoral. Prosecna kritika pod uticajem javnosti Bodlerovu poeziju je proglasila satanskom. I Bodler, umesto ocekivane slave, doziveo je sudski proces na kome se sudilo delu "zbog povrede javnog morala". Pogodjen takvim odnosom Francuza prema njegovom delu i poeziji, napustio je Pariz i otisao u Brisel. Nije dugo ziveo: u cetrdesetoj godini zivota dobio je izliv krvi u mozak, ziveo jos nekoliko meseci potpunog pomracenja uma i u teskim mukama umro u Parizu 1867. godine.
Sredisnji motiv Bodlerove lirike je romanticarska suprotnost između ideala i stvarnosti. Vec naslov zbirke Cvece zla govori puno o nacinu Bodlerovog spajanja suprotnosti. On u svoju poeziju ne utkiva sentimentalnost, cak bi se moglo reći da je lisena svega lirskog, mekog, nežnog i plemenitog. To je poezija prihvatanja zivota sa svim njegovim teškoćama i rugobama zajedno. Ali Bodler je veliki i moderan pesnik po tome sto svakoj vrednosti prilazi iz nove licne perspektive; on u svemu trazi i vidi zivot, a zivot vidi kao spoj satanskog i bozanskog, uzvisenog, duhovnog, ali i banalnog i crvotocnog. Njegova pesma Albatros nastala je jos 1841. za vrijeme pesnikovog putovanja u Indiju, našla bi podsticaj i u nemackoj i u engleskoj knjizevnosti. U ovim književnostima ptica albatros je imala vrednost simbola neshvacene i ismijane velicine, a Bodler joj je dao sasvim novo znacenje: u palom albatrosu, razlici između onog pre, kad je bio "car azura", i sad kad je bedan i jadan, on docarava prolaznost i promjenjivost sudbine poslednjom strofom celokupnu simboliku vezuje za sudbinu pesnika, koji se "carem" oseća u visinama, ali "na tlo prognan, gde ga svet sa porugom gura, od divovskih krila ne može da hoda". Ono sto mu je u njegovom svetu, u visinama, fantasticno orudje koje ga cini carem, oborenom albatrosu predstavlja teret, porugu i smetnju. I opet smo svedoci totalnog dozivljaja sveta u kojem se spajaju lepota i strava, ljubav i smrt. U njegovim pesmama zivi i pariska sirotinja koju je bas to siromaštvo i beda bacilo tamo. On je u svojim pesmama izrazio snazno suosecanje sa poniženima i razumevanje za njihovu patnju. Pritisnut i sopstvenom rezignecijom a svestan covekove nemoci da izmeni tokove zivota, on je ipak imao svetle trenutke i pobune protiv socijane nepravde: "Boze, ti sliko moja, proklet da si!" Ali u sustini sve se zavrsavalo ovim krikom. Nesrecni covek se ponovo predavao poroku i otrovu duse: "Najmudriji smelo bezumlje prigrle, iz copora u tor sto usud zatvara, mocnom pribezistu opijuma hrle! To je vecni bilten Zemljinog cara!"