Sastavi, radovi, zadaci i sl.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE REČI

Ponekad duboko u meni probudi se tuga prošlosti... Nebu sam darovala dušu, za tebe... Jer jedino ti umeš da vratiš sjaj uveloj travi i glas nemom čoveku. Boli me tišina sumraka i teško prolećno sunce kad oživi šapat večnih uspomena.
Hm... Ostajem kući... Ne znam zašto... Mogla sam izaći... Ali eto meni je izgleda lepše kući... Ne znam ni šta da pišem... Od tada nisam ni spavala kako treba... Razmišljala sam - Šta ako više nikog ne budem volela kao što sam njega? Mogućnosti da se to desi nisu prevelike, ali šta ako se desi? Ovo mi se ne sviđa...
Nikada više neću pustiti suzu zbog njega. Kažu da niko nije vredan mojih suza i držaću se toga da ne bih dozvolila da me obuzme plima tužnih osećanja. Ti nisi tu, a tako trebaš mi… Teško mi je da to priznam, ali je ipak tako.
Ne volim kada dođe noć kao što je ova…Kada ostanem sama i više ne moram da glumim pred drugima, kada ne moram najbolje da izgledam baš kad se najgore osećam - to je nešto najgore što može da se nekome dogodi. Volela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš. Čuješ li? Oslušni samo malo, molim te! Čuješ li koliko negde daleko jedno srce kuca i zove te… Čeznem da ti kažem šta još osećam, čeznem da me samo jednom poslušaš, zar tražim previše? Želim da plačem, a suze mi na lice ne naviru, onda poželim da se smejem, a osmeh nije čuo za mene... Poželim da patim, ali ne mogu jer je to baš ono što sad osećam... Poželim život, ali ti nisi tu, a moj život si ti... I tako želim jednu želju za drugom sve dok ne shvatim da si svaka moja želja, moja bol, moj osmeh, moja patnja, moja suza...
U meni se bore razum i srce, vode tešku bitku, bitku u kojoj će samo jedna strana biti pobednik. Mene plaši ona druga, da li ću ja to moći da podnesem… U oba slučaja, biće mi teško… Niko to ne može videti, to je duboko u meni… Mrzim noći kao što je ova, mrzim te zbog toga što još čeznem za tobom, još te vidim kraj sebe, vidim nas i izgleda tako stvarno. Zbog toga počinjem da mrzim i sebe – zbog toga što čeznem da ti kažem:“Nemoj da ideš, dođi, Trebaš mi, Volim te!“
ZATO NOĆAS PREKIDAM SVE. NI JEDNU SUZU VIŠE NEĆU PUSTITI ZBOG TEBE, DOSTA IH JE BILO, NISI IH VREDAN. IZBRISAĆU TE IZ SVOG ŽIVOTA, ZABORAVIĆU I ONO NAŠE LETO, KUNEM SE. VIŠE NE ŽELIM DA ZNAM NI GDE SI, NI S KIM SI. BOLEĆE, ZNAM, ALI PREBOLEĆU – MORAM DA PREBOLIM! I ZNAJ, DOĆI ĆE DAN KADA ĆEŠ SHVATITI ŠTA SI IZGUBIO I POŽELEĆEŠ DA SE VRATIŠ. KAJAĆEŠ SE, ALI BIĆE KASNO, TADA ĆE TE ZABOLETI MOJA BOL, SVAKA MOJA SUZA I SVAKA NEPROSPAVANA NOĆ…
Ako ikada saznaš koliko sam misli poklonila tebi, znaćeš i koliko sam te volela. Ove noći se opraštam od tebe i upućujem ti još jednom sve svoje misli. Sve ono lepo staviću u najlepši dnevnik uspomena. Jer za ljubav, kao i za bol, uvek je potrebno dvoje...

Eto moj sastav za Ceznem da ti kazem.... Dobila sam 5, mozda ce nekom zatrebati....
 
SEOBE

Po svom polazištu u istoriji, roman Seobe bi mogao biti istorijski roman, ali je on i roman ličnosti, psihološki i poetski roman, ispunjen bogatom metaforičkom i simboličkom izražajnošću. Seobe su roman u kome dominiraju pejzaž, čovek i istorija.
У делу ''Сеобе'' трагика српског национа оличена је у лику Вука Исаковича и у славонско – подунавском пуку. Вук Исакович кренуо је у ратни поход са мутном надом да се нешто напокон може изменити у његовом животу и у судбини његовог народа, народа који је изгнан из свог правог завичаја, па у туђини заснива нови, који је због тога немиран, склон сеобама будући да је несигуран, подвргнут туђој власти и у служби туђим интересима. И управо трагика тог народа је у томе што он одлази на далеке фронтове не знајући где иде, не знајући за шта гине и опет на крају са рањенцима и унакаженима се враћа у завичај који му, опет, и није прави завичај. Када Вук полази у ратни поход, далеко ка Рајни, ка Француској, и у том рату све је више удаљен од своје жене, стиче сазнање о бесмислу ратовања за њега и његов народ.
Вукова трагичност тиме је већа што, не само да је разочаран у борбу и згранут судбином свог народа, већ још доживљава да га жена вара са његовим сопственим братом. Ако се његова трагичност сагледа у контексту народа чији је предводник уочавамо да је писац вероватно хтео да још појача и употпуни трагичност. Вук, по природи ратничка душа, уместо да осећа властита задовољства и да га муче лични проблеми, он осећа бесмислене проблеме рата, осећа проблеме свог пука и народа. Док Дафина и Аранђел доживљавају личне проблеме и трагике, дотле Вук властиту ситуацију све више види са положајем и проблематиком пука Срба, српског граничарског живља, који отварају нека битна питања људске егзистенције. Дакле, на општем плану цели један народ, на ужем Вукова разочараност у ратовање и велике губитке који не воде нигде.
Na drugom polu, polu razočaranja i sumnje u te moći su “Sumatra” i sva dela inspirisana sumatraističom poetikom, poema “Serbia”, takođe. I “Seobe” pripadaju tom krugu melanholične zamišljenosti nad svetom oličеne ovoga puta u Vuku Isakoviču, čoveku koji je trebalo da pomogne čitavom jednom narodu…
U romanu Seobe dominantna su tri lika: Vuk Isakovič, gospođa Dafina i Aranđel Isakovič. U svakome od njih postoje dva života. Jedan, realan, život koji žive i drugi koji je više san, život koji se priželjkuje.
Iako je njen odnos prema svetu bio tako prost i običan, zemaljski, odnos njen prema deveru, kao i prema mužu, nije bio ni tako običan, ni tako prost, već prilično nadzemaljski. Tako ona sa deverom nije govorila. Njemu to sve nije rekla. Pred njim, uopšte nije bila takva. Govorila mu je o noći, koje se boji, o mraku, u kom je hvataju strah i priviđenja. O mladosti, koja je prošla. o životu, koji je za nju tako težak. I, suznim očima, o mužu koji je više, izgleda, ne voli i koji je, možda, nikad nije ni voleo. Ne misleći, kao Aranđel Isakovič, da je lepa kao niko, ona je znala šta vredi. Rešivši da se upusti sa snahom, on nije hteo da misli na brata. Mada kako ona tako su i Svi likovi u romanu tragali za boljim zivotom, trazili su svoju zvezdu, jurili ka nekim svojim idealima ili ka ostvarenju zivotnih ciljeva, ali sve je to bilo tako daleko. Zrak srece koji bi ih obasjao, vrlo kratko bi trajao, a zvezda bi se ugasila. Ceo roman predstavlja vapaj i čeznju za srećom.
Nije mi se dopalo to sto se Dafina, kao i Arandjel, na kraju predala strasti i nije izdrzala. Ipak je ona bila udata zena i ne samo to, bila je majka… U obzir naravno uzimam i to vreme kada je nastao ovaj roman. Njen postupak ne odobravam sa svog aspekta gledista, ali ga necu ni osudjivati. Zbog cega? Mislim da će svako znati odgovor…

Evo i za SEOBE!!!
POZZZZZ
 
ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE REČI

Ponekad duboko u meni probudi se tuga prošlosti... Nebu sam darovala dušu, za tebe... Jer jedino ti umeš da vratiš sjaj uveloj travi i glas nemom čoveku. Boli me tišina sumraka i teško prolećno sunce kad oživi šapat večnih uspomena.
Hm... Ostajem kući... Ne znam zašto... Mogla sam izaći... Ali eto meni je izgleda lepše kući... Ne znam ni šta da pišem... Od tada nisam ni spavala kako treba... Razmišljala sam - Šta ako više nikog ne budem volela kao što sam njega? Mogućnosti da se to desi nisu prevelike, ali šta ako se desi? Ovo mi se ne sviđa...
Nikada više neću pustiti suzu zbog njega. Kažu da niko nije vredan mojih suza i držaću se toga da ne bih dozvolila da me obuzme plima tužnih osećanja. Ti nisi tu, a tako trebaš mi… Teško mi je da to priznam, ali je ipak tako.
Ne volim kada dođe noć kao što je ova…Kada ostanem sama i više ne moram da glumim pred drugima, kada ne moram najbolje da izgledam baš kad se najgore osećam - to je nešto najgore što može da se nekome dogodi. Volela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš. Čuješ li? Oslušni samo malo, molim te! Čuješ li koliko negde daleko jedno srce kuca i zove te… Čeznem da ti kažem šta još osećam, čeznem da me samo jednom poslušaš, zar tražim previše? Želim da plačem, a suze mi na lice ne naviru, onda poželim da se smejem, a osmeh nije čuo za mene... Poželim da patim, ali ne mogu jer je to baš ono što sad osećam... Poželim život, ali ti nisi tu, a moj život si ti... I tako želim jednu želju za drugom sve dok ne shvatim da si svaka moja želja, moja bol, moj osmeh, moja patnja, moja suza...
U meni se bore razum i srce, vode tešku bitku, bitku u kojoj će samo jedna strana biti pobednik. Mene plaši ona druga, da li ću ja to moći da podnesem… U oba slučaja, biće mi teško… Niko to ne može videti, to je duboko u meni… Mrzim noći kao što je ova, mrzim te zbog toga što još čeznem za tobom, još te vidim kraj sebe, vidim nas i izgleda tako stvarno. Zbog toga počinjem da mrzim i sebe – zbog toga što čeznem da ti kažem:“Nemoj da ideš, dođi, Trebaš mi, Volim te!“
ZATO NOĆAS PREKIDAM SVE. NI JEDNU SUZU VIŠE NEĆU PUSTITI ZBOG TEBE, DOSTA IH JE BILO, NISI IH VREDAN. IZBRISAĆU TE IZ SVOG ŽIVOTA, ZABORAVIĆU I ONO NAŠE LETO, KUNEM SE. VIŠE NE ŽELIM DA ZNAM NI GDE SI, NI S KIM SI. BOLEĆE, ZNAM, ALI PREBOLEĆU – MORAM DA PREBOLIM! I ZNAJ, DOĆI ĆE DAN KADA ĆEŠ SHVATITI ŠTA SI IZGUBIO I POŽELEĆEŠ DA SE VRATIŠ. KAJAĆEŠ SE, ALI BIĆE KASNO, TADA ĆE TE ZABOLETI MOJA BOL, SVAKA MOJA SUZA I SVAKA NEPROSPAVANA NOĆ…
Ako ikada saznaš koliko sam misli poklonila tebi, znaćeš i koliko sam te volela. Ove noći se opraštam od tebe i upućujem ti još jednom sve svoje misli. Sve ono lepo staviću u najlepši dnevnik uspomena. Jer za ljubav, kao i za bol, uvek je potrebno dvoje...

Eto moj sastav za Ceznem da ti kazem.... Dobila sam 5, mozda ce nekom zatrebati....
molim te pomagaj,napisi mi sastav na temu PUTOVANJE IZ MASTE ili cudna i smesna stvar
 
ej vec sam ga sastavila...ali evo nekome ako mu zatreba:

Svi smo mi dospeli u ovozemaljsku bastu koja se zove zivot. Staze kojima hodamo su razlicite,preplicu se i razilaze,mi tecemo kao vreme,radujemo se, smejemo, patimo, bolujemo i sto je najvaznije...Volimo...
Tako sam i ja zavolela... Brzo, nepromisljeno, totalno blesavo...
Zavolela sam tako lako a tako sam tesko znala to da pokazem...Mozda je to moja najveca mana a mozda cak i najveca vrlina...mozda cu upravo zbog toga uspeti da sacuvam svoje srce u jednom komadu sto retko kome polazi za rukom u ovom svetu punom lazi, prevara i neiskrenih ljubavi... A sa druge strane covek bez ljubavi je samo mrtvac koji dise, nista drugo do nekoliko slucajnih imena i datuma...

Ljubav je cudna stvar... Danas je sve leprsavo i lepo i mi ususkani u svojoj ljubavi sijamo od zadovoljstva a sutra... Sok... Ugledamo onu stranu stvarnosti, onu stranu zivota koju juce nismo poznavali, svi lepi trenutci ispare a u nama ostaje jedino osecaj gorcine,usamljenosti i neobjasnjive tuge... Da li je onda nase srce vredno da ga zrtvujemo zbog nekih lepih zelenih ociju? Ociju koje su tu uz nas,bodre nas i prate kroz zivot a onda odjednom nestanu kao da nikada nisu postojale, a nase srce ostane samo, napusteno i ranjeno...? Ocigledno da jeste cim je toliki promet!!! Danas se srca poklanjaju tako nepromisljeno i brzo da je gotovo nemoguce sacuvati ih... Da li su ljudi poludeli ili i dalje ne shvataju da je srce ono najvrednije sto poseduju?
Mozda su ipak ljudi u pravu... Mozda srce ipak treba staviti na kocku i cekati da naidje ono koje ce kucati u istom ritmu... Mozda je ta neizvesnost ono sto u stvari cini ljubav a kada bi sve bilo ocigledno i lako ljubav verovatno vise ne bi bila to sto je sada... Zbog toga ne ljudi ne treba da se opiru kada ih pogodi Amorova strelica a jos gore da beze od toga i stide se da pokazu svoju zaljubljenost, taj najlepsi osecaj na svetu...

Putevi ljubavi su veoma cudni i satkani su od bezbroj trenutaka. Svaki je poseban i neponovljiv. Svaki prezivljeni dan i prespavana noc samo su delici ogromnog mozaika. Nikada se jedan prezivljeni trenutak nece ponoviti i zato treba voleti i biti vojen u svakom trenutku, tokom ovog celog kratkog i nesavrsenog zivota... A ja bih to verovatno prvo trebala da naucim sebe...

Znam da ova gospodjica odavno nije aktivna na forumu ali osecam potrebu da joj se zahvalim jer sam zahvaljujuci njenoj temi dobio 5 na pismenom. Nadam se da ipak posecuje forum i da ce videti ovo :)

pozz
 
Pozz, jel može neko da mi pomogne u pisanju sastava na temu zona zamfirova?
Otprilike nešto na ovaj fazon:
Odnos izmedju starog i novog u delu i opisite nacin zivota u starom Nisu

Hvala...

P.S. treba mi za sutra pa ako bi neko mogao da mi danas odg....
 
Poslednja izmena:
U cetvrtak imam pismeni iz ROMEO I JULIJA pa jel moze neko da mi napise sastav za cetvorku ili peticu
unapred hvala


MOLIM VAS POMAGAJTE JER U CETVRTAK IMAM PISMENI A TREBA MI CETVORKA ILI PETICA


POMAGALJTE HITNO JE

„ROMEO I JULIJA“ – ŠEKSPIR

Rođen 1564. godine u Strafordu, u srcu seoske Engleske, Šekspir je verovatno najznačajniji pisac iz doba renesanse. Njegov književni opus obuhvata dve velike poeme („Venera i Adonis“, „Otmica Lukrecije“), zbirku od 154 soneta i trideset šest drama, komedija, istorija i tragedija. Šekspirovo celokupno delo može se podeliti u četiri kategorije: komedije i istorijske drame (napisane do 1596.god); velike i vedre komedije (od 1596-1600); tragedije (1601-1609); period romantičnih drama ili tragikomedija (1609-1612).
Jedna od njegovih prvih velikih tragedija – „Romeo i Julija“ – napisana je 1594, i odmah je Šekspiru donela reputaciju velikog dramskog pesnika. Podjednako dobro prihvatili su je i plemstvo i široke narodne mase, kao i tadašnja književna kritika. Zahvaljujući slavi „Romea i Julije“, Šekspir je osnovao londonsko pozorište „Glob“.
Iako napisana u prvoj fazi stvaralaštva, kojoj pripadaju komedije, ova više dramska poema nego drama, smatra se prvom Šekspirovom tragedijom. U njoj ima veselosti i elemenata komike, ali se, nakon vrhunca, radnja dalje razvija tužno-dramatično, da bi se, na kraju, završila tragično. Lirski karakter „Romea i Julije“ označava pesnikovu prelaznu fazu iz lirike u dramu. Hor, kao intermeco između scena ili prolog, služi da, u obliku soneta, rezimira situaciju koja se dogodila u prethodnoj sceni ili da nagovesti šta će se dogoditi u narednoj.
Legenda o nesrećnim ljubavnicima veoma je stara i bila je popularna i pre nego što je Šekspir napisao tragediju. U hronici italijanskog grada Verone, spominje se priča o Montekijima i Kapuletijima iz 1303.godine, to jest o ljubavi između mladića Romea i devojke Julije (Đulijete), koji potiču iz zavađenih porodica.
Nema ni jednog Šekspirovog dela u kojem se ljubav ne pojavljuje: bilo kao zahvalna tema razgovora, pokretačka snaga likova ili, najčešće, kao preporodilačko osećanje koje vraća radost prvog viđenja lepote u svetu. U većini Šekspirovih dela, tuga ili radost zaljubljenika vraćaju njegove tragične usamljenike u naš svet, a nas približavaju njima. Za razliku od brojnih komedija u kojima ljubavnici uvek imaju svoj kutak gde im niko ne smeta, Romeo i Julija su okruženi svetom svakodnevice i ugroženi silama mržnje. Nad poezijom njihove ljubavi nadneo se mač proznih sila onih od kojih zavise. Romeo i Julija protiv Verone; ili deca u ljubavi protiv roditelja u mržnji; mladi protiv starih koji su zaboravili na mladost i protiv onih mladih koji neće za nju da znaju... Ukratko, reč je o sukobu između velike i idealne ljubavi sa malim i stvarnim svetom.

Radnja Šekspirove tragedije smeštena je u autentični ambijent legende – u Veronu, ali se događa u vremenskim okvirima XVI veka. Sve se odvija munjevitom brzinom, u toku od samo nekoliko dana. Mladi Romeo i četrnaestogodišnja Julija sreću se na maskenbalu u domu Kapuletijevih, na kojeg Romeo krišom dolazi, jer on pripada Montekijevim koji su, zbog neke stare razmirice, u sukobu sa porodicom Kapuleti. Ta tvrdoglava upornost dve porodice, koje se inate u međusobnom plemićkom ratovanju, onemogućiće da se ludo zaljubljeni mladi par javno i slobodno spoji bračnom vezom. Pošto su se tajno venčali, njih dvoje kuju plan kako da se oslobode porodičnih stega i pobegnu iz Verone. No, zamršena situacija, splet nesrećnih okolnosti i igra sudbine učiniće svoje: Julija će simulirati svoju smrt uspavljujućim napitkom, a Romeo će, ne dobivši na vreme vest o njenoj maloj zaveri, u tu smrt poverovati i ubiti se u grobnici svoje dragane. Probuđena Julija će, pošto ugleda mrtvo telo svog ljubavnika (i muža), učiniti isto: svoje srce probošće Romeovim nožem. Tek nakon njihove smrti, porodice će se pomiriti. Tako je romantična i, verovatno, najdirljivija legenda o večitoj ljubavi ovekovečena u Šekspirovom remek-delu.
Romeovo i Julijino samoubistvo je, u stvari, poslednji i vrhunski izraz njihove ljubavi. Da bi ostala ono što jeste i bila više od toga, njihova ljubav mora prestati da postoji u svom zemaljskom vidu. Međutim, iza njihovog odlaska ostaje jedno osećanje i jedno saznanje. Posmatrajući tužni prizor roditelja nad mrtvim telima svoje dece, knez na kraju kaže:

„Sumoran mir jutro donosi nam ovo,
sunce od tuge ne moze da sine.”

Najupečatljiviji su likovi glavnih junaka: Romea i Julije. Njihova veza je do krajnosti idealizovana, „savršena“ ljubav sa diskretnim nagoveštajima strasti. Julijine reči, izgovorene nakon što je prvi put ugledala Romea, stavljaju do znanja čitaocu da takva ljubav nema srećnu perspektivu.
Interesantan je lik Romea koji, iz nestašnog mladića lako zaljubljive prirode, izrasta u ozbiljnog i zrelog muškarca, spremnog da se žrtvuje zbog ljubavi. (Inače, na italijanskom jeziku, „Romeo“ znači „hodočasnik“.)
Takođe, tu je i Paris, mladi plemić i nesuđeni Julijin muž – još jedan do očaja zaljubljen muškarac, koji se, zbog neuzvraćenih osećanja, survava u tragičnu smrt. Zatim dadilja, Julijino „rame za plakanje“, majka umesto majke, najbolji prijatelj pun razumevanja, savetodavac toplog srca; Merkucio – Romeov prijatelj, koga krasi zdravorazumsko rasuđivanje i požrtvovanost. Otac Lavrentije je najbliži ljubavnicima i najviše u stanju da saoseća sa njima.
Mnoštvo sporednih likova čini galeriju različitih karaktera koji, svi zajedno, čine tragediju psihološki istančanom.

Neke scene iz „Romea i Julije“ smatraju se „antologijskim“; takva je, na primer, u drugom činu, čuvena scena u vrtu Kapuletijevih, kada se Julija pojavljuje na balkonu i prvi put razmenjuje ljubavne izjave sa Romeom. Ili, u trećem činu, sceni petoj, dijalog Romea i Julije, koji ima šaljivu notu bračne razmirice oko toga da li ptičija pesma pripada ševi ili slavuju.
Kod nas je, 1874, ovu tragediju preveo pesnik Laza Kostić, veliki poznavalac Šekspirovog dela. Jedan kritičar (Sv. Nikolajević) tada je primetio: „Delo Romeo i Julija opeva ljubav, od njenog prvog, još nesvesnog šaputanja sa prorodom, koja se istom budi, do njene valovite siline, kad joj, kao nekoj nadzemnoj silini, obični izumi čovečijeg razuma ne mogu odoleti; predstavlja razviće ljubavi od njenog nevinog igranja sa suzama i uzdasima besposlene momčadi i devojaka do užasne krvi u grobnici veronskoj...“

NAPOMENA: Sastav možeš i da skratiš, po sopstvenom nahođenju, samo vodi računa o tome da ne poremetiš koncept. ;)
Srećno!
 
e treba mi pomoc oko sastava moze neko da mi napise kad snovi postanu java ili da mi kaze gde mogu to da nadjem

e evo ja ću ti pomoći da počneš....


Odšetam mislima u daljinu,prošetam se po beskraju i shvatim da sam se ponovo našla u nekom od svojih snova.imam ih nekoliko... Neki su veći, neke su manji , neki su mračni i puni straha, a neki su svetli i veseli...i kada bi svi ovi snovi postali java mislm da bi svaki dan podsećao na nesvarne stvari, ali sva naša maštanja i svi snovi koliko nestvarni toliko jednog dana mogu da postanu stvarnost!

...to ti je uvod. a imam sastav na temu KULE MOG DETINJSTVA AKO NEKOM TREBA POSTAVIĆU!!!!:kiss::heart::)
 
Potreban mi je jedan sastav večeras:

Tema je nama bila za vežbanje:

I to se dogadja
Humorističkim perom o svom odeljenju VII-razred

Nije htela da nam kaže temu pa je rekla biće nešto slično pa ako može neko na brzaka da mi nešto napiše izvuče,šta god već.
 
RASTAJEMO SE
Sećate li se kako smo se sreli, upoznali i postali bliski? Bliski toliko da nas niko ne rastavi i preotme tajne i želje. Sećate li se svega?
Bili smo deca, jedno drugome strana nepoznata i daleka. Želeli smo da se časovi što pre završe da bismo pobegli od obaveza. Vreme je prolazilo. Svaki novi dan u školi bila je nova radost i nova prilika da sretneš već znana lica i uzvratiš nečiji osmeh. Delili smo dobro i zlo. Zajedno smo lakše podnosili sve grdnje i nepravde, zajedno smo bili jači!
A sada stojimo na raskrsnici sa bezbroj puteva i pitamo se kojim da krenemo. U meni se stalno javlja isto pitanje. Šta će se desiti ako odaberem pogrešan put, slepu ulicu mog života? Da li će biti vremena da se okrenem i vratim na raskrsnicu? Ubeđujem sebe da više na to neću misliti.
Sećanje me vraca 8 godina unazad,proživljavam sve ono što sam i tada i stojim na istom mestu kao i tada,ali ima jedna razlika:tada sam pisala o sreci koja me obliva kao đaka-prvaka,a sada pisem o uspomenama i secanjima iz skole i iz ovih osam razreda
Tada je za mene škola predstavljala jedan nedostižan cilj,nešto nemoguće i neostvarivo ali u isto vreme i novo i lepo.Tada sam po prvi put u životu osetila da mogu da dostignem nebo.
Osetila sam kao da sam na početku nekog novog života..I počelo je..Dobila sam jedan novi dom,porodicu.... Uz pomoć njih sam uvidela vrednost života,,vrednost čoveka samog po sebi, naučila sam da volim i poštujem pre svega.Svaka godina je bila jedan novi izazov, svaka je sa sobom nosila nešto novo,nama nepoznato
Moram da priznam, da mi je na početku najdraže bilo kada sam upoznala novo društvo i sada kada malo bolje razmislim , izgleda da je jedino ono uspelo da opstane tokom svih ovih godina. Sećam se,tada je moje prvo prijateljstvo bilo najvažniji pehar u mom životu. I narednih godina,zajedno smo prolazili kroz sve probleme,nevolje; zajedno smo želeli,maštali,sanjali...zajedno smo voleli! Jer naravno u tom delu našeg detinjstva javile su se prve ljubavi i snovi.Neki su to shvatali,a neki ne..(ali nemojmo sada suditi). Ne kažem da nije bilo teško,ali takodje ne kažem ni da nije bilo lepo.Samo mi je žao što su sve te stvari prošle za tren oka.Kao da sam juče bila ona male sedmogodišnjakinja,željna avantura i provoda,Ni ne sluteći da je na putu da postane čovek.Nisam ni znala da ću ponovo biti dete, ali neki drugim roditeljima,da ću biti sestra nekom usamljenom dečaku ili devojčici,da ću biti uteha najboljoj drugarici,da ću voleti ali drugačije...
I sve se to desilo,sada je sve prošlo.Završio se taj važan deo mog detinjstva.Naći ću neku novu porodicu,nove ljude sa kojima ću deliti svoje snove,želje..novi dom...Ali jedno će ostati isto. Uspomena,sećanje.. ona će zauvek ostati u mom srcu.Istina ponekad želim da se vratim ,ponekad ponovo poželim da dosegnem nebo,ali sada znam da nebo nema granice,da treba ići dalje,ali i ponekad se osvrnuti za sobom,da ne zaboravimo.... Došlo je vreme da jedni drugima kažemo ,,zdravo“ i krenemo odabranim putem. Da li ćemo se opet sresti? Da li ćemo ponovo biti zajedno na ovom mestu i da li ćemo se prepoznati? Ko zna? Polako odrastamo.Krecemo svako svojim putem maste,zelja i nada,niz zivotnu reku mnogih prepreka. Na kraju nam ostaje samo jedno-zakletva da nikada nećemo zaboraviti prošlost koja će nas pratiti do kraja! .
Nikada nemojte zastati, samo koračajte jer život je prepun iznenađenja

Eto napisala sam nešto ...dodala nešto svoje ..uzela nešto vaše...i eto sada je ok!!!!
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top