Sastavi, radovi, zadaci i sl.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Caos svima...Ja sam nova ovde..xexe...Pomoglo mi je puno vashih sastava i zahvaljujem vam na tome...

Ocu i ja da dam "doprinos"

ne budite surovi ipak sam josh u osnovnoj shkoli; ovo je bilo za pismeni zadatak u kome su bili potrebni dijalozi...


- Dobro jutro gospodine, bash lep dan...
- Zaista jeste, reki su dani, ovde na Zlatiboru, ovako sunchani, ali zato kada ih osetite, to se ne zaboravlja...- odgovorio je prosedi gospodin dok sam ga u hodu prestizala...
- Ne bih znala,- odgovorila sam,- ja sam ovde prvi put, doshla sam sa roditeljima na odmor, i evo shetam vec dva sata, ne mogu da stanem... predivno je!
- Drago mi je kad vidim mlade da dolaze ovde i da se sklanjaju od onog inutrijskog dima i zagushljivog vazduha. – nastavio je, - doci ovde na dva dana bar je velika promena.
- Zaista jeste- odvratila sam- pa...hvala Vam na savetu, ja nastavljam dole, moje noge su hitre i ne daju se tako lako usporiti. Prijatno!
Odmakla sam dosta od chichice koji se gegao na svom drvenom shtapu.... mada kao da brze nije ni zeleo da ide.... ovde kao da su svi uzivali samo da hodaju, nije bitno kada ce stici tamo gde su krenuli,niti je bitno gde ce na kraju zavrshiti....
Kada su mi rekli koliko se razlikuje od Beograda, koliko drugachije, i nekako posebno, nisam to mogla da shvatim...ali sada osecam i ne umem da objasnim. Vazduh se ne vidi, zaista je onako providan kako bi inache i trebalo da bude,a ne beo,siv ili crn na koji sam inache navikla... Chuje se i vetar ali jache bruji, i pricha sasvim druge priche... Pricha kako je ovo mesto nekada bilo posebno zato shto je bilo letovalishte za malu decu, kako se nekada od ranog jutra mogla chuti galama i smeh radosnih ljudi koji su se valjali u tek napadanom snegu...Pricha kako su vecheri bile ispunjene sjajem nasmejanih lica zaljubljenih parova i bljeskom vashara na kojima su se proavale zashecerene jabuke. Volela bih da vidim vashar...
Prolazim pored jezera sa chije se desne strane nalazi dobro poznata „Kraljeva chesma“ , koju je napravio kralj Aleksandar... Kazu da niko nikad nije prehladio grlo iako je voda iz nje jako hladna... potvrdila sam, led ledeni, bash okrepljujuce... Dok sam bila mala, mama mi je chesto pripovedala o planinskim drvenim kucicama, sa kaminima i visokim jelkama ispred njih... Sad sam napokon imala priliku da ih vidim... Lichile su bash na one u slikovnicama koje sam bojala, i mogla sam zamisliti i Hajdi, i Klaru, i sve one porodice iz tih pricha u njima...
Put me je vodio kroz shumu... Pripovedaju da se prolece najbolje oseti u planinama. Deka mi je prichao da je uvek mogao sam odrediti kada je prvi prolecni dan, jer tada na planinama sve zivotinje u shumi podivljaju, skachu, ptice grakcu, i sve su nekako nervozne, usplahirene...kao da se neshto veliko i bitno deshava. Pored mene projurishe dve starije gospodje sa cegerima, noseci paradajz i zelenu salatu... Ushle su u restoran gde mi jedemo, „bice dobrog ruchka“, pomislih. Do Spomenika ima josh dosta da se peshachi,ali ne marim... Josh me drzi dobro poznati osecaj u nogama koje su daleko ispred mog tela i vuku me... Pored mene se niz brdo spushtaju deca, praveci salta na, od vrha brda, pa sve do dole... He, i mi smo to radili kod kuce po snegu na onim nashim malim brdashcima... ali sigurno je ovde na ovom velikom osecaj mnogo bolji. Napokon dolazim gore, na vrh. Srecna i ponosna kao da sam osvojila Mont Everest.... Mada, za mene je taj trenutak bio jednako uzbudljiv. Iznad mene nishta, ispod mene sve... Velichanstveno je, i mnogi drugi koji stoje pored mene imaju isti osecaj, vidm. Mnogo je veci osecaj stajati tu negde i nigde, nego sama chinjenica da stojim pored chuvenog zlatiborskog Spomenika.Teshko je zaista opisati neshto onako kako smo ga lichno doziveli, jer ono shto ochi mogu u trenutku da zapaze i ushi da chuju, ne moze se preneti na papir i docharati atmosfera bash onakva kakva je na nama ostavila trag.
Kad bih ja vama sad prichala o Zlatiborskom jutru, o shetnjama pored jezera, o osecaju koji je u meni kada stojim na vrhu planine, a ispod mene oblaci.... Vi biste rekli : „Shta je tu toliko posebno?“ Svako mesto ima svoje jutro, svoje jezero i oblake, ali Zlatibor ih je u moje secanje zatvorio zauvek.



Pozzitj
 
evo josh jedan...ovo je bilo za konkurs neki u 7 raz...


SEĆAM SE

„Nekada davno,iza devet mora,iza sedam gora,srećno je živela jedna devojčica..:“ Ne,to nije ta priča...Mada bih volela da moja priča tako počinje... Mojoj priči više stoji početak: „Ne tako davno,pre nekih šest godina,bila jednom jedna devojčica koja je prvi put spoznala pravu bol i tugu...“
Prošlo je 6 veoma dugih godina, ali ja se još uvek sećam...Još uvek se sećam tih bolnih i tragičnih događaja iz davne 1999 godine. Kada sam sama , daleko u svom svetu, često razmišljam o svom detinjstvu, o događajima punih emocija i o licima različitog izraza. Tek sada vidim koliko se moje detinjstvo razlikuje od detinjstva mojih starijih drugarica ili moje sestre.
Ponekad čitam stare novine, koje sam sačuvala sa željom da ja i svojoj deci pokažem koliko su tragični ratovi, i kada naiđem na naslov „ NATO PONOVO NAPAO“ u meni se bude bolna sećanja na taj trenutak , ali sam i pomalo i srećna jer znam da se sve to završilo !
Sećam se ... sećam se veoma strašnih zvukova aviona koji su leteli iznad naših glava, sa neznanjem da se ispod njih nalaze nevina deca ispred kojih je dugačak i lep život. Sećam se svih majki koje su svojoj deci govorile ,, ne brini se, to će proći!,, Ali ja sam duboko u sebi znala za sve one očeve, dede, braće ili prijatelje koji u ovome ratu rizikuju svoje živote za domovinu.
Još uvek su mi u mislima urezane slike zgrada u plamenu i porušenih mostova, još uvek se naježim na svaki zvuk nalik sireni jer svaki u meni ponovo budi onaj isti osećaj straha i bespomoćnosti. Još uvek me noću trgnu iz sna bolni jecaji majki i plač dece... Ne prođe dan a da se,prolazeći pored skloništa u mojoj zgradi,ne setim vremena provedenog zatvorena u njemu,ne znajući šta se dešava i iščekujući najgore.
Sebi uvek postavljam ista pitanja : kako? zašto? zbog čega? Kako se ne dogovore da ne bude rata, zašto narušavaju mir u kući punoj ljubavi i zbog čega odvajaju očeve od svojih porodica. Rat će uvek biti veliko zlo. Zlo koje je nanelo štetu celom svetu, zlo zbog kojih nevini ljudi stradaju ili čak odu sa ovoga sveta.
Taj prizor zauvek ću pamtiti, tužna lica na ljudima koji pokušavaju izbeći svaku moguću opasnost sa saznanjem da bi se svakog trenutka moglo nešto loše desiti.
Sada sam svesna da sve to ipak i nije jedna velika i tužna bajka koju je moja mama meni pričala da bi me utešila...Znate ona o tome kada dođe princ na belom konju i spasi sve...I sve se na kraju srećno završi. Život nije bajka,niti se uvek završava srećno. Ima svoje uspone i padove,ima svoje dobre i loše strane.Ali poput bajke,i on ima zlih veštica i čarobnjaka,okrutnih zmajeva i gusara koji na sve načine



pokušavaju da dobiju nešto toliko bezvredno po cenu sreće drugih ljudi i ne mareći za posledice.
Ali na veliku sreću , u mom životu postoje 3 veoma važne osobe: moja mama, tata i sestra. Oni su mi pomogli da prebrodim sve te teške mesece, i na svaki mogući način hteli su da mi odvrate pažnju od okrutnih posledica rata. Oni su mi pomogli da se u toj svojoj bajci osetim kao princeza za koju život ide dalje i za čiju priču ipak ima nade da ima srećan kraj... Zahvaljujući njima koji su prosvetlili moje detinjstvo, ja sada na rat imam samo ružnu uspomenu.
 
Jaoo treba mi pomoc..ako je neko raspolozhen da mi pomogne :D:D::P:P:P
Treba da napishem sastav na temu "Osoba koju obozhavam,koju poshtujem i kojoj se divim" a uopshte nemam inspiraciju...
Ja sam odluchila da to bude jedna posebna osoba u mom zhivotu-moja nastavnica matematike(mnogi bi se sada zapitali...zashto bash o nastavnici..ali ona je jedina osoba u mom zhivotu,koja je bila tu da mi pomogne u najgorim trenutcima-kada mi je poginula mama(iako ne bih volela da to pominjem u sastavu)) ......
pa bih htela da joj napishem neki sastav..ali da to bude bash neki extra sastav koji ce joj se stvarno svideti...a to ne umem da napishem sama....
Znam da je ovo lichna tema (a chitala sam na prethodnim stranicama da ne pishete na lichne teme) ali ako bi mogli da napravite jedan izuzetak pa da mi pomognete..Bila bih vam veeeechno zahvalna....Ako mozhete da napishete neshto a ja cu da doradim i da isppravim sve shto se ne odnosi na nju....

MOLIMMMM VAS...
Aja obecavam da cu i dalje kachiti moje sastave,ako bude trebalo nekome od mladjih chitalaca...

Hvala unapred..kisssssssitj
 
Može li neko da mi analizira govor kmeta Simana agi...(Priča o kmetu Simanu - Ivo Andrić)

Znači Simanova osećanja,razmišljanja,brige itd......

Jao kmet Siman...e moj sastav je grozan,za njega 3 ako navuchash...odlichno!

@ Milena

Eeeee...samo po forumima trazish pomoc...cccc...pa mogu ti ja pomoci... :mrgreen:
@ jefi

Stvarno je teshko napisati pismo...nabaljezgaj neshto,napishi adresu i gotovo.. :roll: ako neko hoce nek ti pomaze,ali mislim da to mozesh sama.
 
~*Razlika izmedju ljubavi i zaljubljenosti*~


Koja je razlika? Ljubav prepoznaje stvarnost, a zaljubljenost je - odbacuje. Kada ste u ljubavi imate zdrav i realan pristup bilo kom problemu u vezi. Ali, to naravno ne znaci da ljubav pokusava da umanji vaznost problema koji je nastao, naprotiv, ona ga sagledava iz svih uglova i na partnerima ostaje da daju adekvatno resenje.

Zaljubljenost odbacuje drustvene, rasne, obrazovne, karakterne razlike koje ce kad tada da isplivaju na povrsinu. Zaljubljenost govori da to nije vazno, da ako se vole sve ce to samo od sebe da se resi. E pa nece! Mogu jedno vreme da se prikrivaju ali kad tad ce isplivati na povrsinu. Zaljubljeni par prelazi preko svih razlika.

Morate uzeti u obzir da voleti nije lako, ne zna svako da voli. Moze neko biti i brizan i nezan ali ako ne zna da voli sve propada. Vecina ljudi se plase ljubavi, zele da je imaju ali je se plase. Ustvari oni se plase da se otvore nekom, jer tada postaju ranjivi.
 
~*SRCE*~

Čovek kada šeta šumom noću ne vidi ništa.... ni mesec ni zvezde, ni stabla ni životnije... misli da je sam i vidi samo tamu. I kada dođe na kraj šume, pred liticu vidi samo ponor i nema ideju kako i gde ići dalje. I kada iz mraka izađu neki ljudi koji mu pruže ruku i kažu da nije sam, čovek shvati da ne luta sam šumom, da nije sam u tami.
Kada voliš nekoga daruješ mu srce. I to srce nikada ne možeš dobiti nazad. Ono zauviek ostane kod toga nekoga, ponekad stoji, spremljeno u ormaru za bolje dane, ponekad se slomi. Kada ga daruješ, ne pitaš šta će ta osoba učiniti sa njim. Znaš samo da kada se udaljiš od svog srca osjećaš teskobu i tugu. I kada daruješ to srce, kada je kod nekoga i kada mu ne možeš blizu, tada dođe vrijeme da ti naraste novo srce. Ne isto, slično ali ipak drugačije. I kada to srce naraste, kada sazrije i popuni prazninu u kojoj je stajalo ono staro srce, tada dođe vrijeme da daruješ novo srce. I to srce nije isto kao ono staro, nove ljude voliš na novi način... ni lošiji ni bolji, jednostavno drugačiji. Nije moguće zamijeniti nikoga i ništa, moguće je samo preuzeti nečije funkcije, obavljati isti posao... cini se isto, ali nije. Jer srce je jedinstveno, ljubav je jedinstvena. Pomalo posebna i pomalo drugačija.
Zaljubiti se je lako, ali je teško dati srce.... naročito neko novo, neko koje je ponovno naraslo... koje je zamijenilo ono staro... preboljeno srce. Da srce brže raste, bilo bi ga jednostavnije dati... da tako lako ne puca i da se može vratiti... bilo bi puno jednostavnije. Ali ne može.
I onda, ponekad nisi siguran... nisi siguran kome dati srce. Nisi siguran da li ga dati... nisi siguran da li ćeš opet morati čekati da naraste. I u ništa nisi siguran... ali to je tako... i ne moraš bit siguran.
Za neke stvari se isplati riskirati... darovati srce i ne misliti ni o čemu... ne Nadati se dobrom, ne strepiti od lošeg... samo se prepustiti valovima života. Vreme će pokazati koliko su naše odluke pametne, ali to je to... to su naše odluke, to je naše srce i kada ga odlučite darivati... samo je na vama kome ćete svoje srce dati.
Ljubav je teška karta u igri života, a srce nas vodi i pokazuje nam pravi put. Lako se lomi, sporo raste, ali onaj tko ga dobije može se zaista osećati srecnim. Najveći je dar kad nekom pokloniš svoje srce.
 
~*Samo jednom se ljubi...*~

... sve je ostalo varka...
Jedan evergreen mi je ovih dana dao na razmišljanje. Pa pesma kaže ukratko - možemo samo jednom voleti i to će biti ono pravo. Sve ostalo je samo privid. Sve ostalo je... šta?! Romantično, slažem se.
Ali koliko ima istine u tome?
„I onda je došao on, spustio poljubac na njene usne. Otvorila je oči i zagledala se u njega. I živjeli su sretno do kraja života“
Snežana, Pepeljuga,Uspavana lepotica... Kao devojčica voljela sam ih čitati. I shvatila sam da sve te bajke uviek nekako isto završavaju. Sve imaju princa i princezu. On je uvijek njen heroj hrabrog srca koji se bori sa svim neprilikama ovog svijeta da spasi svoju voljenu. I uspeva uviek!
I naravno, uviek žive srećno do kraja života.
A šta je sa stvarnošću?
Kad se zaljubimo, onda otprilike svi isto doživljavamo. Tu osobu promatramo kroz ružičaste naočare i on/ona nam je najsavršenije biće na planetu. I dok zaneseno promatramo te oči, vjerujemo kako ćemo ostariti s tom osobom. Kako je baš ta osoba ona jedna jedina prava za nas. I niti jedna druga.
A tome i težimo... Svijesno ili podsvijesno tražimo onu osobu, onu jednu jedinu osobu koja će biti idealna za nas i za koju ćemo mi biti savršeni. Onaj komadić slagalice koji nedostaje da slika bude potpuna. Tu osobu s kojom ćemo zajedno kročiti kroz život, kroz dobro i loše. Osobu koja će nam biti ljubavnik, partner i pre svega prijatelj... S kojom ćemo se smejati i plakati.
Za koju ćemo željeti da bude zadnje što vidimo uveče i prvo što ugledamo ujutro.
Osobu koju ćemo voljeti. Osobu koja će voljeti nas.
Baš ovakve kakvi jesmo, sa svim manama i vrlinama.
I opet se vraćam na stih... „Samo jednom se ljubi...“
Ma zar je moguće?! Da u životu možemo voljeti SAMO i ISKLJUČIVO jednu osobu? A da zaista sve ostalo bude varka? Mislim da cijela teza ostaje na tom romantičnom pojmu.
I tu joj je kraj.
Ne, nemojte me krivo shvatiti.
Ja vjerujem u ljubav. U pravu ljubav između muškarca i žene. U odnos koji može trajati „do kraja“. Ali ne vjerujem u činjenicu da nam je samo jednom dano da iskreno volimo. Poput jednokratnog kupona kojeg kasnije ne možemo iskoristiti. Ne, ne vjerujem, jer znam da je to čista glupost.
Na svom životnom putu susrećemo puno osoba koje nam postaju suputnici. Kao kad se vozimo vozom, neki uđu u njega i voze se deo puta s nama. Zatim siđu i nastave svojim putem. Neki dođu prije, neki kasnije. I trajanje našeg zajedničkog putovanja nam bude nepoznato. Za neke poželimo da siđu na idućoj stanici. Za druge da ostanu pored nas sve do kraja vožnje.
I dogodi se... dogodi se da naiđe osoba koja nam izvrne svijet naopako. I mi počnemo ploviti od početne zaljubljenosti prema nečem dubljem. I dogodi se... da poželimo tu osobu zadržati pored sebe zauvijek i nikada ju ne ispustiti iz ruku. I volimo. Kako samo volimo...
Volimo tom snagom da bi bez razmišljanja učinili bilo što na ovome svijetu samo da tu osobu usrećimo.Volimo svom snagom koliko jednom maleno ljudsko srce može voljeti. Volimo, ne zato da „primimo“,već zato jer imamo toliko toga za pružiti.. I pružamo to sve širom rastvorenih ruku. Ali onda nas činjenica pogodi.
Trajanje zajedničke vožnje tim vozom života je završila i naše najvoljenije silazi ostavljajući nas same u kupeu. I nas se ne pita želimo li to ili ne. Boli li ili ne. Nas se tu ništa ne pita. Sudbina je odredila i rastanak je neminovan. A razlozi nam budu često nejasni, neprihvatljivi i previše bolni. I jedino čega smo svijesni je osjećaj kako nam duša umire sa svakim korakom koji tu osobu odnosi sve dalje. I ne pomažu niti suze, ni tuga, ni jecaji... Sudbina ide svojim tokom, odnosi nam voljeno, a mi ju samo nijemo i nemoćno promatramo boreći se za dah.
Znači li to da ćemo zauvijek ostati sami u tom kupeu, sve do kraja naše vožnje?
Koliko god bili u tom trenutku vjerovali u to, odgovor je ne!
Iako romantično zvuči , ne ljubi se samo jednom!
Samo jednom se ljubi - tu osobu i na taj način!
Jer hteli to ili ne, život nam šalje svoje zadatke i lekcije. Šalje nam i nove ljude u tu vožnju. I možda, možda ćemo ljubiti i neke od njih. I opet iskreno i u potpunosti. Cijelim srcem i dušom.
Voljeti tu osobu kakva kakva je- jedinstvena i unikatna. I voleti je na samo takav način. Sasvim drugačiji, posve u skladu s tom osobom.
Ne mislim na manje, ni više, - već drugačije.
I hoće li to značiti da smo osobu pre te voljeli lažno? Umetno, površno ili polovično? Nikako!
Voleli smo ju na isto takav jedinstven način, kako samo možemo voljeti tu osobu i niti jednu drugu. I ako smo zaista tako voljeli, onda ta osoba i ostaje u našem srcu. U posebnom pretincu koje pripada samo njoj.
A srce... srce je čudna stvarčica...
Nikad nije pretijesno za ljubav. I koliko god da se nađe te ljubavi u njemu, uvijek ima mjesta za još. I kao da se ti posebni pretinci za posebne osobe stvaraju sami od sebe, baš kad zatreba. I ne gube vrijednost, niti bilo koji od njih s vremenom postaje manje važan. Ponekad volim sa strahom, ponekad sa setom. Ponekad mi ono što se krije u njima izvuče osmeh na lice, a ponekad mi i suze krenu. Ali to sam ja.
I ja znam da sam ljubila. Da sam voljela iskreno, čisto i snažno, do beskraja i natrag. I da snaga te ljubavi ne postaje ništa manja, niti će ikada izblijediti. Da moje voljeno, zauvijek ostaje moje voljeno. Bez obzira na sve što sudbina donese. Ali me i podsjećaju da je unutra još toliko toga što imam za pokloniti od srca. Da je ispred mene još puno godina i životnih lekcija. I puno mjesta za posebne ljude koji će mi ući u život i sjesti pored mene, u moj kupe. I možda, samo možda... netko ostane pored mene sve do kraja vožnje.
Možda mi netko od njih ponovo uzburka leptiriće i povuče me duboko ispod površine one obične zaljubljenosti. Možda zaronimo zajedno i zaplivamo istim strujama.
I znam... ako se to i dogodi...
Opet ću moći reći „Stihovi nisu tačni. Vidi me! Ja ljubim. Opet! Ljubim... na jedinstven i unikatan način.Onako kako ja to znam. Iskreno i čisto! I to nije varka.„
I umjesto početnih, ponoviti ću Oliverove stihove koji mi više leže: „Vjeruj u ljubav... jer ljubav je sve“.
Ja verujem!
 
Moj rad:

Reporaza: Zivot Mileve Maric Anshtajn


Mileva Maric rodjena je 19.12.1875. u bogatoj porodici u Titelu (tada deo Austro-Ugarske) kao najstarija od troje dece u porodici. Prilikom rodjenja ishcheshen joj je kuk pa joj je leva noga bila kraca. Imala je mladju sestru Zorku i brata Milosha. Mileva je 1886. godine krenula u gimnaziju u Novom Sadu ali se prebacila u gimnaziju u Sremskoj Mitrovici. Maturirala je kao najbolja uchenica iz matematike i fizike. Od 1890. godine ishla je u posebnu shkolu u Shapcu gde si inache ishli samo dechaci. 1896. godine otishla je na studije fizike i matematike u Cirihu. Jedan od njenih kolega bio je Albert anshtajn koji je tad imao 17. godina. Njih dvoje su se zblizili. Njeni roditelji se nisu protivili toj vezi jer su znali da su njene shanse za brak male zbog njene bolesti,medjutim Albertovi roditelji su se tome protivili jer je ona bila 3 godine starija i nije bila Jevrajka. Albert je diplomirao i otishao kuci za raspust,a Mileva je ostala u Cirihu pripremajuci se da polaze ispite. Mileva i Anshtajn su se ponovosreli na jezeru Komo,a nekioliko nedelja kasnije ona je saznala da je trudna. 1902. u svojoj 27. godini Mileva je rodila cerku Liserl. Sa nezavrshenim fakultetom i vanbrachnim detetom osecala se kao sramota za porodicu. Sledece godine Albert i Mileva su se venchali. Liserl je obolela od sharlaha i nije poznato da li je umrla ili je data na usvajanje. Anshtajn se posvetio fizici,a Mileva se borila sa gubitkom deteta i neuspehom na fakultetu. Njihovi odnosi su se popravili rodjenjem sina Hansa Alberta. Albert je pocheo da se dopisuje sa bivshom devojkom i njihov brak je ponovo pao u krizu. Da bi vratili mir otishli su na odmor, a njihov drugi sin Eduard rodjen je 1910. godine. Posle nekoliko godina Albert je pronashao ljubavnicu,rodjaku Elzu Lovental. Mileva je sa decom otishla u Cirih,a 1916. godine Albert je zatrazio razvod od Mileve. Ona se od ovoga razbolela pa je o deci brinula njena sestra Zorka dok nije dozivela nervni slom. Zvanichno,Mileva i Anshtajn su se razveli 1919 godine,a Albert je ozenio Elzu. Anshtajn je novac koji je dobio od Nobelove nagrade predao Milevi,a ona ga je iskoristila za negu mladjeg sina koji je oboleo od shizofrenije. Hans Albert je sa svojom porodicom otishao u SAD. Dugovi koji su nastali zbog Eduardove bolest Mileva nije mogla da plati. zato je prodala dve kuce,a postojala je opasnost da ostane i bez trece pa se obratila Albertu za pomoc. Albert je pezeo kucu ali je ona tu mogla da zivi. Milevi je pozlillo nakon jednog Eduardovog nasilnog napada i onesvestila se. Umrla je 3 meseca kasnije u bolnici,a sahranjena je na cirishkom groblju Northdom,4.8.1948. godine. Shira javnost je saznala za njen grob tek 2003 godine zaslubom Petra Stojanovica. Njen grob nema spomen plochu,a iznad njenih ostataka leze ostatci josh nekoliko ljudi.
 
Jaoo treba mi pomoc..ako je neko raspolozhen da mi pomogne :D:D::P:P:P
Treba da napishem sastav na temu "Osoba koju obozhavam,koju poshtujem i kojoj se divim" a uopshte nemam inspiraciju...
Ja sam odluchila da to bude jedna posebna osoba u mom zhivotu-moja nastavnica matematike(mnogi bi se sada zapitali...zashto bash o nastavnici..ali ona je jedina osoba u mom zhivotu,koja je bila tu da mi pomogne u najgorim trenutcima-kada mi je poginula mama(iako ne bih volela da to pominjem u sastavu)) ......
pa bih htela da joj napishem neki sastav..ali da to bude bash neki extra sastav koji ce joj se stvarno svideti...a to ne umem da napishem sama....
Znam da je ovo lichna tema (a chitala sam na prethodnim stranicama da ne pishete na lichne teme) ali ako bi mogli da napravite jedan izuzetak pa da mi pomognete..Bila bih vam veeeechno zahvalna....Ako mozhete da napishete neshto a ja cu da doradim i da isppravim sve shto se ne odnosi na nju....

MOLIMMMM VAS...
Aja obecavam da cu i dalje kachiti moje sastave,ako bude trebalo nekome od mladjih chitalaca...

Hvala unapred..kisssssssitj





aaaa...molim vasssss
 
Jaoo treba mi pomoc..ako je neko raspolozhen da mi pomogne :D:D::P:P:P
Treba da napishem sastav na temu "Osoba koju obozhavam,koju poshtujem i kojoj se divim" a uopshte nemam inspiraciju...
Ja sam odluchila da to bude jedna posebna osoba u mom zhivotu-moja nastavnica matematike(mnogi bi se sada zapitali...zashto bash o nastavnici..ali ona je jedina osoba u mom zhivotu,koja je bila tu da mi pomogne u najgorim trenutcima-kada mi je poginula mama(iako ne bih volela da to pominjem u sastavu)) ......
pa bih htela da joj napishem neki sastav..ali da to bude bash neki extra sastav koji ce joj se stvarno svideti...a to ne umem da napishem sama....
Znam da je ovo lichna tema (a chitala sam na prethodnim stranicama da ne pishete na lichne teme) ali ako bi mogli da napravite jedan izuzetak pa da mi pomognete..Bila bih vam veeeechno zahvalna....Ako mozhete da napishete neshto a ja cu da doradim i da isppravim sve shto se ne odnosi na nju....

MOLIMMMM VAS...
Aja obecavam da cu i dalje kachiti moje sastave,ako bude trebalo nekome od mladjih chitalaca...

Hvala unapred..kisssssssitj
pleaseeeeeee!!!!!:D:heart::P:mrgreen::lol::cry:
 
MOLIM DA MI NEKO HITNO ODGOVORI NA OVA PITANJA TRBA MI U MAJU POLAZEM ISPIT VANREDNO U POLJOPRIVREDNOJ SKOLI,HVALA UNAPRED.


1.Država,pravo i pravni poredak
2.Šta je Ustav
3.Vrste Ustava šta se uređuje Ustavom
7.Državno-pravne funkcije(princip podele vlasti i jedinstva vlasti)
8.Suverenost
9.Vrste suverenosti
10.Demokratija
16.Lične slobode i prava
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top