Caos svima...Ja sam nova ovde..xexe...Pomoglo mi je puno vashih sastava i zahvaljujem vam na tome...
Ocu i ja da dam "doprinos"
ne budite surovi ipak sam josh u osnovnoj shkoli; ovo je bilo za pismeni zadatak u kome su bili potrebni dijalozi...
- Dobro jutro gospodine, bash lep dan...
- Zaista jeste, reki su dani, ovde na Zlatiboru, ovako sunchani, ali zato kada ih osetite, to se ne zaboravlja...- odgovorio je prosedi gospodin dok sam ga u hodu prestizala...
- Ne bih znala,- odgovorila sam,- ja sam ovde prvi put, doshla sam sa roditeljima na odmor, i evo shetam vec dva sata, ne mogu da stanem... predivno je!
- Drago mi je kad vidim mlade da dolaze ovde i da se sklanjaju od onog inutrijskog dima i zagushljivog vazduha. – nastavio je, - doci ovde na dva dana bar je velika promena.
- Zaista jeste- odvratila sam- pa...hvala Vam na savetu, ja nastavljam dole, moje noge su hitre i ne daju se tako lako usporiti. Prijatno!
Odmakla sam dosta od chichice koji se gegao na svom drvenom shtapu.... mada kao da brze nije ni zeleo da ide.... ovde kao da su svi uzivali samo da hodaju, nije bitno kada ce stici tamo gde su krenuli,niti je bitno gde ce na kraju zavrshiti....
Kada su mi rekli koliko se razlikuje od Beograda, koliko drugachije, i nekako posebno, nisam to mogla da shvatim...ali sada osecam i ne umem da objasnim. Vazduh se ne vidi, zaista je onako providan kako bi inache i trebalo da bude,a ne beo,siv ili crn na koji sam inache navikla... Chuje se i vetar ali jache bruji, i pricha sasvim druge priche... Pricha kako je ovo mesto nekada bilo posebno zato shto je bilo letovalishte za malu decu, kako se nekada od ranog jutra mogla chuti galama i smeh radosnih ljudi koji su se valjali u tek napadanom snegu...Pricha kako su vecheri bile ispunjene sjajem nasmejanih lica zaljubljenih parova i bljeskom vashara na kojima su se proavale zashecerene jabuke. Volela bih da vidim vashar...
Prolazim pored jezera sa chije se desne strane nalazi dobro poznata „Kraljeva chesma“ , koju je napravio kralj Aleksandar... Kazu da niko nikad nije prehladio grlo iako je voda iz nje jako hladna... potvrdila sam, led ledeni, bash okrepljujuce... Dok sam bila mala, mama mi je chesto pripovedala o planinskim drvenim kucicama, sa kaminima i visokim jelkama ispred njih... Sad sam napokon imala priliku da ih vidim... Lichile su bash na one u slikovnicama koje sam bojala, i mogla sam zamisliti i Hajdi, i Klaru, i sve one porodice iz tih pricha u njima...
Put me je vodio kroz shumu... Pripovedaju da se prolece najbolje oseti u planinama. Deka mi je prichao da je uvek mogao sam odrediti kada je prvi prolecni dan, jer tada na planinama sve zivotinje u shumi podivljaju, skachu, ptice grakcu, i sve su nekako nervozne, usplahirene...kao da se neshto veliko i bitno deshava. Pored mene projurishe dve starije gospodje sa cegerima, noseci paradajz i zelenu salatu... Ushle su u restoran gde mi jedemo, „bice dobrog ruchka“, pomislih. Do Spomenika ima josh dosta da se peshachi,ali ne marim... Josh me drzi dobro poznati osecaj u nogama koje su daleko ispred mog tela i vuku me... Pored mene se niz brdo spushtaju deca, praveci salta na, od vrha brda, pa sve do dole... He, i mi smo to radili kod kuce po snegu na onim nashim malim brdashcima... ali sigurno je ovde na ovom velikom osecaj mnogo bolji. Napokon dolazim gore, na vrh. Srecna i ponosna kao da sam osvojila Mont Everest.... Mada, za mene je taj trenutak bio jednako uzbudljiv. Iznad mene nishta, ispod mene sve... Velichanstveno je, i mnogi drugi koji stoje pored mene imaju isti osecaj, vidm. Mnogo je veci osecaj stajati tu negde i nigde, nego sama chinjenica da stojim pored chuvenog zlatiborskog Spomenika.Teshko je zaista opisati neshto onako kako smo ga lichno doziveli, jer ono shto ochi mogu u trenutku da zapaze i ushi da chuju, ne moze se preneti na papir i docharati atmosfera bash onakva kakva je na nama ostavila trag.
Kad bih ja vama sad prichala o Zlatiborskom jutru, o shetnjama pored jezera, o osecaju koji je u meni kada stojim na vrhu planine, a ispod mene oblaci.... Vi biste rekli : „Shta je tu toliko posebno?“ Svako mesto ima svoje jutro, svoje jezero i oblake, ali Zlatibor ih je u moje secanje zatvorio zauvek.
Pozzitj