Marko-Zagreb
Obećava
- Poruka
- 60
Kraj jednog egzila
Domovina kao bolest
Jevrem Brković, poznati crnogorski pesnik, povratnik iz višegodišnjeg izgnanstva, piše za "Vreme" zašto je 1991. napustio Crnu Goru, i zašto se (baš) sada u nju vratio
Zašto sam morao otići iz one i onakve Crne Gore? Da nijesam otišao, danas bih bio grob na groblju u Podgorici, negdje pri kraju groblja, kao jurodivi ili samoubica. Bilo je to sablasno vrijeme podivljalog populizma, prljavog događanja mitomanskog naroda, užasno vrijeme anticrnogorstva, vrijeme hajki i pobiješnjelih hajkača, progonitelja svega crnogorskog i demokratskog, brozovskog, avnojevskog, civilizacijskog i državopravnog. Pjevalo se, burulikalo, kliktalo i kojevitezalo da su Crna Gora i Srbija jedna familija, pitalo se "ko to sinoć Podgoricom prođe - je li Slobo ili Karađorđe?!" Kliktalo se nekakvom carskom i dušanovskom srpstvu, prizivao rat u svakoj pjesmi i pjesmici, poput one da je Srbija mala al' je triput ratovala, da će opet ako bude sreće, da je Srbija izašla na more, da više nema Crne Gore... Utoliko je buknuo i onaj najprljaviji rat ikada vođen na Balkanu, rasadniku prljavih i osvajačkih ratova. Podgoricom su krstarile i šestarile horde pijanih i bradatih četničkih čudovišta, pucalo se, šenlučilo, isprobavale su se sve vrste dugih i kratkih cijevi, oko mojeg stana u centru Podgorice se pjevalo: "Brkoviću, ne izlazi, zaklaće te ko te spazi." Odjekivalo je Crnom Gorom i Srbijom: "Slobodane, pošlji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!" Nešto kasnije su Šešeljevi četnici u razoreni grad Vukovar s tom kanibalističkom pjevanijom ušli, s tom koljačkom epikom i crnom zastavom s mrtvačkom glavom!
KRV I TLO: Pobunio sam se kao pisac i čovjek, kao Crnogorac s duklanskim korjenima i napisao pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima zbog onakvog ponašanja crnogorskih rezervista u Hercegovini. Dva puta se tih dana pucalo na mene, oba puta na mene u stanu i, srećom, oba puta promašili. Javni tužilac pučističkog režima u Crnoj Gori nije promašio: 2. X 1991. godine izdao je nalog za moje hapšenje i pokretanje krivičnog postupka. Što uraditi - ili pobjeći, ili im se predati?! Nijesam mogao dozvoliti da im padnem u ruke, da na meni primjenjuju monstruozna poniženja, bolesne metode mučenja i raščovječenja u već zloglasnom spuškom zatvoru. Što uraditi! Odlučio sam se za bjekstvo. Uspio sam zahvaljujući samo prijateljima u Baru i Albancima iz pograničnih sela prema Albaniji. Otići sam morao, bio je to jedini izlaz. Nije bilo teško, bilo je mnogo rizično, ali je svaki rizik prihvatljiviji od banalne smrti i grozomornih poniženja, kakva su mi pripremana samo da sam im dopanuo ruku!
Teško se bilo vratiti, mnogo teže nego otići. Veliki crnogorski pisac, crnogorski i evropski, Mirko Kovač je to napisao, govoreći o mome povratku u Crnu Goru. Niko kao Mirko Kovač ne zna, i ne osjeća tragičnu sudbinu pisca u ovakvim i ovoliko surovim vremenima, a ta surovost počešće prelazi i one već toliko poznate granice balkanske jednoumnosti. Nikada emigrant pisac neće reći zemlji i ljudima koji ga izopštavaju iz mesa te zemlje kao njegovu kost, da tu zemlju ostavlja zavazda, da joj se nikada neće vratiti. Doduše, ima i inih koji će, kao Oskar Vajld, reći da njegova zemlja ne zaslužuje njegov grob i njegove kosti. To je taj česti nesporazum velikih pisaca i njihovih surovih domovina. Na kraju se taj sukob završava, uglavnom, izvinjenjem potomaka onih koji su pisca prognali. Srbija, Crna Gora, pa i Hrvatska imaće posla ako se jednoga dana budu izvinjavale piscima koje su progonile, koje su nazivale izdajnicima domovine i ostalim tipično naškim atribucijama za drugačiji način mišljenja, govorenja i pisanja. Nadati se da će potomci biti pouzdaniji, tolerantniji, humaniji i u svemu drugačiji od njihovih predaka koji su pjevali kanibalističke pjesme i oduševljavali se epskom mitomanijom i mračnim porivima krvi, noža i tla.
Svaki povratak pisca iz emigracije je veoma težak, katkad teži i od odlaska, bez obzira na uzroke i sve ono što je odlazak u emigraciju pripremilo. Dođe onaj trenutak u emigrantskom životu svakog pisca kada se svode računi i sa sobom i sa surovom domovinom. Dođe onaj trenutak kada vam se učini da se iz vaše druge domovine morate vratiti vašoj pravoj domovini kako bi provjerili da li je to više vaša domovina. Kada bih precizno znao šta je sve uticalo da se baš sada vratim u Crnu Goru, možda bih dio tih svakako bitnih razloga odbacio kao nepouzdano emotivno tkivo. Ja sam se uhvatio za onaj najbitniji razlog, a to je Crna Gora - zemlja, opsesija, temat, bolest i, kako bi moj Viljem Batler Jejts kazao, "prostor što mi u žilama krv popravlja". Odmah iza te opčinjenosti dolaze oni drugi razlozi, koji su uglavnom zajednički svim emigrantima - porodica, prijatelji, stare kuće, groblja, nebo i pejzaž koji, što ti oči više "popuštaju", sve bolje vidiš!
PA ŠTA BUDE: U svakom emigrantu, pogotovo ako je uz to i pisac, postoje one unutrašnje barijere koje pisca čas tjeraju na povratak, a čas ga odvraćaju od povratka. Da nema tih barijera, tih dilema i velikih neizvjesnosti što vas tamo iza granice, iza rampe, odakle, recimo, počinje vaša zemlja, čekaju, koje vrebaju i koje vas hoće uzeti pod svoje da vide jeste li još onaj koji je nekada napisao da je njegova zemlja bila njegova maćeha, a ne njegova majka. Da nije tih i takvih zamki i nepoznanica, pisac u egzilu ne bi bio to što jeste već najobičniji turista. Kod pisca emigranta su nesporazumi sa samim sobom mnogo dramatičniji i kobniji od nesporazuma sa sredinom, vlašću i režimom. I najsuroviji režimi brže prolaze od istinskih sukoba u samom piscu, sukoba sa samim sobom, sa svojim zabludama i idealima. Ništa u zemlji koja je pisca prognala nije onako i onakvo kako to prognani pisac želi da bude kada se vrati u zemlju progonitelja i prognanih.
Siguran sam da ova Crna Gora nije ona i onakva Crna Gora kakva je bila ona koja me je prognala. Postoji i ona dosta provjerena činjenica da zemlja u koju se prognani pjesnik vraća ima pravo na budućnost. Meni se čini danas i ovdje, a činilo mi se to i iz Zagreba, da je ova sadašnja Crna Gora najcrnogorskija Crna Gora. U bjekstvu sam napisao: O, Crna Goro, o pasja zemljo!/Kakav sam ja tek pas/kada ne mogu bez tebe! Eto taj dukljanski pas se vratio u svoju pasju dukljansku zemlju, pa šta bude!
Jevrem Brković
Domovina kao bolest
Jevrem Brković, poznati crnogorski pesnik, povratnik iz višegodišnjeg izgnanstva, piše za "Vreme" zašto je 1991. napustio Crnu Goru, i zašto se (baš) sada u nju vratio
Zašto sam morao otići iz one i onakve Crne Gore? Da nijesam otišao, danas bih bio grob na groblju u Podgorici, negdje pri kraju groblja, kao jurodivi ili samoubica. Bilo je to sablasno vrijeme podivljalog populizma, prljavog događanja mitomanskog naroda, užasno vrijeme anticrnogorstva, vrijeme hajki i pobiješnjelih hajkača, progonitelja svega crnogorskog i demokratskog, brozovskog, avnojevskog, civilizacijskog i državopravnog. Pjevalo se, burulikalo, kliktalo i kojevitezalo da su Crna Gora i Srbija jedna familija, pitalo se "ko to sinoć Podgoricom prođe - je li Slobo ili Karađorđe?!" Kliktalo se nekakvom carskom i dušanovskom srpstvu, prizivao rat u svakoj pjesmi i pjesmici, poput one da je Srbija mala al' je triput ratovala, da će opet ako bude sreće, da je Srbija izašla na more, da više nema Crne Gore... Utoliko je buknuo i onaj najprljaviji rat ikada vođen na Balkanu, rasadniku prljavih i osvajačkih ratova. Podgoricom su krstarile i šestarile horde pijanih i bradatih četničkih čudovišta, pucalo se, šenlučilo, isprobavale su se sve vrste dugih i kratkih cijevi, oko mojeg stana u centru Podgorice se pjevalo: "Brkoviću, ne izlazi, zaklaće te ko te spazi." Odjekivalo je Crnom Gorom i Srbijom: "Slobodane, pošlji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!" Nešto kasnije su Šešeljevi četnici u razoreni grad Vukovar s tom kanibalističkom pjevanijom ušli, s tom koljačkom epikom i crnom zastavom s mrtvačkom glavom!
KRV I TLO: Pobunio sam se kao pisac i čovjek, kao Crnogorac s duklanskim korjenima i napisao pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima zbog onakvog ponašanja crnogorskih rezervista u Hercegovini. Dva puta se tih dana pucalo na mene, oba puta na mene u stanu i, srećom, oba puta promašili. Javni tužilac pučističkog režima u Crnoj Gori nije promašio: 2. X 1991. godine izdao je nalog za moje hapšenje i pokretanje krivičnog postupka. Što uraditi - ili pobjeći, ili im se predati?! Nijesam mogao dozvoliti da im padnem u ruke, da na meni primjenjuju monstruozna poniženja, bolesne metode mučenja i raščovječenja u već zloglasnom spuškom zatvoru. Što uraditi! Odlučio sam se za bjekstvo. Uspio sam zahvaljujući samo prijateljima u Baru i Albancima iz pograničnih sela prema Albaniji. Otići sam morao, bio je to jedini izlaz. Nije bilo teško, bilo je mnogo rizično, ali je svaki rizik prihvatljiviji od banalne smrti i grozomornih poniženja, kakva su mi pripremana samo da sam im dopanuo ruku!
Teško se bilo vratiti, mnogo teže nego otići. Veliki crnogorski pisac, crnogorski i evropski, Mirko Kovač je to napisao, govoreći o mome povratku u Crnu Goru. Niko kao Mirko Kovač ne zna, i ne osjeća tragičnu sudbinu pisca u ovakvim i ovoliko surovim vremenima, a ta surovost počešće prelazi i one već toliko poznate granice balkanske jednoumnosti. Nikada emigrant pisac neće reći zemlji i ljudima koji ga izopštavaju iz mesa te zemlje kao njegovu kost, da tu zemlju ostavlja zavazda, da joj se nikada neće vratiti. Doduše, ima i inih koji će, kao Oskar Vajld, reći da njegova zemlja ne zaslužuje njegov grob i njegove kosti. To je taj česti nesporazum velikih pisaca i njihovih surovih domovina. Na kraju se taj sukob završava, uglavnom, izvinjenjem potomaka onih koji su pisca prognali. Srbija, Crna Gora, pa i Hrvatska imaće posla ako se jednoga dana budu izvinjavale piscima koje su progonile, koje su nazivale izdajnicima domovine i ostalim tipično naškim atribucijama za drugačiji način mišljenja, govorenja i pisanja. Nadati se da će potomci biti pouzdaniji, tolerantniji, humaniji i u svemu drugačiji od njihovih predaka koji su pjevali kanibalističke pjesme i oduševljavali se epskom mitomanijom i mračnim porivima krvi, noža i tla.
Svaki povratak pisca iz emigracije je veoma težak, katkad teži i od odlaska, bez obzira na uzroke i sve ono što je odlazak u emigraciju pripremilo. Dođe onaj trenutak u emigrantskom životu svakog pisca kada se svode računi i sa sobom i sa surovom domovinom. Dođe onaj trenutak kada vam se učini da se iz vaše druge domovine morate vratiti vašoj pravoj domovini kako bi provjerili da li je to više vaša domovina. Kada bih precizno znao šta je sve uticalo da se baš sada vratim u Crnu Goru, možda bih dio tih svakako bitnih razloga odbacio kao nepouzdano emotivno tkivo. Ja sam se uhvatio za onaj najbitniji razlog, a to je Crna Gora - zemlja, opsesija, temat, bolest i, kako bi moj Viljem Batler Jejts kazao, "prostor što mi u žilama krv popravlja". Odmah iza te opčinjenosti dolaze oni drugi razlozi, koji su uglavnom zajednički svim emigrantima - porodica, prijatelji, stare kuće, groblja, nebo i pejzaž koji, što ti oči više "popuštaju", sve bolje vidiš!
PA ŠTA BUDE: U svakom emigrantu, pogotovo ako je uz to i pisac, postoje one unutrašnje barijere koje pisca čas tjeraju na povratak, a čas ga odvraćaju od povratka. Da nema tih barijera, tih dilema i velikih neizvjesnosti što vas tamo iza granice, iza rampe, odakle, recimo, počinje vaša zemlja, čekaju, koje vrebaju i koje vas hoće uzeti pod svoje da vide jeste li još onaj koji je nekada napisao da je njegova zemlja bila njegova maćeha, a ne njegova majka. Da nije tih i takvih zamki i nepoznanica, pisac u egzilu ne bi bio to što jeste već najobičniji turista. Kod pisca emigranta su nesporazumi sa samim sobom mnogo dramatičniji i kobniji od nesporazuma sa sredinom, vlašću i režimom. I najsuroviji režimi brže prolaze od istinskih sukoba u samom piscu, sukoba sa samim sobom, sa svojim zabludama i idealima. Ništa u zemlji koja je pisca prognala nije onako i onakvo kako to prognani pisac želi da bude kada se vrati u zemlju progonitelja i prognanih.
Siguran sam da ova Crna Gora nije ona i onakva Crna Gora kakva je bila ona koja me je prognala. Postoji i ona dosta provjerena činjenica da zemlja u koju se prognani pjesnik vraća ima pravo na budućnost. Meni se čini danas i ovdje, a činilo mi se to i iz Zagreba, da je ova sadašnja Crna Gora najcrnogorskija Crna Gora. U bjekstvu sam napisao: O, Crna Goro, o pasja zemljo!/Kakav sam ja tek pas/kada ne mogu bez tebe! Eto taj dukljanski pas se vratio u svoju pasju dukljansku zemlju, pa šta bude!
Jevrem Brković
Prosto mi dođe da iz kože izletim 
