Horhe Luis Borhes

Za Borhesa? Da - ako ces da nam drzis predavanje :)

(Citala sam price, i eseje o knjizevnosti, i one razgovore sa njim...
Veliki intelektualac, dobar pisac, ali nikada nisam uspela da ga stvarno zavolim - jbg. nema tamo mnogo emocija - a meni to treba :) A i jezivo je arogantan - iako to ne bi trebalo da mi bude vazno...)
 
Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim.
Pokušao bih u sledecem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego što bejah, zaista,
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji Cistunac.
Više bi se izlagao opasnostima, više putovao,
više sutona posmatrao, na više planina popeo,
više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba a više sladoleda, imao više stvarnih
a manje izmišljenih problema.
Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive
svaki minut svog života; imao sam, jasno, i casaka radosti.
Ali kad bih mogao nazad da se vratim, težio bih samo
dobrim trenucima.
Jer ako ne znate, život je od toga sacinjen, od trenova samo;
nemoj propustati sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli bez toplomera,
termofora, kišobrana i padobrana;
kada bih opet mogao da živim, lakši bih putovao.
Kada bih ponovo mogao da živim,
s proleca bih poceo bosonog da hodam i tako išao do
kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao i
sa više dece igrao, kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali vidite, imam 85 godina i znam da umirem

ne znam koju recenicu da podebljam..

vi podebljajte sta vam se svidja
 
muvalo:
Za Borhesa? Da - ako ces da nam drzis predavanje :)

(Citala sam price, i eseje o knjizevnosti, i one razgovore sa njim...
Veliki intelektualac, dobar pisac, ali nikada nisam uspela da ga stvarno zavolim - jbg. nema tamo mnogo emocija - a meni to treba :) A i jezivo je arogantan - iako to ne bi trebalo da mi bude vazno...)

hm,, :|
 
Da - ideje mi nisu dovoljne. Volim knjizevnost u kojoj postoji strast a kod Borhesa mi je sve odvec razumski, precizno i udaljeno od zivotnog iskustva...

(bas kao gore u pesmi - volim prave a ne imaginarne (teorijske, filozofske) probleme i zagonetke)
Volim SOCNIJU knjizevnost, ne onu sto mirise na papir...
 
Koga zanima Borhes, preporucujem jednu biografiju, napisao ju je Monegal Emir Rodriquez -"Jorge Louis Borges: A literary biography", NY, Paragon House, 1978. -biografska cinjenicna gradja je ok, ali je problematicna i sporna interpretacija zivotne istine, radi se i o nekim psihoanalitickim pokusajima tumacenja dela i povezivanje sa detinjstvom.
Da smestimo prvo Borhesa negde, Monegal to sasvim dobro cini. Postoje 3 generacije modernih latino-americkih pisaca (znaci ne radi se o tradicionalistickoj podeli). Borhes je kljucna figura prve generacije, iznecu i neke podatke, od viska glava ne boli.:razz:




I generacija:

Aleho Karpentjer ( Kuba, 1904-1980) – “Vek prosvecenosti”
Miguel Angel Asturias (1899-1974, Gvatamala, nobelovac ’67) – “Uragan”, “Zeleni papa”, “Gospodin predsednik”, “Gvatemalske legende”, “Kukuruzni ljudi”, “Oci pokopanih”, “Vikend u Gvatemali”...
Borhes (Argentina, 1899-1986)
Karpentjer i Borhes raskidaju sa tradicijom.



II generacija:

Hulio Kortasar ( Argentina, 1914-1984, vezan za evropsku tradiciju)- Apokalipsa u Solentinameu, Tango povrtka, Tamo neki Luka, Drugo nebo, Progonitelj, Kraj etape i Drugo putovanje. SKOLICE...
Ernesto Sabato (Argentina, 1911.) – Junaci i grobovi, Abadon, Andjeo unistenja i Tunel...

III generacija


Gabriel Garsija Markes ( Kolumbija 1928, nobelovac ’82) –Ljubav u doba kolere, Sto godina samoce, O ljubavi i drugim demonima, Oci plavog psa, Riba je crvena, Dnevnik o jednoj otmic, Jesen partrijarha....
Karlos Fuentes (1928, meksicki pisac rodjen u Panami)- "Terra nostra"...
Mario Vargas Ljosa ( 1936, Peru)- "Razgovor u katedrali", "Rat za smak sveta", "Tetka Hulija i piskaralo"...


Verovatno sam nekog preskocila, al' dobro.:?


Latino-americki bum, talas popularizacije odigrao se pocetkom 60-tih ( oko tih godina zanimljiv period u istorijskom smislu, menjaju se drustvene prilike u ovim zemljama). Na jednom kongresu izdavaca, Borhes na Majorci (valjda, moram da proverim:? ) dobio je sa Beketom nagradu Formentor 1961. Pre toga nije bio prepoznat kao bitan pisac i njegova popularnost pocinje u Evropi i odatle stize u Argentinu. Fenomen latino-americkog buma ima siri znacaj u tom smislu da u knjizevnosti nema takvih pojava- da istovremeno u celom svetu jedna tradicija vrsi takav uticaj, to je nov fenomen.:)


 
Obelezja Borhesove proze



I Kratka prica:

Borhes nije napisao nijedan roman, nije ni bio zainteresovan za to. Imao je svoj koncept, viziju knjizevnosti, prema romanu je ravnodusan. Intezivno voli da cita kraci tekst vise puta, jer to po njemu daje intenzivniji dozivljaj. Insistirao je na piscima krace forme. Za Kafkine price rekao da ih treba razbiti na nekoliko prica. Borhes ozivljuje kratku pricu kao formu, sto je vrsta knjizevne revolucije- modernisticki otpor realistickoj tradiciji. Kratka prica 19. v se iscrpela kao model. U 20 v dolazi do narusavanja osnovnog obrasca. Mada ne postoje cisti obrasci, uslovno se govori o obrascu Cehovljeve price i kasnije Borhesove u kojoj je prisutna distanca prema realizmu. Borhes je vezan za magijski realizam, ali on sam ne koristi taj izraz. Nerealisticka proza, larpurlatizam kao odlika, evrofilstvo. Borhes je znacajni deo zivota proveo u Evropi, Karpentjer u Francuskoj, Asturias francuski nadrealizam.




II Odsustvo lokalne boje:

Druga odlika odsustvo lokalne boje u njegovom opusu, sto treba shvatiti uslovno, jer ipak je prisutna (narocito u poeziji- argentinski pejzaz) i u nekim pricama , ali ne i u prozi u celini. Od kraja 30-tih i do polovine 50-ih odsustvo lokalnih boja je vidna.
Borhesov esej – “Argentinski pisac i tradicija”- suprotstavlja se ideji i kategoriji nacionalne knjizevnosti, za njega je to prevazidjeno( “U Kuranu nema kamila" ;. “Tek kad sam se oslobodio lokalnog, primetili su me u Argentini”).





III Apoliticnost:

U jednom delu njegovog opusa, stoji cinjenica da izostaju politicki motivi (uslovno shvaceno). Tek se javljaju u poznoj fazi i u ranoj. Kod Markesa i Ljose taj element postoji. Cesto je davao nesmotrene politicke politicke izjave- cudne izjave o Hirosimi “Jedna ili dve Hirosime nisu nista”. U svojim tekstovima nije se opirao rezimu Perona. Znaci, antipoliticnost, apoliticnost . Zato ga izvesni kriticari ne vole, humanisticki kriticari koji umetnicka dela posmatraju kroz etiku, kao Kurcijus koji se o njemu negativno izjasnjava u eseju “O Borhesu”.

Za Borhesa vazi da nije bio dobar covek. I u biografiji koju sam preporucila, Monegal to iznosi na indirektni nacin, iako mu je bio naklonjen. Iznosi osetljive porodicne, eticke i psiholoske detalje.

Borhes je bio rano svestan da ce krenuti knjizevnim putem. Sa devet godina prevodi Oskara Vajlda.Jezicka situacija u kojoj se nasao utice na njega. Baka, od oca majka, bila je Engleskinja, prvo je citao na engleskom, pa tek onda na spanskom. Vezanost za tudju kulturu. Pise prvo na engleskom. Postoji i sumnja, skepsa u njegovu originalnost. Pojedini kriticari tvrde da ne zasluzuje titulu klasika.

Ne postoji danas kriticko izdanje pravih "sabranih dela", jer ih je nemoguce sabrati, nisu jasne granice njegovog opusa. Prve svoje knjige je unistio ( iz Evrope), veliki broj dela nastao je pod pseudonimom 30-tih i 40-tih godina. Danas se otkrivaju i prepisuju im se neka sumnjiva politicka pozadina. Da je umro 1938, sto je bilo moguce, kad je pao sa stepenica (imao povredu glave, rana se inficirala, mesec dana se borio za zivot), verovatno niko ne bi znao za njega ni u Argentini. Ova godina je kljucna, tada mu umire i otac i to je precizan rez u njegovom stvaralastvu, sve sto je pre toga napisao kao da je pisao drugi covek.


Licnosti i pojmovi Borhesove proze jako su bitni za samo tumacenje, imaju posebna objasnjenja, ako hocete uploudovacu vam pojmovnik Znacajna prica je "Pjer Menar, pisac Don Kihota" koja je napisana posle ove zdravstvene krize i u stvari je neka vrsta duhovne autobiografije, ali i poeticki program.
 
Davno sam citala Borhesove price- pre nekih 10-tak god., ali su ostavile dubok trag u meni..."Magijski realizam" koji si pominjala je ono zbog cega mi se, mislim, najvise i dopao. Sad pokusavam da se setim moje omiljene cele price o monahu zatvorenom u kuli i tigrovim sarama, al neki detalji mi fale, sto je znak da treba da obnovim znanje :)
 
Pjer Menar, pisac Don Kihota





Od kad je napisao ovu pripovetku, osetio je predodredjenost za knjizevni poziv i sve pre toga, do 40-tih sto je napisao moze da se previdi, kao da ih je pisao drugi covek. Dolazi do proboja novog kvaliteta. Do 1938. godine predzivot Borhesa kao pisca u kome je citava njegova vizija tek naznacena.

Ideje da se istorija neprekidno ponavlja, zatim bazicni arhetipovi su izrazeni u njegovom delu. Njegova knjizevna mladost bila je komunisticka, esejisticka i nacionalisticka. U Spaniji 20-tih zainteresovan je za ono sto se desava u svetu, pise dve rasprave (koje je unistio) u kojima daje podrsku komunistickoj revoluciji. Zatim pise “Argentinski pisac i tradicija” u kojoj knjizevnost vidi kao nadnacionalnu. Onda duzi esej o E. Coriegu ( anonimus za kojeg u Evropi ne znaju, drugaciji je tip stvaraoca, pesnik i novinar sklon realistickoj poetici, ziveo u Buenos Ajresu) i ovaj tekst je cudan, kao da ga Borhes nije napisao. Tridesetih pise tekstove na rubu eseja i price sto je karakteristicnije za njegovu prozu. Takodje i “Univerzalnu istoriju bescasca” je na granici eseja i fikcije.


Godina 1938. je kljucna godina, umire mu otac i on na Bozic pada sa stepenica, povredjuje glavu, rana se inficira, te se narednih mesec dana bori za zivot. Otac je bio pravnik i psiholog po profesiji, on moli Borhesa da ponovo napise jednu novelu koju je sam napisao, to mu je ostavio u amanet. Ovo je vezano za genezu price “Pjer Menar pisac Don Kihota”. Majka je precizno opisala sta je bolesni Borhes buncao, sta mu je citala, lektira mu je bio C.S. Lewis (“Zemlja senki” sa Entoni Hopkinsom iz '93, cini mi se je film o ovom piscu). I tu dolazi do naglog reza, nastaje pisac ove price, rez kakav se retko kod kog pisca moze videti. Lewis (Luis) je uticao na Borhesa kao autor naucno fantasticnih romana, koji su nastali 30-tih.

Citav ovaj kontekst je zanimljiv za pripovetku o “Don Kihotu”, jer je ona i biografska, tj. radi se o duhovnoj biografiji i poetickom programu. Majka kao svedok za taj period kaze da je ova prica i prva fantasticna prica koju je napisao. Pitanje je da li je fantasticna ili nije? Valerijeva poetika je bitna za njega u ovom trenutku.

U prici odnos prema junaku, odnos autora se menja kako prica odmice. Menja se ton, prvo je neutralan, ide nabrajanje dela koje je Menar napisao, koja donekle i nemaju veliki znacaj, da bi na samom kraju najvaznije njegovo delo ispalo ono koje nije napisao i zavrsio, a to je "Don Kihot". Neutralan ton, deluje ironicno i pitamo se da li se ironija odnosi na Menara ( na pocetku se odmah kaze da je Menar genije, i mi se sve vreme pitamo zasto je genije dok tece nabrajanje?). Da li ce ironican ton prestati, da li je sala ( na prve dve stranice) , ali prica je posle jos bizarnija. Na tom prelazu, kod te promene postavlja se pitanje, da li prelazimi bas tu granicu izmedju realnog i fantasticnog?



Borhesov odnos prema ovoj prici je karakteristican. Menar nam je predstavljen kao neko ko se igra, s druge strane tu je i autodestrukcija, pise malo, eksperimentise, unistava kao i sam Borhes. Ta ideja unistavanja tekstova se na ovaj ili onaj nacin cesto javlja u njegovoj prozi. Borhes se i odricao nekih svojih tekstova, tu imamo dodirnih tacaka sa Kafkom, u parabolama ovog to je takodje cest motiv . Gogolj je takodje spaljivao svoje tekstove, zatim, spaljivanje knjiga u istoriji hriscanstva i islama. I kod Kafke nailazimo na Don Kihota u fragmentima i parabolama, tu je i njegov pratilac Sanci Pansa, ali on izvrce njihov odnos- Sanco tera Kihota u ludilo, on vuce konce.



Tema same price je u stvari fenomen AUTORSTVA. To je velika tema kod Borhesa, mada je sama ideja autorstva, kategorija autorstva nastala kasno, tek sa romanticarskom predstavom, do Hegela i Fihtea, pre toga je autor bio samo vlasnik teksta. Borhes je pisao pod pseudonimom, radio je u kolaboraciji sa A. Bioy Casaresom, pod istim pseudonimom- u pitanju je detektivska proza, filmska scenarija- “Prirucnik fantasticne zoologije”. Zatim on odrice neke svoje tekstove, te se stoga ne mogu sastaviti sabrana dela, ta hrvatska zapravo i nisu prava sabrana dela. Borhesovo vidjenje autorstva je nekonvencionalno i subverzivno, nije nacionalno i jezicki obojeno- Pjer Menar je francuz, nije savremenik teksta, tekst je pisan na spanskom- VREMENSKA DIMENZIJA. Osnovni atributi autorstva su dovedeni u pitanje.
 
Zasto bas Don Kihot?

Zasto Menar bira Don Kihota i zasto Borhes bira Don Kihota?

Svi pisci koji pisu na spanskom spominju Servantesa i Don Kihota. Kod Borhesa postoji ambivalentan odnos prema Don Kihotu, nije uvek isti. Dva su osnovna pravca u razmisljanju o Servantesu:
1) jedno kroz odnos autora prema liku (Borhes neprekidno govori da je jedan od razloga sto je sklon engleskoj knjizevnoj tradiciji, je to sto manje razmislja o fikciji, vec vise o piscima, kad cita Dikensa uvek ga ima na umu kao pisca, isto mu omogucava Servantes)
2) kao moralna struktura- pitanje inkvizicije, ubijanja ljudi

Odnos prema Don Kihotu latino-americkoj tradiciji je razlicit tokom vremena. Don Kihot je temeljno delo za latino-americke pisce – Spanija nastupa kao osvajacka prema latino-americkom kontinentu, te je i nacionalni mit, postoji prisan odnos prema knjizevnom liku, nacionalna je ikona- Spanija na tlu latino Amerike namece kulturu, ali ipak on utemeljuje naciju, ali se sam mit preispituje, prica se cisti, pise se ponovo. Kako napisati novog pored postojeceg Don Kihota, a da ne bude esencijalisticki Don Kihot Spanije. Posle Drugog svetskog rata i Kubanske revolucije (1959.), nastaje vrsta pomirenja, sa Spanijom i Don Kihotom. Kastrovi revolucionari ulaze u stamparije i prvo stampaju Don Kihota u ogromnom broju primeraka koji se delio besplatno.


Ime koje se kod Borhesa pominje na vise mesta je Zilijen Benda (J. Benda), pominje se u "Menaru", u prevosu je pogresno prevedeno njegovo kljucno delo kao “Izdaja Kleka”, sto je besmislica, treba “Izdaja klerika” (Izdaja intelektualaca, napisano ’28 ). U tom delu on postavlja pitanje polozaja intelektualaca u 20. veku u vreme ratova- veliki broj intelektualaca se radikalno politicki opredeljuje, uz nacizam, npr. francuski intelektualci podrzavaju Boljsevicku revoluciju, Benda predskazuje fasizam. Modeli intelektualaca su Sokrat, Hrist koji su spremni da se zrtvuju za svoja uverenja, nisu podlozni spoljnim pritiscima, te intelektualci izdaju svoj poziv, pametni ljudi su se predali, postali populisti. Atributi koji se pripisuju Menaru, ukazuje na to da je ovaj tekst uticao znacajno na samu pricu. Menar nije podlozan ovoj vrsti izdaje, on je bezinteresno zaokupljen sto je iscezlo kod intelektualaca 20 veka. Osim dimenzije subverzivnosti prema autorstvu, kod Menara imamo i onu dimenziju radoznalosti bez interesovanja za rezultat. Kod Bende je ok aganzman u humanistickom, opstem smislu. Taj politicki momenat u prici, na prvo citanje se ne vidi, ali imena u pricama nisu slucajna, kao ni njihov redosled pojavljivanja, rasporedu, niti u njihovoj kombinaciji, jer u tome lezi tkanje same price. Zanimljivo je da je “Pjer Menar” napisan pred ’39, pred Drugi svetski rat, znaci, postoje intertekstualni podsticaji.
Borhes je bio sklon da precuti glavni intertekstualni podsticaj, a to je prica jednog francuskog esejiste”Luj Menar, misticni paganin”, delo Remi de Gurmona, koji je bio zainteresovan za budizam, reinkarnaciju, 1001 noc, tumacenje snova. Borhes duguje ovaj prici ne u smislu originalnosti, vec ponavlja tekst iz price Remija Gurmona, isto je prezime, zamenjeno ime, ovaj je otkaceni naucnik, pronalazac, a u slobodno vreme ispisuje nenapisana i nesacuvana dela, sustina je ista.


Borhes koristi imena stvarnih osoba, ali i stvarnih koje nemaju nekog velikog znacaja za stvarnost, te se mogu uzeti u prici kao fiktivna, dok su treci likovi skroz fiktivni.

Zaheban je Borhes, svaka recenica mora pazljivo da se cita i skoro da svaka ima svok komentar. U kratkom tekstu on daje toliko podataka, koja nas i vode do dubljeg znacenja. Odnos prema tradiciji je takodje je nesto sto ga opseda, za njega je ona kao lavirint (cesta metafora), a zasto i kako, o tome naredni put, preporucujem pricu "Besmrtnik", koja se moze dovesti u vezu sa "Menarom", iako se nalaze u razlicitim zbirkama. :wink:

Nastavice se...
 
(na engleskom: Jorge Luis Borges - The Wait)

Molio bih nekog ako ima ovu kratku pricu u digitalnom formatu (bilo na srpskom ili engleskom) da mi je posalje mailom. Nalazi se u zbirci kratkih prica "El Aleph" (ne znam prevod na srpski) iz 1949. godine.
Ukoliko neko slucajno poseduje onu "Lektiru" za 4. god gimnazije, ova prica se nalazi u njoj, pa ukoliko imate skener, bio bih vam zahvalan ako biste to skenirali i poslali mi na mail.

P.S. Ako niste procitali ovu kratku pricu, ne znam sta cekate. :)
 
hi, divlja!
napisao sam scenario za film inspirisan jedom borhesovom pricom, koju sam procitao pre 15 tak godina, te sam po secanju i utisku koji je na mene ostavila sastavio filmsku pricu, ali... ne znam kako se ta prica zove, ni kako da je nadjem. Radi se o sledecem:
mladi anarhista sa grupom svojih drugova biva opkoljen od strane vojske i policije i potom zarobljen. Nakon dugog robijanja prihvata posao policijskog/vojnog oficira i odlazi da ugusi slican mali ustanak, u kom je i sam kao mladac ucestvovao. Priseca se tih godina i tokom noci pokusava da prebegne na stranu gerile i biva ubijen...tako nekako.
Da li znas o kojoj je prici rec i kako se zove? Puno pozdrava od inficiranog Borhesovstinom Aleksandra Ljiljka-Jeremiaha.
 
Borhesove kratke price su fenomenalne, narocito ona prva, do kraja ne znam da li je u pitanju san ili 'stvarnost', sve je izmesano, a toliko je jaka tenzija u toj opisanoj egzibiciji, a ustvari - sve je to jedan trenutak, protegnut simbolicno u celom jednom zivotnom veku. Sve je obuhvaceno, pitanje smisla zivota, lutanje, nedodirljivost vecnog sveta i na kraju i pitanje relativnosti vremena i postojanja. Lici na Prusta po malo, ali jos je ludji :)
 
hi, divlja!
Da li znas o kojoj je prici rec i kako se zove? Puno pozdrava od inficiranog Borhesovstinom Aleksandra Ljiljka-Jeremiaha.

Da nije neka od prica iz "UNIVERZALNE ISTORIJE BESCASCA"?Zvuci kao
da je iz tog Borhesovog perioda.Provericu jos o kom se delu radi.

Inace,tema je odlicna,cudi me da kod nas nema vise citalaca ovog genijalnog
coveka iz Buenos Ajresa :dontunderstand:
 
mali post scriptum:

Zaheban je Borhes, svaka recenica mora pazljivo da se cita i skoro da svaka ima svok komentar. U kratkom tekstu on daje toliko podataka, koja nas i vode do dubljeg znacenja.

Slazem se.Njegov je tekst toliko nabijen viseslojnoscu,eruditivnim kalorijama,
referencama i podacima,da mu svaka rec tezi tone dodatnog teksta u
fusnotama.Zaista,citajuci Borhesa,covek ima utisak da se sve dublje i dublje
gubi u mracnom lavirintu,prepunom ogledala koja tu beskonacnost umnozavaju.
A negde u srcu lavirinta, covek sa glavom bika ceka nasu glavu, vitlajuci sekirom
:rostilj:
 
Žao mi je što moram da kažem da uopšte nemam estetiku. Ja samo umem da pišem poeziju i priče. Nemam nikakvu teoriju. Mislim da teorije, zapravo, ne služe ničemu. Pisac koji bi pisao samo ono što hoće – bio bi loš pisac. Pisac mora da piše sa izvesnom nevinošću. On ne bi trebalo da misli o onome što radi. U protivnom ono što stvara neće biti njegovo.

Borhes
 
Хорхе Луис Борхес – НЕПОЗНАТА УЛИЦА




Голубијом полутамом
називали су Јевреји почетак вечери,
када сенка још не успори кораке,
а спуштање ноћи се опажа
као пријатна падина.
У том часу кад светлост
има финоћу песка,
пут ме је водио непознатом улицом
отвореном у племенитој ширини терасе
чији су гипсани венци и зидови имали
нежне боје као само небо
које је позадину чинило узбудљивом
Све – осредњост кућа,
скромност стубића и звекира,
можда нада да ће се појавити нека девојка на балкону –
надимало ми је жељно срце
као бистра суза.
Можда је овај тренутак сребрног сутона
пренео своју нежност на ову улицу
учинивши је стварном као стих
заборављен и поново нађен.
Тек касније сам схватио
да је та улица туђа,
да је свака кућа велики свећњак
у коме животи људи горе
као усамљене свеће,
да сваки наш непромишљени корак
пролази голготама.
 
Čuvar knjiga

Tamo su vrtovi, hramovi i opravdanje hramova
stroga muzika i stroge reci,
šezdeset i šest heksagrama,
obredi koji su jedina mudrost
što je nebo podari ljudima,
raskoš onoga cara
ciju je vedrinu odrazio svet, njegovo ogledalo.
Tako su polja radala plodove,
a reke ostajale u svojim koritima,
ranjeni jednorog koji se vraca da najavi kraj,
tajni vecni zakoni,
muzika sveta;
te stvari ili secanje na njih su u knjigama
koje cuvam u kuli.

Tatari dodoše sa Severa
na malim kosmatim ždrepcima,
uništiše vojske
koje Sin neba posla da kazni njihovu bezbrižnost,
podigoše vatrene piramide i klaše,
ubiše grešnika i pravednika,
ubiše okovanog roba što cuvaše vrata,
zloupotrebiše i zaboraviše žene
i krenuše prema Jugu,
nedužni kao grabljive zveri,
svirepi kao bodeži.
U sumnjivoj zori
otac moga oca spase knjige.
Evo ih u kuli u kojoj obitavam,
podsecaju me na dane koji pripadahu drugima,
tude i drevne.

U mojim ocima nema dana. Police su
odvec visoke i moje godine ih ne dostižu.
Milje prašine i sna opkoljavaju kulu.
Zašto bih se zavaravao?
Istina je da nikad nisam znao da citam,
ali tešim se mišlju
da su mašta i prošlost vec isto
za coveka jucerašnjeg vremena
koji posmatra ono što je bilo grad
a sada se opet u pustinju pretvara.
Šta me sprecava da sanjam da sam nekad
odgonetnuo mudrost
i brižljivom rukom nacrtao simbole?
Ime mi je Hsijang. Cuvar sam knjiga
koje su možda poslednje,
jer ništa ne znamo o Carstvu
i Sinu neba.
One su tu, na visokim policama,
bliske i daleke u isti mah,
tajnovite i vidljive kao zvezde.
Tamo su vrtovi, hramovi.
 

Back
Top