Poucne, saljive i romanticne price

Moja virtualna "smrt" i ponovno RL rođenje

„Ubila“ sam ih. Obje. Samo jednim klikom. Ubila sam moje virtualne profile.
bang.gif
Posljednje poslane poruke u 17:21 s oba profila. Jedan pravi, jedan lažni. A zapravo, na neki čudan način oba su prava. Istinita. Jedan za dopisivanje, drugi za „umjetničko“ izražavanje, izražavanje najdubljih misli, osjećaja ili barem onih misli i osjećaja koji se mogu prenijeti na papir.
Toliko sam odbojnosti imala prema tom virtualnom svijetu pred tako malo vremena. Nisam uopće shvaćala ljude koji ulaze u tajv svijet i gube vrijeme umjesto da se druže u stvarnom svijetu. Pa život se odvija vani, a ne u kompu.
A onda mi jedne večeri nešto nije dalo mira. Znatiželja? Dosada? Više se i ne sjećam. Zakoračila sam u taj imaginarni, virtualni svijet.
Wooooooooooooooow!
party.gif
Kako jednostavno! Al koliko pitanja?! I ta su pitanja kao trebala odrediti nekome mene kao osobu??? Trebala su nekoga navesti na odluku „javit ću se / neću joj se javiti“. Ma baš! Zar netko čita više tj. ispod one prve crte iznad koje je napisano: visina, težina, boja kose, boja očiju, izgled, ovdje je zbog? Ajde, nekome se zalomi da možda i „odskrola“ i niže od toga. Za takve sam se potrudila popunit suvislo svoj profilčić. Pokušala sam biti pomalo duhovita, pomalo romantična, pomalo prestrašena...baš sve ono kakva i jesam. Jednom rječju, iskrena! I napravila sam svoju prvu i najveću grešku u virtualnom svijetu! Iskrenost!
I krenula je moja virtualna dopisivačka avantura. Poruke su se zaredale da sam jedva stizala odgovarati. A tako sam htjela na svaku odgovoriti. Čak nisam ni profil pregledala kome odgovaram. Al bilo je zabavno.
party.gif
Onda sam postala vješijia i radila selekciju. Ali je uvijek bilo da su svi usamljeni, romantični, prevareni, željni veze, i skoro svi bez mane. Zapravo jedan savršen svijet! Aha...baš! Svi savršeni baš kao i ja! (ne mislim tu na fizički izgled, naravno)
Naravno, pregršt je tu zauzetih, oženjenih. Nešto oko čega sam se, najiskrenije, zgražala u početku. Ljudi željni avanture. Nije da sam živjela u iluziji da su oni u vezama / braku vjerni (pa moj je shevio drugu praktički meni pred nosom), ali nisam mislila da si daju toliko truda da to traže i preko ovih stranica. Ali začudo, u nekima od njih sam na kraju našla prekrasne sugovornike. Nakon što smo riješili sva pitanja oko nenalaženja i nakon što sam ih dobro ispljuvala. Trebao mi je tada ispušni ventil, a oni su došli, sa svojim statusom, ko kec na desetku. Na kraju smo postali „pravi virtualni“ prijatelji. Bili su prema meni brutalno iskreni onda kad mi je to najviše trebalo. A moj problem što ja nisam slušala. Al moram priznati, u svemu su bili u pravu.
A onda, bilo je tu i bolesnika. Pravih! Al o njima ne bih. Ne zaslužuju više od spomena.
Zaključak: tržišna ponuda jednaka onoj vani u RL! Identična! S jednom bitnom razlikom: u RL sve počinje na fizičkom izgledu i dalje se razvija ili ne razvija s onim tzv. „unutrašnjim“. Ovdje počinje s „unutrašnjim“, a prestaje ili se razvija s fizičkim.
Al ima još nekih razlika.
Svatko od tih ljudi, u trenutku pisanja, uglavnom sjedi samo i bulji u komp, sami su, opušteni (osim onih koji na brzinu to rade s posla), uvjereni da žele nešto više, da im netko ispuni prazninu koju sada ispunjava muzika s CD-a. I nalete na ugodnog sugovornika ne razmišljajući je li druga strana iskrena ili možda sve fejka. E, to je zamka virtuale! Brzo se zapleteš u nešto, predstavljajući se da si netko tko želiš biti, a ne netko tko jesi. Čast iznimkama koje odmah kažu da žele avanturu!
A riječi na ekranu drukčije mogu bit shvaćene, nego kad se kažu na glas, drukčije nego kad nekoga gledaš u oči. Kažu: oči ne lažu. Ili možda danas ni to više ne stoji? Mogu li i oči fejkat izrečeno???
Uglavnom, nakon malog broja popijenih kava, a nakon velikog broja ponuđenih (jer nekako sam uvijek bila oprezna s kime ću na kavu...a bila sam oprezna i kome ću msn adresu dati, a kamo li broj moba, a o kavi da ne pričam), nakon nekoliko zatvorenih i otvorenih profila (i sad zauvijek zatvorenih), jedne neuspjele, ne tako kratke „idi-mi-dođi-mi“ veze (za koju mi je netko drugi valjda trebao da shvatim da je to takva veza...ili je samo trebao pogurat moj mozak da počne razmišljat) i nakon jednog dobrog uzdrmavanja tla pod nogama i okretanja svijeta, zaključila sam da je vrijeme da zatvorim svoj virtualni svijet i napustim sve ljude s kojima nisam uspostavila neki drugi oblik kontakta osim onog tamo.
Možda glupo, ali žao mi je onih dragih ljudi koji su me znali slušati kad mi je to trebalo.
Žao mi je zbog onih iskrenih, tužnih, kojima sam JA trebala. Kojima sam JA bila podrška.
Svi oni „sretni“ koji su „ulovili“ moju mail adresu u tipkanju već su zatrpali mail pitajući se gdje sam nestala. Ni na jednu nisam odgovorila.
Ne računam one ljude koji su za mog boravka tamo ušli u moj RL i zadržali se tu već godinu dana. Ali samo ih je troje.
Taj svijet nije za mene. Nije za ljude poput mene. Ja nažalost, ili na sreću, ne znam fejkat, nemam masku za virtualni svijet, nemam masku za RL, nemam masku za svoju samoću, nemam masku za vrijeme kad sam s „njim“.
Uvijek sam ista, možda malo hrabrija kad sam skrivena iza monitora, ali sam još uvijek JA. Nadasve iskrena, realna i romantična, slobodna, pozitivna, „pomalo“ naivna, razočarana, ali uvijek nepopravljivo OPTIMISTIČNA!!!



(palchy)
 
Savrseno srce

Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: „Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?” Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.
Narod je započeo – kako može reći da mu je srce ljepše nego što on misli? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. „Mora da se šališ, rekao je. Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka i suza.
”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi – izvadim komadić srca i dam je toj osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam.


Autor Nepoznat
195900a_0_Lll8P.jpg
 
Savrseno srce

Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: „Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?” Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.
Narod je započeo – kako može reći da mu je srce ljepše nego što on misli? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. „Mora da se šališ, rekao je. Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka i suza.
”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi – izvadim komadić srca i dam je toj osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam.


Autor Nepoznat
195900a_0_Lll8P.jpg
...lepa prica , davno sam je stavila u blog
 
Jednom jako, jako davno postojao je jedan otok gdje su zivjeli svi
osjecaji:
Sreca, Tuga, Znanje, Tastina i svi ostali, ukljucujuci Ljubav. Jednog dana su saznali da ce otocic potonuti, pa su se svi krenuli spasavati. Ljubav
je zeljela ostati do zadnjeg trenutka, vjerna i odana svom otocicu no kada je otocic gotovo nestao, ipak je odlucila zatraziti pomoc. Bogatstvo je
upravo prolazilo kraj nje u svom velikom, luksuznom brodu kada ga je Ljubav zapitala moze li ju povesti sa sobom. Bogatstvo je gotovo srdito odgovorilo da ne moze jer nema mjesta za nju obzirom da mu je brod ispunjen srebrnjacima.
Ljubav je odlucila zamoliti Tastinu za pomoc koja je upravo prolazila kraj nje u prelijepom brodicu. "Tastino, molim te pomozi mi!" zavapila je Ljubav na sto joj je Tastina odgovorila: "Ne mogu ti pomoci, Ljubavi, sva si mokra i mogla bi mi unistiti brod". Tuga je bila u blizini i Ljubav ju je odlucila zamoliti za pomoc. "Molim te, povedi me sa sobom" tiho je zatrazila Ljubav. "Oh...
Ljubavi, toliko sam tuzna i zelim biti sama" odvrati Tuga i odjedri sama
dalje.
Sreca je takoder prolazila kraj Ljubavi no kako je bila presretna nije ni cula njezin poziv u pomoc.
Odjedno se zacuo glas koji je rekao "Dodi Ljubavi, ja cu te povesti". Bio
je to jedan starac kojeg je Ljubav, ushicena i presretna, zaboravila pitati ime.
Kada su stigli na kopno, starac je posao svojim putem prije no sto ga je Ljubav mogla pitati tko je. Znajuci koliko duguje starcu, Ljubav se obratila Znanju, mudrom starcu za pomoc otkrivanja idetiteta dobrog starca koji joj je pomogao. Znanje joj je odgovorilo "Vrijeme". Ljubav je zastala u cudu i pitala zasto joj je Vrijeme pomoglo, na sto se Znanje nasmijalo mudrim smijeskom i odgovorilo "Zato sto samo Vrijeme moze shvatiti koliko je velika i snazna prava Ljubav".
 
Nekada davno

Nekada davno sva ljudska bica bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlucio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad nece naci. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluci. „Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju“, rekoše bogovi. Brama odgovori:
„Ne, to ne valja jer ljudi ce kopati zemlju i naci ce ga.“ Onda bogovi predložiše: „Da ga potopimo u najdublji ocean?“ Brama se nije složio: „Ne, ni tamo“, rece, „jer ce oni nauciti da zarone u ocean i naci ce ga.“ Bogovi ce na to: „A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo.“ Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: „Ne, ni to nije dobro jer ce se vremenom popeti na svaku planinu i opet ce preuzeti svoje božanstvo.“ Onda bogovi odustaše i rekoše: „Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bica nece stici.“
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: „Evo šta cemo. Sakricemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog sopstvenog bica jer ljudi se nikad nece sjetiti da ga tu traže.“
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako uciniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeci nešto što je vec bilo u njima.



Indijska narodna prica
 
Osveta

Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasici, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogod kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta ce lasica raditi kad ne nade svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasice. Uzvrti se i pocne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traženje. Onda pocne gledati na svaku stranu stojeci na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona cinila, seljak brzo uzme leglo sa lasicima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad side s drveta ode opet tražiti svoje drage lasice, i na radost njezinu nade svoje male, gole lasice. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizuci zubima duže vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, rece: „Cini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa ce ti biti dobro“. „Zlo cini, zlo ce te i snaci“. Životinja, pa i ona zna šta je „osveta“.



Aleksa Santic
 
Evo nesto sto moze biti saljivo za jedno lepo prepodne :-
)Udaje se Jula

Originalna priča

Svadba u Banatu... Udaje se Jula za Crnogorca. Veliki stol u dvorištu, za stolom puno gostiju. Sa jedne strane stola sve Crnogorci, ima ih jedno dvadeset sa još 40 kg ordenja. Sve se to nagnulo na stolu od težine. Sa druge strane stola sjede Lale, lijepi i debeli. Ustaje jedna starica, pridržava se štapom i počinje svoj govor:
- Ova vaša Jula ima čast što ulazi u ovako slavnu familiju. Naš Blažo je sin palog borca, narodnog heroja, čiji je djed raščeriv'o Turke na buljuke kod Mojkovca. A njegova sestričina, od Baja Stričevića njegovog šure snaja, što je pradjed njegove babe protjera Mededovice, jer je njihovo pleme bilo spremno na sve. A njegova teta, što je onog Miljana, Dragorovog sina, što je na Durmitoru izda' strica Milica, e da **** oca izdajničkog, posjekla kano tikvu, a nju, vaša Jula treba da je sretna što ulazi u ovak'u slavnu familiju, tako da kažem...


Crnogorska verzija

A ono ti je bila svadba u Banat, da je nije bilo niđe! Doša' naš Blažo da priženi nji'ovu Julu. A naš ti je Blažo, visok ka' Lenjin, otac mu narodni heroj, borac još od travnja 1945. Kad smo šjeli za stol, sa naše strane sve soko do sokola, e da sabiramo, ne bi Turaka i mrtvijeh Talijana prebrojali, da **** oca ocinjeg! I Micun, njegov stričević, što je održa' govor, ne bi ga ni Njegoš bolje održa'! E, ali Mededovice i njino pleme što izda' strica Milica, no da ne pričamo sad o tome! A jado moj, a svi ordenje stavili, pa se sjaji, ka' reflektore da su uključili. A ravno ti je kod njih, jado, da ravnije ne može bit'! A nu, a Julin otac održa' kratki govor, no je reka' da je Jula poštena djevojka, e da su svi koji su se družili s njom, bili zadovoljni! E, tako i treba da bude, kad ulazi u ovako slavnu i poštenu crnogorsku familiju! Živjeli!


Lalinska verzija

Moram ti kasti, ***** ga, sad kad je sve prošlo, da smo Julu nekako udali! Da je našla nekog našeg, nije! Da je našla nekog bogataša, nije! E, ***** ga! Našla nekog Crnogorca, al' taj je, ***** ga, pothranjen! Jula može da ga stavi pod mišku! I došla ti njegova familija, skoro sva, mogu ti kasti, al' da ih staviš sve na kantar, bili bi teški k'o kum Pera i njegova Juca! I naneli gvožda nekog, kažu ordeni, ***** ih, svi se savili do zemlje, al' ne skidaju! A zet, nema ga triest kila sa krevetom! Al' nagojićemo mi to! Naša Jula, kako kuva i nogu od stola bi ugojila! I moram ti kasti, il' sam ja to pogrešno razumio, a ne bih vol'o, da oni volu da se svađaju! I posvađali se sa nekim, ***** ga, medvedima, prije trista godina! I imaju neku babu, daleko bilo, koja maše nekom sabljom! I sad oni se hvalu da je ona, o maj, neku glavu odsjekla! Al' nisam shvatio da je otišla u zatvor! Čudan neki narod, da ga *****!


Mađarska verzija

Ja sam ti, moj Radmila, bio na svadbi kod Lalin ćerka Jula. Što sam se rasplakao od sreće! Moj Janoš se najviše rasplakala! Kaže nema više, učiš kod Jula! A mnogo vremena su zajedno učiš! I bili tamo neki Crna Gorica gosti! Mnogo ljepi *****, ja namigneš tebi, moj Radmila! Ja samo zadigneš suknjo, oni samo izbečiš beonjaca! A mladoženja, moj Radmila, to ne izdržiš u krevet ni pet minuta! Ja to mogu polomiš sa jedna ruka! Joj, ištenem! A bilo tamo neki oficir, sa fino sabljica i jedno veliko mustaš! Već se dogovorilo da idemo šetamo Dunav kej! Joj Radmila, seretlek!


Bosanska verzija

Joj, jarane, jesam bio na dobrom derneku. Mesa k'o drva. Jest da je bila krmetina, al nemoreš pit gologuzo. A cuga prava!!! Iznio čovjek vina, a neki Crnogorci donijeli domace loze. Jarane, jest da im je loza dobra, al što oni mogu da seru to malo ko more. Kad su pričali, matere mi, ko da sam ne znam ni ja šta... Samo sam se zajebo I presjeko sa pivom i evo sad me glava rastura. Znam da ne ide vino i piva, al, j****a, zinula ******... Aaaa... zar ti nisam rek'o... ama ona ****** Jula se udala za nakog Crnogorca, a on... K'o da ga je poplava izbacila, matere mi!


Beogradska "argo" verzija

E, jeb'o te, što je bila žurka kod Majine cimerke Jule! Nisam se bolje provela odavno, jeb'o te! Ona se udala, jeb'o te, za nekog Montenigera, sine, a on visok metar i žilet, Lenjin je za njega Hakim Olajdžuvon! Pa došli svi sa nekim gvoždem na sakoima, keva da mi duška pred dragstorom! Pa kad su seli za sto, jeb'o te, to se zatreslo k'o zemljotres, čale da mi jede pesak! A onda matori Monteniger poče da *****, fol oni ****** Turke, jeb'o te! Pa sine, njih mrzi da podignu ruku, a 'oće ovamo da sjebu Turke! Pa su ****** Nemce i Italijane, možda sine, ali u trci na sto metara u beganju! E da vidiš, na kraju, jeb'o te, kad ih je Julin matori zajeb'o! Ma znaš, da je Jula radodajka, ona se sažali na svakog frajera, jeb'o te, da mu svega dok si rek'o britva! A što da ne? Jednom se živi, mada ovi *****ju da je nebeski život večan! A je l' se javio neko otud razglednicom? Nije! Je l' posl'o neki paket? Nije! Mi da se naživimo ovde, sine, a oni neka se čuvaju za gore! Bole me riba!
 
DOBRO U ZLU I ZLO U DOBROM

Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu.

Nekom prilikom kobila im je pobegla i njihov komsija je dosao i rekao im:
- Kakva uzasna stvar, da vam kobila pobegne.
Seljak je na to odgovorio:
- Ne znam da li je losa ili dobra, takav je zivot.

Sledeceg dana kobila se vratila i sa sobom dovela citav copor divljih konja.

Komsije su se okupili i rekli:
- Kakva velika sreca. Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja.

Sada si bogat covek.
A seljak je na to odgovorio:
- Tesko je reci da li je to dobro ili zlo. To je zivot.

Seljakov sin je hteo da ukroti konje i zajahao je jednog.

Ali konj ga je zbacio , on je slomio nogu i ostao hrom.

Komsije su rekli seljaku:
- Uzasno je to sto ti se desilo. Tvoj sin da ostane bogalj.
Seljak je odgovorio:
- Ja ne znam da li je to zlo ili dobro. To je zivot.

Uskoro su vojnici dosli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude i uzeli su komsijinog sina, ali seljakovog nisu, jer je bio hrom.

Tada je komsija rekao:
- Mozda vise nikada necu videti svog sina. Ali ti si srecan, tvoj sin je postedjen.
Seljak je opet odgovorio:
- Ja ne znam da li je to dobro ili zlo. TO JE ZIVOT...
 
PJESMA IZ SRCA

Nekada davno zivio je veliki čovjek koji se oženio ženom svojih snova.Iz njihove ljubavi rođena je jedna mala djevojčica.Bila je bistra i vesela,i veliki čovjek mnogo je volio svoju djevojčicu.

Dok je bila sasvim mala, on bi je uzeo u naručje, pjevušio neku melodiju i igrao s njom po sobi govoreći joj»Volim te mala djevojčice».
Devojčica je rasla, a veliki čovjek bi je grlio i govorio joj:»Volim te mala djevojčice».Mala djevojčica bi de durila i govorila»Više nisam mala devojčica».Čovjek bi se tada nasmijao i rekao»Ali, za mene ćeš zauvjek ostati moja mala djevojčica».
Mala djevojčica, koja to više nije bila, napustila je kuću i otišla u svjet.Kada je upoznala sebe, tada je bolje shvatila čovjeka.Uvidjela je da je on bio velik i jak, tek sad otkrila je njegove snage.Jedna od njih bila je njegova sposobnost da iskaže ljubav prema porodici.Ma gdje se nalazila u svijetu, taj čovjek bi je dozivao govoreći joj»Volim te,mala djevojčice».
Došao je dan kad je ta mala djevojčica, koja to više nije bila,primila jedan telefonski poziv.Veliki čovjek se razbolio.Doživio je moždani udar.Djevojci su objasnili da je izgubio govor.Nije mogao da govori,ali nisu baš bili sasvim sigurni da li čuje riječi koje mu se upućuju.Više nije mogao da se smješka,smije,hoda,grli,igra,niti da maloj djevojčici,koja to više nije bila,kaže da je voli.
Željela je da mu pomogne.K ada je ušla u sobu,vidjela je da je sitan i potpuno slab.Gledao je u nju i pokušavao da progovori,ali nije uspjevao.»Mala djevojčica» učinila je jedinu stvar koju je umjela.Popela se na krevet i legla pored velikog čovjeka.Dok su joj se slivale suze,svojim rukama obgrlila je opuštena očeva ramena.
Držeći glavu na njegovim grudima, razmišljala je o mnogim stvarima.Sjećala se predivnih trenutaka koje su zajedno proveli.Oduvjek je osjećala da je taj veliki čovjek štiti i pazi.Bilo joj je teško zbog gubitka koji će morati da pretrpi.Žalila je što više neće čuti riječi ljubavi koje su joj toliko prijale.
A onda je čula otkucaje srca velikog čovjeka.njegovo srce bilo je muzika i riječi koje je uvijek slušala.Srce kuca ravnomjerno kao da se ne obazire na to što je ostali dio tijela oštećen.I doj je tako smireno držala glavu na njegovim grudima,dogodilo se čudo.Čula je ono što joj je bilo potrebno.
Njegovo srce otkucavalo je riječi koje usta više nisu mogla da izgovore...

Volim te
Volim te
Volim te
Mala djevojčice
Mala djevojčice
Mala djevojčice

I našla je utjehu.

("Melem za dušu"- Kenfild,Hansen)
 
Živio je jednom covjek koji je želio nadici (prevladati) patnju pa je otišao u budisticki hram da nade ucitelja. koji ce mu pomoci.
Upitao ga je: “Budem li meditirao cetiri sata dnevno koliko ce mi godina trebati da prevladam patnju?”
Ucitelj odgovori: “Ako meditiraš cetiri sata dnevno možda ceš za deset godina uspjeti.”
Misleci da bi on to mogao i bolje opet ga upita: A ako meditram osam sati dnevno , koliko ce mi onda trebati?”
Ucitelj ga pogleda I rece: Kada bi meditirao 8 sati dnevno z< 20 godina možda bi prevladao patnju.”
“Ali zašto bi mi trebalo više vremena ako bi dulje meditirao svaki dan?”
Ucitelj:”Ti nisi ovdje da bi žrtvovao svoju radost ili svoj život. Ovdje si da bi živio, da bi bio sretan I da bi volio. Ako tijekom dva sata možeš dati sve odo sebe, a ti umjesto toga meditiraš osma sati, samo ceš se umoriti, neceš shvatiti smisao i neceš uživati u svom životu. Daj sve od sebe, i možda ceš nauciti da, bez obzira koliko dugo meditiraš možeš živjeti , voljeti i radovati se.“



Don Miguel Ruiz
 
Blatnjavi put

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu.
Jaka kiša je još uvek padala.
Idući putem, sretoše lepu devojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom,
koja nije mogla da pređe raskršće.
"Dođi, devojko", reče odmah Tanzan.
Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.
Ekido ne progovori do uveče, sve dok ne stigoše do hrama u kome je trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži.:
"Mi sveštenici ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu,
"posebno ne mladim i lepim. To je opasno. Zašto si to učinio?"
"Ja sam devojku ostavio tamo", reče Tanzan. "Da li je ti još uvek nosiš?"
 
Neki trgovac poslao je svog sina da kod najmudrijeg od svih ljudi nauci Tajnu Srece. Mladic je punih cetrdeset dana hodao kroz pustinju sve dok nije stigao da jednog lepog zamka na vrhu planine. Tu je ziveo Mudrac kojeg je mladic trazio.
Umesto da naidje na svetog coveka, nas junak je, medjutim, usao u jednu salu koja je vrvela od ljudi; trgovci su ulazili i izlazili, neki ljudi su razgovarali po uglovima, jedan mali orkestar je svirao prijatne melodije, a tu je bila i bogata trpeza puna najlepsih jela iz tog kraja sveta. Mudrac je razgovarao sa svima i mladic je morao da saceka dva sata dok je dosao red na njega.
Mudrac je pazljivo saslusao razloge mladiceve posete, ali mu rece da u ovom trenutku nema vremena da mu objasni sta je to Tajna Srece. Preporucio mu je da se proseta po njegovoj palati i da se vrati kroz dva sata.
- U medjuvremenu bih te nesto zamollio - dodade Mudrac, pruzajuci mladicu kasicicu za caj, u koju je kanuo dve kapi ulja.
- Dok budes hodao, nosices ovu kasicicu i nastojaces da se ulje ne prospe.
Mladic je poceo da se penje i silazi stepenicama palate, stalno motreci na kasicicu. Posle dva sata, vratio se pred Mudraca.
- Dakle - upita Mudrac, - jesi li video persijske cilime u mojoj trpezariji? Jesi li video vrt koji je najveci Majstor medju bastovanima punih deset godina uredjivao? Jesi li primetio prekrasne pergamente u mojoj biblioteci?
Mladic je posramljeno priznao da nije video nista. Njegova jedina briga je bila da ne prospe one dve kapi ulja koje mu je Mudrac poverio.
- Onda se vrati i upoznaj cudesa mog sveta - rece Mudrac. - Ne mozes imati poverenja u coveka ukoliko ne poznajes njegov dom.
Sada vec smireniji, mladic uze kasicicu i ponovo krenu u setnju palatom, ovog puta obracajuci paznju na sva umetnicka dela koja su visila sa tavanice i po zidovima. Razgledao je vrtove, okolne planine, primetio nezne cvetove i ukus sa kojim je svako umetnicko delo postavljeno na pravo mesto. Vrativsi se kod Mudraca, u detalje mu je prepricao sve sto je video.
- Ali gde su one dve kapi ulja koje sam ti poverio? - upita Mudrac.
Pogledavsi u kasicicu, mladic primeti da ih je prosuo.
- Eto, to je jedini savet koji mogu da ti dam - rece Najmudriji od Mudrih. - Tajna srece sastoji se u tome da posmatras sva cuda sveta, ali da nikad ne zaboravis ni na one dve kapi ulja u kasicici".

Alhemicar Paulo Koeljo

 
Jednoga dana, u niskom letu iznad obližnje šume, gavran ugleda komad hleba. Veštim manevrom ga uzme i nastavljajući svoj let iznad drveća počne razmišljati:
- Ne mogu sebi dozvoliti da me Lisica prevari kao onog Gavrana u basni. Ako Lisica kaže „Dobar dan, Gavrane“, ja ću samo da ćutim i da se pravim lud, jer ako progovorim ispašće mi hleb.
Lisica, koja je, takodje, čitala spomenutu basnu, ugledavši Gavrana sa kriškom hleba, odluči da ponovi dobitnu kombinaciju iz literature.
Otpočne ona:
- Dobar dan, Gavrane !
- (on ćuti)
- Dobar dan, Gavrane !
- (on ćuti)
- Gavrane, direktor ti je*e ženu!
Gavran: ŠTAAAAAA ?!!!!!!
….ode hleb…

POUKA: Ćuti kada ti direktor je*e ženu, jer ćeš ostati bez hleba .:zcepanje::zcepanje::zcepanje:
 
Muz i zena odluce otici na odmor na jezero, poznato kao meka i raj za ribolovce.
Muz obozava na pecanje otici u cik zore, a njegova zena obozava u miru citati knjige.
Jednog jutra se muz poslije nekoliko sati ribolova vratio i odlucio se malo odmoriti a zena je odlucila sama se izvesti malo camcem na
jezero, premda se na njemu bas i nije najbolje snalazila.
Upali motor i izveze camac na jedno usamljeno mesto, baci sidro, izvadi knjigu i nastavi uzivati u tisini citajuci svoju knjigu.
Tuda naidje ribolovni inspektor u svom camcu, pristane uz zenin camac i kaze:
"Dobro jutro gospodjo. Sta to radite?"
"Citam knjigu" - odgovori ona (i pomisli, "zar to nije ocigledno?")
"Nalazite se na delu jezera rezerviranom za sportski ribolov", obavjesti je inspektor.
"Zao mi je gospodine, ali ja ne pecam. Ja samo sedim u camcu i citam knjigu!"
"Da, ali u camcu imate sav pribor potreban za pecanje i sto se mene tice, mogli bi poceti pecati svakog trenutka. Bicu primoran privesti
vas do stanice i protiv vas podneti kaznenu prijavu!" - rece on.
"Ako vi to zaista i uradite, onda znajte da cu i ja protiv vas podnjeti prijavu, ali zbog silovanja!" odgovori mu zena.
"Ali, pa ja vas nisam ni dotakao!?" rece inspektor.
"Da, ali vi za to imate sav potreban pribor i sto se mene tice mogli bi sa tim otpoceti svakog trenutka ..."
"Dovidjenja, gospodjo i uzivajte u ovom lepom danu ..."

POUKA

Ne ulaziti u raspravu sa zenom koja cita.
Vrlo je verovatno da ona ume i misliti.

riba.jpg
 
BIO JEDNOM JEDAN DECKO PO IMENU DECAK.
DECAK JE BIO KRUPAN,ZGODAN DASA....
I DECAK JE BIO ZALJUBLJEN
U DEVOJCICU PO IMENU DEVOJCICA.
ALI DEVOJCICA ZA TO NIJE ZELELA DA ZNA

DEVOJCICA JE BILA LEPO,MAJUSNO,SLATKO STVORENJE...
I DECKA JE,DA IZVINITE,VESELO VUKLA ZA NOS.
DECAK PROSTO NIJE ZNAO STA DA RADI.

SLUSAJTE DOK DEVOJCICA NIJE NAISLA DECAK PROSTO NIJE MOGAO DA SE ODBRANI OD DRUGIH DEVOJAKA , ALI NIJE NI JEDNU HTEO OSIM TE MALE SLATKE DEVOJCICE.
JEDVA SE ODBRANIO I OD MOMAKA TIH DRUGIH DEVOJAKA. ALI TO JE DRUGA PRICA.

TRENUTNI PROBLEM BIO JE DA JE DECAK DO USIJI ZALJUBLJEN U DEVOJCICU,A NE ZNA KAKO DA JE OBRLATI.

I TAKO JE JEDNOG DANA DECAK ZAPITAO SVOGA PRIJATELJA, PRIJATELJA, ZA SAVET.

PRIJATELJ JE POSAVETOVAO DECKA
DA ZAIGRA „NE DAM TI SE IGRU“ NA KOJU BI DEVOJCICA BRZO MORALA DA PADNE.
DECAK JE PRIHVATIO PRIJATELJEV SAVET...I NE LEZI VRAŽE....
DEVOJCICA JE USKORO IZGUBILA GLAVU.

POCELA JE DA SANJA DECKA.
NEPRESTANO JE SMISLJALA SLUCAJNE SUSRETE SA DECKOM
NIJE PRESTAJALA DA MU PISE LJUBAVNA PISMICA,
NJENO SRCE JE STALNO VAPILO ZA DECKOM.

ALI SADA DECAK ZA TO NIJE ZELEO DA ZNA ZATO STO JE IGRAO „NE DAM TI SE IGRU“.
A SAD DEVOJCICA NIJE ZNALA STA DA RADI....
JER JE BILA ZALJUBLJENA U DECKA....
A DECAK JE PROSTO IGNORISAO. I TAKO JE DEVOJCICA OTISLA DO SVOJE PRIJATELJICE,
PRIJATELJICE, PO SAVET.
PRIJATELJICA JE REKLA DEVOJCICI
DA TREBA DA IGRA „NE DAM TI SE“ IGRU NA KOJU DECAK BRZO MORA DA PADNE.
DEVOJCICA JE PRIHVATILA PRIJATELJICIN SAVET I ZAIGRALA „NE DAM TI SE IGRU“.
ALI STOGA STO JE IGRAO „NE DAM TI SE“ IGRU DECAK NIJE PRIMETIO DA DEVOJCICA IGRA „NE DAM TI SE IGRU“.
TAKO SE NISTA NIJE DESILO.

I DECAK I DEVOJCICA „NE DAM TI SE IGRU“ SU IGRALI...
I NIKAD SE VISE NISU SASTALI.

decorativefullface5.jpg
 
MALI ŽUTI CVIJET



Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.

Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu , sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih je mislila da je druga biljka više vrijedila.

Oko posjetioca koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali?”
Cvijet je odgovorio:”Pa i ja sam posmatrao kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam shvatio da, da je bog želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to tako i napravio. Međutim on je želio da budem mali žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikada postojao.“
 
LJEPOTA ODRAZA I ODRAZ LJEPOTE


Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lijep da se svako ko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas. Nemezis, boginja Osvete, bacila je čini na oholog Narcisa kome je od tada bilo suđeno da se zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao opčinjen sopstvenom ljepotom, sve do smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvijet. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
„Zašto plačeš?” – pitale su ga.
„Oplakujem Narcisa”, reče jezero.
„Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino imalo prilike da izbliza posmatraš njegovu ljepotu.
„Narcis je bio lijep?” – upita jezero iznenađeno.
Ko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše Drijade.
Jezero je na trenutak zaćutalo, a zatim reklo:
„Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, mogao da vidim kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita ljepota.”


*
Čiji se lik oslikava u dubini vaših očiju?
21narcis.jpg


 
RAZGOVOR SA BOGOM



Usnio sam da razgovaram sa Bogom.
“Dakle, ti bi htio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh
Bog se nasmiješi, “moje vrijeme je vječnost,
šta si me htio pitati?”
“Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?”
Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno,
žure se da odrastu,
a potom bi ponovo željeli biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što isuviše brinu o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli”
Bog me primi za ruku , ostadosmo za trenutak u tišini. Tada upitah:
“Da si roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se Bog odgovori:
“Da nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrijednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
Da nauče kako je potrebno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli.
Da nauče da nije dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami opraštati.
Ljudi će zaboraviti šta si rekao.
Ljudi će zaboraviti šta si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio!”
 
"Otac,koji u životu bejaše iskusio mnoga zla,brižno rekne svome sinu:Ne dopusti,sine,da te vodi poslovica koja kaže da svaki cvet drugačije miriše.Nemoj se utopiti u slatkom,ali otrovnom ženskom nektaru".Sin mu na to odgovri:"Uvaženi oče,čini se da ti još nisi poznao rajsko lice žene.Tvoje oči,izgleda,nisu zaranjale u crnilo ženske kose i tvoj se pogled nije naslađivao mladežima na ženskome licu dok,opijen ljubavlju,toneš u blažen san"- A otac mu na to odvrati:"Dragi moj sine,ti još nisi video praznu sofru,bez hrane i hleba:Ti još nisi iskusio žensku osornost i nisi slušao plačne dečije glasove dok,utonuo u dugove,strepiš od nezvanih gostiju."

(Iz staropersijske književnosti)
 
PISMO JEDNE ZENE

Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.


Kerolin Ris
 
LJENOST
(prica iz proslog zivota)

..kaže on...

- znaš, najbolja si!

- hej, otkud ti to da mi sad kažeš... (sa smješkom u sebi)

- pa tako... jednostavna si, ne kompliciras zivot... naturalna si skroz... čovek moze pored tebe da se opusti i uživa... lepa si... sexy si... svoja si, samostalna... nisi ljubomorna... ne foliraš... mogu s tobom da se lepo smejem, i lupetam... da ne mislim na nista...

- lijepo od tebe da mi to tako kažeš... (smješak se preselio na lice)

- da... al' mislim ne mogu više da budem s tobom...

- ???????? (smješak je negdje nestao)

- pa, vidiš, veza s tobom nekako obavezuje....

- kako... ne razumijem...

- pa tako... pored tebe takve ne mogu samo tako da idem kroz život kao da me briga za sve... mora i ja da poradim na sebi, da se menjam, da budem bolji... a nekako kao da nemam volje i snage za tako nešto... znaš da mene mrzi da pomerim dupe...

(i.w.)
 

Back
Top