MOJE MALE ŠARENE EMOCIJE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Anastacia You'll Be Fine
You're so perfect, heaven blessed
I never felt a love like this
While you wonder, so helpless
Sounds so crazy, I must confess

There ain't a thing I wouldn't sacrifice,
Cause I won't let you go without a fight.

Pieces of a dream unfolding, what happened to the fairy tales.
Works of love aren't always spoken, things
in life aren't always fair,
I'll reject you, and I'll guide you,
and I'll give you all the love that is mine
too soon, in tI´me, you'll be fine

Places, faces, aren't to blame
I promise, forever, my love won't change
[ Find more Lyrics on
 
Bajka

Mnogi su mislili da je omadjijana i nestvarna dok je plesala uvek nasmejana,zagledajuci po nekada muskarcima u oci, ne bi li se u nekima videla. Ali videla je samo zudnju i pohotu, ludost i plitkost..sve..osim sebe.Ponekad bi joj se ucinilo da je u nekom pogledu to mozda ona, ali to je bio samo tren i lik bi se izgubio cim bi prisla blize.Znala je sta je ljubav.Mada zvuci nestvarno da neko ko zna sta je ljubav, pokazuje sve, samo to ne. Pitala je neke retke, kojima je dozvolila da joj cuju glas i dodirnu stas, sta je to ljubav. Nije dobila odgovor..Za nju,ljubav je bio njen san koji ona sanja oduvek i u njenom snu je jedan jedini koji je znao sta je ljubav.Znala je da On postoji i da nekud luta i trazi nju.Znala je da ce je sigurno pronaci. A kad se sretnu oni ce se prepoznati. Prepoznace se kad vide sebe u ocima onog drugog.Tada ce znati da je on muskrac za nju, a ona zena za njega.Kada bi joj dosadili ljudi i obaveze sa poslednjim zracima sunca, kad mnoge hvata kokosije slepilo, iskradala se od svega i trcala poljima do svoje kolibe u sumi. Usput je brala mirisljave trave, cvece zadevala u kosu, jela socne bobice i divlje lesnike.Kad stigne u svoju kolibu od pruca, sva je rascupana i musava, i sva kao vestica razigrana. Onda raspali vatru i legne u postelju od suvoga lisca i mirisnih trava da joj koza mirise na bilje. Legne i usni svoj san. Dok ona sanja, dusa joj juri okolo po mesecini i skuplja mesecev prah i zvezdanu maglinu, koju cuva da pokloni coveku iz svoga sna. Mnogo je tako vremena proslo u cekanju.A onda, jednog dana kad je sunce tek zaslo, dok je bosa trcala po livadi,cula je iz obliznje sume glas i jednu rec. Silno se iznenadila, jer dugo, dugo tuda niko nije prolazio.Cak i ne pamti poslednjeg putnika namernika koji je zasao tako daleko od puteva i staza, u svet koji je bio samo njen. Kada je prisla, ugledala je coveka, kao zaustavljenog u vremenu. U njegovom pogledu videla je samo tamu.
- Ko si ti? - pitao je.
- Nisam ona koja mislis da jesam, - odgovorila je i kao vetar otrcala dalje, ne videvsi ni tada u njegovim ocima nista osim tame.Proslo je nekoliko dana kada je na istom mestu ugledala to isto lice. Kao da je sve to vreme tu cekao da mu ponovo pridje. Malo se dvoumila, ali se setila da je u njegovim recima i glasu osetila nesto sto je bilo drugacije od svih glasova koje je slusala. Prisla je polako, ne iz straha ili nesigurnosti, nego zato sto je osetila da on bas nju tu ceka.

- Ko si ti? - upitala je sad ona njega.
- Ja sam patuljak.
- Zasto si patuljak kad ne licis na patuljka?
- Nekad sam bio princ, sad sam patuljak.
- Bices opet princ.
- Da bih bio princ, treba da imam princezu. A ko si ti? - upita ponovo on nju.
- Ja sam vestica. Mozda mogu da te pretvorim u princa.
- Ne mozeš. Za to je potrebno da me poljubi prava princeza.
- Dobro, onda ja idem.

I otisla je. Ali nesto je u tom patuljku, koji je nekada bio princ, bilo neobicno.Za nju neobicno. Nesto ju je drzalo budnom do kasno u noc. Te noci skupila je najvise meseceve maglice. Sutradan ga je ponovo videla na istom mestu. Vise se nije dvoumila da li da pridje
- Cekala sam te, - rekla je.
- Zasto dolazis, zasto pricas sa mnom?
- Donela sam ti sumskog voca i divljih lesnika.
- Zasto dolazis da pricamo?
- Tvoja prica je drugacija.
- Svako ima svoju pricu, i svaka je drugacija.
- Tvoja mi se svidja.
- Lepo ti stoji taj osmeh u kosi.
- Eto vidis, samo ti si ga video, niko drugi.
- Sretao sam neke po ovom bespucu.
- Znam, ima ih jos koji lutaju.
- Ja ne lutam.
- Ne vise, sad imas mene.
- Ti si posebna, ne licis ninakoga koga sam sretao.
- Znam, inace ne bih bila ovde sada.
- Mislio sam da ne postoji takav neko.
- Mnogi tako misle. Ja nisam za sve ista.
- Ovakva si samo za mene?
- Da. Pomirisi noc. Sve ima svoj miris.
- Zasto si samo za mene takva?
- Zbog jednog sna.
- Kakvog sna?
- Mog.
- Ispricaj mi.
- Mozda jednom. Sad moram da idem.
- Pricaces mi sutra?
- Možda jednom…

Celog dana sakupljala je poljsko cvece i plela ga u vencice, kacila po drvecu u sumi, po zidovima svoje sumske kolibe. I ponovo je plesala, plesala, plesala, sama, daleko od svih pogleda. I cekala je da u sumrak ponovo cuje taj glas.
A on..provlaceci se kroz trnje koje ga je zakorenjeno zarobilo u bespucu, a koje se trudio da ne primecuje, osecao je da mu nadolazi snaga, da misli o ljubavi. Ispunjen tom snagom skupljanom celoga dana osetio se velik i snazan..Pomislio je da vise nije patuljak, ali nesto je ipak nedostajalo da tako i bude.Rekla mu je te veceri:
- Isplela sam ti vencic od livadskog cveca i mirisnih trava.
- Sve vestice koje znam su zle, plasim se da ga uzmem.
- Ja nisam zla vestica. Ja sam iz bajke koju ti jos nisi procitao. Ja sam dobra vestica.
- Samo su vile u bajkama dobre.
- Probaj ovu bajku, pa ces videti da ima i dobrih vestica.
- Stavicu vencic na glavu. Ako se ne pretvorim u zabu, poverovacu da si dobra vestica.
- Kako ti izgleda?
- Osecam se jako mocno, kao da mogu da poletim.
- I mozes, ti si carobnjak.
- Ti si me pretvorila u carobnjaka?
- Ne, ti si to oduvek bio.
- Kako znas?
- Ja sam vestica, a vestice sve znaju.
- Kazi mi sta je ljubav.
- To je ono sto znas samo onda kada ti se dogodi.Zar se tebi nije dogodila?
- Jeste.
- Ti onda znas sta je ljubav, zasto mene pitas?
- Da li je to ono sto vidim dok mi pricas?
- To samo ti mozes znati.
- Vidis li ti ljubav dok ja tebi pricam?
- Necu ti sada reci.
- Kad ces mi reci?
- Kad budem videla tvoje oci.

Znao je da u njegovim ocima jos uvek nije videla sebe iako ju je poveo u dubinu svog sveta, pokazao joj sve svoje radosti i tuge. Drzao je u narucju svu svoju ljubav koju je osecao za nju, izlio je kroz svoju dusu, telo, ruke, usne - njoj. Ona je cinila to isto.Voleli su se ljubavlju koju su mogli da daju u tom trenutku jedno drugom.Vreme je prolazilo..Nisu mogli jedno bez drugog. On je cistio svoju dusu od trnja i pravio mesta za nju, ali mu je tuga stalno bila prisutna. nekad jaca nekad slabija.Ona je to osecala i tesko patila..Proklinjala je sto su se sreli prerano.Ti trenuci bili su pakao za oboje.Cak su u nekim njenim ili njegovim trenucima prestajali da se srecu u zalazak sunca. Cinili su to iako su znali da ce se kao trska prelomiti na pola i da vise nikad nece biti celi....On i Ona..Carobnjak i Vestica..


p.s.U originalnoj bajci kao i u svim bajkama,kraj je srecan,u smislu ziveli su srecno u svom zamku i dugo vladali svojim kraljevstvom...Ali ovo nije obicna bajka i kraj tek treba da se napise..iako neki pricaju da nocu kada je mesec pun a zvezde trepere titravo,vidjaju neko cudno svetlo koje dopire iz dubine sume u koju niko ne zalazi..samo nebom proleti vestica i prosipa zlatni prah i mesecevu izmaglicu..ali ko bi ga znao..mozda tako nesto i postoji..
 
4857564739fn.png
 
Svaki put kad se svet utisa i kad mi se ista ona slutnja uvuce u srce, gusim se od straha jer znam sta ce biti. Onda nebo pocrni i spusti se nisko, ljudi postanu ljuske koje nemo lebde pored mene a ja u ocajanju lovim njihove poglede. Trazim oko koje moze da zablista pod zrakom sunca probijenim kroz crni pokrov, i ako ugledam taj odblesak, znam da ce on rasprsiti sve oblake i da ce svet ponovo dobiti boje.
 
Ono sto joj je u celoj guzvi,vriskanju i cikanju dece na vasaru ljudskih dusa i tastina privuklo paznju je hodac po zici..stala je zagledana u belom bojom ofarbano lice i polucilindrar na glavi..Nije bio klovn..bio je hodac..nepoznat covek..nepoznatih osecanja..nepoznatih nadanja i verovanja..u svom trenutku prelaska iz tacke a u tacku b na tankoj zici..sam ....bez ikoga .. jedini oslonac i jedina sigurnost bila je crna dugacka motka..sa njom je balansirao..pomagao sebi..u sitnim koracima po zici..Gledala ga je sirom otvorenih ociju drzeci malo vasarsko crveno licidersko srce u ruci..dok se pripremao i klanjao publici koja je podignutih glava i vidljivim uzbudjenjem iscekivala da zakoraci..ispod nije bila mreza..samo ponor koji je trebao preci..kao sto je ona trebala..bez pomoci sada vec i bez nade da je na drugom kraju ceka ono sto je zelela...Setac se prekrstio i drzeci motku obema rukama oprezno je stao na zicu jednom nogom..malo se zaljuljao dok je brzo korakom velicine njegovog stopala stao drugom nogom..opet se zaljuljao dok je publika huknula u glas..balansirao je par trenutaka tako a onda krenuo..Hodac je imao motku....ona nije imala nista osim straha da kada predje reku na suprotnoj strani obale nece naci nista..ni otisak cipele na pesku u koji bi stavila svoje stopalo



eiff_man_on_wire.300x225.jpg
 
Nikada nemoj da mi kazes da imam sve, znas da je to skoro nemoguce, a upravo oni izuzeci koji imaju to ,,sve", to lepo i fantazirano ,,sve", zapravo nemaju nista, prazan skup. Ja i ne zelim sve. Ponekad je potrebno tako malo, sitnice koje bi osvetlele zivot bolje od bilo kakve mocne lampe, unapredjene tehnologijom i sa hiljadu gadzeta, koja upravo predstavlja tu velichinu i laznu svetlosnu snagu koju bi ,,sve" trebalo da ima.

Zapravo, kada malo bolje pogledas, aktiviras sva svoja cula i zaboravis materijalno, shvatis, tako ostro shvatis, da to veliko ,,sve" zapravo cini mnostvo majusnih ,,nista"
 
Ono sto je zajednicko izmedju nje i Filipa Bruneleskija,graditelja cuvene kupole na firentinskom duomu Santa Maria del Fiore. je vreovanje u sebe i ono sto su radili.Sve sto su radili radili su sa ljubavlju..ono sto im je jos zajednicko je tvrdoglavost i upornost..Bruneleski u tome da izgradi kupolu za koju mu niko nije verovao da ce uspeti a ona u postojanosti svoje ljubavi koja je kao njegova klupola bila jedinstvena i bez mogucnosti da se ista takva ponovi.Kao i Bruneleski kada je u silnoj zelji da je izgradi rekao da ce to i uraditi u tom trenutku bez ideje kako..tako je i ona brzopleto rekla mnogo toga,zbog cega se posle lomila kao trska na pola..Bruneleski je uspeo..njegova kupola za koju ni danas arhitekte i naucnici ne mogu da odgonetnu nacin na koji je gradjena.. posluzila je kasnije kao uzor Mikelandjelu za baziliku sv.Petra u Rimu i Wrenu za katedralu sv.Pavla u Londonu.I ostali Bruneleskijevi radovi i graditeljski uspesi danas izazivaju salve uzdaha i divljenja od kojih je kupola najpoznatija sa cudesnim osecajem i pogledom kada se popnete na njen vrh.Ni sama nije znala zasto joj je Bruneleski pao na pamet jer on sigurno nije njena misao sa kojom je zivela,centar njenog univerzuma..Verovatno zato sto je dok je pravila poljupce Grete Garbo razmisljala o tome da nikada nije kasno..posebno ne za onim sto volite i za cim zudite..Bruneleski je primer..On nije bio arhitekta niti graditelj..Bio je zlatar..arhitekturom i gradnjom poceo se baviti u kasnijim godinama i tek u tom umetnickom izrazavanju je pronasao sebe.I sta sad,mislila je dok je rastopila 150 gr.cokolade za kuvanje na pari i u tako rastopljenu cokoladu dodala je 150-200.gr mlevenog lesnika.Uvek prvo stavi 150.gr.pa ako je posle potrebno na kraju..doda jos tih 50 gr.Znala je ona sta je zelja..znala je za taj groznicavi osecaj kada jednostavno morate i imate potrebu da kroz svoj nacin kazete i pokazete sve to sto je u vama.Zato je njen cikica bio skoro pa savrsen.Isto tako je znala i kada pogresi.Znala je i kada povredi a boga mi i bude povredjena..Zatim je dodala oko 100 gr, secera ( ona uvek stavi malo manje)...jednu kasiku ruma..2 -3 kasike mleka..sve je to izmesala u kompaktnu masu..kada se malo prohladio pravila je kuglice- poljupcice i u svaku je pocela po sistemu voli me..nevoli me...da stavlja jednu visnju iz kompota..a onda je odustala i u sve kuglice stavila po jednu visnju..plaseci se da poslednja kuglica ne ispadne...ne voli me..kada ih je napravila i slozila na tacnu ukrasila ih je nitima od rastopljene bele cokolade..kao da spaja sve poljupce u nizu.

2f25b62b85e1d58986c2be8f0e631ee8_content_medium.jpg

 
Semjuel Beket (1906-1989), veliki pisac i tvorac "drame apsurda" napisao je je jedno veoma važno delo. To je drama "Čekajući Godoa".

Vladimir i Estragon, dvojica glavnih likova, "čekaju" nekakvog Godoa. Međutim, taj Godo se nikako ne pojavljuje. Tada se dešava da oni počinju da lupetaju i samo da lupetaju. Govore jedan drugom nepovezane rečenice i njihov razgovor pretvara se u apsurd. Njihovo čekanje prelazi u dosađivanje, a ipak i dalje uspevaju da čavrljaju među sobom. Zapravo, o čemu je reč?
Ova drama predstavlja apsurd, presipanje iz šupljeg u prazno, veliku prazninu i rupu u samim likovima. Međutim, drama je napisana izuzetno vešto tako da je ona, u suštini, sjajna. Vladimir i Estragon čekaju Godoa, ali ne znaju zašto. Oni u podsvesti znaju da Godo treba da se pojavi i da ih spase. Utucavaju vreme nizom besmislenih razgovora i poteza. Oni čekaju da se pojavi Godo, koji će ih spasiti, izvući na sigurno. Oni se nadaju da će u njemu pronaći spasitelja koji će ih izvući iz besmisla koji vlada svuda oko njih. Tada drama dobija savršen oblik i predstavlja izuzetno remek delo XX veka. Njih dvojica razgovaraju među sobom ali rečenice su nepovezane, besmislene i smešne. Sve se odvija veoma čudno.
Beket je pisac koji je nagovestio dolazak „besmisla u svetu“. Danas sve više i više živimo u svetu besmisla, bespomoćnosti i iznemoglosti. Uvek nam treba neko da učini nešto za nas. Počećemo da se ponašamo kao Vladimir i Estragon koji ne znaju da rade ništa drugo, osim da se dosađuju. Jedan drugom govore čudne stvari. Njihov život je potpuno drugačiji od našeg. Međutim, ako mi budemo bili i dalje glupi i nezainteresovani za bilo šta, završićemo kao likovi Beketove drame. Živećemo u svetu besmisla, gde će svako raditi šta hoće. Normalni i pametni ljudi bi rekli da takav život nema smisla. Međutim, Vladimir i Estragon to ne znaju pa oni uživaju u „harmoniji besmislenog života“.
Ovu dramu svakako morate da pročitate, jer je Beket pisac izuzetnih rečenica, a njegove drame još izuzetnije. Svakako da će Beket pronaći svoje mesto u duši nekog ljubitelja knjiga.
 
Peskir..kaze on..jedna je od najkorisnijih stvari koje jedan autostoper moze da ima, Jednim delom zbog njegove prakticne vrednosti- mozete da ga omotate oko sebe da biste se ugrejali dok idete hladnim mesecima Dzaglan Bete ; mozete da lezite na njemu na blistavim pescanim plazama Santraginusa V i da udisete mirisna isparenja okeana; mozete da se pokrijete njime i da spavate pod zvezdama sto crveno blistaju nad pustinjskim svetom Kakrafun; mozete ga upotrebiti kao jedro za maleni splav kojim cete se spustiti niz laganu,mirnu reku Mot ; mozete da ga navlazite i koristite u borbi prsa u prsa ; da ga omotate oko usta da biste se sacuvali od otrovnih isparenja ili oko glave da izbegnete pogled prozdrljivih buljoustih zveri Traala ( to su tako ocajno glupe zivotinje da misle da ne mogu da vas vide ako vi ne mozete videti njih - tupe kao cuskija,ali vrlo,vrlo prozdrljive ) u slucaju nekakvih vanrednih okolnosti,mozete mahati peskirom kao signalnom zastavicom - i naravno,mozete se njime brisati ukoliko posle svega toga jos bude dovoljno cist.

Autostoperki Vodich Kroz Galaxiju
 
...Od tog jutra, bio sam kraj nje svake sekunde,
i ona je oduvek osecala moje prisustvo.

Kad bi hodala ulicom, ja bih je drzao za ruku,
Kad bi plakala, ja bih je zagrlio i tesio,
a na kraju se rasplakao zajedno s njom.
A u one noci kad bi uspela zaspati, ja sam spavao pored nje.

Godine prolaze kao vetrom nosene,
i znam da joj je sve teze prizvati moj lik u secanje.
Ali, ona me oseca..
Ona oseca da sam pored nje, uvek i zauvek.

Kada bih mogao pricati s njom, rekao bih joj koliko je volim.
Ali, ona to oseca.

Volim je poljubiti pre spavanja,
dok u polusnu lezi mesecinom obasjana
i dok osluskuje ne bi li cula moje korake.

I ona mi uzvraca osmehom,
oseca miris vanile.
Zna da sam ovde.

I uvijek joj nekako zamirisu jagode.
Ne znam zasto.
Jel' moguce da se seca ukusa mojih usana??
 
Shades of night fall upon my eyes
lonely world fades away.
Misty light shadows start to rise
lonely world fades away.
In my dreams your face is all i see
Trough the night you sha' e your with lowe me
Chorus
Dreaming visions of you
Feeling all the love I never knew
Here we are on the crossroads of forever
Shining star lites the way
Walk with me on the winds of time
Love's mystery is for us to find
Dreaming visions of you
Feeling all the love I never knew
Until that day
Until the day I find you
I won't rest Iwon't let go
Somehow.Someway.I know I'll be
be side you .
To warm my heart
And fill my soul.
Yngwie J. Malmsteen
 
Zarobilo nas vreme i tuga nam se sprema
kako cu dalje ne umem
i ziveo bih opet tek da te ludo volim
i da te ne dam drugima

Zarobilo nas vreme i ko ce da te cuva
dok vetar preti jedrima
tu ostacemo dugo bez tragova u noci
da ne nadje nas istina

Ne dam nikom da te dira
nek' se srusi pola sveta
ne dam da ti koplja slome
niti kisi da ti smeta

Ne dam vetru da te lomi
ne dam suncu da te voli
ni tisini da ti svira
ne dam nikom da te dira

Zarobilo nas vreme i ko ce da te cuva
dok vetar preti jedrima
tu ostacemo dugo bez tragova u noci
da ne nadje nas istina...
 
zatvori oci zelenooka
nocas opet igra stari film
ti si ta glavna uloga
a ja, ja ne postojim

i neka bude sto biti mora
al' bez suza i velikih reci
predugo gledah u Sunce
kao da to ne zna opeci

al' jos bih s tvojih dlanova
vode popio
i kao nekada led otopio
i ovom levicom te zaprosio mala moja
al' je za to prekasno

nemam ja onih osamnaest godina
ni mac u grudima
da bih opet sve iz pocetka
nemam ja milion sudbina
pa zar nije dovoljna ova jedna
tako bedna

od nove boli stara ce proci
ne tako davno sam slusao o tom'
jedno su samo puste rijeci
a drugo se kruni u srcu mom

nemam ja onih osamnaest godina
ni mac u grudima
da bih opet sve iz pocetka
nemam ja milion sudbina
pa zar nije dovoljna ova jedna
tako bedna...
 
„Voljela sam ga pošto sam ga napustila. Trebalo je da to saznam uoči putovanja.
Vjerujem da ljubav ide uvijek ravnopravno sa ljubavlju, čovjek ne može da voli samo sam, ne vjerujem u to, ne vjerujem u očajničke ljubavi koje se žive usamljenički.
Toliko me je volio da sam ga morala voljeti zbog toga, toliko me je želio da sam ga morala željeti zbog toga. Nije mogućno voljeti nekog kome se uopšte ne sviđate, kome ste dosadni, potpuno, ne vjerujem u to...“

(MARGARET DIRAS – Ljubavnik)
 
Jedan siromasni student ostavsi bez novca i prilicno izgladneo resi da zakuca na vrata jedne zene i zamoli je za malo hrane.Kada je zena otvorila mladic zbog svog ponosa ipak nije mogao da joj zatrazi hranu vec samo casu vode.Videvsi ga na vratima zena ga je pozvala unutra i dala mu je casu mleka i tanjir hrane..Nakon sto je rucao mladic se zahvalio i otisao..Posle petnaestak godina kao uspesni hirurg trebao je da operise jednu pacijentkinju..Kada je dosao u sobu da je poseti prepoznao je zenu koja mu je onog dana dala solju mleka i tanjir hrane.Zena ga nije prepoznala a on joj je rekao da ne brine i da ce sve biti u redu i da ce je sutra operisati.Posle uspesnog oporavka zena je otisla kuci. ..uprava bolnice je poslala racun sa bolnickim troskovima hirurgu na overu..Videvsi da je racun za gospodju..javio je upravi da ce on platiti troskove a na racunu napisao..Ovaj racun je placen davno jednom soljom mleka i tanjirom hrane..epilog ove price je da se na dobro uvek odgovara dobrim..
 
Danas su mi emocije ..bas ..bas sarene ..i ne mogu da ih ne pokazem iako sam rekla da necu ..zato odoh u setnju..:D

Razmisljam, koliko li je potrebno misjih repova da se poveze, da bi se dostigla razdaljina izmedju Zemlje i Meseca? I onda se setim: pa dovoljan je i jedan, samo ako je dovoljno dug.
Kad bi svi Kinezi posli da prelaze preko jednog mosta, nikad svi ne bi presli. Ko ne veruje nek racuna.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top