Bajka
Mnogi su mislili da je omadjijana i nestvarna dok je plesala uvek nasmejana,zagledajuci po nekada muskarcima u oci, ne bi li se u nekima videla. Ali videla je samo zudnju i pohotu, ludost i plitkost..sve..osim sebe.Ponekad bi joj se ucinilo da je u nekom pogledu to mozda ona, ali to je bio samo tren i lik bi se izgubio cim bi prisla blize.Znala je sta je ljubav.Mada zvuci nestvarno da neko ko zna sta je ljubav, pokazuje sve, samo to ne. Pitala je neke retke, kojima je dozvolila da joj cuju glas i dodirnu stas, sta je to ljubav. Nije dobila odgovor..Za nju,ljubav je bio njen san koji ona sanja oduvek i u njenom snu je jedan jedini koji je znao sta je ljubav.Znala je da On postoji i da nekud luta i trazi nju.Znala je da ce je sigurno pronaci. A kad se sretnu oni ce se prepoznati. Prepoznace se kad vide sebe u ocima onog drugog.Tada ce znati da je on muskrac za nju, a ona zena za njega.Kada bi joj dosadili ljudi i obaveze sa poslednjim zracima sunca, kad mnoge hvata kokosije slepilo, iskradala se od svega i trcala poljima do svoje kolibe u sumi. Usput je brala mirisljave trave, cvece zadevala u kosu, jela socne bobice i divlje lesnike.Kad stigne u svoju kolibu od pruca, sva je rascupana i musava, i sva kao vestica razigrana. Onda raspali vatru i legne u postelju od suvoga lisca i mirisnih trava da joj koza mirise na bilje. Legne i usni svoj san. Dok ona sanja, dusa joj juri okolo po mesecini i skuplja mesecev prah i zvezdanu maglinu, koju cuva da pokloni coveku iz svoga sna. Mnogo je tako vremena proslo u cekanju.A onda, jednog dana kad je sunce tek zaslo, dok je bosa trcala po livadi,cula je iz obliznje sume glas i jednu rec. Silno se iznenadila, jer dugo, dugo tuda niko nije prolazio.Cak i ne pamti poslednjeg putnika namernika koji je zasao tako daleko od puteva i staza, u svet koji je bio samo njen. Kada je prisla, ugledala je coveka, kao zaustavljenog u vremenu. U njegovom pogledu videla je samo tamu.
- Ko si ti? - pitao je.
- Nisam ona koja mislis da jesam, - odgovorila je i kao vetar otrcala dalje, ne videvsi ni tada u njegovim ocima nista osim tame.Proslo je nekoliko dana kada je na istom mestu ugledala to isto lice. Kao da je sve to vreme tu cekao da mu ponovo pridje. Malo se dvoumila, ali se setila da je u njegovim recima i glasu osetila nesto sto je bilo drugacije od svih glasova koje je slusala. Prisla je polako, ne iz straha ili nesigurnosti, nego zato sto je osetila da on bas nju tu ceka.
- Ko si ti? - upitala je sad ona njega.
- Ja sam patuljak.
- Zasto si patuljak kad ne licis na patuljka?
- Nekad sam bio princ, sad sam patuljak.
- Bices opet princ.
- Da bih bio princ, treba da imam princezu. A ko si ti? - upita ponovo on nju.
- Ja sam vestica. Mozda mogu da te pretvorim u princa.
- Ne mozeš. Za to je potrebno da me poljubi prava princeza.
- Dobro, onda ja idem.
I otisla je. Ali nesto je u tom patuljku, koji je nekada bio princ, bilo neobicno.Za nju neobicno. Nesto ju je drzalo budnom do kasno u noc. Te noci skupila je najvise meseceve maglice. Sutradan ga je ponovo videla na istom mestu. Vise se nije dvoumila da li da pridje
- Cekala sam te, - rekla je.
- Zasto dolazis, zasto pricas sa mnom?
- Donela sam ti sumskog voca i divljih lesnika.
- Zasto dolazis da pricamo?
- Tvoja prica je drugacija.
- Svako ima svoju pricu, i svaka je drugacija.
- Tvoja mi se svidja.
- Lepo ti stoji taj osmeh u kosi.
- Eto vidis, samo ti si ga video, niko drugi.
- Sretao sam neke po ovom bespucu.
- Znam, ima ih jos koji lutaju.
- Ja ne lutam.
- Ne vise, sad imas mene.
- Ti si posebna, ne licis ninakoga koga sam sretao.
- Znam, inace ne bih bila ovde sada.
- Mislio sam da ne postoji takav neko.
- Mnogi tako misle. Ja nisam za sve ista.
- Ovakva si samo za mene?
- Da. Pomirisi noc. Sve ima svoj miris.
- Zasto si samo za mene takva?
- Zbog jednog sna.
- Kakvog sna?
- Mog.
- Ispricaj mi.
- Mozda jednom. Sad moram da idem.
- Pricaces mi sutra?
- Možda jednom…
Celog dana sakupljala je poljsko cvece i plela ga u vencice, kacila po drvecu u sumi, po zidovima svoje sumske kolibe. I ponovo je plesala, plesala, plesala, sama, daleko od svih pogleda. I cekala je da u sumrak ponovo cuje taj glas.
A on..provlaceci se kroz trnje koje ga je zakorenjeno zarobilo u bespucu, a koje se trudio da ne primecuje, osecao je da mu nadolazi snaga, da misli o ljubavi. Ispunjen tom snagom skupljanom celoga dana osetio se velik i snazan..Pomislio je da vise nije patuljak, ali nesto je ipak nedostajalo da tako i bude.Rekla mu je te veceri:
- Isplela sam ti vencic od livadskog cveca i mirisnih trava.
- Sve vestice koje znam su zle, plasim se da ga uzmem.
- Ja nisam zla vestica. Ja sam iz bajke koju ti jos nisi procitao. Ja sam dobra vestica.
- Samo su vile u bajkama dobre.
- Probaj ovu bajku, pa ces videti da ima i dobrih vestica.
- Stavicu vencic na glavu. Ako se ne pretvorim u zabu, poverovacu da si dobra vestica.
- Kako ti izgleda?
- Osecam se jako mocno, kao da mogu da poletim.
- I mozes, ti si carobnjak.
- Ti si me pretvorila u carobnjaka?
- Ne, ti si to oduvek bio.
- Kako znas?
- Ja sam vestica, a vestice sve znaju.
- Kazi mi sta je ljubav.
- To je ono sto znas samo onda kada ti se dogodi.Zar se tebi nije dogodila?
- Jeste.
- Ti onda znas sta je ljubav, zasto mene pitas?
- Da li je to ono sto vidim dok mi pricas?
- To samo ti mozes znati.
- Vidis li ti ljubav dok ja tebi pricam?
- Necu ti sada reci.
- Kad ces mi reci?
- Kad budem videla tvoje oci.
Znao je da u njegovim ocima jos uvek nije videla sebe iako ju je poveo u dubinu svog sveta, pokazao joj sve svoje radosti i tuge. Drzao je u narucju svu svoju ljubav koju je osecao za nju, izlio je kroz svoju dusu, telo, ruke, usne - njoj. Ona je cinila to isto.Voleli su se ljubavlju koju su mogli da daju u tom trenutku jedno drugom.Vreme je prolazilo..Nisu mogli jedno bez drugog. On je cistio svoju dusu od trnja i pravio mesta za nju, ali mu je tuga stalno bila prisutna. nekad jaca nekad slabija.Ona je to osecala i tesko patila..Proklinjala je sto su se sreli prerano.Ti trenuci bili su pakao za oboje.Cak su u nekim njenim ili njegovim trenucima prestajali da se srecu u zalazak sunca. Cinili su to iako su znali da ce se kao trska prelomiti na pola i da vise nikad nece biti celi....On i Ona..Carobnjak i Vestica..
p.s.U originalnoj bajci kao i u svim bajkama,kraj je srecan,u smislu ziveli su srecno u svom zamku i dugo vladali svojim kraljevstvom...Ali ovo nije obicna bajka i kraj tek treba da se napise..iako neki pricaju da nocu kada je mesec pun a zvezde trepere titravo,vidjaju neko cudno svetlo koje dopire iz dubine sume u koju niko ne zalazi..samo nebom proleti vestica i prosipa zlatni prah i mesecevu izmaglicu..ali ko bi ga znao..mozda tako nesto i postoji..