Kazu ljubav je davanje,a ne uzimanje.Sve se vise i vise ne slazem sa tom tezom.
Moje vidjenje ljubavi bih predstavila tako sto zamislim dvoje ljudi kako zidaju... zid.Da bi upste poceli da ga zidaju,mora da postoji neka veza medju njima.To je valjda ono upoznavanje...
Zatim krece zidanje,jednu ciglu on,jednu ciglu ona.Imaju svoj ritam.Zidanje je skladno i zid vec dobija prepoznatljivu formu.U tom periodu za njih ne postoji nista drugo sem zida i njih dvoje.Medjutim,ziv covek nije robot,ne moze da se programira.Covek reaguje na impulse koje prima iz svog okruzenja. Reakcije ponekada izneznade onoga ko misli da poznaje neku osobu,a ponekad iznenade i samu osobu.
Sta se desava sa zidom u situaciji kada jednom od nasa dva zidara nesto odvuce paznju i u nekom momentu prestane da redja cigle u zid?Onaj drugi redja jos neko vreme,imajuci poverenja u osobu sa kojom zida da je to samo privremena pauza.U jednom momentu shvati da nije dovoljno da samo jedan zida,da se ritam poremetio,da je sklad zidanja nestao.Od reakcije u tom momentu u mnogome zavisi buducnost zida.
Onaj koji nije prestajao da zida upita onoga koji je reagujuci na impuls iz okoline zaboravio da zida, sta se desava sa zajednickim zidanjem.Sada je onaj sto je prestao da zida u dilemi sta da odgovori. Sumira utiske iz iskustva stecenog reagujuci na impuls izazova,gleda zid koji zidaju,gleda onoga sa kim zida.Jedina reakcija koja ce spasiti zid je da istog momenta pocne da redja cigle u zid ocekujuci da se i onaj drugi pridruzi,da povrate ritam,da povrate sklad zidanja.Svaka druga reakcija ce od tog zida napraviti ruinu.
Niko od nas ne zivi na pustom ostrvu.Niko nije postedjen izazova i iskusenja koje donosi novi dan. Samo ce zajednicko zidanje i dovoljno vere u onoga sa kim zidamo napraviti najveci zid,zid ljubavi o kome se masta,prica i prepricava.