Minobacač od 160 mm

jos od drugog svetskog rata ti se koriste 120mm i 160mm minobacaci,tada svi su koristili standardne 82mm dok su jedino rusi smatrali da tako efikasno i jeftino oruzje treba da ima i vece kalibre i pravili su 120 i 160mm
 
Minobacači velikog kalibra pojavili su se još u Prvom svetskom ratu (nemački 170 mm «Minenwerfer», austrijski 225 i 245 mm, francuski 240 mm, itd.). Svima im je bilo zajedničko: mali domet (800-1600 m), velika težina, tehnička nedoteranost.

Prvi moderni minobacač velikog kalibra napravio je Sovjetski Savez, 120 mm M.1938 (povećana Stokes-Brandt konstrukcija). Taj se minobacač toliko dopao Nemcima, da su napravili identičnu kopiju, 120 mm GrW.42; Sovjetski model je praktično rodonačelnik svih današnji minobacača kalibra 120 mm, bilo kroz direktne kopije ili razne modifikacije (recimo francuski 120 mm, sa ožljebljenom cevi)

Minobacače krupnog kalibra (106 mm) imali su i Amerikanci (M-1a2, M2) i Britanci (4.2"), ali su oni ta oružja prvenstveno bili namenili za hemijsko ratovanje (granate sa bojnim otrovima). Pošto do hemijskog ratovanja nije došlo, te minobacače počeli su da koriste za klasičnu namenu (Američki model ima ižljenljenu cev i granate slične topovskim). Međutim, nijedan od ova dva modela nije po osobinama bio ravan sovjetskom/nemačkom (manji domet, 3-4 km, lakše granate).

Tokom rata Sovjetski Savez je napravio još veći minobacač, 160 mm M.1943 (težina granate 40,8 kg), koga su tretirali kao artiljerijsko oruđe, uprkos malom dometu (svega oko 5,5 km). Kasnije je to oruđe poboljšano (posle II svatskog rata), dobilo je dužu i jaču cev, pa je domet porastao na 8 km.
Otprilike u isto vreme uveden je još jači minobacač, 240 mm M.1953 (oznake 2B8 ), koji je granatu od 100 kg izbacivao na 9,7 km. Danas se taj minobacač upotrebljava u samohodnoj varijanti 2S4 «Tulipan», koji ima automatsko punjenje (iz dva magacina po 20 mina), dok se cev oslanja na zemlju hidrauličkim sistemom. Može da ispaljuje i nuklearne granate (130 kg), dok aktivo-reaktivna mina dostiže 12,7 km dometa.

Jedina zapadna zemlja koji danas pravi minobacač velikog kalibra je – Finska. Njihov minobacač 160 mm M.58 je originalna konstrukcija (puni se spreda, dok ruski model ima punjenje preko zatvarača pozadi); ima veći domet od 9,6 km a granatu 38 kg. Ovaj minobacač koristi i Izrael, oznaka M.66 (koji ima i sovjetske modele, zarobljene od Arapa), pa su čak Izraelci napravili i samohodnu varijantu, ugradivši finski minobacač na zastarele šasije tenka «Šerman» (otvorena ugradnja, bez kupole). Ova kombinacije se odlično pokazala u ratu u Libanu 1982., gde je preovlađivao brdski teren.
 
neki podaci za najrasprosranjenije minobacace iz drugog svetskog rata --nemacki GrWr34 ...kalibar 82mm....brzina paljbe 20 mina /minuti ...domet 2,4km... tezina 57kg,--,britanski minobacac od 3 Inch-a...kalibar 76mm...brzina paljbe 20 mina u minuti...domet 1,46km .....tezina
50,8kg,--,americki M29A1..kalibar 81mm...20....2,4km...... 57kg,--,ruski Mod.37...kalibar 82mm...20.....2,4km....57kg,,u zavisnosti od iskustva i snage rukovaoca brzina paljbe naravno varira od 15-25 mina u minuti 20 komada je neka srednja vrednost.....za Ruski Mod. 38 120mm i [kopiju ruskog] Nemacki sGrWr 120mm minobacac 6 mina u minuti, domet 6km,tezina 285kg! ovi minodacaci su dosta 9 puta laksi oh haubica i 22 puta od topova istog kalibra i imaju vecu brzinu paljbe nemci su bili impresionirani sa Modelom 38 i napravili kopiju sGrWr znaci-[granaten werfer]-granata bacac ,a malo s se dodaje ispred zato sto su se velike kolicine zarobljenih Mod.38 pocele da koriste u nemackoj pesadiji pa su nemci uspostavili svoju proizvodnju mina kalibra 120mm a kasnije i svojih minobacaca pa posto je usvojen iz neprijateljske armije dodato mu je 's',ili recimo za ruski protivtenkovski top PaK36r [76,2mm],ceski tenk pz.38t dodavana su razna mala slova alfabeta...najveci je bio naravno nemacki samohodni Karl mortar od 600mm! tezine 120 tona i dometa 4 km.postojali su i drugi sa raznim imenima,nesto manjih kalibara ali ih je malo proizvedeno, korisceni su recimo u opsadi Sevastopolja 1942 i raznih utvrdjenja.samohodne mobilne bacace su napravili nemci kada su ukrstili njihov APC 'Hanomag'i sGrWr 120mm i dobili SdKfz 251/2,sve od 120mm navise su samohodni minobacaci.dok su pesadijski 82mm i danas standard.minobacaci su prvi put upotrebljeni u opsadi Port Artura i to od strane rusa tokom rusko-japanskog rata,postoje razni sistemi za ispaljivanje ali je stoks-brandt najjeftiniji i najjednostavniji u kome se koristi gravitacija i granata nailazi na iglu na dnu cevi i ekplozivno punjenje se aktivira.osim toga taj minobacac ima samo 3 dela cev,postolje i rucke za menjanje nagiba cevi,ta shema se koristi danas.
 
Imam par zamerki, KiZo :?:
- Kod Nemaca oznaka "s" na početku oznake oružja može da znači samo jedno: "schwerer" (teški). Primeri: teški pešadijski top sIG-33 (150 mm), teška haubica sFH-18 (isto 150 mm), teški minobacač sGrW-42 (koga smo već pominjali), itd. Isto slovce se koristi i za druge pojmove, recimo sPzAbt.501 znači "bataljon teških tenkova" (sa tenkovima "Tigar").
- Za zarobljeno oružje sovjetske proizvodnje Nemci su koristili slovo "r" (r za "rusko", pošto su"sovjetsko" ignorisali), a ta oznaka UVEK ide na kraju, i u maloj zagradi; primer: zarobljeni ruski top 76 mm M.1936 dobio je oznaku FK-296(r) - a koga si ti pomenuo u protiv-tenkovskoj varijanti, kao PaK-36(r). Zarobljeni sovjetski minobacači 120 mm imali su oznaku sGrW-38(r). Slično važi i za ostale nacije: zarobljena haubica 100 mm od Češke ima oznaku leFH-14/19(t), od Poljske leFH-14/19(p), od Grčke leFH-318(g), a od Jugoslavije, leFH-316(j). U sva četiri slučaja radi se o istom oružju! (Malo konfuzno, jer čas se koriste originalnom oznakom, a čas daju brojčane kodove).
- Nemačka oruđa "Karl" od 600 mm (i kasnija verzija "Tor" od 540 mm) su MERZERI a ne minobacači. Tako je u našoj vojnoj terminologiji. (Budi oprezan kad prevodiš ono englesko "mortar" - ista reč označava i merzer i minobacač). A ako si hteo da daš primer ogromnog minobacača, evo sugestija: američki "Mali David", kalibar 914 mm! (težina granate 1678 kg; puni se - kao većina minobacača - spreda).
- Američki minobacač 81 mm iz Drugog svetskog rata imao je oznaku M-1. Model koji ti pominješ M-29, je posleratna (poboljšana) verzija, korišćena u Vijetnamu. Vizuelno se najlakše razlikuju po postolju: M-1 ima četvrtasto, M-29 okruglo postolje.
 
intra:
Kakva je svrha oruđa ovako velikih kalibara? Zar prvobitno nije zamišljeno da služi za uništavanje žive sile? I koje bi bile prednosti u odnosu na topove?
Prednost minobacača velikog kalibra je u velikoj rušilačkoj moći takve granate.
Još od Rusko-Japanskog rata, kad je počelo moderno ukopavanje, ustanovljeno je da kalibri do 80 mm imaju slab efekat na poljske fortifikacije. Prvi svetski rat, sa svojom nepreglednom mrežom rovova, bio je naročito karakterističan po prelasku na sve veće i veće kalibre artiljerije. I naša iskustva, tokom rata u Istočnoj Slavoniji 1991/92., pokazuju da sve ispod kalibra 120 mm ima slab rušilački efekat na fortifikacije (i najobičniji bunker od cigala bio je dovoljan da zaustavi minobacačku granatu 82 mm).

Prednost minobacača u odnosu na top(haubicu) istog kalibra je u težini (svega jedna trećina u odnosu na haubicu istog kalibra), i ceni (svega jedna petina!). Prednost haubice je u većem dometu (100-200%), ali je učinak granate oba oruđa sličan. Kao što reče Pjer, minobacači su i dalje šampioni za ubacne putanje, skriven minobacač može da gađa iza maske i na dometu 300-400 m, dok je kod haubica minimani domet za ubacnu putanju reda 2-3 kilometara.

Inače, danas postoje nove upotreba minobacača: protiv-tenkovska borba (engleska mina "Merlin" od 81 mm, švedski "STYX" od 120 mm), te uništavanje tačkastih ciljeva (ruski 120 mm "Krasnopolj", navođenje laserom; jedna ovakva "pametna" mina zamenjuje 10-20 običnih, pri čemu je bezbednost posade i oruđa maksimalna, zbog kratkog vremena za otvaranje vatre).
 
A jeli ih nazivaju GrW ili GrWr recimo GrWr 82 ili treba GrW 82 to me je stalno zbunjivalo i jesu konfuzni nema sta i to sto za teske topove k39,k18,recimo nisu koristili, s,ispred.pa oni nisu ni minobacace tako zvali nego granatobacaci ako ces precizno a pitaj svakog Nemca da prevede rec merzer i reci ce teski minobacac.Merzer je novi naziv koji je skovao hitler za mobilne minobacace Karl[najveci],Thor,,Adam,Eva.. su svi korisceni u ratu dok je David bio totalno nepraktican--stvar prestiza i muzejski eksponat a bile su predvidjene i takticke nuklearke da ispaljuje po pesadiji tako da je vise Strategijsko naoruzanje! Za amere si pogresio imali su oni takva postolja odavno!
 
Da je M.29 minobacač uveden tek posle WW-II, pogledaj sledeće sajtove: (tu čak tvrde da nije stigao da bude upotrebljen ni u Korejskom ratu, a da je varijanta M.29a1 uvedena tek 1970.!)

http://www.mortarsinminiature.com/USM29.htm
http://www.olive-drab.com/od_infweapons_mortars_81mm.php

Merzer je prilično star izraz, uvedem mnogo pre nego što se Funjar i rodio (tako je serija kratkih haubica od 150 mm, koje je napravila kragujevačka Topolivnica tokom 1860-tih, nazvana "merzerima"; tada su se topovi punili spreda, pa je itekako bilo analogije sa današnjim minobacačima). Moderni merzeri (ižljebljena cev, zatvarač, protivtrzajni mehanizam), uvode se u naoružanje početkom II veka (najpoznatiji Kruppova "Debela Berta" od 420 mm i Škoda M.12 od 305 mm (tzv. "Vitka Ema") - ovo oruđe, malo noviju varijantu M12/16, možeš da vidiš u Vojnom muzeju na Kalemegdanu).
Glavni problem je to što vojske teško odustaju od nekih zastarelih termina, pa kod Anglosaksonaca i dalje koriste izraz "Mortar", kako za minobacače, tako i za kratke haubice. Međutim, stvari se polako menjaju, u literaturi sve češće koriste izraz "short howitzer", tako da "Mortar" postaje rezervisano samo za minobacače.
 

Back
Top