Minobacači velikog kalibra pojavili su se još u Prvom svetskom ratu (nemački 170 mm «Minenwerfer», austrijski 225 i 245 mm, francuski 240 mm, itd.). Svima im je bilo zajedničko: mali domet (800-1600 m), velika težina, tehnička nedoteranost.
Prvi moderni minobacač velikog kalibra napravio je Sovjetski Savez, 120 mm M.1938 (povećana Stokes-Brandt konstrukcija). Taj se minobacač toliko dopao Nemcima, da su napravili identičnu kopiju, 120 mm GrW.42; Sovjetski model je praktično rodonačelnik svih današnji minobacača kalibra 120 mm, bilo kroz direktne kopije ili razne modifikacije (recimo francuski 120 mm, sa ožljebljenom cevi)
Minobacače krupnog kalibra (106 mm) imali su i Amerikanci (M-1a2, M2) i Britanci (4.2"), ali su oni ta oružja prvenstveno bili namenili za hemijsko ratovanje (granate sa bojnim otrovima). Pošto do hemijskog ratovanja nije došlo, te minobacače počeli su da koriste za klasičnu namenu (Američki model ima ižljenljenu cev i granate slične topovskim). Međutim, nijedan od ova dva modela nije po osobinama bio ravan sovjetskom/nemačkom (manji domet, 3-4 km, lakše granate).
Tokom rata Sovjetski Savez je napravio još veći minobacač, 160 mm M.1943 (težina granate 40,8 kg), koga su tretirali kao artiljerijsko oruđe, uprkos malom dometu (svega oko 5,5 km). Kasnije je to oruđe poboljšano (posle II svatskog rata), dobilo je dužu i jaču cev, pa je domet porastao na 8 km.
Otprilike u isto vreme uveden je još jači minobacač, 240 mm M.1953 (oznake 2B8 ), koji je granatu od 100 kg izbacivao na 9,7 km. Danas se taj minobacač upotrebljava u samohodnoj varijanti 2S4 «Tulipan», koji ima automatsko punjenje (iz dva magacina po 20 mina), dok se cev oslanja na zemlju hidrauličkim sistemom. Može da ispaljuje i nuklearne granate (130 kg), dok aktivo-reaktivna mina dostiže 12,7 km dometa.
Jedina zapadna zemlja koji danas pravi minobacač velikog kalibra je – Finska. Njihov minobacač 160 mm M.58 je originalna konstrukcija (puni se spreda, dok ruski model ima punjenje preko zatvarača pozadi); ima veći domet od 9,6 km a granatu 38 kg. Ovaj minobacač koristi i Izrael, oznaka M.66 (koji ima i sovjetske modele, zarobljene od Arapa), pa su čak Izraelci napravili i samohodnu varijantu, ugradivši finski minobacač na zastarele šasije tenka «Šerman» (otvorena ugradnja, bez kupole). Ova kombinacije se odlično pokazala u ratu u Libanu 1982., gde je preovlađivao brdski teren.