Cini mi se da se ovako zove ljubav.........:)))

~ljubav~

"...Kad uronis duboko u svoje srce, osjecaš ljubav. najdublje, ti jesi ljubav. Ta ljubav sja poput svetla, i zato zelis stvarno biti vidjena.
To svetlo tece poput energije, zato se zeliš potpuno izruciti. Tvoje srce zeli u potpunosti dati i primiti ljubav. To je najdublja zelja tvog srca, ljubav je otvorenost, ta ista otvorenost zudi u svacijem srcu, ti si ta ljubav, ziva si kao ljubav, i citavo tvoje telo zudi otvoreno ziveti kao ljubav. tvoje srce ne zeli nista drugo do otvoreno ziveti kao ljubav, dati sebe potpuno kao ljubav - i biti vidjena kao ljubav koja jesi. zudis pripadati, izruciti se u blazenstvu, tako da je svaki trenutak tvog zivota usijan poput svetla ljubavne strasti, zrtveni dar predanosti tvog srca, i obozavanje zraceceg blagoslova ljubavi..."

Kao nokte,
srce secem,
pa ga onda drugim dajem.
Od srece je srce vece,
a sreca je srce neko.

rekose mi da je ljubav "osjećaj koji osjećate da ćete osjećati kad osjećate osjećaj koji nikad prije niste osjećali."

Duboko u tebi
možda sam ostavio trag svjetla
u noći izmedju zidova
ni svi dobri ljudi
ni svi oni koje znaš
ni bijeg od samoće
u koju se povlačiš
( kada provali očaj )
jedva da su dovoljni
pred surovom snagom
krajnjom i konačnom

duboko u tebi
strasti slamaju
i ono što je preostalo
i ono što ne postoji
čežnju za smrću
želju za opstankom
žudnju za slobodom
i volju da se pokloniš sudbini
kao na dlanu

duboko u tebi
tisuće dobošara
fanfare iz daljine
zastave na pola koplja
koga oplakuješ ljubavi moja
crno znamenje na licu svog dragog
sjetu u riječima

jednom u životu
dat ću da me zarobi
muškarac hladnog stiska
i čeličnog pogleda

Ljiljan
Usijanih
Boja
Andalužanskih
Večeri

mjesecarenje jedne kokice...

tko sam ja?

ja tek sam mala, preplasena zena...
al' kad zatreba, zajasim oluju
i borim se s vjetrenjacama...
macem od snova slamam zle sile...
kad me spale, iz pepela svog se dignem...

ja tek sam romantik
sto luta svemirskim bespucima s iskrama u ocima,
sa ceznjom u srcu...
zaljubljenik u snove sto medju zvijezdama trazi ljubav...
mjeseceva ovisnica,
maslackova ljubavnica, sovina prijateljica...

to sam ja..........ljubav

O zasto smo se,zasto smo se sreli

na mrtvoj stazi opora venjenja,

pod mutnim nebom macijskog jesenja?

O zasto smo se pogledali,je li?

O zasto se nismo mimoisli draga,

ko do dve ladje na sred okeana,

sto crnih jedri,a s dva mrtva kana,

plove i minu u magli bez traga...


Veljko Petrovic

Koji osjecaj!
Govorim si..
Bas me briga za sve..
Ja nosim LJUBAV u sebi..
Druge nek' nosi ocaj.
I djavo...

Ovaj mi osjecaj nece uzeti.
Ja znam da mogu,
znam da hocu,
znam da zelim!


samo sam rekla................))

Da pobliže objasnim ljubav
Počinjem s Ja
I s pitanjem zašto?

Ljubav ne može nikada biti ponovo ista
Postoji ljubav prije i ljubav poslije
Ljubav je Anno Domini broj jedan

Ljubav je stablo što se grana u meni
Granice preko kojih i onkraj kojih dopirem
Ljubav to je neprestano iznova rađati se

Ljubav je Chagallova plava boja
Godunov i Guérnica
Neizgovorena riječ
Nada poslije smrti
Proljeće ujesen
Sretna tuga puna pupoljaka cvjetnih

Naći utočište u svagdanjern trenutku i čekati

Istraga pomoću otisaka prsta
Tragovi uspomena zajedno proživljenih
Ljubav je drhtanje vjetra u časovima svježine
Kada su sjećanja stvarnost i se takvim čine

Ljubav je zelenkastoplavi mozak u Izniku
Tepih iz Gordesa pohaban i crven

Osvrt na prošlo vrijeme bliskosti
Ljubav ispunjava očaj živom lavom

Ljubav je šalica pileće juhe

Ljubav je portret plavuše
Nebeski plave oči
Ona osjećajna i sramežljiva

Ljubav je jutarnji osmijeh

Bjelina drevnog mramora koji oblikujem nježno
S bjelokosnom kožom šapata
Zajedničke uspomene
i td..i td........................)))

Kad bih mogla
barem nakratko,
onoliko koliko traje
zamah leptirice,
ili možda
onoliko koliko traje
otisak pahulje snijega
na dlanu…
Kad bih mogla
barem nakratko,
biti stablo…
Da rastem,
da samo rastem
u jednom smjeru…
Prema gore!
U visinu
za koju sam,
kažu mi,
rođenjem svojim
predodređena…

A možda ipak…mogu?

Na dlanu ispruženom
svoje srce od pijeska Ti dajem,
gledajući u Tvoje oči
koje utočište mi znače…
I evo molim Te šapatom:
''…nemoj ga otpuhnuti…''
Zakloni ga od vjetra,
ljubavniče ponoćnih mi sati…
I sačuvaj preostala zrnca,
jer iz jednog od njih
novi se biser
može roditi…
Ljepšeg sjaja,
nalik na krijesnicu,
koju godinama ne vidjeh…
Na dlanu ispruženom,
svoje srce od pijeska Ti predajem…
na odluku.

U oceanu mnogih
dotakni samo jednu suzu
koja luta crtama mojeg lica
ostavljajući za sobom
slane tragove neuzvraćenih ljubavi,
izgubljenih prijateljstva,
neostvarenih snova...

U oceanu mnogih
dotakni samo jednu suzu
osjeti pod prstima komadić moje stvarnosti
iz koje na vršcima prstiju,
nečujno puput balerine, pokušavam pobjeći
ali svaki puta iznova spotičem se na stare rane
na kojima je još uvijek urezano slovo tvojeg imena...

U oceanu mnogih
dotakni samo jednu suzu
nakon koje će ostati dovoljno snage
da osmijehom ponovno dozivam ime sreće...

U gradu slomljenih osmijeha
ne zaboravljam se smijati.

U gradu srušenih snova
usuđujem se sanjati.

U gradu propuštenih prilika
iskoritit ću sljedeću koja mi se pruži.

U gradu koji ne poznaje lice pobjede
u svakom porazu
skupljat ću snagu za sljedeću bitku.

U gradu ulica prepunih laži
ne prestajem tražiti kutak
u kojem istina još uvijek postoji.

U gradu negativnih misli
ljubomorno čuvam svoju dozu optimizma.

U gradu slomljenih srca
JA JOŠ UVIJEK U LJUBAV VJERUJEM...

Noćas ću te uspavati osmijehom
nošenim na povjetarcu ljubavi.

Noćas ću ti dodirima ispričati
najljepšu priču za laku noć.

Noćas ću se nečujno,
poput zvuka leptirovih krila,
došuljati u tvoje snove.

Noćas ću poljupcima na tvojem tijelu
ostavljati tragove nježnosti.

Noćas ću te mislima grliti
sve dok prve zrake sunca ne zavire u tvoje snove.

eh ja mogu do sutra ovako....duga je noc........))

Boris Rezak - Pokora

Kad bi mi dala ti
U srce da udjem ti
I da pustim korjenje
Ruke bi ove dv`je
Za tebe zivjele
I bila bi sigurna...

Vez`o bi tvoje
Usne za svoje
S tobom zivot ima smisla
I vrijedi najvise...

Nije ljubav pokora
Umivena suzama
Nego luka sigurna
Gdje bi dusa zivjela...

Prosuo sam pred tebe
Srce puno bisera
Za tebe sam se borio
Borio i izgubio...

Vez`o bi tvoje
Usne za svoje
S tobom zivot ima smisla
I vrijedi najvise...

Nije ljubav pokora...

Objava
Znam...
Ništa ne ide.
Sve što kažem,
Sve što napravim,
Pogrešno je.

Svaka moja riječ,
Svaka klizi niz tijelo,
Niz misli.
I svaka grebe sve jače.

Htjela bih...
Htjela bih ti reći sve.
Možda tada nešto i bi bilo drukčije.
Ali ja još nisam čovjek.
Ne u punom smislu.
Samo uništavam.
Sve razaram.

SVATKO UMIRE SAM


Ljubav… ponekad se pitam je li uopće prisutna među ljudima. Ponekad mi se čini da osjećaji uopće ne postoje. I samo ponekad znam da svega ovoga nema, sve ovo nije istina…
Gledamo na ovaj svijet sa nadom u bolju budućnost. Sa nadom u život u koji jednostavno ne smijemo sumnjati. Jer, toliko se već zla na ovom svijetu dogodilo da ne možemo, pa čak ni u snovima, zanijekati postojanje ovog svijeta.
Toliko zla činimo međusobno… a sami sebe uvjeravamo da nikada nismo sagriješili. Na kraju života ipak postanemo svjesni i pitamo se zar je bilo vrijedno zavaravanja. No, tada je prekasno za razmišljanje. Na kraju života shvaćamo neke stvari koje do tada nismo, vidimo sve pogreške od kojih smo se pravili slijepi, sve istine od kojih smo bježali, sve strahove od kojih smo se sakrivali. Na kraju života sve nas to snađe i više nam nitko ne može pomoći. Ostajemo sami. Sami nosimo svoj teret… I više ne osjećamo. Potpuno smo prazni. Odlazimo zauvijek… za sobom ostavljamo ništa, možda tek pokoju suzu…

U OBRISU TVOJIH POLJUBACA

U nekom sam se davnom vremenu,
kao trenutak vjecnosti iskrao
i posao ususret obrisima tvojih poljubaca,
jer sam osjecao koliko si zaboravljena,
da negdje duboko pod mjesecinom snivas
i nadas se mom pogledu i mojim dodirima.
Pustio sam neka ceznja u mislima krikne i potrazi vjetar
s kojim cu preokrenuti sve krosnje svijeta
i tako iz njih izliti na svoje obraze kapi kise
u koje si beskonacnim likom osmjeha zatocena.


S tim sam uvjerenjem krenuo prema nepoznatom,
zakoracio divljim snom i buducem vremenu
nisam dozvoljavao umor niti klonulost duse,
vec samim obecanjem svitanja,
na kojem me tvoja predivna smjelost cekala, zapoceo put .
Slike sto su te nizale moj pogled je primao,
i svakim tvojim sjajnim drhtajem mirisao
i pruzao mojoj nepreglednoj dusi dugine boje,
a ja sam u svemu prepoznao dalek i tihi obris tvojih poljubaca,
toplih poput daha uspavane skoljke.



Prisla su mi sa letom nebeskih pjevica
i nagradila bozanstvenim crvenilom tvojih mekih usana,
zlatnim pramenom tvog glasa prvi puta moje ime rascvjetala
i probudila ga u pupoljku tisine,
gdje je spavalo i bilo preplaseno od uzaludnog ustajanja,
bojeci se nemirnih uzvisina i ponovnog propinjanja.
Naslutila si me kao cijeli svoj san
i sve moje strepnje prekrila zagrljajima,
dozvala u svoje srce i pustila da se njezno napijem otkucaja
i zauvijek ostanem u obrisu tvojih poljubaca.


Zal Kopp

Moje srce, ptica divljine,
naslo je svoje nebo
u tvojim ocima.
One su kolevka jutra,
one su carstvo zvezda.
Moje su pesme potonule
u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem
u to nebo,
u njegovo osamno bespuce.
Pusti me samo da delim
njegove oblake,
da sirim krila u sjaju
njegovog sunca.

Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.