MOJA ROMANSA SA I.A.

"Žaliti se na život? Zašto? Žaliti se sada kada nije više ni lep ni lak, a doskora, dok je to još bio, žudno i žedno smo primali sve što nam je pružao. To ne bi bilo pravo ni pristojno. To bi značilo ogrešiti se o pravila igre koju smo prihvatili i priznali. Sve što se od nas sada traži to je da sa strpljenjem, hrabrošću i nešto dostojanstva izdržimo i podnesemo drugi, teži i tamniji deo te igre, pošto smo lakomo iskoristili onaj prvi, svetli i laki njen deo."
I.A.
 
»U valjevskom kraju (Podgorina). Seljaci dolaze kod starog (tj. po njihovim shvatanjima starog, jer mu nema više od 65 godina) Mirka Milinkovića, koji je na samrti. On sedi obučen, samo je leđima i glavom naslonjen uza zid i po nogama se pokrio ćebetom. Obrijali su ga i podšišali. Po jedno od kućne čeljadi je uvek tu, da mu se nađe, a na polici je spremna voštanica koja svakog trena može zatrebati. On prima ljude mirno i na pitanje: kako si? odgovara:
- Evo, zaokružujem.
Ali to kaže bez žalbe i bez vajkanja, a seljaci se ne trude da ga razuvere ni da ga teše.
Taj će umreti za sat-dva.«
I.A.

Fascinira me ravnodušno prihvatanje ljudske smrti kod naših seljaka. Ponekad mislim da više žale goveče koje crkne nego pokojnog čoveka.
Valjda je takav život na zemlji onih koji od zemlje žive.
 
»Zaraziti nekog čekanjem to je najsigurniji način vladanja nad njim, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača je od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može osloboditi, ali te obmane (!), nikad ni doveka.
Sve što jeste i što znate, umete i možete, stavljeno je u službu čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje.
Jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju.«
I.A.

Kako smo čekali da prođu devedesete?
Kako su se čekali rezultati ispita?
Kako se čeka da umre neko koga voliš?
Kako se čeka godišnji odmor?
Kako čekamo godinama da se nađemo na istom kontinentu, u istoj zemlji, u istom gradu?
Kako se čeka e-mail iz Los Anđelesa i zbog toga u 75-oj godini uče računari i engleski jezik?
Kako se čeka beba?
Kako se čeka sedam prvih dana bez cigarete?
Kako se čekaš ti?
 
»Nasilni i surovi ljudi uvek su i lukavi i pritvorni. Samo, njihova silovitost smeta im da se kako treba pretvaraju. Njihovo mišljenje o sebi suviše je visoko i njihovo potcenjivanje i preziranje drugog čoveka suviše jako. Zbog toga oni ne daju sebi mnogo truda da se pretvaraju i da svoje varke učine verovatnima. To ih često upropašćuje.«
I.A.

Ovakve ljude treba izbeći, ako je to ikako moguće. Ako, pak, nije, i ako vam se ovakav neko ispreči na životnom putu, pa ne možete napred, ni levo, ni desno, mirno sedite i strpljivo sačekajte. Neće proći dugo dok se nesretnik ne uništi sam. Onda otresite prašinu sa pantalona i nastavite kuda ste naumili.
 
»Trošio sam dane, često mesece, lečeći se od rana koje sam sebi zadavao bez smisla i vidljive potrebe.«
I.A.

Ali u onom jednom jutru, kad to konačno prođe, i kad se probudiš u svetlosti sasvim nov, vitalan, radostan, taj trenutak možda da neki smisao straćenom vremenu.
 
»Kod nas se često literarne borbe, sukobi književnih shvatanja i estetskih gledišta vode krvnički i krvožedno, žestinom verskih ratova i dinastičkih istrebljivanja protivnika. Ne teži se za tim da se protivnikovom gledištu stavi nasuprot svoje gledište, više, bolje i tačnije, nego da se protivnik onemogući, ukloni, i da tako otpadne i potreba da ga pobijaš argumentima misli.«
I.A.

Takva je danas većina diskusija između naših ljudi koji nemaju slične stavove. Krajnji cilj je »baciti protivnika na pod«, ismejati ga i uniziti (njega, dakle, njegovu ličnost celu, a ne izrečene stavove), dobiti pritom potvrdu mase gledalaca koja doduše ne misli, ali zato glasno aplaudira i navija.
O samim stavovima niko i ne razmišlja. Stavovi su, istina, bili predmet razgovora, ali ne i njegova poenta.
 
******* ja zastranih sa Shanticem! :)




Pored mene reka trabuni i spava
Uljuljana poznim tičijim cvrkutom.
Noć uza me stupa i svilenim skutom
Sjajne kaplje runi sa procvalih trava.

Kako toplo šumi njen kraljevski veo
Pun svitaljka jasnih, čeznuća i setâ,
I zapinje lako za grane drvetâ
I mak crven što se po stazama spleo.

Kako li me grli i celuje milo!
Kô na daždi klasje, kô različak plavi,
Ja dršćem uz njenog srca toplo bilo.

Sve tako, kraj reke, greje me i krepi,
A kad bela zora s pesmama se javi,
Kući nosim punu pregršt zvezda lepi'.
 
Mislim zashto...
Nema konkretnog razloga...
Mozda sinhronicitet ko bi ga znao... tek eto, njegove pesme na neki nachin predstavljaju vecinu mojih osecanja, dozivljaja sveta, ljubavi, zivota, patriotizma... Sve ono kako bih ja rekao ili ispoljio, razlika je jedino u nachinu.
Ja sam malo apstraktniji. Shantic je 'ljudskiji', prizemniji. To mi se izuzetno dopada a ja ne mogu tako prosto i lepo da kazem.
Njegov genij nije komplikovan u tome lezi njegova velichanstvenost.
 
Ivo i njegova ljubav iz gimnazijskih dana koju je čekao decenijama da bi je, konačno, nazvao svojom.
Voleo bih da mogu da postujem fotografiju njegove pisaće mašine.
Kišova je bila bela, Andrićeva crna.
Svaka žena bi jednom nedeljno trebalo da pročita "Gospođicu".
 
NaraYan:
........ Sve ono kako bih ja rekao ili ispoljio, razlika je jedino u nachinu.
Ja sam malo apstraktniji. Shantic je 'ljudskiji', prizemniji. To mi se izuzetno dopada a ja ne mogu tako prosto i lepo da kazem.
Njegov genij nije komplikovan u tome lezi njegova velichanstvenost.
... napišeš i ovo. Zanimalo me je zašto voliš delo tog čoveka, toliko nespojivo sa tvojim avatarom.
Hvala ti i svrati ponekad. Povedi i Aleksu. :)
 
HeBePoBaTaH_:
...Svaka žena bi jednom nedeljno trebalo da pročita "Gospođicu".
Eh, Gospođica :roll: Pročitala mislim pet puta. U različitim fazama života.
I svaki put tu pronađem i nešto novo.
Ali, htela sam da kažem zašto Andrić i zašto sada.
Ne zbog toga što je umetnik koji je proučavao jezik i život i istoriju i... :roll:
Nego što je bio čovek blizak mi po gomili asocijacija, po gomili opažanja... On može, odnosno njegove pisane reči mogu da učine da se ne osećam usamljenom.
A zašto sada? Zato što zahvaljujući njemu ponovo čitam, ponovo nakon nekoliko meseci. Nečitanje je jedan vid smrti ako mene pitate... Fuj! Bilo, prošlo, ne ponovilo se :roll:
 
Tačnost ili netačnost sa kojom odlazimo nekome na sastanak ili u posetu redovno može da posluži kao mera poštovanja koje toj ličnosti ukazujemo, ili bar važnosti koju joj dajemo u našem životu i našim interesima. Prema ličnosti do koje nam je u ma kom pogledu ili ma iz kojih obzira stalo, mi smo obično tačni. Izuzetak čine samo oni ljudi koji su po prirodi svojoj netačni; tj. boluju od hroničnog neosećanja vremena.
 
Hronometar služi za merenje vremena, a hronika vremena za prikaz njegove tačnosti.
Chronos - vreme.
Sappiens - čovek.
Ne postoji izraz Sappochron.
Ljude merimo prema sebi. Vrednosti koje cenimo pripisujemo njima. Ali, nema ih. Manjkavosti koje zapažamo i vrednujemo (negativno) takođe pripisujemo 'njima'. Ali, ima ih. Veliki smo u svom prostoru i svom vremenu. A drugi su nam uvek mali, majušni, kao vrh čiode, kao pogled sa 68.sprata.
Naša merila nisu ništa ni više ni manje no odraz sopstvene vrednosti. Ali često gušimo želju u sebi za bistrim odrazom - pokazaće nam ono što ne želimo, a ni bistrih odraza, ni bistrih potoka nema više u urbanizaciji i industrijalizaciji. Eto, zatrpava se i ovaj, jedan od zadnjih, na Rudniku. Nova magistrala... Gde nestadoše sve one magistrale od nas do Univerzuma? Umrle sa Lajkom?
Ogledalce, ogledalce moje, najlepši na svetu ko je... ?
 
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna

na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.

Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
 
ANĐEO LJUBAVI


Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.
 
"Ć. S. me teši, dobronamerno i diskretno, i kaže:
- Uvek je najbolje onako kako jeste."
I.A.

Ovoga se često setim. U danima nesreće, bolesti, ili prosto tuge.
U danima očajanja. Pa i u radosnim danima.
Želja da se udaljim od onoga što jeste nikada mi nije donela dobro.
Niti bilo kome drugom, koliko znam.

Onako kako jeste.
Just as it is.
"... to look life in the face
always
to look life in the face
and to know it
for what it is
at last to know it
to love it
for what it is
and then
to put it away...
... always the years between us
always the years
always the love
always
the hours ..."
Ali, to je već neka druga priča i jedan, drugačiji, film.
 
ZAROBLJENI PJESNIK


Ne gleda nebo plavo ni osmjeh sunca vrela,
U vlasti tmine hladne zarobljen pjesnik stoji,
A pred svijetlom mišlju visokoga mu čela
Kao da i mrak strepi i pred robom se boji.

Uzaman lanci zvone i teretom ga tište,
Pokorena je snaga, ali ideja nije:
On samo jedno želi, on samo jedno ište -
Svjetlost narodu svome, slobodu ljubavi svije'!

Ni mrak ni memla hladna ne ruše vjeru jaku,
Njegovo blijedo lice nebeski osmjeh ljubi -
On sanja... i pred njime, u najljepšeme zraku,
Boginja slobode svijetle božansku himnu trubi.


@ CaLiMeRo

Sedi, 5.
 
"Velika, duga i teška putovanja imaju bar jednu dobru stranu, pored tolikih rđavih:
da nas spasavaju od površnih sudova i jevtinih refleksija, upravo tom svojom dužinom
i težinom. Gledajući širinu i raznovrsnost sveta oko sebe, čovek postaje obazriv u zaključcima i izbirljiv u izrazu."

Vala baš.
I to važi kako za putovanja kroz prostor,
tako i za putovanja kroz vreme,
kroz obaveze koje imamo
i napore koje činimo.
Taaakoc. :wink:
Gotovo za danas :D
Neka bude odmor i kafica.
Posle, opet na put.
I tako do smrti... :arrow:
 
CaLiMeRo:
"Velika, duga i teška putovanja imaju bar jednu dobru stranu, pored tolikih rđavih:
da nas spasavaju od površnih sudova i jevtinih refleksija, upravo tom svojom dužinom
i težinom. Gledajući širinu i raznovrsnost sveta oko sebe, čovek postaje obazriv u zaključcima i izbirljiv u izrazu."

:

"Za mlade, putovanje je obrazovanje; za starije iskustvo", kaže Bekon.Putujemo pre sevga zato, što nam se na putovanja učini d anešto radimo, dok, u stvari ne radimo ništa. Sve radi za nas. Sedimo u vozu, autobusu, u kolima ili na brodu, svet promiče pored nas, a mi postajemo čvrsta tačka oko koje se sve okreće. Svet se na putovanju pretvara u gomilu slika, on gubi svoju supstancijalnost da bi postao slikovit, i sve postaje lako, bez težine, kao d alebdi u praznom prostoru. Jer, videti nešto ne znači i preživeti nešto., ali kako stvari gledamo sa istom usredsređenošću, sa kojim ih i proživljavamo, mi jedno zamenjujemo drugim, i gledanje postaje naš život, koji nas pri tom nekošta ništa i ni na šta ne obavezuje.
Ne putujemo li zato što nam jedan život nije dovoljan, i nije li svako putovanje po jedan mogući život, koji se otvara pred nama?
(...)
Putovanje je u stvari san, a san je – laža; ko mu jednom poveruje, ostaće zauvek opčinjen,
zatvoren među slikama.
Jovan Hristić (1933-2002)
 
Betty:
" Jer, videti nešto ne znači i preživeti nešto, ali kako stvari gledamo sa istom usredsređenošću, sa kojim ih i proživljavamo, mi jedno zamenjujemo drugim, i gledanje postaje naš život, koji nas pri tom ne košta ništa i ni na šta ne obavezuje.
Bet, dobrodošla. :D

P.S. Od večeras sam slobodna.
Zasluženo i konačno slobodna.
Lep osećaj, hoću da zadržim sećanje na ovaj dan što duže...
 

Back
Top